Lijepo ponašanje

Lijepo ponašanje

Postoje trenuci kada se svaki čovjek naljuti i kada iz njega izbije akumulirani bijes. Sa stanovišta vjere, jedna od važnih vrlina jeste znati obuzdati bijes u takvoj situaciji. Opraštati ljudima, obuzdati bijes u situacijama kada smo ljutiti, pokazati strpljenje i blag stav, sve su to osobine koje krase jednog vjernika.

Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Najbolji i najzreliji vjernik je onaj koji posjeduje lijep ahlak i koji ima lijep odnos s drugim ljudima.” On nam je ukazao na važnost lijepog ahlaka, a lijep ahlak podrazumijeva i umijeće praštanja. I zaista, ahlak čovjeka čini idealnim i dovodi do harmonije u svijetu.

Čovjeka lijepog ahlaka i u Džehennem da stavite, on vjerovatno ne bi promijenio svoje držanje. I tamo bi živio u okvirima mira i tolerancije. S čuvarima Džehennema bi uspostavio lijep odnos i bez pogovora bi prihvatio sve ono što ga je snašlo. Srce ispunjeno lijepim ahlakom je poput nekog širokog prostora. Čak i da ga snađu sve poteškoće ovoga svijeta, ono će pronaći dovoljno mjesta da zakopa bijes i revolt u sebi. S druge strane, oni koji posjeduju lošu narav i tijesna srca, oni su “Kabili” bez pameti, manji i od jedne obične vrane. Ni u ovom prostranom svijetu nisu u stanju pronaći mezar u koji će zakopati svoje loše namjere, bijes i mržnju.

Narav se testira neugodnostima

Osoba lijepe naravi je lijepa u svemu. Međutim, lijepa narav se ne može dokazati sve dok se ne testira s neugodnim situacijama. Ukoliko čovjek, uprkos negativnostima koje ga okružuju, ne odustaje od lijepe naravi, dakle, ukoliko ljude pokušava podučiti bontonu i lijepom držanju uprkos izazivanjima i provokacijama koje dolaze od njih, za njega se može reći da je vlasnik lijepe naravi. Vjernik je dužan da i kada se nađe među zlobnim ljudima, u skladu sa svojim iznimnim karakterom i lijepim ahlakom, pokaže čvrsto držanje i želju da tim ljudima bude primjer lijepog i pristojnog ponašanja. Lahko je slagati se s dobrim ljudima. Umijeće je znati uspostaviti dobar odnos i s lošim ljudima ili ljudima koje mi smatramo lošim. To je tajanstveni ključ koji otvara džennetska vrata.

Još jedan vrlo važan princip koji se posebno naglašava u Poslanici o bratstvu (uhuvvetu) i Poslanici o iskrenosti (ihlasu) jeste potreba da dostignuća i vrline vaše braće doživljavate kao svoje lične i da se s osjećajem zahvalnosti ponosite njihovim osobinama (pomenute poslanice predstavljaju djela istaknutog učenjaka Bediuzzamana Saida Nursija). Šta znači ponositi se s osjećajem zahvalnosti? Ukoliko vaš brat postigne nešto važno, prvo ćete reći: “Elhamdulillah”, te tako priznati da Allah, dž.š., stoji iza toga, a onda ćete osjećati ponos kao da je riječ o vašem ličnom uspjehu. To je obilježje pravog ihlasa.

Naprimjer, možda imate neke prijatelje koji lijepo pišu, kao što imate i one koji lijepo govore. Međutim, vjerovatno postoji neko ko i lijepo piše i lijepo govori. Uzvišeni Gospodar mu je podario umijeće i pismenog i usmenog izražavanja. Takav čovjek svoje emocije i misli izražava tečno i elokventno, a u pisanom obliku svaka riječ mu je na mjestu. Na nama je da takvom čovjeku odamo priznanje i da budemo sretni zbog njegovog umijeća. Štaviše, riječi pohvale se trebaju izgovoriti pred njim, jer ćemo tako izbjeći eventualno ogovaranje. Bit će to riječi izgovorene u ime Allaha, dž.š., s kojima ćemo izraziti svoje priznanje. Na taj način ćemo se natjerati da skrušeno izražavamo svoju zahvalnost, ali i naviknuti svoj ego (nefs) da odaje priznanje drugima zbog njihovih dostignuća, uspjeha i talenata.

Biti talac izgovorenih riječi

Sve ovo je jedna vrsta rehabilitacije. Svako malo ponavljajmo riječi kojima izražavamo svoje priznanje drugima. Moguće je da se u početku naš nefs usprotivi i da priznanje ne bude odraz iskrenih emocija, ali uprkos tome i u inat nefsu treba nastaviti makar i samo s usmenim odavanjem priznanja. Vremenom ćemo i sami vjerovati u to što govorimo, jer niko ne želi sebe smatrati lažljivcem ili osjećati stalnu unutrašnju proturječnost.

Jedan vjernik možda može osjećati dozu zavisti prema nečijim vrlinama, ali on ni na koji način ne smije osjećati ljubomoru koja će ga odvesti do netrpeljivosti i ogovaranja. Ono što treba reći u takvoj situaciji jeste: “Kamo sreće da je i meni Allah podario takve osobine”, i na taj način, dakle, kroz dovu izraziti vlastito priznanje. Vrlo je važno da pohvalu izgovorimo u prisustvu vlasnika lijepih osobina ili da se potrudimo da te riječi dođu do njega. To nam je preporučio i naš Poslanik, s.a.v.s. Naime, kada je jednom prilikom jedan od ashaba plemenitom Poslaniku, s.a.v.s., rekao: “O, Poslaniče, ja zaista volim tog prijatelja”, on mu je odgovorio: “Idi i reci mu to.” Ukoliko taj neko kome odajemo priznanje stalno od nas čuje lijepe riječi, ni on se neće drugačije ponašati prema nama. Kada jednom, dva puta, tri puta otvoreno ili indirektno od nas dobije riječi priznanja, na kraju će i on otvoriti svoje srce nama.

Krvoločniji od bilo kojeg vuka

Nemojte ni slučajno pomišljati da vas ovim riječima podstičem na neku vrstu izvještačenog ponašanja. Kao što sam i na početku naveo, bratstvo se bazira na dobrovoljnoj osnovi i potrebna je volja, želja i trud svakoga od nas da bi se došlo do čvrstog bratstva. Svjestan da u svome nefsu nosi na hiljade vukova i u namjeri da nikome ne nanese zlo, čovjek treba da sveže svoje ruke, noge, jezik i usta. On mora računati na činjenicu da u sebi ima nefs koji je krvoločniji od bilo kojeg vuka. Zato je važno da čovjek, kao u primjerima koje smo naveli, oda potrebno priznanje svome bratu i da stavi pod kontrolu svoje ruke, svoj jezik, svoj ponos, svoje dostojanstvo i čast. Ukoliko za nekog čovjeka više puta ponovite riječi kao što su: “On je idealan prijatelj. Veoma lijepo govori, lijepo piše, uspješan je i veoma iskren”, zar možete nakon nekog vremena okrenuti ploču i reći: “On je slab, nesposoban, jadan i loš čovjek.” Mislite li da vam u toj situaciji ljudi neće reći: “Čini nam se da si ti loš čovjek. Kako da ti vjerujemo kada si do jučer govorio nešto sasvim drugo?” Zato se čovjek treba kontrolirati. Važno je obuzdati vlastiti nefs da se ne bismo doveli u situaciju da pogazimo ono što smo ranije izrekli.

Sjeme života

Život podaren čovjeku je poput jezgra ili sjemena. Čovjeku se daje jedno sjeme i kaže mu se: “Pažljivo ga iskoristi. Od njega možeš dobiti plod, ali isto tako se može desiti i da propadne. Tvoja sreća na oba svijeta zavisi od tvoje sposobnosti da na najbolji način iskoristiš ovo sjeme.” Onaj ko bude posvetio potrebnu pažnju navodnjavanju, kvalitetu zemlje, izloženosti suncu, pa čak i tome da zaštiti sjeme od potencijalnih štetočina na kraju će imati mogućnost da kuša džennetske plodove. S druge strane, onaj ko ne bude njegovao ovo sjeme na kraju može kušati jedino gorke džehennemske plodove.

Bediuzzaman, neka je Allah zadovoljan njime, je vrlo lijepo rekao: “Vjera je i svjetlo i snaga.” Ova rečenica nije naša parola, već dio našeg prirodnog stanja. Snaga vjere, inkorporirana u svakog od nas, poput saobraćajca upravlja našim emocijama. Ona je saobraćajac u našem unutarnjem svijetu. Zamislite samo koji smo mi sretnici u ovom vremenu nevjerstva i zablude!

Jedna ovakva blagodat zahtijeva stalnu zahvalnost. Kada bih imao pravo na to, kada me ne bi pogrešno shvatili i kada bih umio da se lijepo izrazim, od svoje braće bih zatražio da u sebi ožive ushićenje koje čovjek osjeća kada drugim ljudima govori o ljepotama vjere. Neka učine sve da bi oko sebe širili beskrajno uzbuđenje koje crpe iz jasne vjere islama i unutarnje potrebe da šire istine svoje vjere, i neka im sve, osim toga, bude nevažno i nepotrebno. Islamska ljubav i ushićenje je nešto što smo izgubili. To je ono što se krije iza našeg propadanja.

Šta znači islamsko ushićenje?

Neka me niko ne shvati pogrešno. Islamsko ushićenje ne znači protestirati, galamiti, rušiti, paliti ili mrziti bilo koga. Ono predstavlja neumoran rad i nastojanje da se inspiracija koju nosimo u srcu prenese i na druge ljude, te da nikada ne padnemo u očaj ili posustanemo na tom putu. Čovjek koji u sebi nosi takvo ushićenje će svako biće koje je Allah, dž.š., stvorio smatrati vrijednim poštovanja, pa makar to bio i posljednji čovjek na svijetu, pojurit će mu u susret i osvijetliti ga bakljom imana. On će u skladu s potrebama vremena, okolnostima i osobinama onih s kojima stupa u kontakt, na prigodan način ljude oko sebe počastiti svjetlom koje nosi.

Svjetlosti na putu istine

Znanje čiji je cilj jasan smatra se sredstvom trajnog blagoslova i neiscrpnom riznicom njegova vlasnika. Oni koji posjeduju ovakvu riznicu bivaju poput izvora pitke vode s kojeg ljudi piju tokom cijelog svog života, ali i nakon smrti. Ti izvori postaju sredstvo dobra, dok su isprazne pretpostavke – koje unose u srca sumnju i nesigurnost te pomračuju duše i nemaju jasne ciljeve – samo gomile đubreta oko kojih lete nečiste i jadne duše, i one bivaju klopke i zamke za njih.

Postoje brojne vrste znanja i zanimanja. Svaka vrsta je općekorisna. Međutim, pošto je čovjekov život kratak a njegove predispozicije ograničene, on nije u stanju usvojiti sva ova znanja. Zbog toga je obaveza svakog pojedinca da nauči ono što će koristiti njemu i ummetu i ne traćiti svoj život u onome što nije bitno i potrebno.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2021 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.