Kur'an (1)
Kur'an je izvor najblistavije svjetlosti, najvećih blagodati u postojećem svijetu, najljepši govor, poruka koja nesmetano prodire u srca. Sve vrste ljepote, svega prisutnog na Zemljinoj plohi, sjena su njegove svjetlosti usmjerene na svijet. Najčarobniji zvukovi i melodije nisu ništa drugo nego skala ili melodija iz reda nebeskih melodija i akorda, jedan dah u disanju svijeta, šapat njegova postojanja. Šetnja kroz njegove blistave ajete i blistave riječi pere prljavštinu sa srca, čisti oči od grijeha. Posmatranje dalekih smaragdnih horizonata koje on otvara, sije sjeme mudrosti u umovima, prenosi je u nebesa iza horizonata.
U odnosu na svijet Kur'ana, Sunce je samo jedan svitac, a Mjesec samo tamna pustpoljina na čije lice pada malo svjetlosti. Sa svojim vidljivim sjajem i unutrašnjom dubinom, s bogatstvom sadržaja, Kur'an je Božanska sofra koja stiže odnekud iza nebesa, gozba koje se ne odriče niko, pa ni plemeniti meleki koji je, od ruke do ruke, kao buket mirisnih ruža prenose dok ne stigne do nas.
Zemlja i njeni žitelji tu Božansku sofru prihvataju s visokom poetičnošću, gorljivom čežnjom i žarkom potrebom. S pojavljivanjem Božanske sofre i njene duhovnosti, dijelovi ove stare Zemlje pretvaraju se u nešto što sliči prostranstvima Dženneta. Da nije Kur'ana, naša bi Zemlja bila tijelo okruženo tamom. Kad on rosi Zemlju, njene ravnice, brda i doline uranjaju u svjetlost koja se širi na sve strane. Naša Zemlja postala je knjiga koja se čita i promišlja. Kad se radi o istinama vezanim za stvari i pojave koje nam on izlaže i objašnjava, one se čine kao pitak govor koji nam ispunjava duše i gasi žeđ.
Samo je njemu darovana blagodat upućivanja na put sreće za oba svijeta. Zlatni ključ sreće u njegovim je rukama. Da on ne rješava zagonetke na koje svugdje nailazimo, koje nas zbunjuju, u začaranom bismo krugu ostali pred neizbrojivim zagonetkama. Uistinu ne bismo mogli stići do usaglašavanja misli s onim što vidimo. Da nam nije darovan da izbavlja, mi bismo se izgubili u labirintu ogromne pustopoljine čije krajeve pogled ne može dokučiti.
Ti, dušo, koja svojim čistim dahom oživljavaš neživo, da nije tebe, naš svijet bi bio samo nepodnošljivi pakao. Ti si taj koji predstavlja milost Uzvišenog Boga na ovoj Zemlji. Ti si taj što iz srca briše tmine nevjerovanja i ateizma. Čovječanstvo je samo s tobom shvatilo uputu na pravi put i njegovo slijeđenje. Naučivši to, čovječanstvo je izbjeglo anarhiju i gubljenje u labirintu.
S tobom je nasilje prestalo,
s tobom je sve jasno postalo.
Slijedi li pun mjesec tvoje pute,
Ti svjetlosti upute?
Ti si sunce Noći određenja.
Ismail Safa
Sad govori, pusti svoj glas da oživiš izgubljena srca koja žude za tvojim riječima! Govori da med i sok dođu do usta i grla, da se prvi pupoljci u srcima otvore kao prvi zreli plodovi.
Gledaj samo šta se događa s ovom Zemljom, neizmjernom čašću darovanom time što si objavljivan na njoj da bi se s tobom preobrazila u edenske vrtove. Već je izložena korovu i bodljikavom bilju. Tvoje svjetlo koje je obasjavalo njene predjele, otišlo je nekud iza mora. Ne znamo zbog čega. Možda zato da bismo mi patili i bili iskušavani?
O svjetlosti, dođi! Došlo je vrijeme da se okončaju naše žalosti i patnje! Dođi, već dugo te nema, već dugo nisi s nama! Mi te nimalo nismo zaboravili. U ovoj zemlji, u kojoj je tle postalo nerodno, nad kojim je nebo potamnjelo, još ima mesdžida u koje idu siromasi i sirotani. Tvoj miris još ispunjava njegove prostore. Srca još uvijek blistaju svjetlošću tvojih svijeća.
O ti, svjetlosti koja je spuštena u Meki a razlila se po Medini, tebi ne dolikuje da budeš pokrivena. Trebaš sasvim otkriti svoje svijetlo lice. Skini veo da oči ljudi, okružene ružnim prizorima, vide tvoju ljepotu, da opet sa čežnjom kružimo oko tvojih svijeća.
O ti, govore od iskona,
ti koji se spušten s Trona,
ti, koji si nadahnuće Allahovo,
tobom je obasjano srce Muhammedovo.
Ismail Safa
Spusti se ti iskonski Božanski Govoru. Spusti se kao da se spuštaš s Trona (El-Arš). Siđi da se srca uzdignu, da svoje oči opet otvore svjetlosnome Ahmedovom svijetu. O ti, Svjetlosti, koja si se obistinila u srcu Ponosa svega postojećeg, ti Knjigo koja si bila ogledalo Lica Istinitoga, pred kojom se sunca stide, pusti svoj krik dijelovima Zemlje, podvikni da ti glas odjekne u uzbuđenim ljudima, da se nebesa ispune tvojim disanjem. Zagalami da ušute smutljivi govornici, da umuknu lažljivi jezici.
Prošle su duge tužne godine tokom kojih je čovječanstvo slušalo uobrazilje i zablude pa nije moglo razumjeti istinu niti shvatiti šta je ispravno. Zbog dugotrajnog tumaranja po mraku postalo je blisko sa šišmišima s kojima je sklopilo prijateljstvo. Kad će se čvor na tvom jeziku razvezati da naše duše slušaju vodopade koji na površinu izbacuju dragulje tvoga govora. Pusti svoje svjetlosti da se slijevaju na naš svijet, da se čovječanstvo izbavi iz mraka u kojem živi već nekoliko stoljeća. Puhni u svoj rog, poput Israfila koji puše u svoj rog, ispuni predjele svijeta jekom svoga glasa. Učini to da se nemarni probude iz sna, da se egoisti vrate na Pravi put, da se uplaše oni koji su se navikli na luksuz i lijenost, da malaksaju loše duše koje se svemu dodvoravaju i opsjedaju svako mjesto.
Izlij se na nas kao kiša, kao pljusak. Duše i usta su nam se osušili, a srca došla u grla. Puhni na nas kao Istočnjak koji nam donosi miris Trona. Od zadaha griješenja dušama se smučilo, samo što ne povraćaju.
Uzjaši na prasak groma i svoju jeku odašalji u sve dijelove Zemlje, da se razbježe insekti koji su Zemlju preplavili, da se sklone u svoje rupe.
Šta će biti s nama ako na nas ne padneš kao pljusak, ako ne prasneš kao grom? Šta će biti s čovječanstvom? Kako će sebi doći ova zajednica, kako će se preporoditi? Kako će škole krenuti naprijed, kako će se mesdžidi osvijetliti? Gdje će srce, duša i razum naći svoju “izgubljenu stvar”? Šta će moći biti balzam i lijek tim oronulim dušama i malaksalim srcima? Kako će paralizirane duše moći raširiti krila i poletjeti? Kako razum može otvoriti zakrčene puteve pred sobom i povesti misao putem vječnosti?
Svijet u kojem nema tebe jeste svijet čijoj su volji podrezana krila. Nered ustrajava u svijetu osjetilnosti, a ljudska osjećanja u njemu se pretvaraju u baruštinu. Ravnoteže razuma ostaje bez parametara. Logika je komična, a znanje ludačko. Traženje ljudskih vrijednosti u takvom je svijetu apsurd. Prevaren bude svako ko se pouzda u traženje.
Dođi, dođi! Pošalji mirisni dah svog disanja, razmrskaj svaku đavolju kantu za otpatke i svaku đavolju igračku. Uputi nas na put pokajanja na koji je upućen Adem, a.s.
- Napravljeno na .