Razmišljanja o bajramu
Blagodarni mjeseci koji prethode ramazanu, najavljajući nam njegovo obasjavanje, dolaze kao dragi vjesnici i šutljivi mirni znakovi nastupanja blagodarnih dana i pojavljivanja radosti na horizontu. To su dani ispunjeni bujicama primanja, koje naviru poput zahuktale poplave, da srca prime u zagrljaj. S prvim danom tih blagodarnih mjeseci, onaj ko srcem vjeruje, osjeća da je zaronio u ozračje ovog blagoslovljenog mjeseca. Može se od prvog dana vidjeti kako se on svim čulima koja se tiču pokornosti Allahu pomno izlaže kako bi istinski iskoristio blagodat plemenitog mjeseca koji mu je postao blizu koliko dva luka i bliže (En-Nedžm, 9) da bi ubrao plodove. Kao da se iz sna trznuo s tragovima pospanosti u očima, a na usnama odzvanjanjem glasova iz razgovora vođenog u snu, te se napreže da skupi svu pažnju i usredsredi se na to pitanje, da osluškuje svetu melodiju koja odgovara takvoj okrenutosti i cilju.
Kad se srca ispune osjećanjima, a duše dostignu samopouzdanje, ramazan se rađa iz utrobe Mjeseca mlađaka, ali sa svjetlosnom snagom punog Mjeseca, iza radosti koje su povezane s tim danima. Pirka poput najprijatnijeg povjetarca. Svojim baršunastim dodirom zahvata srca, miluje duše i tijela. Oči ispunjava slikama ljepote poput ljepote proljeća. U srcima pokreće želju da uzdišemo, a u grudi unosi slatku drhtavicu kakvu ima vrabac kad pokisne.
Uostalom, to je jednomjesečno gošćenje, nakon kojeg se ramazan s nama oprašta ostavljajući nam mnogobrojne darove. Nakon što dosegnemo jedan novi život i zahvatimo nešto od njegove svjetlosti, on odlazi. Uz drhtanje u pokornost Allahu, srca su tokom ramazana predata posmatranju i razmišljanju. Zaljubljena srca, do tada zauzeta traženjem puta sjedinjenja, ovom prilikom u topao zagrljaj primaju dane Bajrama. Kao što moreplovac nakon kratkog putovanja vidi da ga sa svih strana okružuje voda, mi sebe tokom Bajrama, nakon isteka “tri sveta mjeseca” vidimo u ozračju mira i staloženosti. To osjećamo svim bićem i svim ljudskim naravima.
Bajram-namazi, glasovi tehlila i tekbira, te bajramski milodari vjernicima izgledaju kao otvori u divan svijet iz mašte. S njima se otiskuju kao jedrenjaci jedara razvijenih na vjetru. Opće ozračje tokom Bajrama, kao i postojeći zanos, sa svim postupcima, glasovima i razgovorom, čovjeku pružaju osjećaj da se postepeno diže prema nebu i udaljava od mjesta s kojeg je krenuo, da živi u zanosnom ozračju gdje se razlijeva svjetlost i sjaj.
Tokom Bajrama, prošlost, sadašnjost i budućnost živimo zajedno. Čini nam se da postoji neobičan zanos u glasovima upućenim iz mesdžida i posjećenih kuća, pa i u dragim rukama koje ljubimo. To je zanos koji, tek što ga dodirnemo, pred nama otvara brojne prolaze u prošlost. Tad se u drevnim džamijama vidimo kako sjedimo u istom redu s djedovima i pradjedovima. Kad nam usne dodiruju čiste ruke, čini se da smo poljubili stotine blagodarnih ruku, zahvata nas pritajena radost. Kad čestitamo prijateljima i kolegama, kad ih grlimo, osjećamo da grlimo prijatelje koji su živjeli prije nas, u nekim davnim vremenima. Svaki pokret tokom Bajrama, svaka misao, predodžba, riječ, razgovor i postupak, oživljavaju prošlost. Okružuju nas, ispunjavaju horizont, postaju naše vlasništvo i svakome od nas, srazmjerno rangu i kapacitetu imaginacije, daruju obrazac proživljenja nakon smrti.
Bajrami su zapravo pjesme koje stižu iz slave predaka i iz naših blagodarnih korijena. Sa zanosom tih pjesama često stižemo u nepoznate svjetove, jer svugdje ulazimo prosuđujući jednostavno. Na svako se mjesto jednostavno premještamo brzinom mašte, prolazeći s vremenom u kojem živimo kroz vremena koja se međusobno prožimaju. Prošlost nam se vraća sa svom ranijom slavom, s razinom na kojoj zajedno s nama živi tokom ramazana. Vraća nam sve što smo prethodno izgubili. Ponovo udišemo miris blistavih dana, s čežnjom ih upijamo da ispunimo grudi. Dok pijemo s obilnih izvora prošlosti, sebe vidimo u nekom drugom svijetu. S tim uživljavanjem nam se čini da su oživjeli svi koji su u mezarima, da će se sve što je pokidano i bez reda razbacano ponovo, poput slapova, sakupiti i sjediniti. Vratit će se dijelovi vremena koje je iz naših života otišlo. Vratit će se da nas ponovo prigrle. Uz to što živimo sada i što smo živjeli jučer u najdubljem i najobilnijem užitku, živimo i sada u čarobnim slatkim duhovnim sjećanjima. Sadržina užitka i slasti na toj se razini kao i u snovima, stalno mijenja, u skladu s našim namjerama, idejama i sklonostima. Stalno se obnavljaju u skladu s našim željama. Nastaje situacija kakvu želimo. Gdje je bila jedna želja, nastaje hiljadu želja. Sve što vidimo, sve što čujemo, sve što osjećamo, vidimo kako se, zahvaljujući navirućem zanosu, mijenja iz jednog oblika u drugi. Tako naš život nastavlja s raznim vrstama promjena od osjećanja do osjećanja, od misli do misli, od užitka do užitka.
Kad se na bajramski dan pojavi zora, s munara se prolamaju glasovi slavljenja i veličanja. U trenucima kad duhovno ozračje svugdje dostiže visine, primjećujemo neka pritajena osjećanja koja bude maštu i vode nas u bezdane dubine. Šapću srcima s osjećajima koja niko ne može opisati, koja se riječima ni na jednom jeziku ne daju izraziti.
Melodija i glas ezana kod nas izviru iz urođenih osjećaja za muziku i misli naših ranijih velikana, kao što su bili Itri i Dede-efendija. Glasovi veličanja i slavljenja, kao i njihov stil i ljepota, poseban su jezik zajednice. Njen jezik ima brojna specifična obilježja njegovana krvlju u venama. Ta muzika pobuđuje naša osjećanja i izražava naša stremljenja. Kao vjetar nas osvježava dolazeći iz sfera smještenih iza vremena.
Mujezin s dozivanjem poput izdavanja naredbi, imam čiji glas podrhtava dok izgovara nebeske riječi, društvo klanjača koji zajedno žamore poput orkestra, zajedno se usaglašavaju s nekom razinom izvornosti i dostojanstva, osjećajući u sebi drhtavicu. Kad u sebi ponavljamo glasove izgovorene u mesdžidima, kad ih šapatom sričemo, ponovo osjećamo ne samo dugu slavnu prošlost već i više od toga, neku globalnu stvarnost, kao pogled koji se pruža od iskona do vječnosti, te uranjamo u ozračje sreće.
Mesdžid, pogotovo za bajramskih dana, sa svojim blagim ozračjem, nježnim poput svile, toplim kao ptičije gnijezdo ispunjeno živošću, predstavlja čistotu osjećanja, lahkoću bitisanja te mir, cilj života, avanturu življenja, korijene značenja zajednice, osnove kulture, vječnost vjere, muzikalnost jezika, pogled na život, razumijevanje svijeta oko sebe, stil izraza. Šapće da nam pokaže puteve koji vode ka istinskom čovjeku.
Stalno osjećamo glasove koji se ponavljaju u mesdžidu. U toplim glasovima vidimo naginjanje neba ka Zemlji, uspinjanje Zemlje ka nebu, namigivanje zvijezda zemaljskom cvijeću i ružama, osmijeh ruža stanovnicima neba. Osjećamo čaroban dodir između neba i Zemlje, trajan a gotovo nevidljiv za oko, jer je na neki način skriven.
Taj glas, taj prizor, to šaptanje koje svaki pojedinac, u skladu sa sklonostima duše i dubinom mašte, prenosi u neki drugi svijet, u srcima vjernika oživljavaju slike ljepote pred kojima srca drhte a osjećanja trepere. Kad završi namaz, kad završi nebesko putovanje pa se privremeno oprašta od džamije, čovjek se ponovo vraća ljudima osjećajući da stiže iz posjete Milostivome nakon što je stekao jednu novu dimenziju i dubinu. S njima se grli i razmjenjuje čestitke. Sa svima s kojima se druži, na pijaci i na ulici, u kući i na radnom mjestu, u školi ili u kasarni, dijeli dobijene darove. Tako se, u rasponima od nekoliko sati, u skladu s veličinom srca i razinom duše, stječu određene vremenske nagrade čije je svojstvo ujedno bezvremenost, odnosno vječnost. Čovjeku tad postaje jasno da dok je na prolaznom svijetu, uspostavlja duboke veze s vječnošću i onim što je iza ovog svijeta.
Ne shvatamo kako je moguće, koliko vremena treba, ili kakav sistem da se iskoristi pa da muslimani, mladi i stari, dožive ta osjećanja i vizije, te uzavrele emocije. Svi bi se odjeci na njihovim dušama prelomili kad bi koristili neki drugi način, drukčiji put. Mi ne vjerujemo da je to moguće i da se drukčije može stići do duhovnog proviđenja, jer radost, razdraganost, sreća i slast blagdana ne izviru samo iz života koji se živi već i iz života koji ćemo tek živjeti u Vječnoj kući. Svakoga ko bude živio u željenoj kuli od bjelokosti, tamo čeka zanos koji će osjetiti i uživati u budućnosti. Šetat će u svijetu iz sna o sigurnoj budućnosti, koja se njegovom unutrašnjem svijetu čini prikladnijom, toplijom i uređenijom. Čovjek je uistinu po prirodi sklon predviđanju i čekanju. Većinu života provodi u čekanju svjetova nade i maštarija. Većina nas čeka Džennet čiji je smisao povezan s naravima i ličnim obilježjima. To čekanje ne izvire iz neosjećanja, neprihvatanja i nezadovoljstva životom koji živimo, već je to čekanje Božijih iznenađenja, koja mašta ne uzima uobičajeno, već tako kao da toga nismo svjesni. Bajrami su rječiti jezici koji dušama iz dubina šapću šta je ispravno.
- Napravljeno na .