Vrijeme brzine ili tekarub-i zaman
Nema nikakve sumnje da je ovo stoljeće brzine. Istina je da nam današnji ubrzani svijet donosi ili obećava mnogo toga. Jednoj grupi ljudi donosi blagostanje, sreću, lagodnost i tromost. Ali za sve nas ubrzani svijet znači skraćivanje vremena između plana i akcije, smanjivanje prostornih distanci, brzo postizanje željenog rezultata ili neočekivano pojavljivanje prepreke na tom putu. Ratovi se pojavljuju odjednom, da bi i pomirenje došlo vrlo naglo. Sve su to stvari koje se dešavaju vrlo brzo. Ko zna, možda u budućnosti zakoračimo u svijet gdje će se stvari odvijati brzinom svjetlosti. Ljudi bi zaista trebali osjetiti strepnju pred takvim svijetom u kome će se stvari dešavati brže nego što smo u mogućnosti da ih zamišljamo i procesuiramo...
Brzina postoji još od momenta stvaranje prostora, a poznata nam je od trenutka kada je stvoren prvi čovjek. Iako su blagodati i opasnosti ovog svijeta, koje upoznasmo kada je ljudska noga kročila na njega, često tema naučne fantastike, brzina koja se nije pokorila Istini i pravdi vremenom je preuzela mozak i moć rasuđivanja čovjeka, šireći se i konstantno razvijajući, da bi dostigla današnji nivo i vjerovatno jedan vrtoglavi nivo u budućnosti.
Dakle, brzina je svoje putovanje započela na ljudskoj nozi, zatim se prebacila na leđa pripitomljenih životinja, da bi prešla na točkove zaprežnih kola, odakle je prešla na sredstva sa pogonom na pedale, pa na motorna sredstva, i sada svoj put nastavlja vozeći se modernim prevoznim sredstvima. Danas ona juriša kako bi osvojila i anulirala sve postojeće distance. Doduše, prijenos slike i tona je još odavno prešao ispred mogućnosti prijenosa materije.
Pomenuti razvoj na polju brzine sa sobom je donio i određena olakšanja, lagodnost i komfor. Štaviše, u nekim situacijama ove nabrojane stvari su prešle i ispred brzine. E sad, da li je ova vrsta neuravnoteženog razvoja utjecala korisno ili štetno na ljudske vrijednosti? Ovo je pitanje koje bi se moglo razmotriti u okviru jedne zasebne platforme gdje bi se vršila komparacija između tehnološkog napretka i duhovno-materijalnih ljudskih vrijednosti, i to po pitanju njihovog mjesta i pozicije koju zauzimaju.
Može se reći da smo u modernom dobu najvrtoglaviju brzinu upoznali zajedno sa strujom i svjetlom. Uz pomoć autobusa, brodova i aviona daljine su postale kraće, a svemirski brodovi i kapsule će učiniti da u budućnosti i do najudaljenijih mjesta stignemo za samo nekoliko sati, pa čak i minuta. S druge strane, uz pomoć razvoja na polju telekomunikacija, dani kada ćemo, odmarajući se u svojim domovima, imati mogućnost da pritiskom na jedno dugme osjetimo najčarobnije zvukove, boje pa čak i mirise, i na taj način doživimo vrtoglavo ubrzano vrijeme i prostor, sasvim sigurno nisu daleko. I zaista, pred nama je jedno neobično vrijeme u kome će stara čuda postati neinteresantna, a nova biti kratkotrajna. Štaviše, stvari će se odvijati tako brzo da će popravak dotrajalih aparata postati dio prošlosti...
Problemi koje tehnologija nosi sa sobom
Čini se da će svi oni uspjesi koje je čovjek u prošlosti uz pomoć nogu, konja ili kola ostvario u borbi sa brzinom i daljinom, a koji se i danas nastavljaju putem različitih sredstava, u budućnosti uz pomoć svemirskih brodova, kapsula i drugih telekomunikacijskih sredstava dostići jedan nivo koji je nezamisliv, donoseći sa sobom veliki broj olakšanja, ali i problema koje ne možemo zanemariti. Naravno da je nemoguće ne odati priznanje naučnim istraživanjima i pronalascima, kao i civilizacijskim čudima današnjeg doba... No, da li se brzina koja je dostignuta velikim trudom i zalaganjem i detaljnim pročešljavanjem kosmičke knjige stavila u službu nekog važnijeg cilja ili je sama po sebi bila cilj?
Ukoliko su prostor, koji se svakim danom sve više i više smanjuje, pretvarajući se u jedno selo, i vrijeme, koje se neprekidno kompresuje i pokušava anulirati, zarobljeni u rukama brzine, koja nije postigla svoj pravi cilj i koja se uvijek nalazi korak iza njega, onda kakvu korist čovjek može očekivati od takve brzine? Ukoliko je želja da se stigne i do najudaljenijh dijelova kosmosa, da se istraži kompletan živi i neživi svijet, da se upozna svaki kutak ovog svijeta i da se ovlada najmisterioznijim stvarima, stala ispred ljudskih vrijednosti, potreba i želja, kako okarakterisati želju da saznamo tuđe državne, nacionalne i porodične tajne ili da te tajne otkrijemo drugima, nego li kao jednu globalnu sramotu?
Ako današnja brzina nije došla sama po sebi, već je bila cilj i rezultat kojem se težilo, da li su onda današnji ljudi, koristeći se autobusima, vozovima, tankerima i avionima bržim od zvuka uspjeli da dostignu planirane ciljeve koji su postavljeni u kontekstu ljudskih vrijednosti? Možemo li potvrditi takvu konstataciju i da li sada ubrzano vrijeme i prostor, čije najave vidimo u naučnoj fantastici, možemo dočekati kao zamišljeni cilj i ideal u čijem se pravcu krećemo? Čini se kao da je poprilično teško dati afirmativan odgovor na ovo pitanje, jer se trenutna brzina nalazi daleko iza cilja koji bi se trebao nastojati postići...
Zamislite svijet u kome taksi-vozila, autobusi, vozovi, jahte, tankeri i avioni razvoze na sve strane raspuštene ljude koji nemaju nikakvog cilja i ideala, koji su zatvoreni naspram srčanog i duševnog života i koji nemaju nikakve brige u pogledu vlastitog kraja, kao da je riječ o običnim predmetima. Ili recimo svijet u kome ljudi uživaju u tehnološkim blagodatima kao kada djeca uživaju u čarima zabavnih parkova. Pa molim vas, čemu služi takva brzina ili takva tehnologija?
Ukoliko se brzina koristi kako bi se za kratko vrijeme obavilo što više posla i stiglo na što više mjesta, i ako to ušteđeno vrijeme, zajedno sa učinjenim poslom i posjećenim mjestima ne služi nekim važnijim ciljevima, onda, riječima pjesnika Junusa „nije li to uzaludno protračeno vrijeme“?
Brzina ne smije prevazići svoju svrhu
Ukoliko ne postoji definirana svrha brzine, te ukoliko ne postoji plan koji bi se koristio za realizaciju zacrtanog cilja, zar svo ušteđeno vrijeme i potrošeni trud neće biti poput neiskorištenog potoka, munje koja nestaje u prostoru i kiše koja padne na pustinjsko tlo? Danas smo svjedoci da se neki pobornici brzine, koji ne poznaju svrhu i cilj života, dive strojevima koji nas u roku od nekoliko sati mogu odvesti u svemir ili aparatima koji za samo nekoliko sekundi odnose ili donose ton i sliku sa prostora koji su udaljeni i po nekoliko hiljada kilometara. Umjesto da razmisle o svrsi, značenju i rezultatima ovih modernih sistema, oni se kao telad iščuđavaju brzini, izostavljajući potencijalne koristi koje možemo imati od te brzine.
Ustvari, brzina je samo jedna fizička pojava. Ukoliko se razmotri izvan okvira ideala i ciljeva kojima treba služiti, brzina ne može biti osnova za napredak i stub civilizacije, niti će postati sredstvo koje čovjeka vodi do nove vrijednosti. Još u vrijeme dok je hodio pješice ili jahao na leđima konja i kamile, čovjek je mogao da bude sretan i civiliziran. A opet, bilo je i perioda kada je uprkos svim materijalnim mogućnostima padala krv, a čovjek doživljavao noćnu moru, i kao danas bio u situaciji da povraća krv i umire na jedan način koji ne priliči ljudskom dostojanstvu.
Brzina nikada nije bila primarna ljudska potreba. Ljudi su tragali za brzinom kako bi došli do stvari koje su im potrebne. Oni koji tvrde da ljudi u apsolutnom smislu tragaju za brzinom ili oni koji zastupaju mišljenje da je brzina u potpunosti suprotna ljudskoj prirodi, sebe su doveli u jednu čudnu poziciju gdje brane prevozna sredstva i moderne telekomunikacione mogućnosti ili im se u potpunosti suprotstavljaju. Među njima je bilo onih koji su brzinu i njene proizvode dizali u nebo i bukvalno im se klanjali, prihvatajući ih kao neku vrstu apsolutne svetinje, kao i onih koji su neprijateljski stav prema beskorisnoj brzini koja nema cilja i ideala iskazivali tako što su bili protiv svega što nam je moderno vrijeme donijelo. Ustvari, i jedni i drugi jesu ljudi koji su zapeli za brzinu i koji je vrlo apstraktno doživljavaju i tumače.
Brzina ne bi smjela da prevaziđe svoju svrhu, štaviše, uvijek bi trebala da bude iza cilja kome služi. Dakle, ukoliko brzina ljude usmjerava prema njihovim ciljevima, omogućuje im da ih ostvare, sa tim ostvarenjem donosi mir i sreću, okončava samoću i spaja ljude, omogućava da se bez odlaganja krene na rješavanje svakog problema kako se ne bi urušila opća ravnoteža i međudržavni balans, doprinosi rješavanju ovosvjetskih i onosvjetskih problema, ubrzava naučno istraživanje i dovodi do naučnih pronalazaka, onda za nju možemo reći da je sveta i uzvišena... No, ako joj oduzmete sve ove osobine i ostavite je samu, onda se pretvara u jednu beznačajnu stvar...
Ovaj način razmišljanja koji u svom fokusu ima cilj i ideal jeste ono što nas razlikuje od drugih, jer mi brzinu ne doživljavamo kao proizvod neke fantazije, nego je vidimo u službi ideala i dajemo joj pravo značenje.
- Napravljeno na .