Prema islamskom učenju, kakva je veza između pojedinca i države? Koje je mjesto i funkcija pojedinca unutar države?
Savremeni svijet i savremeni sistemi mišljenja tvrde da je po prvi put u povijesti upravo pojedinac postao pravi vlasnik svoga života i svojih djela. Prema savremenim sistemima mišljenja, pojedinci su ovisili o običajima koje su naslijedili kroz historiju, ograničavajući se tako u okvire tih tradicija. Budući da je stav grupe postao norma, te s obzirom da nije moguće mijenjati utvrđene standarde zajedničkog života, pojedincu je suđeno da ostane samo pasivni, poslušni član zajednice. U moderno doba, ljudi su napokon počeli da se oslobađaju tih okova kroz stjecanje individualnosti. Sve do modernog doba pojedinci nisu bili slobodni i neovisni. Iako su ta razmišljanja o individualizmu prihvaćena u nekim kulturama i regijama svijeta, one jednostavno ne vrijede za sve religije, za svako promišljanje i za svaku zajednicu. Iz perspektive tevhida, koji je glavni princip Božijeg jedinstva u islamu, nemoguće je prihvatati individualizam bez ograničenja. Razlog tome je to što su ljudi ili slobodni, bez prihvaćanja bilo kakvih moralnih vrijednosti i buntovnici bez moralnih kriterija, ili su sluge ovisne o Bogu i predano slušaju Njegove naredbe. Kroz poslušnost Bogu, pojedinci se ne klanjaju nikakvoj vlasti i ne žrtvuju niti mrvu svoje slobode.
Božiji rob ne služi ničemu niti bilo kome osim Bogu: niti svjetovnim stvarima, niti nazadnim tradicijama koje uzrokuju individualnu patnju i paraliziraju duh, niti društvenim odnosima koje opsjedaju ljudski razum, niti željama za lične interese, niti pohlepama za većom materijalnom zaradom, niti pohotama koje uništavaju moral, niti izopačenim tendencijama koje daju prednost vlasti naspram logike i razuma, niti nemoralu u vidu ljubomore, mržnje ili robovanja tjelesnim impulsima. Musliman dnevno ponavlja najmanje 30 do 40 puta: "(Gospodaru) Tebi se klanjamo i od Tebe pomoć tražimo." (El-Fatiha, 5) Izustivšti to, pojedinac trga lance koji sputavaju njegovu slobodu i individualnost i tako se zaklanja pod okrilje Božije beskrajne moći, koja mu je sasvim dovoljna. Pojedinac koji nije postigao ovaj stepen oslanjanja na Boga i nije našao utočište pod Njegovim okriljem ne smatra se onim koji ispunjava zadatak da postane ''idealan čovjek''.
Dakle, iako islam od individua traži da budu slobodne i neovisne od bilo čega osim od Boga, istodobno prihvata te pojedince kao članove porodice, društva, nacije i cijeloga čovječanstva kao i sve potrebe koje iz toga proizlaze. Čovjek je društveno, civilizirano biće koje treba da živi zajedno s drugim ljudima. U tom smislu, društvo je kao organizam čiji su dijelovi međusobno povezani i trebaju jedni druge.
Izuzetno je važno vidjeti takvo zajedništvo kao "staklenik" koji štiti pojedince od ugnjetavanja i pomaže im da zadovolje svoje potrebe ali i obezbjeđuje im individualni i društveni razvoj, što nije lahko postići pojedinačno. To je tačka gdje se razlikujemo od onih koji tvrde da treba postojati apsolutna sloboda pojedinca. Ti pobornici apsolutne slobode, pojedinca prepuštaju se samom sebi u "pustinji" postojanja, bez podrške u borbi protiv snaga koje čekaju u zasjedi, a sve pod izgovorom oslobađanja pojedinca od nekih tradicionalnih veza. Takva osoba, pod tiranijom diktature ili čak socijalne opresije, bolno plaća slobodu individualizma, gubeći slobodu i čast u ime individualnosti.
Ovdje moram istaknuti da, za razliku od nekih drugih religija ili sistema koji liče na religiju, islam se ne ograničava samo na metafizička razmatranja kao što su duhovno savršenstvo pojedinca, vjerski rituali, molitve, posvećenost i razmišljanje. Pored ovih metafizičkih razmatranja, islam propisuje pravila koja uređuju društveni, politički, ekonomski, moralni i pravni život pojedinca, te obećava sigurnost od bezakonja i vječnu nagradu u zamjenu za njihovu primjenu. Ograničavanje ove svete religije samo na vjerovanje i na individualne vjerske obrede značilo bi njeno cjepkanje i oblikovanje protivno Božijoj volji i odobrenju. U isto vrijeme, to bi prisililo pojedince da oklijevaju u izvršavanju strogih naredbi i o tome kako i kada da ih praktikuju. Takvo dijeljenje vjere bi veoma lahko dovelo do zabune koja čak može izazvati neku vrstu duševne pometnje. Ako pojedinci ne mogu živjeti slobodno po principima svoje vjere zbog određenih prepreka, to znači da im je uskraćena sloboda vjere i savjesti.
Prema islamskom učenju, Poslanik, a.s., je poslan da osigura načela života na ovom svijetu, ali i života poslije smrti, s obećanjem vječnog blaženstva za sljedbenike tih načela. Prema poruci Poslanika, a.s., ovaj svijet i svijet vječnosti se međusobno nadopunjuju. Lične i društvene odgovornosti su međusobno povezane. Molitva i sjećanje na Boga, život srca i duše na jednoj strani, te društvena i politička pitanja na drugoj, zapravo su sastavni dijelovi jedne jedinice. Uz sve to, svaki musliman bi trebao biti vrlo osjetljiv i svjestan svojih prava, ali jednako tako mora poštivati prava i slobode drugih. Štaviše, kao što brane svoja prava, jednako tako moraju biti spremni za odbranu prava drugih.
Muslimanski svijet, poseban broj, juli 2005. - Vol. No. 95., 3. strana, 325-471.
- Napravljeno na .