Preciznost i ozbiljnost ashaba u prenošenju sunneta
Cijenjeni ashabi, koji kao da su bili isprogramirani za očuvanje Kur’ana i sunneta i neispuštanje nijednog harfa iz njih, apsolutno ne bi mogli podnijeti neki takav gubitak. Sam Poslanik, s.a.v.s., pokazivao je istu pažnju prema ovome. Prilikom dolaska Objave žurio bi učiti ajete i ponavljati ih bojeći se da ih ne zaboravi; čak ga i Allah, dž.š., umiruje podsjećajući ga da se ne brine jer će On sačuvati Kur’an. Allah, dž.š., kaže:
Ne izgovaraj Kur’an jezikom svojim da bi ga što prije zapamtio, Mi smo dužni da ga saberemo da bi ga ti čitao! (El-Kijama, 16.-17)
Dakako, kako je Poslanik, s.a.v.s., pokazivao krajnju žudnju, interesiranje i pažnju za očuvanje Božije Objave koja mu se dostavlja, na isti način su cijenjeni ashabi pokazivali krajnju žudnju i interesiranje za svaku riječ ili slovo koji su izlazili iz usta Poslanika, s.a.v.s., jer su znali da se nalaze pred prilikom koja se neće drugi put ukazati... Poslanik, s.a.v.s., komentirao im je Kur’an, podučavao ih njihovoj vjeri, objašnjavao im Kur’an, pojašnjavao im osnove sreće u njihovom vječnom životu. Zbog svega toga nije im bilo drago da im ostane bilo šta nejasno i neshvatljivo.
U prvim godinama emevijskog hilafeta muslimanski borci su se borili pred vratima Istanbula. Iz jedne od tih bitki koje su se tamo vodile prenosimo ovu predaju od Esleme Ebu Imrana et-Tudžibijja koji kaže: “Bili smo pred bizantijskim gradom, pa su izveli pred nas veliki red Bizantinaca. Onda je pred njih izišao isti ili čak brojniji red muslimanske vojske. Egipćane je predvodio Ukba ibn Amir, a ostalu zajednicu vjernika Fedala ibn Ubejd. Jedan musliman je tada krenuo u napad na bizantijsku vojsku pa je i ušao među njih. Ljudi tada zavikaše: ‘Slavljen neka je Allah! Sam se svojim rukama baca u propast!’ Tada Ebu Ejjub ustade i reče: ‘Ljudi! Vi ovom ajetu dajete takvo tumačenje, a taj ajet je, doista, objavljen radi nas, ensarija. Kada je Allah, dž.š., ukazao čast islamu i kada se povećao broj pomagača, neki od nas su jedni drugima govorili, krijući to od Božijeg Poslanika, s.a.v.s.: ‘Naša imovina je propala, a Allah je ukazao čast islamu i povećao se broj pomagača, pa kada bi se posvetili našim imecima i popravili ono što je propalo?’ Tada je Allah, dž.š., objavio Svome Vjerovjesniku, s.a.v.s., odgovarajući nam na ono što smo govorili:
I imetak na Allahovom Putu žrtvujte, i sami sebe u propast ne dovodite...! (El-Bekara, 195)
Propast je bila posvećivanje imovini, njezino unaprjeđivanje i napuštanje borbe.’ Ebu Ejjub se stalno borio na Božijem Putu sve dok nije ukopan na, tada, bizantijskoj zemlji.”[1]
Na ovaj način vidimo da ashabi uče svoju vjeru na ispravan način od Poslanika, s.a.v.s., čuvaju ono što nauče, a potom podučavaju tome druge.
[1] Et-Tirmizi, “Tefsirul-Kur’an”, II, 19.; Ebu Davud, “El-Džihad”, 22.
- Napravljeno na .