Senzibilnost koju su pokazali cijenjeni ashabi u slijeđenju sunneta

Kao što je Kur’an, a.š., iskazivao interesiranje za poslanstvo našeg Poslanika, s.a.v.s., i ashabi su pokazivali svoj interes za očuvanje svega onoga što potječe od Poslanika, s.a.v.s. Prihvatali bi sve što od njega dolazi, čuvali bi i širili dalje. Nikada nijednom od njih nije naumpalo da se suprotstavi nekoj od naredbi Božijeg Poslanika, s.a.v.s., nego su prihvatali sve ono što je donio Poslanik, s.a.v.s., i njihove duše su upijale njegove upute. Pa kao što su duše Israilićana bile nadojene teletom, duše ovih ashaba bile su nadojene ljubavlju prema Istini i ljubavlju prema predstavniku ove Istine na Zemlji, prema Poslaniku, s.a.v.s. Zbog toga su pokazivali veliku senzibilnost u pitanju sunneta, a kako da ne kada im se Kur’an obraća riječima:

I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore. (En-Nisa, 65)

I tako je svaka minuta, štaviše, svaka sekunda, čak svaka desetinka njihovog života provedena u ovakvoj senzibilnosti i predanosti.

Nije preostalo onima koji su došli poslije njih i koji su provodili svoj život u okviru ove senzibilnosti i predanosti ništa drugo nego da pokažu svu pažnju prema Vjerovjesnikovom, s.a.v.s., sunnetu.

A sada da navedemo nekoliko primjera:

Usameova vojna

Posljednja vojna koju je pokrenuo Poslanik, s.a.v.s., bila je Usameova. U posljednjim danima svoga blistavoga života razmišljao je o slanju vojske prema Bizantincima i postavio je Usamea ibn Zejda na čelo ove vojne. Usama je odrastao u okrilju Božijeg Poslanika, s.a.v.s., jer je Poslanik, s.a.v.s., posinio njegovog oca Zejda ibn Harisa, junaka Bitke na Mu’ti, koji je u njoj i šehid postao. Pozvao je Usamea sebi i rekao mu:

“Idi do mjesta gdje je ubijen tvoj otac! Posadi ih na konje! Ja te postavljam da komanduješ ovom vojskom!”[1]

U ovoj vojsci bili su ugledniji ashabi kao što su Ebu Bekr, Omer i Osman, r.a. Prije nego se pokrenula vojska, Poslanik, s.a.v.s., razbolio se, a onda se njegova bolest jako pogoršala. Usama je došao, ušao kod Poslanika, s.a.v.s., pognuo glavu, a Poslanik, s.a.v.s., poljubi ga ništa ne govoreći nego podiže svoje ruke ka nebu, a onda ih spusti na Usamea. Usama je kasnije govorio: “Znao sam da čini dovu za mene.” Potom je nastupio ponedjeljak i primijetilo se izvjesno poboljšanje zdravlja Poslanika, s.a.v.s., pa je pozvao Usamea i rekao mu: “Porani s Allahovim blagoslovom!” Usama se oprostio s Poslanikom, s.a.v.s., i otišao na mjesto gdje mu se vojska okupila i naredi ljudima polazak. Pa kada je htio uzjahati, ču da je Poslanik, s.a.v.s., na izdisaju i vrati se. Krenu kući Poslanika, s.a.v.s., a s njim su bili Omer i Ebu Ubejda, i tada im rekoše da je Poslanik, s.a.v.s., umro.[2] Preselio je onaj koji je poslao Usamea prema Mu’ti, ali ga je naslijedio onaj koji će nastaviti njegov poziv, zadaću i misiju na pravi način.

Nakon što je data prisega halifi Ebu Bekru, r.a., on se zainteresirao za Usameovu vojnu, iako se vijest o smrti Poslanika, s.a.v.s., proširila među Arapima i počeli su slučajevi otpadništva. Musejlema el-Kezzab i Esved el-Ansi proglasili su se poslanicima još za života Poslanika, s.a.v.s. Čim su čuli za vijest o smrti Poslanika, s.a.v.s., zapalili su Arabijski poluotok smutnjom otpadništva. Uprkos ovome, odlučio je poslati Usameovu vojsku da se suprotstavi vojsci koja je od Bizantinaca mogla biti poslata na Medinu, a to stoga što je Poslanik, s.a.v.s., opremio ovu vojsku i rekao: “Provedite slanje Usamea!” Ashabi nisu mogli, a prije svih Ebu Bekr, r.a., skrenuti makar i za dlaku od naredbe Poslanika, s.a.v.s., pa je stoga Ebu Bekr rekao: “Tako mi Allaha, ja neću raspustiti ono što je ugovorio Božiji Poslanik, s.a.v.s., makar nas ptice počele grabiti i zvijeri se okupile oko Medine!”[3] Potom je izvršio smotru Usameove vojske i naredio im pokret. Krenuo je s njima, on pješke, a Usama na konju. Tada mu Usama reče: “Zamjeniče Božijeg Poslanika, ili ćeš ti uzjahati ili ću ja sjahati?” Odgovori mu Ebu Bekr: “Ne, tako mi Allaha, niti ćeš ti sjahivati, niti ću ja uzjahivati!”[4]

Ovo je bio nivo senzibilnosti ashaba u provođenju Poslanikovih, s.a.v.s., naredbi.

Fatima, r.a., i zemlja u Fedeku

Medina je živjela u šoku nakon smrti Božijeg Poslanika, s.a.v.s. Bolovi su kidali srca ashaba, posebno srce Ebu Bekra, r.a. U ovim vremenima došla je Fatima, kćerka Poslanika, s.a.v.s., Ebu Bekru, da traži od njega očevu ostavštinu u Fedeku. Pa šta da radi Ebu Bekr, r.a.?! Kako da joj odgovori kada je voli i ni na koji način je ne bi želio uznemiriti? To mu je bila opomena od Poslanika, s.a.v.s., i njegove kćerke koju je jako volio i smatrao je dijelom sebe. Ali je, ipak, njegova veza sa sunnetom Božijeg Poslanika, s.a.v.s., bila jača od bilo kakve druge veze. Zbog toga joj je rekao: “Tako mi Allaha, ništa što je radio Božiji Poslanik, s.a.v.s., ja neću propustiti!”[5] Obavijestio ju je tada da je Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Mi ne ostavljamo nasljedstva. Ono što ostane iza nas je sadaka.”[6] Ono što je ostavio treba raspodijeliti na način kako se ona dijeli. Prema tome, čak i u najtežim trenucima nije bilo nikakva odstupanja od sunneta.

Stav prema onima koji su odbili dati zekjat

U tim istim danima bilo je onih koji su postali lijeni u obavljanju namaza ili im je postalo teško davanje zekjata. Kada je postala ozbiljna pojava otpadništva, Omer, r.a., smatrao je da bi jedno vrijeme trebalo tolerirati nedavanje zekjata dok ne ojača snaga islama nakon ove kušnje koja se svuda proširila. U tome se oslanjao na hadis Božijeg Poslanika, s.a.v.s., u kojem kaže:

“Naređeno mi je da se borim protiv ljudi sve dok ne posvjedoče da nema drugog boga osim Allaha i da je Muhammed Božiji poslanik... Kada to urade, zaštitili su od mene svoju krv, imovinu, osim kada to pravda islama zahtijeva, a konačni obračun je pred Allahom!”[7]

Međutim, Ebu Bekr, r.a., ovo nije prihvatio i izrekao je svoje poznate riječi: “Tako mi Allaha, borit ću se protiv onoga koji pravi razliku između namaza i zekjata. Zekjat je, doista, imovinska obaveza! Tako mi Allaha, kada bi odbili da mi daju jare koje su davali Božijem Poslaniku, s.a.v.s., borio bih se protiv njih zbog toga!”[8] Na ovaj način pokazao je stepen senzibilnosti i domet svoga slijeđenja Poslanika, s.a.v.s.

Omer ibn el-Hattab nije u ovome bio ništa manje senzibilan od Ebu Bekra. Kada bi, dok drži hutbu, govori ili daje upute, bio opomenut kur’anskim ajetom ili Vjerovjesnikovim, s.a.v.s., hadisom, odmah bi se zaustavio i pretvarao se u uho. Zbog toga je opisivan kao onaj koji stoji na istini.[9] Navode se predaje u biografskim i hadiskim djelima da je Omer ibn el-Hattab priznao da je pogriješio, a da je žena s kojom se raspravljao upravu, rekavši: “Bože moj, oprosti mi. Svi su ljudi učeniji od Omera!”[10]

Ovakva priznanja su samo povećala vrijednost ovoga giganta. Brojni su primjeri za ovo. Svi oni pokazuju da ovaj kolosalni čovjek nikada nije oklijevao priznati istinu, niti se ikada protivio istini. Štaviše, to mu nikada nije ni naumpalo.

Stepen senzibilnosti u slijeđenju sunneta

Omer, r.a., bio je veoma pronicljiv, oštrouman i razborit čovjek. Bio je genijalan. Jednom mu se postavilo pitanje krvarine za prste ruke, pa je o tome razmišljao i odredio za mali prst šest deva, za prstenjak devet, za srednji prst deset, za kažiprst dvanaest, a za palac trinaest deva. Međutim, kada je čuo za hadis Božijeg Poslanika, s.a.v.s., u kojem stoji: “Krvarina za prste ruku i nogu je ista, deset deva za svaki prst”, on je odstupio od svoga mišljenja i postupio po sunnetu Poslanika, s.a.v.s.[11]

Navedeno je u predaji od Abdullaha ibn es-Sa’dijja da je on došao Omeru r.a., za vrijeme njegovog hilafeta, pa mu je Omer rekao:

“Zar meni nije rečeno da ti obavljaš neke rukovodeće poslove, a kada ti daju plaću, ne želiš je?!” Rekoh mu: “Tako je.” Omer reče: “Šta time želiš?” Rekoh: “Ja imam konja, robova i dobrostojeći sam. Želim da moja plaća bude sadaka muslimanima.” Omer tada reče: “Nemoj to raditi! I sâm sam želio što ti želiš. Božiji Poslanik, s.a.v.s., davao mi je određena davanja, a ja bih govorio: ‘Daj to onome kome je potrebnije!’ Kada mi je tako jednom dao imetka i ja mu rekao da to da nekome kome je potrebnije, Vjerovjesnik, s.a.v.s., reče mi: ‘Uzmi to, zaimaj, a onda dijeli kao sadaku! Ono što dobiješ od ove imovine, bez priželjkivanja i traženja, uzmi, a ono što te mimoiđe ne veži za srce!’”[12]

Jednoga dana je Omer ibn el-Hattab vidio ashaba Zejda ibn Halida el-Džuhenijja, r.a., kako klanja dva rekjata nakon ikindije i udari ga bičem. Udari ga, jer iako je namaz miradž vjernika, on prati određeno vrijeme. Ako se namaz obavi u svom pravom vremenu, on je ibadet, a ako ne, onda je novotarija (bid’at). Velika većina ashaba i islamskih učenjaka, općenito, smatra da nema dobrovoljnog namaza nakon ikindije. Međutim, ashab Zejd ibn Halid el-Džuheni reče Omeru: “Zapovjedniče vjernih! Tako mi Allaha, nikada ih neću napustiti nakon što sam vidio da ih Božiji Poslanik, s.a.v.s., klanja.” Omer tada sjede pred njega i reče mu: “Zejde, sine Halidov! Da se ja ne bojim da ga svijet neće uzimati kao vezu za namaz sve do noći, ja te zbog njih ne bih udario!”[13]

Postoji predaja o ovome od majke vjernika, Ummu Seleme, r.a., u kojoj se kaže: “Vjerovjesnik, s.a.v.s., klanjao je nakon ikindijskog farza dva rekjata i rekao je: ‘Zauzeše me ljudi iz plemena Abdulkajs pa ne klanjah dva rekjata nakon podne-namaza.’”[14]

Moguće je da je Zejd ibn Halid el-Džuheni, r.a., vidio Božijeg Poslanika, s.a.v.s., da klanja u ovakvoj situaciji. Bez obzira šta je izvor ovih pravnih pitanja, ono što nas ovdje interesira jeste pokazati koliko su se ashabi držali sunneta.

Kada je Omer ibn el-Hattab ranjen dok je bio na namazu, a on se držao sunneta u najvećoj mogućoj mjeri, upitan je tada na samrti koga će ostaviti za nasljednika pa je rekao: “Ako odredim nasljednika, pa učinio je to i onaj koji je bolji od mene, Ebu Bekr. Ako, pak, to ne učinim, pa to nije učinio ni onaj koji je bolji od mene, Božiji Poslanik, s.a.v.s.,”[15] tj. bez obzira da li odredio nasljednika ili ne, postupit će u skladu sa sunnetom. Ako bi pitanje bilo biranje jednog od načina, bez sumnje da je način Božijeg Poslanika, s.a.v.s., taj koji je nosio prevagu. Zbog toga je Omer, r.a., slijedio središnji put koji je uzimao u obzir stanje Ummeta i njegove interese. Tako je izbor nasljednika stavio u obavezu šesterici ashaba kojima je Božiji Poslanik, s.a.v.s., sve do svoje smrti bio zadovoljan i koji su još bili u životu od deseterice onih koji su obradovani Džennetom. Svoga sina Abdullaha ibn Omera je odredio za arbitra, a El-Ka’ka’a kao osiguranje. Oporučio im je da požure u određivanju nasljednika da ne bi Ummet bio bez poglavara.[16]

U vrijeme svoga hilafeta, kada je tavaf činio oko Kjabe Omer ibn el-Hattab se približio El-Hadžerul-esvedu kojeg su ljubili mnogi vjerovjesnici, pa mu reče: “Ja znam da si ti kamen koji ne šteti niti koristi, i da nisam vidio Božijeg Poslanika, s.a.v.s., da te ljubi, nikada te ne bih poljubio!”[17] Prema tome, njegovo ljubljenje El-Hadžerul-esveda bilo je samo radi slijeđenja sunneta Vjerovjesnika, s.a.v.s.

Cijenjeni ashabi su znali da je Vjerovjesnikov, s.a.v.s., sunnet časni emanet i da su oni blizu Allaha, dž.š., onoliko koliko su blizu sunneta. I u slučaju da se, ne dao Bog, udalje od sunneta, s njima se na budućem svijetu neće nimalo lijepo postupati... To je postupak prema onome ko pronevjeri emanet.

U predaji Mejsere ibn Jakuba se prenosi da je Alija, r.a., pio vodu stojeći nakon čega je rekao: “Ako pijem stojeći, to je stoga što sam vidio Božijeg Poslanika, s.a.v.s., da pije stojeći, a ako pijem sjedeći, to je zato što sam vidio Božijeg Poslanika, s.a.v.s., da pije sjedeći.”[18]

Prema tome, neophodno je dobro razumjeti granice i ponašati se u različitim prilikama i poslovima u skladu s ponašanjem Poslanika, s.a.v.s., i prenositi sunnet, onakav kakav jeste, budućim generacijama. Pouzdano je da postoje oporuke Poslanika, s.a.v.s., o pijenju sjedeći i da su u tome brojne koristi, ali to ne znači da nije dopušteno piti stojeći. Nije prihvatljivo otežavati stvari u ovakvim pitanjima.

U predaji od Abda ibn Hajra se prenosi da je Alija, r.a., rekao: “Da je vjera po logici, preče bi bilo mesh činiti po donjem dijelu mestvi nego po gornjem, a ja sam vidio Božijeg Poslanika, s.a.v.s., da čini mesh po gornjem dijelu svojih mestvi.”[19] Tako ovdje nalazimo potpunu predanost sunnetu i nepostupanje po osobnom mišljenju i promišljanju ako postoji predaja u sunnetu. Ovo ukazuje na njihov stepen usvajanja sunneta.

Svi ashabi, bez obzira radilo se o Aliji, Osmanu, Ebu Bekru, Omeru ili bilo kome drugom, kada bi saznali da postoji neka predaja ili hadis od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., koja se razlikuje od njihovog osobnog mišljenja i prosuđivanja o bilo kom pitanju, oni bi odmah odstupali od svojih mišljenja i slijedili bi sunnet.

Kao primjer ovome navest ćemo promišljanje Omera, r.a., o ubistvu iz nehata. On je smatrao da krvarina za ubijenog iz nehata nije obaveza ubice, nego njegovih nasljednika u skladu s pravilom: “Shodno dobitku je i gubitak.” Ovi nasljednici su poznati kao krvni srodnici po muškoj liniji (akila). Omer, r.a., je, također, smatrao da krvarina i pripada krvnim srodnicima po muškoj liniji (akili) i da žena ne nasljeđuje krvarinu svoga muža, ali mu je Ed-Dahhak ibn Sufjan rekao: “Pisao mi je Božiji Poslanik, s.a.v.s., da u nasljedstvo dam ženi Ešjema ed-Dababijja krvarinu za njezinog muža.” Omer, r.a., nakon ovoga je odustao od svoga mišljenja.[20]

“Povjerenik (emin) ovog ummeta”, Ebu Ubejda el-Džerrah, bio je veoma blizak srcu Omera, r.a., do te mjere da je Omer, r.a., na smrtnoj postelji govorio: “Da je Ebu Ubejda živ, njega bih imenovao za halifu.”[21] Kada se dunjaluk okrenuo muslimanima nakon dugih poteškoća i neimaštine, kod Ebu Ubejde se ništa nije promijenilo i dunjaluk ga nije uspio zavesti. Jednom mu, dok je bio komandant muslimanske vojske, pod šator dođe Omer, r.a., i vidje prostirku koja ga rasplaka pa reče: “Sve nas je ovaj svijet promijenio osim tebe, Ebu Ubejda!”[22]

Da, veoma ga je volio. Međutim, kada je Omer, r.a., krenuo u Šam posjetiti svoju vojsku i stigao u Serg, sreo ga je komandant vojske, Ebu Ubejda, r.a., sa svojim saborcima pa ga obavijestiše da se u Šamu pojavila kuga. Omer, r.a., konsultirao se sa svojim pratiocima da li da ulazi u Siriju ili ne pa su se razišli u mišljenju. Mišljenje Ebu Ubejdea je bilo da se nastavi te je rekao Omeru: “Hoćeš li to bježati od Allahove odredbe?!” Omer na to reče: “Mogao je to bilo ko drugi reći, Ebu Ubejda! Dakako, mi bježimo od Allahove odredbe Allahovoj odredbi! Šta misliš da imaš devu koja se nađe u dolini koja ima dvije uzvisine, jedna je plodna, a druga neplodna, zar nije po Božijoj odredbi ako je napasaš na plodnom, kao i ako je napasaš na neplodnom dijelu?!” Tada dođe Abdurrahman ibn Avf, koji je bio odsutan zbog neke svoje potrebe, pa reče: “Ja o ovome imam informaciju. Čuo sam Božijeg Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: ‘Kada čujete za kugu u nekoj zemlji, ne idite tamo, a ako se pojavi u zemlji u kojoj se nalazite, ne izlazite iz nje pokušavajući pobjeći od kuge!’” Omer, r.a., se tada zahvali Allahu, dž.š., i krenu.[23]

Na ovaj je način Vjerovjesnikov, s.a.v.s., sunnet uljevan u srca ovih nježnih duša koji je obogaćivan životnim dešavanjima, njegovim prilikama i promjenama koje nije bilo moguće zaboraviti, i tako je prenesen u knjige istraživača i hadiskih stručnjaka dok nije stigao do nas.

[1] Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, II, 190.; Ibn Hišam, Es-Siretun-nebevijja, IV, 253.; Ibn Hadžer, Fethul-bari, VII, 759.
[2] Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, II, 191.; Ibn Hišam, Es-Siretun-nebevijja, IV, 301.
[3] Ibn Kesir, El-Bidaja ven-nihaja, VI, 335.; Ibn Menzur, Muhtesar Tarih Dimešk li Ibn Asakir, IV, 251.
[4] Ibn Kesir, El-Bidaja ven-nihaja, VI, 336.; El-Hindi, Kenzul-ummal, X, 579.
[5] El-Buhari, “El-Feraid”, 3.; Muslim, “El-Džihad”, 52.; Ahmed, El-Musned, I, 4.
[6] El-Buhari, “El-Humus”, 1., “El-Megazi”, 14.; Muslim, “El-Džihad”, 52.; Ahmed, El-Musned, I, 4.
[7] El-Buhari, “El-Iman”, 17.; Muslim, “El-Iman”, 36.
[8] El-Buhari, “Ez-Zekat”, 1.; Muslim, “El-Iman”, 32.; Et-Tirmizi, “El-Iman”, 1.; Ahmed, El-Musned, I, 19.
[9] El-Buhari, “El-I’tisam”, 2.; “Tefsirul-Kur’an”, VII, 5.
[10] El-Hindi, Kenzul-ummal, XVI, 537.-538.
[11] Et-Tirmizi, “Ed-Dijat”, 4.; Ebu Davud, “Ed-Dijat”, 18.; El-Mubarekfuri, Tuhfetul-ahvezi, IV, 649.; El-Hindi, Kenzul-ummal, XV, 118.
[12] El-Buhari, “El-Ahkam”, 17.; Muslim, “Ez-Zekat”, 111.
[13] El-Hejsemi, Medžmeuz-zevaid, II, 223.; Ibn Hadžer, Fethul-bari, II, 78.
[14] El-Buhari, “El-Mevakit”, 33., “Es-Sehv”, 8.; Muslim, “El-Musafirun”, 297.; En-Nesai, “El-Mevakit”, 36.
[15] El-Buhari, “El-Ahkam”, 51.; Muslim, “El-Imara”, 11.; Ebu Davud, “El-Imara”, 8.; Et-Tirmizi, “El-Fiten”, 48.
[16] Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, III, 342.; Ibn Kesir, El-Bidaja ven-nihaja, VII, 155.
[17] El-Buhari, “El-Hadždž”, 50.; Muslim, “El-Hadždž”, 248.-251.
[18] El-Buhari, “El-Ešriba”, 16.; Ebu Davud, “El-Ešriba”, 13.; Ahmed, El-Musned, I, 134.
[19] Ebu Davud, “Et-Tahara”, 63.; Ed-Darimi, “El-Vudu’”, 43.; El-Bejheki, Es-Sunenul-kubra, I, 292.
[20] Ebu Davud, “El-Feraid”, 18.; Et-Tirmizi, “El-Feraid”, 18.; Ibn Madža, “Ed-Dijat”, 12.
[21] Ahmed, El-Musned, I, 18.; El-Hakim, El-Mustedrek, III, 268.
[22] Ibn Menzur, Muhtesar Tarih Dimešk li Ibn Asakir, XI, 272.; Ez-Zehebi, Sijer e’lamin-nubela, I, 17.
[23] El-Buhari, “Et-Tibb”, 30.; Muslim, “Es-Selam”, 98.

Tweet

Whatsapp