Riječi koje su ostavile traga i događaji koji su ovjekovječeni

Poslanik, s.a.v.s., nekada je govorio u životnim i važnim prilikama riječima koje su se samo mogle urezati u memoriju i koje se nikada nisu mogle zaboraviti, jer su i sami događaji u kojima su te riječi izrečene bili veoma značajni i nije bilo načina da se oni zaborave. I kada god bi ti događaji naumpali, naumpale bi i riječi koje je tom prilikom Poslanik, s.a.v.s., izrekao. Navedimo nekoliko primjera!

Kada je umro cijenjeni ashab Osman ibn Maz’un, r.a., Poslanik, s.a.v.s., ražalostio se i zaplakao. Njegov običaj nije bio da plače za umrlim, ali je plakao za Hamzom i Osmanom ibn Maz’unom. Ibn Abbas prenosi da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., ušao kod Osmana ibn Maz’una kada je već umro, pa je Osmanova žena, Umul-Ala’, rekla: “Neka ti se Allah smiluje, Ebus-Saibe! Svjedočim za tebe da ti je Allah počast ukazao!” Vjerovjesnik joj na to reče: “Kako znaš da mu je Allah, dž.š., počast ukazao?” Reče: “Znam, draži si mi od oca i majke, Božiji Poslaniče!” Božiji Poslanik, s.a.v.s., reče: “Osman je, tako mi Allaha, doživio srčano uvjerenje i nadam mu se dobrom, ali, tako mi Allaha, iako sam Božiji Poslanik, ne znam šta će biti s njim!” Nakon toga je rekla: “Tako mi Allaha, nakon toga nisam ni za koga tvrdila da je dobar, a ovo me je ražalostilo.” Poslije toga je zaspala i usnila da Osman ima tekuće vrelo, pa je došla Božijem Poslaniku, s.a.v.s., i obavijestila ga o tome, našto joj je on rekao: “To je njegovo djelo.”[1] Onaj koji je prisustvovao ovom događaju nikada ga nije mogao zaboraviti, kao ni ono što je tom prilikom rečeno.

Žestoko se Kuzman borio u Bitki na Uhudu i pokazao svu nenadmašnu hrabrost. Kada je umro od rana zadobijenih u bitki, mislili su da je umro kao šehid i mnogi su mu na tome zavidjeli. Međutim, Božiji Poslanik, s.a.v.s., izvijestio ih je da je on džehennemlija. Ashabi su se začudili tim riječima, ali je došla vijest da on nije umro u borbi, nego da je teško ranjen, pa kada je nastupila noć, nije mogao izdržati bolove, nego je izvršio samoubistvo, a neki su ga, također, čuli da govori da se on ne bori na Božijem Putu nego iz plemenskog fanatizma. Božiji je Poslanik, s.a.v.s., tada naredio Bilalu: “Bilalu, ustani i objavi da će u Džennet ući samo vjernik, a da Allah, dž.š., potvrđuje ovu vjeru i sa grješnikom!”[2] Svaki onaj koji se sjeća Bitke na Uhudu sjeća se sigurno i ovih riječi koje su tada izgovorene.

Omer ibn el-Hattab prenosi sljedeći događaj: “Kada je bila Bitka za Hajber, jedna grupa ashaba Božijeg Poslanika, s.a.v.s., počela je govoriti: ‘Taj je šehid!’ ‘Ovaj je šehid!’ pa kada su prošli pored nekog čovjeka i rekli da je i on šehid, Poslanik, s.a.v.s., reče: ‘Ne, nije! Ja sam ga vidio u Džehennemu u ogrtaču (ili abi) koju je utajio.’ Nakon toga Božiji Poslanik, s.a.v.s., reče: ‘Sine Hattabov! Idi i obznani ljudima da će u Džennet ući samo vjernici!’”[3]

Prema tome, kada god bi bili spomenuti: Bitka za Hajber, šehidi, plijen i osobine onih koji će ući u Džennet, ashabi bi se sjetili onoga što je rekao Božiji Poslanik, s.a.v.s., u ovoj bitki povodom navedenoga, jer nije moguće zaboraviti ovu bitku, kao ni ono što je tom prilikom rekao Božiji Poslanik, s.a.v.s.

Otuda, svete činjenice koje je zabilježio sjajni Vjerovjesnikov, s.a.v.s., sunnet srodile su se u umovima i srcima s događajima koji su se desili na način da ih protok vremena ne može izbrisati. Zbog toga ashabi ove hadise nisu zaboravili, nego su ih uklesali u svoju memoriju i čuvali ih u svojim srcima i dušama. Živjeli su ih u svojim životima, a onda su ih potpune i sačuvane prenijeli narednim generacijama.

Cijenjeni ashabi su izuzetno uvažavali Vjerovjesnika, s.a.v.s., i pred njim su se ponašali s krajnjim poštovanjem i edebom. Kako se povećavala njihova spoznaja i duhovno narastanje, tako se povećavalo i njihovo poštovanje, edeb i uvažavanje Poslanika, s.a.v.s. Ponekad su se ustručavali da mu postave pitanje pa su čekali ko će se odvažiti da ga pita. Jednog dana došao je neki čovjek na devi, pa ju je naveo da klekne pred džamijom, svezao je, a onda je grubo i osorno rekao: “Ko je od vas Muhammed?” Vjerovjesnik, s.a.v.s., bio je naslonjen među ostalima, pa ashabi rekoše: “Ovaj bijeli čovjek koji je naslonjen!” Čovjek mu reče: “Sine Abdulmuttalibov!” Vjerovjesnik mu reče: “Slušam te.” Čovjek reče Vjerovjesniku: “Postavit ću ti neka pitanja i biti uporan u njima, pa mi nemoj zamjeriti!” Reče mu: “Pitaj što hoćeš!” Reče: “Zaklinjem te tvojim Gospodarom i Gospodarom onih koji su bili prije tebe, da li te je Allah poslao svim ljudima?” Reče: “Bože moj, naravno!” Dalje nastavi čovjek: “Allahom te zaklinjem, da li ti je Allah naredio da svakodnevno klanjaš pet namaza?” Reče: “Bože moj, naravno!” Reče: “Allahom te zaklinjem, da li ti je Allah naredio da postiš ovaj mjesec u godini?” Reče: “Bože moj, naravno!” Reče čovjek: “Allahom te zaklinjem, da li ti je Allah naredio da uzimaš ovaj zekjat od naših imućnih i da ga dijeliš našim siromasima?” Reče Vjerovjesnik, s.a.v.s.: “Bože moj, naravno!” Tada čovjek reče: “Vjerujem u ono što si donio, a ja sam izaslanik svoga naroda koji je ostao iza mene. Ja sam Dimam ibn Sa’leba, brat Benu Sa’da ibn Bekra.”[4]

A sada, da li Dimam ibn Sa’leba, njegov narod ili svi cijenjeni ashabi koji su prisustvovali grubom nastupu i iskrenosti njegova vjerovanja na kraju, da li iko od njih može zaboraviti ovaj događaj?! Ili ono što je tada rekao Božiji Poslanik, s.a.v.s.?! Ni u kom slučaju, nikada! Jer nije moguće zaboraviti ovaj događaj koji je sam uranjao u umove i misli.

Jednom je Poslanik, s.a.v.s., pozvao Ubejja ibn Ka’ba i rekao mu: “Allah mi je, doista, naredio da ti proučim:

Nisu se nevjernici između sljedbenika Knjige i mnogobošci odvojili, sve dok im nije došao dokaz jasni...”[5]

Tada Ubejj upita Poslanika, s.a.v.s.: “Allah me je imenovao?!” “Da”, odgovori Poslanik, s.a.v.s. Tada Ubejj zaplaka. Nakon ovog događaja mogao je sin Ubejjov s ponosom govoriti: “Ja sam sin onoga kome je Poslanik, s.a.v.s., po Allahovom, dž.š., naređenju, učio suru El-Bejjina.” Ovo je događaj koji se urezao u pamćenje Ubejju ibn Ka’bu, njegovim sinovima i unucima.

[1] El-Buhari, “Eš-Šehadat”, 30; Ahmed, El-Musned, I, 237, 335.
[2] El-Buhari, “El-Kader”, 5.; Muslim, “El-Iman”, 178.
[3] Muslim, “El-Iman”, 182.; Et-Tirmizi, “Es-Sijer”, 21.; Ed-Darimi, “Es-Sijer”, 48.; Ahmed, El-Musned, I, 30.
[4] El-Buhari, “El-Ilm”, 6.; Ebu Davud, “Es-Salat”, 23.; Ibn Madža, “El-Ikama”, 194.; Ahmed, El-Musned, I, 264.
[5] El-Bejjina, 1.