Uzdasi kajanja

Fethullah Gülen: Uzdasi kajanja

Pitanje: Kako urediti vlastiti život da bi na ovom i onom svijetu izbjegli fraze pune kajanja kao što su „kamo sreće“ ili „da sam bogdo“?

Odgovor: Ukoliko vjernik ovaj i onaj svijet ne želi začiniti uzvicima kajanja, on prvenstveno mora znati za Allaha, dž.š., koračati Njegovim putem, truditi se da Mu priđe i sve što mu je Allah podario iskoristiti učinkovito opet na Njegovom putu. Da bi postigao sve ovo, vjernik mora biti pronicljiv i oprezan. Događaje oko sebe mora razumjeti na pravi način, uz stalnu svjesnost svoje pozicije i odgovornosti koje nosi sa sobom.

„Kamo sreće da ga za druga nisam uzeo!“

Kur'an-i kerim je kroz različite ajete opisao stanje nesretnika koji će biti među gubitnicima na ahiretu i koji će se mnogo kajati zbog toga. Ilustracije radi, u jednom ajetu se navodi da će svoje kajanje izraziti riječima:

يَالَيْتَنِي كُنْتُ تُرَابًا

"Da sam, bogdo, zemlja ostao!" (en-Nebe', 40)

Kada shvate kakva ih kazna očekuje za učinjeni zulum i počinjene grijehe, ti nevjernici će reći: „Kamo sreće da smo postali kamenje ili zemlja, a da ovu patnju nismo dočekali!“

U jednom drugom ajetu navodi se kajanje onih koji su napustili vlastitu stazu, i krenuli stazama drugih ljudi:

وَيَوْمَ يَعَضُّ الظَّالِمُ عَلَى يَدَيْهِ يَقُولُ يَا لَيْتَنِي اتَّخَذْتُ مَعَ الرَّسُولِ سَبِيلاً يَا وَيْلَتَى لَيْتَنِي لَمْ أَتَّخِذْ فُلَاناً خَلِيلاً لَقَدْ أَضَلَّنِي عَنِ الذِّكْرِ بَعْدَ إِذْ جَاءنِي وَكَانَ الشَّيْطَانُ لِلْإِنسَانِ خَذُولاً

Na Dan kada nevjernik prste svoje bude grizao govoreći: "Kamo sreće da sam se uz Poslanika Pravoga puta držao, kamo sreće, teško meni, da toga i toga za prijatelja nisam uzeo..." (el-Furkan, 27-28)

Ako čovjek ne želi na taj način kukati na onom svijetu, ovodunjalučki život mora provesti u potpunoj budnosti, zatim mora dobro odabrati one koje slijedi, i čvrsto se držati puta poslanika koje je Allah poslao da bi otklonili nedoumice među ljudima.

Allah ljude nikada nije ostavljao bez vodiča. Uz pomoć velikih poslanika, plemenitih asfija i uvaženih evlija, On je oduvijek osvjetljavao staze kojima korača ljudska vrsta. Međutim, odbije li čovjek da krene putem Najboljeg vodiča, s.a.v.s., i ostalih velikana, odnosno odabere li da postane žrtva izgubljenosti, tada će sigurno završiti u ponorima zablude. A ponori na ovom svijetu, prerast će strašne ponore džehennemske. I na kraju će takav čovjek završiti u bezdanima Džehennema, kukajući i kajući se zbog učinjenih djela.

Pokajnički jauci zalima

U jednom drugom ajetu na pažnju nam je stavljeno kajanje ljudi na Sudnjem danu, i to nakon što u ruke prime knjigu vlastitih djela. I dok oni koji knjigu djela prime u desnu ruku, svoju sreću budu ispoljavali riječima:

هَۤاؤُمُ اقْرَءُوا كِتَابِيَهْ إِنِّي ظَنَنْتُ أَنِّي مُلَاقٍ حِسَابِيَهْ

...onaj kome se knjiga njegova u desnu ruku njegovu dâ – reći će: "Evo vam, čitajte knjigu moju, ja sam čvrsto vjerovao da ću račun svoj polagati." (el-Hakka, 19-20)

Naspram njih su oni koji će knjigu djela primiti u lijevu ruku. Oni će svoje kajanje i gorku bol izraziti sljedećim riječima:

يَا لَيْتَنِي لَمْ أُوتَ كِتَابِيهْ وَلَمْ أَدْرِ مَا حِسَابِيهْ يَا لَيْتَهَا كَانَتِ الْقَاضِيَةَ مَا أَغْنَى عَنِّي مَالِيهْ هَلَكَ عَنِّي سُلْطَانِيهْ

A onaj kome se dâ knjiga u lijevu ruku njegovu reći će: "Kamo sreće da mi knjiga moja ni data nije i da ni saznao nisam za obračun svoj! Kamo sreće da me je smrt dokrajčila – bogatstvo moje mi nije od koristi, snage moje nema više!" (el-Hakka, 25-29)

Oni koji su zdravo razmišljali na ovom svijetu i koji su pozitivno djelovanje sebi odabrali za životnu vodilju, njima će knjiga djela biti predana u desnu ruku, i oni će biti među sretnicima koji će sa osmjehom napustiti mjesto polaganja računa. A oni kojima knjiga bude predata u lijevu ruku vidjet će da je u njoj zabilježeno svako ružno djelo koje su počinili. To su ljudi koji su na ovom svijetu gledali u haram, slušali haram, pružali ruke prema haramu i kršili prava drugih ljudi. U knjizi djela koja im se pruži pronaći će sve ono što su činili za vrijeme dunjalučkog života i zato će u očaju ponavljati „kamo sreće“... I prije nego što budu odvedeni u Džehennem, osjetit će bol i kajanje zbog grijeha koje su počinili.

Kao biće koje je Allah stvorio „u najljepšem obliku“, na koje se čak i meleci ugledaju i koje je sa posebnim blagodatima poslao na ovaj svijet, čovjek se ne bi smio ponižavati radi kratkotrajnog Dunjaluka, kratkotrajnih interesa, pozicija, požuda i nagrada... Svoju ljudskost ne bi smio uprljati ni zbog čega. Jer ukoliko ne očuva poziciju na koju ga je Allah postavio, uslijedit će najgori pad opisan ajetom koji glasi:

أُولٰئِكَ كَالْأَنْعَامِ بَلْ هُمْ أَضَلُّ

...oni su kao stoka, čak i gori... (el-Araf, 179)

Takvim stavom spustit će se na nivo koji je niži i od onoga na kome su najbijednija bića.

Grižnja savjesti ravna patnji džehennemskoj

Upravo zbog visine polažaja koji je dat ljudskom biću, kada dođe do pada onda je taj pad težak, a ponor u koji se pada je vrlo dubok. Ovu situaciju uvaženi Bediuzzaman objašnjava na način da će čovjek koji se strovali sa kule ihlasa, umjesto na ravnu površinu, pasti u duboku jamu. Na isti način, u skladu sa principom koji glasi: „dobit zavisi od preuzetog rizika“, rizik kome je čovjek podložan direktno zavisi od količine blagodati kojima ga je Allah nagradio. Jer ako čovjek pokaže nezahvalnost i ostane slijep prema ljepotama koje mu je Gospodar ponudio, velika je opasnost od sunovrata u najstrašnije ponore.

Ako čovjek ne želi da bude pogođen ovom vrstom kajanja na Ahiretu, onda je dužan da na ovom svijetu bude na strani pravde, da sebi za vodiča odabere Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i njegove pravedne halife, i da svoj život uredi u skladu sa principima koje su nam oni ostavili u emanet. Čak i kada su bili na čelu države, oni nisu spavali u udobnim krevetima, sebi nisu gradili vile i konake, i nisu se savijali pred ljepotama ovog svijeta. Kada je preselio Prvak među poslanicima, s.a.v.s., njegova sablja je bila u rukama jednog Jevreja i to kao zalog za novac koji je posudio od njega da bi mogao prehraniti članove svoje porodice. (Pogledati: Buharija, Džihad; Tirmizi, Buju'; Ibn Madže, Ruhun) Slijedeći njegov primjer, na sličan način su sa ovog svijeta preselilei pravedne halife, ne ostavljajući ništa iza sebe. Kao da su nam željeli dati lekciju i pokazati nam kako se na pravi način oprostiti od ovog svijeta. I svi oni koji budu slijedili njihov primjer, neće činiti djela zbog kojih će se kajati, pa tako neće biti ni među onima koji će na drugom svijetu ponavljati: „Kamo sreće...“

Život nije vrijednost za kockanje

Svako ko želi urediti vlastiti život na način da na drugi svijet sa sobom ponese što manje djela zbog kojih će se kajati, trebao bi živjeti upravo onako kako je to opisano u sljedećim stihovima:

Sjećaš li se dana kad se rodi?
Plakao si, a svijet se smijao oko tebe.
Ti proživi svoj život da ti bude,
smrt samo radost, a tuga za druge...

Dakle, vlastitu smrt čovjek ne smije doživljavati kao nesreću, jer smrt jednog čovjeka treba biti izvor tuge samo za one koji su ostali iza njega. I zaista, dijete kada dođe na ovaj svijet zaplače odmah nakon prvog daha, dok se porodica i prijatelji raduju tom činu. Život koji slijedi, čovjek bi treba proživjeti na način da mu smrt koja neminovno dolazi bude izvor radosti jer konačno kreće stazom koja vodi do vječnog boravišta i istinskog konačišta naše duše. Ako treba neko da tuguje, onda neka tuguju drugi. Ako treba da se plače, neka to budu oni koji ostaju iza nas. Oni koji su se radovali prilikom rođenja, sada neka žale zbog odlaska drage osobe. I zato su to ljudi koji neće žaliti ni za čim jednom kada napuste ovaj svijet. S druge strane, oni koji život budu doživljavali poput neke vrijednosti koja se može ulagati za kockarskim stolom i trošili ga udovoljavajući vlastitim prohtjevima i strastima, takvi će i na ovom i na onom svijetu žaliti zbog učinjenog.

Svi oni koji su svoje živote posvetili služenju imanu i Kur'anu, moraju biti posebno oprezni da ne čine ništa što bi ih natjeralo da na kraju kažu „da sam bogdo...“ Takve riječi kajanja ne smiju pronaći prostora ni u njihovoj sadašnjici, ni u budućnosti, ni na drugom svijetu. Svoj životni vijek trebaju trošiti tako da im smrt bude radost zbog onosvjetskih blagodati koje će ih čekati, dok će oni koji ostaju iza njih osjećati veliku tugu jer ih je napustio neko vrlo poseban. To su ljudi koje će generacije novih naraštaja spominjati po dobru. Sljedeći kur'anski ajet ukazuje upravo na ovu istinu:

وَالَّذِينَ جَاءُوا مِنْ بَعْدِهِمْ يَقُولُونَ رَبَّنَا اغْفِرْ لَنَا وَلِإِخْوَانِنَا الَّذِينَ سَبَقُونَا بِالْإِيمَانِ وَلَا تَجْعَلْ فِي قُلُوبِنَا غِلًّا لِلَّذِينَ أٰمَنُوا

Oni koji poslije njih dolaze – govore: "Gospodaru naš, oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!" (el-Hašr, 10)

Iz istog razloga mi se pravednih halifa sjećamo po dobru i dragog Allaha molimo riječima: „Allahu moj, budi po hiljadu puta zadovoljan Ebu Bekrom, r.a., Omerom, r.a., Osmanom, r.a., i Alijom, r.a. Kako su nam samo lijep miraz oni ostavili. Blagodati koje si im podario kao rezultat Tvoje beskonačne milosti, oni su iskoristili na najljepši način i nama ostavili primjer za sva vremena.“

S druge strane, oni koji su gazili tuđa prava, koji su krali tuđu imovinu i prisvajali sve što im dođe pod ruku, bez obzira je li to haram ili halal, narod će se prisjećati na način kako je to opisano u sljedećim stihovima:

Ni samom sebi rahatluka ne donese,
Ni narodu mira ne dade...
Nestao je i otišao sa ovog svijeta,
Pravo u ruke stanovnika kabura...

Upravo iz tog razloga, čovjek se mora paziti i čuvati da ne počini djela kojih će se stidjeti na onom svijetu i koja će mu donijeti gorko kajanje. Svoj život mora provesti čisto i uzorito, kako bi „uzdignuta čela“ krenuo stazama vječnog boravišta. A posebno oni koji na svojim plećima nose jedan veliki emanet u želji da ga predaju budućim naraštajima, oni ne smijučeznuti za Dunjalukom, već za Allahom. Svoje odore ne smiju uprljati blatom ovog svijeta, a svoje usne trebaju krasiti dovom koja glasi: „Allahu, ne daj mi da budem daleko od Tebe!“ To bi trebala biti njihova misao vodilja i misao sa kojom će preseliti na budući svijet. Jer i kako se kaže u jednom hadisu, čovjek će umrijeti onako kako je živio, bit će proživljen onako kako je umro, i živjet će svoj vječni život onako kako je proživljen.

Ne zaboravi da smrt može doći iznenada

Opisujući prolaznost i varljivost ovog svijeta, uvaženi Bediuzzaman na jednom mjestu kaže: „Ah, kako smo se prevarili! Ovaj svijet smo smatrali vječnim. I zbog te pretpostavke mi smo u potpunosti propali. Jer ovosvjetski život je prošao kao san. I naš životni vijek je nestao poput vjetra koji dođe i ode...“ (Bediuzzaman, Riječi) Najednom drugom mjestu, Ustaz je napisao:

Prolazan sam, ne želim prolazno.
Slab sam, ne želim slabašno.
Želim Gospodaru dušu da predam, više od toga ne želim.
Želim ali Vječnu Ljubav želim…
Trunka sam, ali Vječno Sunce želim.
Ja sam jedno ništa, ali želim svo postojanje odjednom.

Čovjek u svojim željama treba postaviti visoke granice, ali to ne znači da njegove želje trebaju biti usmjerene u pravcu ovosvjetskih stvari, koje drugima predstavljaju nešo vrijedno, a u stvari su samo prolazna iluzija. I neka nas Allah ne odvoji od puta onih koji su svoje želje usmjeravali u pravcu vječnosti i svega s čime je Allah zadovoljan. Jer to je put onih koji su koračali stazom Najboljeg među ljudima, s.a.v.s.

U jednoj pjesmi, koja se pripisuje Aliji, r.a., napisano je sljedeće:

O ti koji si svojim dunjalukom obuzet,
Zavarala te nada u dug život.

Zar ćeš ostati u nemaru,
Dok ti i edžel ne bahne?

Smrt dolazi iznenada,
A kabur je sanduk djela.

Izdrži te strahote,
Jer nema smrti bez edžela.


(Ibn Hadžer, el-Munebbihât)

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.