Istinski muslimani ne mogu biti teroristi
Islam doslovno znači: predanost. Islam je vjera zadovoljstva, sigurnosti i mira. Ova načela su opće mjesto u životu muslimana na takav način da kada oni počnu klanjati, oni prekinu sve veze s ovim svijetom, sagibaju se i padaju na sedždu pred Bogom, a onda opet stoje uspravno, s rukama previjenim na pojasu, čime također izražavaju poseban respekt prema Bogu. A kada napuste namaz, oni počnu s novim životom. Oni svoje klanjanje završavaju selameći one sa svoje desne i one sa svoje lijeve strane i želeći im zdravlje, sigurnost i mir, pa idu i pridruže se ostalim ljudima.
Pozdraviti druge i zaželiti im mir – to se smatra jednim od najpohvalnijih djela koja se izvršavaju u islamu. Zaista, kada je poslanik Muhammed – neka je mir i blagoslov na njega – bio upitan: “Šta je to najpohvalnije djelo u islamu?”, on je odgovorio: Dati hranu drugima i nazvati selam (pozdraviti) onome koga poznaješ i onome koga ne poznaješ.
Optužbe za terorizam
Zaista je najveća i sramota i šteta da islam, koji se temelji na ovim načelima, drugi izjednačavaju s terorizmom! To je užasno velika povijesna greška. Kao što smo naprijed naveli, ako se jednom sistemu koji se temelji na miru i sigurnosti pripiše terorizam, to onda samo pokazuje da ljudi koji prave takve optužbe ne znaju ništa o duhu islama i da su nesposobni shvatiti ga u njegovoj suštini. Islam se mora istraživati kroz njegove osnovne izvore i kroz njegove autentične predstavnike u povijesti, a ne kroz postupke malog broja onih koji ga pogrešno tumače. U islamu ne postoji surovost i netrpeljivost, i to je nepobitna činjenica! Islam je vjera koja je u potpunosti utemeljena na opraštanju i toleranciji. Takve figure ljubavi kakve su Rumi, Junus Emre, Ahmed Jesevi, Bediuzzeman i njima slični izražavali su ovaj aspekt islama na najljepši način i oni su u povijesti ostali zabilježeni kao primjeri ljubavi i tolerancije.
Džihad u islamu
Džihad jeste element islama koji se primarno definira kao unutarnja borba vjernika protiv svega što stoji na putu između njega i Boga. S druge strane, u drugom svome aspektu, džihad se temelji na određenim specifičnim principima koji imaju cilj ukloniti sve prepreke u odbrani i uzdizanju Božije riječi i Njegovog imena. Mi možemo navesti brojne primjere kroz povijest u vezi s ovim postavkama. Uvijek će biti rata i ratovanja; to je neizbježna stvarnost ljudskog života. Međutim, ajeti u Kur'anu koji specificiraju uvjete pod kojima se vodi džihad kao vojna odbrana neki pogrešno tumače i njih – u takvom tumačenju – uzimaju kao fundamentalni cilj islama. U suštini, ovi ljudi, koji nisu u stanju proniknuti u istinski duh islama, ne znaju uspostaviti ravnotežu između širokih i profinjenih gledišta, pa kada se to udruži sa činjenicom da ih je obuzela mržnja, to vodi iskrivljenom tumačenju islama. Srce izvorne muslimanske zajednice puno je ljubavi za sve ljude i za sva ostala Božija stvorenja.
Ljubav povezana s egzistencijom
Poslanik Muhammed – neka su na njega mir i blagoslov – bio je čovjek ljubavi. On je poznat i po imenu Habībullāh, što dolazi od riječi habīb i znači: onaj koji voli Boga i kojeg Bog voli. Sufije kakvi su Imam Rebbānī, Mevlānā Halid i Šah Valijullāh govorili su da je to najviši stepen ljubavi.
Bog je sva Svoja stvorenja stvorio iz ljubavi, a islam je izvezao nježnu dolamu te ljubavi. Riječima drugih velikih sufija, ljubav je raison d'etre svega što postoji. Naravno, uprkos svemu ovome, mi ne možemo poreći da u islamu postoji i element prisile, koja postoji radi zastrašivanja. Međutim, neki ljudi su ove elemente, koji su sekundarni (drugorazredni), uzeli kao temelje islama, i pored toga što islam poziva na mir. Jedan moj prijatelj, koji dijeli moja razmišljanja, rekao mi je: “Ti sa svakim razgovaraš bez nametanja bilo kakvih ograničenja, ali mi smo, s druge strane, ako zanemarimo metafizičku tenziju koju imamo, podučavani i da, prema islamu, trebamo pokazivati svoju odbojnost prema nekim ljudima, i to u ime Boga.” Ovakvo mišljenje, zapravo, potječe od neispravne interpretacije ove ideje. U islamu, sve je stvoreno da bi bilo voljeno u ime Boga. Ono što treba mrziti i što jeste odbojno – to su nečiste i nemoralne misli, osjećanja i bogohuljenje. Bog je stvorio ljude kao jednu vrstu Svojih srdačnih stvorenja (El-Isra', Noćno putovanje, 70), pa se može reći da je svaki čovjek blagoslovljen ovim kvalitetom do različitog stepena. Božiji Poslanik je jedne prilike prolazio pokraj jevrejske sahrane, pa je stao da bi izrazio svoj respekt prema umrlome. Kada mu je rečeno da je umrli Jevrej, on je odgovorio: On je ljudsko biće. On je time demonstrirao vrijednost koju islam daje ljudskom rodu.
Da, ovo je bio način na koji je naš Poslanik iskazao respekt prema čovjeku. Razloge zašto neki muslimani ili instutucije koji pogrešno tumače islam bivaju uvučeni u terorističke akte po svijetu ne treba tražiti u islamu, nego u ljudima, u njihovim pogrešnim tumačenjima i drugim faktorima. Pošto islam nije religija terora, nijedan musliman koji ispravno shvata islam ne može biti i nije terorist.
Iako je prirodno da postoje izuzeci, turski vjerski učenjaci islam tumače kao vjeru tolerancije. Ukoliko smo u stanju širiti razumijevanje islama kako su to činili stupovi ljubavi kakvi su bili Rumi i Junus Emre, po čemu su poznati diljem čitavog svijeta, i ukoliko mi možemo preuzeti njihovu poruku ljubavi, dijaloga i tolerancije i predati je ljudima koji su željni ove poruke, ljudi iz čitavog svijeta će požuriti da stupe u vojsku ove ljubavi, mira i tolerancije koju mi predstavljamo.
Tolerancija islama je toliko široka da je Poslanik izdao posebnu zabranu ljudima da čak izgovaraju i riječi koje bi bile napadačke (uvredljive). I uprkos svih samopožrtvovanim nastojanjima poslanika Muhammeda, Ebu Džehl je propustio da postane musliman i umro je bez vjere. Usputno, njegovo ime znači neznanje. Ovaj neuki i grubi čovjek potrošio je sav svoj život u neprijateljstvu prema Poslaniku, a sada je, nažalost, njegov nadimak postao druga priroda nekih savremenih muslimana: onih koji su neuki i grubi. Malo poslije osvojenja Mekke, Ebu Džehlov sin Ikrime, koji je bio musliman, počeo je u društvu govoriti protiv svoga oca, zbog čega ga je Poslanik ukorio.
Respekt prema ljudskom rodu
Drugi hadis obrazlaže zašto ne smijemo biti netolerantni prema drugima. Božiji Poslanik je jedne prilike upozorio svoje ashabe da ne psuju svoje vlastite roditelje. Ashabi su u čudu upitali kako čovjek može psovati svoje roditelje. Poslanik im je odgovorio da ako čovjek opsuje roditelja nekom drugom, onda mu taj drugi uzvrati; na taj način čovjek samom sebi opsuje roditelja.
I dok je Poslanik uvijek pokazivao respekt prema drugima, činjenica je da kada danas ljudi govore da je islam agresivan prema drugima, znači da oni ne shvataju na pravi način poslanika Muhammeda. Nema mjesta mržnji ili neprijateljstvu ni u islamu, a niti u univerzalnom vidokrugu njegovog izaslanika Muhammeda – neka su na njega mir i blagoslov!
Božije sluge
Kur'an se temelji na opraštanju i toleranciji:
(...) za one koji, i kad su u obilju i kad su u oskudici, udjeljuju, koji srdžbu savlađuju i ljudima praštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine (Ali Imran, Imranova porodica, 134).
Hvalevrijedno je zadržati se na ovom detalju. Ti možeš doći u situaciju kada ti krv proključa, recimo, kada ti neko nešto opsuje i uvrijedi te, ali ti trebaš, svojim krajnjim naporom, da se suzdržiš i ne reagiraš. U gornjem ajetu Kur'an opisuje kako ljudi dobrog morala trebaju postupiti u trenucima kada budu silno uvrijeđeni. Arapska riječ koja je upotrijebljena u ovom ajetu ima mnogo značenja. Kazm označava gutanje onoga što se progutati ne da, dok kazim označava onoga ko guta svoju srdžbu. U drugom ajetu Bog vjernicima poručuje da se ostave taštine:
(...) i oni koji ne svjedoče lažno, i koji, prolazeći pored onoga što ih se ne tiče, prolaze dostojanstveno (El-Furqan, Rastavljač istine od neistine, 72).
Islamski stil
Božiji Poslanik je prakticirao sve čemu je podučen iz Kur'ana. Naprimjer, neko je jedne prilike došao i priznao da je počinio zinaluk, molio je da se očisti od grijeha, ma kakva kazna za to bila. Poslanik mu je rekao: Idi kući i čini tevbu! Nema grijeha kojeg Bog neće oprostiti! (Muslim, Hudud, 17,23; Buhari, Hudud, 28). U drugom hadisu se govori o tome kako je neko nekoga optužio za krađu. I baš kada je trebalo da se izvrši kazna, čovjek je promijenio mišljenje i oprostio krađu lopovu, na što je Poslanik rekao: A zašto mu nisi odmah oprostio? (Ebu Davud, Hudud, 14 (4394); Nesai, Sarik, 4 (8, 68); Muvetta', Hudud, 28 (2, 834).
Kada se detaljnije razmotre ovi slučajevi, može se uočiti da stil onih koji drugima prijete mržnjom i odbojnošću nije islamski stil. Kao što gornji slučajevi pokazuju, islam je vjera ljubavi i tolerancije. Muslimani su odani ljubavi i saosjećajnosti, to su ljudi koji se klone svakog vida terora i koji se na sve načine čiste od mržnje i neprijateljstva.
- Napravljeno na .