Fethullah Gülenov intervju za dnevni list Zaman

Fethullah Gülenov intervju za dnevni list Zaman

Fethullah Gülen je prekinuo svoju dugotrajnu šutnju i po prvi put progovorio o temama o kojima se mnogo raspravlja u javnosti. Vrlo iskreno je odgovorio na niz pitanja koja se nalaze u žiži interesovanja, među kojima su i ona o korupcijskoj istrazi od 17. decembra, puštanjima na slobodu u slučaju Ergenekon[1], tvrdnjama i optužbama koje su upućene na njegov račun, kao i predstojećim izborima koji će se održati 30. marta. U reportaži koja će biti objavljena u pet dijelova, imat ćete priliku da iz prve ruke čujete stavove Gülena i njegovu analizu dešavanja koja ovih dana potresaju Tursku.

Kada smo došli do njega, primijetili smo da je potišten i tužan, ali stamenit i čvrst u svojim stavovima. Bilo je očito da je povrijeđen zbog neprikladnih riječi koje su mu upućene, međutim to ga nije navelo na očaj, već obrnuto, dovio je za sunce koje će ugrijati nakon tmurnih dana. Njegovo uvjerenje da nam dolaze bolji dani potpuno je i čvrsto. Sljedećim riječima opisuje ono što osjeća: Biti meta kleveta i raznih zavjera, oduvijek je bila i bit će sudbina putnika na ovom putu. Ipak, vremenom će razum i proniciljvost rasturiti oblake sumnje. Nijedna zavjera, nijedna kleveta, ne mogu stati na putu pronicljivosti. Kamo sreće kada bi oni, koji su su prepustili vjetrovima zavjera i fantazija, stali i svoje stavove razmotrili pod svjetlima Kur'ana i sunneta...

Smeta mu što se svaka diskusija povezuje sa Hizmetom i on skreće pažnju na trenutni refleks kod onih koji za sve što se ne može objasniti javnosti okrivljuju Hizmet. Tako je i sa tvrdnjom da je iscenirana igra na račun oružanih snaga, koju doživljava kao nečiju prevaru. Uz sve to, Gülen jasno ponavlja da će, kakvi god uslovi bili, oni uvijek biti na strani zakona i univerzalnih vrijednosti.

U posljednje vrijeme su izrečene nezamislive laži i klevete na vaš račun. Mnoge teške riječi su upotrijebljene. Na sve te optužbe vi ste odabrali da se branite šutnjom i niste odgovarali...

Naravno da mi je teško palo i da sam tužan zbog toga. Zaista mi nije jasno, koji su to dokazi na koje se oslanjaju pa sa tako sigurnim tonom iznose sve te optužbe? Ne sjećam se da je iko tokom historije koristio tako ružne riječi i optužbe na račun vjernika. To im zaista ne priliči. Neću reći da lažu. Reći ću samo da navodima koji se kose sa činjeničnim stanjem obmanjuju ljude. Međutim, u čitavoj ovoj situaciji, utjehu pronalazim u sljedećoj istini: U svakom vremenu, posebno u vremenima smutnje, ljudi su blaćeni, ponos vjernika je bacan pod noge, a oni koji ne poznaju suštinu stvari, svjesno ili ne, učestovali su u činjenju tog grijeha. Zamislite, bilo je onih koji su u doba poslanstva klevetili našu majku Aišu, pa ko smo mi da nas takvo što mimoiđe. I ne samo to, nevjenici su znali iznositi klevete i na račun Allaha. U Kur'anu se na nekoliko mjesta govori o tome. Znali su neki od njih reći „Allah je sebi uzeo sina“, Bože sačuvaj, ili pak meleke okarakterisati kao Allahove kćerke. Takve pogrdne riječi izgovorene na račun Uzvišenog Gospodara, oduvijek su mi teško padale. Dakle, govorimo o klevetama koje su iznošene na račun Allaha, Njegovih poslanika i velikih evlija... A danas neki vjernici slične klevete iznose na račun ovog prosjaka. Zar je to mnogo? – kažem i tješim sebe...

Svako se ponaša u skladu sa vlastitim karakterom. Oni koji su sposobni da čine zulum, to će i učiniti. Budući da vi nemate zube kojima bi ujedali, onda za tim sredstvom nećete ni posegnuti. Tako je i bolje. Neka ih, neka čine zulum, neka nastavljaju istim putem, naše je da sa osjećajem budnosti i opreza molimo Uzvišenog Gospodara da podari milost i oprost onima koji ga zaslužuju i da ih izbavi sa pogrešnog puta kojim su krenuli. Biti meta kleveta i raznih zavjera, oduvijek je bila i bit će sudbina putnika na ovom putu. Ipak, vremenom će razum i pronicljivost rasturiti oblake sumnje. Nijedna zavjera, nijedna kleveta, ne mogu stati na putu pronicljivosti. Kamo sreće kada bi oni, koji su se prepustili vjetrovima zavjera i fantazija, stali i svoje stavove razmotrili pod svjetlima Kur'ana i sunneta...

Prijatelji bez odanosti, sudbina bez milosti, svijet bez reda. Muke je mnogo, nikog da je dijeli, dušman je snažan, a sreća mi blijeda.(Fuzuli) Da li su navedeni stihovi, koje često citirate, dovoljni da opišu današnju situaciju?

Skoro svi naši prijatelji su pokazali svoju odanost. Štaviše, uprkos tolikom broju laži i podvala, skoro da nije bilo nikakvog kolebanja među našim prijateljima i poznanicima. Međutim, srce želi da se svako ponaša u skladu sa vrijednošću koju nosi. Ipak, takvo očekivanje se u nekim slučajevima ne ostvari do kraja.

Ne znam imamo li pravo očekivati da neki naši stari prijatelji, ljudi u godinama, ljudi od iskustva, istupe i kažu po neku riječ u ime pravde i pravednosti... Ali, biće dovoljno ako kažem da mi je žao što su se neki ljudi pokazali kao prijatelji samo u dobru.

Bio je jedan čovjek koji je znao reći kako je spreman dati život za ovog prosjaka. Kada smo nakon dešavanja od 12. marta izašli iz zatvora, predložio sam mu da nastavimo sa aktivnostima izgradnje započetog doma Bozyaka. „Ne petljajte me više u to, tako vam Allaha“, rekao mi je. Vrlo je važno ostati postojan u teškim vremenima kao što su ova. Međutim, svako se ponaša u skladu sa svojim karakterom. Ne treba zamjeriti zbog toga. Svakako će se na onom svijetu vidjeti ko će se stidjeti i koračati pognute glave. Mi sve ovo trpimo samo zbog ahireta. Vječnost je ono što mi želimo. Ukoliko tragate za vječnošću, onda je besmislena borba za ovosvjetskim interesima...

Ja sam oprostio sve što je meni lično učinjeno. Neka to svi čuju. Međutim, ukoliko je u svemu ovome pogaženo pravo vjere, pravo svetih emaneta, onda će njihov Vlasnik svakako pitati za to. Okrutnik će se strovaliti tamo gdje najmanje očekuje. S tim što ja ni to ne priželjkujem nikome, jer srce čovjeka treba da bude poput ružičnjaka. I riječi trebaju da budu poput ruža da bi čovjek mogao oko sebe širiti najljepše mirise.

Jedna ste od najvećih žrtava državnog udara od 28. februara 1997.godine. Nakon neviđenog medijskog linča, podignuta je optužnica nakon čega vam je suđeno punih osam godina. Jedna grupa ljudi, koja svoje postojanje bazira na suprostavljanju vama, tvrdeći da su podržavali 28. februar, pokušava stvoriti sliku o novim žrtvama tog procesa. Da li se i danas osjećate kao da iznova proživljavate iste stvari?

Ovu vrstu pritiska doživio sam nekoliko puta. Nakon državnog udara koji se desio 12. marta 1971.godine ležao sam šest i pol mjeseci u zatvoru pod sumnjom „infiltriranja u državnu strukturu“. Sve dok ih rahmetli Ozal nije ukinuo, odredbe 163. člana (Turskog kaznenog zakona) visile su kao giljotina nad glavama muslimana. Nakon 12. septembra 1980. godine, punih šest godina sam, poput nekog teroriste, bio pod prismotrom. Mnogo puta su pretresali mjesta na kojima sam boravio. Prijatelje su mi neprestano uznemiravali. Živjeti pod prismotrom i u stalnom ambijentu vojnih udara za mene je postala uobičajena stvar. Međutim, ono što danas doživljavamo je deset puta gore od onoga kroz šta smo prolazli za vrijeme vojnih udara.

Uprkos svemu ja se ne žalim. Ovaj put smo izloženi optužbama koje dolaze od strane civila, od ljudi za koje vjerujemo da su okreću istoj kibli kao i mi. Bilo bi neistinito ako bih rekao da nas upravo zbog toga sve ovo dodatno ne pogađa. Međutim ne preostaje nam ništa drugo nego da stisnemo zube i kažemo: „Bože Mili, proći će i ovo.“

Danas vas podsjećaju na kritike koje ste svojevremeno uputili na račun vlade tadašnjeg premijera Nedžmettina Erbakana i njihovog ponašanja za vrijeme 28. februara. Kažu da je to dokaz da ste bili na strani vojnog udara...

Svi su bili svjedoci da je nakon pobjede Refah partije na izborima došlo do određenih manevara u Oružanim snagama Turske. Oblaci su se krenuli navlačiti na horizontu, s tim što oluja još uvijek nije bila počela. Sjećam se tada novinara rahmetli Javuza Gokmena i Fehmija Korua, koji su bili u Ankari. Među njima je bio i Fatih Čekirge. Sa njima sam tada podijelio svoje stavove. Na to su uslijedile mnoge neopravdane i neodmjerene reakcije, međutim, nisam bio samo ja taj koji je ukazivao na opasnost. Kada su određene grupe za svoj račun iskoristile reakciju javnosti nakon skandala Susurluk[2], i u konačnici izvršile državni udar, više nije bilo vremena za bilo kakve intervencije. U izvještaj kojeg je sačinila Nacionalna obavještajna služba u posljednjem trenutku je uvršteno i moje ime. Iako sam kasnije čuo ko je stajao iza toga, nisam nikada javno osudio te ljude koji su važili za vjernike, već sam sve zakopao duboko u sebe. A onda je na red došao 28. februar. Tada je uslijedio poznati drugi član saopćenja u kome se zahtijevalo da škole u sklopu obrazovne unifikacije pređu u državno vlasništvo. U to vrijeme, kada su tenzije dostigle svoj vrhunac, tragajući za rješenjem koje će pomoći da se nacija iz nastale situacije izvuče sa najmanje štete, rekao sam, kao i mnogi drugi, da bi prijevremeni izbori mogli ponuditi rješenje. Izrazio sam vlastito uvjerenje da bi se trebao usvojiti novi zakon koji će omogućiti prijevremene izbore. To nije bio samo moj stav. Pored mene i mnogi drugi, na čelu sa Korkut Ozalom, su iznijeli isto mišljenje. Štaviše, bilo je i onih iz redova prisatlica tadašnje vlade koji su slično razmišljali. Kada bi se zakopali u arhive, vidjeli bi ko je šta govorio.

I još jedna stvar je važna. Svoje brige oko ambijenta koji je mirisao na državni udar podijelio sam sa tadašnjim Ministrom rada, rahmetli Nedžati Čelikom. Postoje i svjedoci za to. Alaeddin Kaja i Melih Nural su bili prisutni na tom sastanku. Tada sam rekao da postoje oni koji žele eliminisati vladu. Trudio sam se svim snagama kako ne bi došlo do antidemokratskih procesa u zemlji. Ministar Čelik je sa uzbuđenjem saslušao moje strepnje, a onda je ustao i otišao. Saznao sam da je rahmetli Erbakanu prenio moje riječi, međutim s duge strane nije uslijedila nikakva inicijativa za sprečavanje tih događaja.

I gospođi Čiler sam iznio svoje bojazni i upoznao je sa opašnošću koja se nalazi pred nama. Rastužio sam se kada mi je odgovorila da trebamo biti umjereni. Nisam ulazio u detalje. Kada sam shvatio da tim ljudima ne uspijevam objasniti ništa, osjetio sam potrebu da kažem neke stvari kako bih spriječio događaje slične onima koji se danas dešavaju na jednom području u blizini Turske. Naravno da nije na meni da bilo kome kažem „vi to niste znali uraditi“. Ljudi znaju da sam oduvijek pazio da se sa poštovanjem odnosim prema svima, a pogotovo prema ljudima koji se nalaze u poziciji da predstavljaju narod. Navodeći primjere velikana poput hz. Ebu- Bekra i Omera ibn Abdulaziza, isticao sam da se povlačenje sa vlasti u takvom trenutku neće smatrati sramnim potezom. Ukoliko će povratak narodu spriječiti veće nesreće – isto važi i za 27. maj i 12. septembar – onda se to treba i učiniti. U tom kontekstu možemo navesti i primjer memorandum od 27. aprila, nakon čega je AK partija u roku od sedam dana donijela odluku da se raspišu prijevremeni izbori, čime je prevaziđena tadašnja kriza. Vlast koja se 28. februara pokušala svrguniti na sličan način, tom prilikom je odabrala napuštanje vlasti i pozivanje na biračku volju građana, čime je pokvarena ranije iscenirana igra. To je upravo ono što sam i ja govorio: „Izmijenite zakon i raspišite prijevremene izbore.“

Smatram da je korisno naglasiti i sljedeću stvar. Ukoliko detaljnije pogledamo izvještaj o Susurluku i saopćenje od 28. februara, primijetit ćemo da je ovaj pokret bio jedan od primarnih ciljeva tadašnje hunte. Sve što se dešavalo nakon toga jesu aktivnosti na sprovođenju te namjere. Tvrditi bilo šta suprotno od toga daleko je od pravednosti i suprotno istini.

Prilikom naših ranijih susreta rekli ste kako vas čude i kako ne razumijete tvrdnje u kojima se navodi da Hizmet pokušava preuzeti kontrolu nad Fenerbahčeom. Kako ocjenjujete ove tvrdnje u kontekstu novih informacija koje su izašle u javnost?

Da, Fenerbahče je jedan od naših najistaknutijih klubova. Onoliko koliko sam uspio upratiti, trenutno vlada veliko jedinstvo na relaciji uprave i navijača. Zaista je to lijepo vidjeti. Kome to uopće može smetati? S druge strane, kada je Galatasaraj postizao uspjehe u Evropi, bio sam sretan i ponosan zbog toga. Volio bih i kada bi Bešiktaš, Trabzonspor, i svi ostali naši klubovi postizali što više dobrih rezultata i promovirali sebe na međunarodnoj sceni. Na koji način objasniti pokušaje preuzimanja kontrole nad Fenerbahčeom ili Galatasarajem, ako ne političkim aspiracijama? Trenutno na sceni imamo refleks koji za sve što se javnosti ne može objasniti okrivljuje Hizmet. Posljednje infrormacije koje su izašle u javnost jasno pokazuju da je i to bila jedna obična kleveta.

U slučajevima na čijem čelu se nalazi slučaj Ergenekon i koji su pomno praćeni od strane javnosti, došlo je do velikog broja puštanja na slobodu. Kako ocjenjujete ovu situaciju?

Ja podržavam svaku odluku koja je donešena u skladu sa zakonima i principima pravičnosti. Riječ „igra“ nije bila ništa drugo do jedna prevara. Pokušali su da od Hizmeta naplate račun za ono što su oni uradili. Samo zbog jednog čovjeka sazvali su Parlament i donijeli novi zakon. Istu pažnju su mogli posvetiti i ovim ljudima. Puštanje na slobodu je jedna, a oslobađanje sasvim druga stvar. Njihovo suđenje se još uvijek nastavlja. Odluke suda treba dočekati sa poštovanjem. Mi smo oduvijek bili na strani zakona i univerzalnih vrijednosti. Tako će biti i u budućnosti. Pa i u trenucima kada se nađete izloženi najjačim napadima, ne smijete zanemariti poštivanje zakona.

U određenim medijima zastupljene su tvrdnje da se iza 17. decembra i istrage za mito i korupciju krije Hizmet. Kako ocjenjujete trenutnu tačku do koje smo došli u čitavom ovom procesu?

Iako smo mnogo puta uputili demante, saopćenja i reakcije, neki uporno još uvijek optužuju našu zajednicu. Kao što sam i ranije rekao, određeni broj tužilaca i policijskih snaga su u datom momentu uradili ono što im zakon nalaže, međutim očito da nisu znali da je zločin juriti krivce. Drugim riječima, ti ljudi nisu znali da će biti žrtvovani samo zato što su radili svoj posao. Neki dan je jedan od novinara, čini mi se da je riječ o Javuzu Semerdžiju, napisao da će svi ti ljudi jednog dana dobiti medalje za ono što su učinili. Međutim, nakon 17. decembra otpušteno je ili razmješteno na hiljade ljudi i to ne samo oni koji su učestvovali u istrazi, već i oni koji nisu imali nikakve veze sa njom. Niko nije misio na prava tih unesrećenih ljudi i njihovih porodica. A onda, kao da se ništa nije desilo, pojavili su se oni koji krive Hizmet. Laži su dolazile jedna za drugom i još uvijek dolaze.

Kao prvo, ove istrage protiv korupcije nisu pokrenute u skorašnje vrijeme. Obavještajna služba Turske je još prije 8-9 mjeseci pripremila izvještaj u kome je navedeno da su ljudi, za koje se sumnja da je riječ o iranskim agentima, stupili u kontakt sa nekim ministrima, sa djecom nekih ministara, i da su čak došli do samog kabineta vlade. Niko se nije obazirao na to. Kasnije su se vijesti o tome pojavile u nekim novinama, posebno u listovima koji se smatraju bliskim Vladi, međutim ni tome niko nije pridavao potrebnu pažnju. Nisu preduzete mjere za sprečavanje korupcije. I kada je 17. decembra krenula operacija, ponestalo im je prostora za manevar pa su odlučili da se operu tako što će optuživati druge.

I ranije sam već rekao da nisam imao nikakve kontakte sa ljudima koji stoje iza te istrage. Bezbroj puta sam ponovio da ne poznajem ni hiljaditi dio njih, međutim, oni su i dalje nastavili da me povezuju sa tim.

Ono što me najviše razočaralo su neki političari koje sam smatrao poštenim i časnim ljudima. Vjerovao sam da ti ljudi koje poznajem dugo godina, kojima sam vjerovao i za koje sam smatrao da neće učiniti bilo šta nečasno i suprotno onome što im savjest nalaže, neće šutjeti pred korupcijom i malverzacijama. Tako sam mislio... Od njih sam očekivao rakciju kakvu je svojevremeno pokazao rahmetli Ozal na prljave poslove koji su se odvijali u njegovo vrijeme. To se nije desilo. Kada su vidjeli da šute, ovi drugi su višestruko pojačali svoje djelovanje. Izmišljena je metoda kojoj nema premca u historiji Republike Turske. Umjesto da se krene u obračun sa korupcijom, meta su postali oni koji se bore sa njom.

Islam ima svoje odredbe koje se tiču ovog pitanja. On se svojim etičkim načelima protivi tome. U nekim slučajevima postoje i propisane kazne. Nijedna vrsta korupcije se ne može odobriti. Nikome korupcija neće biti oproštena. Tu je i jedan etički princip; naime, ukoliko grijeh ili greška ostanu na nivou pojedinca i ne odraze se na zajednicu, islam u toj situaciji ostavlja mogućnost praštanja i ne dozvoljava da se bilo ko poigrava sa čašću i dostojanstvom tih ljudi. Međutim, te dvije stvari se ne smiju brkati. Dakle, ukoliko govorimo o tuđim pravima, ukoliko se gaze prava drugih ljudi, ukoliko imamo korupciju na djelu, onda je islam vrlo osjetljiv i u toj situaciji propisuje određene kazne.

Ukoliko danas imamo slučajeve mita, malverzacije, favorizma i tenderskih nepravilnosti koje idu na uštrb naroda, Allah će tražiti polaganje računa za to. I zaista ne znam šta su očekivali od nas. Ukoliko među tim ljudima koji sprovode istrage ima onih koji simpatišu Hizmet, zar sam im ja trebao reći: „Ne obazirite se na tvrdnje o korupciji!“ Ne znam, ali sve mi se čini kao da su neki očekivali takav stav od mene. Je li to to? Kako bih ja mogao reći nešto što će uništiti moj život na drugom svijetu? Kako da se ponašam drugačije?

Spominjao sam to i ranije; Ukoliko su svi ti ljudi, etiketirani kao pripadnici paralelne strukture, bili umiješani u nezakonske radnje, zašto nisu ranije sankcionisani zbog toga? Ne znam zaista, čuo sam za hiljade slučajeva smjena i razmještanja, ali nisam čuo ni za jednu istragu koja je pokrenuta zbog zloupotrebe položaja ili nezakonitog djelovanja tih ljudi. Jeste li vi možda čuli?

Ja već skoro 60 godina držim govore i savjetujem ljude. Uvijek sam govorio iste stvari. Neka ovo bude moja oporuka. Savjetujem svim onim ljudima, koji vole ovog prosjaka, iako on to ne zaslužuje, da se nikada ni najmanje ne približavaju takvim stvarima i da se nikada ne oglušavaju na zloupotrebe kojima budu svjedočili. Neka uvjek djeluju onako kako to podrazumijeva zakon, pravo i pravda. U Kur'an-i Kerimu se ta vrsta nedjela opisuje kao „gulul“, odnosni utaja. To je riječ koja označava prisvajanje nečega što nam ne pripada, ostvarivanje koristi od toga, otuđivanje javne imovine ili pronevjeru stvari koje su nam date na čuvanje. Zloupotreba državne imovine je grijeh koji spada u tu kategoriju, bilo da se radi o nekom sitnom novcu ili o gomili novca koji se otuđuje iz državnog budžeta. Ponekad je to i fotelja do koje se došlo bez obzira na nestručnost i nedovoljno iskustvo. Grijeh je svaka korist koju čovjek neopravdano ostvari i do koje dođe na nedozvoljen način.

Ono što je najgore, takvim ponašanjem mi nesvjesno otvaramo veliku ranu u tkivu naše vjere. Ukoliko u svom životu probijemo barijere vjernosti/istinoljubivosti, nesvjesno ćemo učiniti da u očima drugih ljudi budemo krivi jer smo prouzrokovali štetu u tkivu vjere koju živimo. Budući da političke funkcije i položaji imaju mogućnost da obezbijede određenu korist i plijen, ljudi se često obraćaju onima koji obavljaju te funkcije. Tako recimo, ako jedan izvođač radova plaća da bi prošao na nekom tenderu, on će nakon toga tražiti bilo koji način da to što je platio nadoknadi iz državnog budžeta.

Pravo običnih ljudi je istovremeno i Allahovo pravo. Bilo da se radi o islamskom ili savremenom pravu, praksa o kojoj govorimo se nigdje ne toleriše. Otuđivanje javnih dobara se ne može opravdati zakonom ni demagogijom! U situaciji kada ste se otisnuli u svijet sa svojim kadrovima, noseći sa sobom poruke poštenja i istinoljubivosti koje krase islam, može se desiti da se u jednom trenutku nađete na mračnim stranputicama. Tada će svi oni koji su polagali nade u vas doživjeti još jedno razočarenje.

Dozvolite mi da kažem i sljedeće; ljudima treba prilaziti sa milosrđem. Naš Poslanik, s.a.v.s., je rekao: "Pomozi svoga brata pa bio on onaj koji čini nekome nepravdu ili je ona nad njim učinjena!“ Kada su ga upitali: „O Poslaniče, shvatamo taj dio koji se odnosi na žrtvu, ali kako da pomognemo zalimu?“, on im je odgovorio: „Tako što ćete ga odvratiti od zuluma koji čini.“ U pomenutom hadisu nam se savjetuje da dignemo glas protiv zuluma, kršenja prava i kriminala. Potrebno je ljudima objasniti štetnost tih djela i odvratiti ih od činjenja istih. Takvim stavom vi nećete dovesti do cijepanja i sukoba, već do sjedinjavanja i obostrane ljubavi.

Određeni mediji su u dobroj mjeri iskrivili vašu izjavu. Ljudima koji su dolazili na mitinge obmanjivani su riječima: „Oni su nas proklinjali!“ Da li je to zaista bila kletva?

Uporno su nastavili da kreiraju pogrešan dojam. Dozvolite mi da vam to objasnim jednim primjerom. Ako bi vas neko bez prestanka napadao istim lažima i podvalama, ponestalo bi vam strpljenja i vi biste rekli: „Ako sam ja takav kakvim me ti opisuješ neka me Allah kazni. Međutim, ako nisam, neka kazni tebe koji lažeš i iznosiš klevete.“ To je molitva koju sam uputio i taj dan. Ja nisam spomenuo ničije ime, niti sam imenovao bilo koju stranku ili grupu. Naveo sam neke osobine i stvari i rekao: „Ko god stoji iza toga i toga...“ Ukoliko nisu takvi, ako ne čine ono o čemu sam govorio, zašto im to toliko smeta? Očekivao sam od onih koji iznose klevete zasnovane na zavjerama i fantazijama, koji sve to objavljuju u svojim novinama, da kažu „amin“ na moju dovu. Nisu to učinili. Štaviše, zloupotrijebili su moje riječi. Ja sam i dalje istog mišljenja. Ako smo mi neka banda ili ilegalna organizacija, neka nas Allah kazni. Ako smo mi paralelna struktura, neka nas Allah kazni. Ako nismo, onda neka kazni one koji okrivljuju sve te nevine ljude. Zaista se treba pribojavati za kraj svih onih koji nemaju snage da na ovu dovu kažu „amin“.

Zamjenik Premijera, gosp. Bulent Arinč je jednom prilikom rekao da je neko stupio u kontakt sa Premijerom i zaprijetio mu da će ga uništiti ukoliko ne odustane od svoje namjere da zatvori dershane, te da je Premijer tom prilikom rekao: „Iznesite sve što imate. Učinite šta god želite, ja neću pogaziti svoju riječ.“ Šta mislite o tome?

Da vam odmah kažem, ko god to govori, dužan je da to prijavi nadležnim organima i da ponudi dokaze za to. I javnost treba da zna ko su ti ljudi koji su prijetili. Ucjenjivanje državnih službenika veliki je zločin. S druge strane, ukoliko se na taj način iznose neke fantazije, ja zaista ne vidim potrebu da komentarišem takve riječi.

Kao što i sami znate, priča oko zatvaranja dershana nije nova i o tome se ne vodi rasprava isključivo u posljednja 2-3 mjeseca. Često čujemo fraze gdje se spominju imena bivših ministara obrazovanja, pa se kaže: „ovaj nije uspio, ovaj nije uspio, ni on nije uspio, ali će uspjeti taj i taj...“ Očito da je riječ o nečemu što se planira već duže vrijeme i što je možda i obećano nekome. U medijima je bilo i nekih tvrdnji koje su ukazivale na to da je zatvaranje dershana dogovoreno i da se snimci tih razgovora čuvaju u tajnim prostorijama koje pripadaju vojsci. Sada je već više nego jasno da je zatvaranje dershana projekat koji nema nikakve veze sa planom unapređenja obrazovnog sistema. Očito da se tim poduhvatom žele potkopati obrazovne aktivnosti jedne zajednice. Na političkim skupovima se šalju jasne poruke gdje se ljudima poručuje da svoju djecu ne šalju u „njihove škole i njihove dershane“. Čini mi se da je namjera krenuti sa dershanama, a onda nastaviti sa školama. Nakon toga slijedi inicijativa za zatvaranje škola u inozemstvu. U tom kontekstu, komentari koji su došli od strane gospođe Nazli Ilidžak (novinar i politačar) čine se veoma logičnim. Prema njenim riječima postoji mogućnost da je Vlada dobila dojavu o istragama u vezi korupcije, te da je, vjerujući kako mi imamo mogućnost da zaustavimo te istrage, odlučila da dershane iskoristi kao faktor ucjene i instrument za kreiranje društvene percepcije koja bi im pomogla u odbijanju potencijalnih negativnih efekata.

Kamo sreće da su svoje namjere jasno izrazili i da su rekli: „Mi ne želimo da vi upravljate dershanama.“ Na taj način ne bi nanijeli štetu dershanama koje nemaju nikakve veze sa nama. Zaista mi je žao svih onih ljudi koji su uz mnogo ulaganja i odricanja ušli u tu djelatnost. Šteta! U javnosti su izašli podaci u kojima stoji da 3000 dershana, od njih 3800, koliko ih postoji, nemaju nikakve veze sa Hizmetom. Da su nam došli sa takvim stavom, mi bismo rekli: „Uredu, ako je to od vitalnog značaja za vas, zamolit ćemo naše prijatelje neka ih zatvore za jedno određeno vrijeme.“ U tom slučaju ne bi nastradali oni koji nemaju veze sa ovom pričom.

I jedna mala digresija... Postoje stvari na koje Ministarstvo obrazovanja, pa čak i Vlada, moraju obratiti puno više pažnje. Živimo u vremenu kada društvene krize i kulturna erozija uništavaju, kako pojedince tako i porodice. Nedavno sam čitao članak jednog akademičara u kome se navodi da su, ako se dobro sjećam, slučajevi samoubistva porasli za 36% u posljednjih 12 godina. U srednjim školama ovisnost o drogama je dostigla razmjere epidemije. Procenat učenika koji konzumiraju alkohol popeo se na nevjerovatnih 32%. Prema tvrdnjama jedne psihijatrice, broj onih koji se liječe od ovisnosti o drogama u zadnjih 10 godina je porastao 17 puta. Sve su to strašni podaci koji ukazuju na evidentnu prijetnju kojoj su izloženi moral i društvene vrijednosti. U situaciji u kojoj tako golemi problemi zaokupljuju obrazovni sistem, pa čak i prijete budućnosti naše zemlje, kako objasniti pokušaj da se obrazovanje spasi zatvaranjem dershana? Hoće li zatvaranjem dershana spriječiti ovu vrstu degeneracije društvenog tkiva? Koliko ja znam, sve škole i dershane koje oni smatraju Hizmetovim institucijama predstavljaju gnijezda obrazovanja u kojima se pored kvalitetne edukacije radi i na aktivnoj borbi protiv navedenih pojava. S druge strane, kada pomislim na prazninu koja će nastati na jugoistoku naše zemlje, strah mi prožima svaki dio mog bića. Ne mogu da shvatim sa koliko lahkoće oni koji upravljaju ovom zemljom rizikuju njeno jedinstvo i njenu cjelovistost, a sve zbog nekih sitnih računa.

U posljednje vrijeme u javnosti se pojavio veliki broj tonskih zapisa. Neki krugovi optužuju Hizmet navodeći da on stoji iza tih zapisa...

Takve optužbe su iznošene i ranije, međutim, niko od ljudi koji iznose te optužbe nije ponudio dokaz za to. Činjenica da se ovo pitanje konstantno zloupotrebljava i da se ne navode nikakvi konkretni dokazi, pokazuje da postoje neki skriveni motivi koji stoje iza takvih tvrdnji.

Svako iznosi neko mišljenje o tome. A i sama tema je poprilično komplikovana. Postoje prisluškivanja koja su sprovedena na osnovu sudskog naloga, kao i ona koja su nezakonito sprovedena. U svakom slučaju potrebno je učiniti sve što treba da bi se otkrili i kaznili svi oni koji su na nezakonit način prisluškivali bilo koga. Nije važno o kome je riječ i ko je na kojoj strani, svi moraju odgovarati zbog toga. Ja i moje kolege smo također žrtve prisluškivanja. Uprkos tome, neki nas uporno izlažu negativnoj propagandi, urušavaju nam imidž, ogovaraju i optužuju u raznim medijima. Zakon je jedini izlaz iz te situacije. Ukoliko postoje oni koji su bez zakonske osnove vršili prisluškivanje, ili pak oni koji su prekršili ovlaštenja koja im zakon nudi, svakako da trebaju odgovarati pred licem zakona. Još jedna stvar je ovdje važna, svi oni koji kažu „oni su nas prisluškivali“, i na taj način upiru prstom u jednu veliku zajednicu bez da nude bilo kakve dokaze, također bi trebali snositi zakonske posljedice za takvo ponašanje. Nadležni organi bi ih trebali privesti i upitati „odakle to znate“. Nemoguće je ukinuti bezakonje, kršenjem tih istih zakona. Reći da su žrtve prisluškivanja, a kada im odgovara, maksimalno koristiti te zapise, vjerujem da se ne može objasniti ni pravednošću ni etičkim načelima.

Kada se pogleda sa strane, aktuelna situacija bi se mogla opisati kao sukob između AK-partije i Hizmeta. Napisano je mnogo tekstova i sprovedeno mnoštvo analiza na tu temu. Tu su i oni koji kažu: „Stranku koja nam se ne sviđa smijenit ćemo na izborima, ali kako da smijenimo Hizmet?“ Šta vi mislite o tome?

Kao prvo, želim naglasiti da se ovdje ne radi o sukobu između AK-partije i Hizmeta. U zadnjih nekoliko godina došlo je do ozbiljnog ograničavanja osnovnih prava i sloboda. Oštar i devastirajući jezik politike čini da se društveni slojevi međusobno udaljavaju i da se produbljuje polarizacija unutar društva. Kada je došlo do protesta u Gezi parku, ja sam onako skromno digao glas i rekao da se ljudi koji protestuju ne bi trebali nazivati „pljačkašima“. Isto važi i za Alevije. Ne nude im se demokratska rješenja za njihova najprirodnija prava. Možda i nema volje za to. Podržali smo projekat zajedništva džamija i džemhana, međutim, uslijedile su vrlo oštre reakcije ljudi od kojih to nismo očekivali.

Kao drugo, mi nismo, niti ćemo ikada biti politička stranka. Iz tog razloga nismo konkurenti niti jednoj političkoj opciji. Na istoj smo distanci od svake stranke. Uprkos tome, mi sa javnošću dijelimo naše nade i brige koje se tiču budućnosti zemlje. A to je, priznat ćete, naše najprirodnije demokratsko pravo. Zaista ne mogu da razumijem ako to nekome smeta. Zar je zločin ako ljudima koji upravljaju zemljom kažete „ja mislim ovako“? U svakoj razvijenoj demokratiji pojedinci i civilna udruženja sačinjena od pojedinaca, iznose u javnost svoje ideje i kritike, i to nikome ne smeta.

Dozvolite mi da dodam i sljedeću stvar; svaka ustanova koju otvore naši prijatelji otvorena je za nadzor i djeluje u skladu sa zakonima. Dakle, govorimo o jednoj potpuno transparentnoj strukturi. Dešavanja kojima smo svjedočili tokom nekoliko posljednjih mjeseci i laži koje su isplivale na površinu, jasno pokazuju ko su oni koji ne rade transparentno. Hizmet je pokret baziran na dobrovoljnom djelovanju. Tužno je vidjeti kako se ljudi koji u svom životu ni mrava nisu zgazili i koji doslovno poštuju svako slovo zakona, opisuju kao tajna ili ilegalna organizacija. Sasvim je normalno da se u bilo kojoj državnoj instituciji nađu ljudi različitih pogleda. Bilo da se radi o ljevičarima, desničarima, Alevijama, Sunnitima, nemuslimanima, Kurdima ili Turcima, svi oni rade ono što im je u opisu posla. To i jeste najvažnije, dakle, da ti ljudi rade u okviru zakona. Ukoliko vi državne službenike koji pripadaju različitim ideološkim pozadinama etiketirate i optužujete bez ikakvih dokaza, onda je posrijedi kršenje njihovih prava i sloboda. Ako bez valjanih dokaza kažete da postoji „paralelna struktura“, onda će vam se zbog takve izmišljotine priviđati hiljadu i jedna paralelna struktura. Na kraju ćete se dovesti u situaciju da nanosite zlo nedužnim ljudima.

Neki vas kritikuju jer ste se okrenuli protiv stranke koju ste podržavali punih 12 godina. Da li je zaista postojala neko zajedništvo interesa?

Mi nismo ni sa kim osnovali zajednicu interesa. Oduvijek smo se držali daleko od bilo kakvih interesnih sfera. To je i lekcija koju smo naučili iz Kur'ana i sunneta. Želju za položajem oduvijek sam smatrao izdajom naših vrijednosti. Naravno, kada je riječ o shvatanjima i emocijama drugih ljudi, ja tu ne mogu ništa reći. Međutim, što se mene tiče, želju za ovosvjetkim uspjehom i potrebu da mi neko aplaudira, oduvijek sam smatrao opasnom po vječni život. Tako je i sa mojim prijateljima. Mi nikada nismo tražili direktorske funkcije ili položaje načelnika, guvernera i ministara... Ukoliko se pojavio neko sa takvim zahtjevom – mada ja ne znam za takav slučaj – onda on definitivno nema veze sa nama. I ako je bilo takvih, sada ih više nema. Ovaj stav sam direktno prenio našim državnim prvacima.

Mi smo se trudili da u stvarima kao što je unapređenje osnovnih prava i sloboda pružimo iskrenu podršku. Ukoliko se poduzimaju određeni koraci u pravcu okončanja antidemokratske prakse i uvođenja stalnih principa pluralnosti, mi ćemo na tom putu podržati bilo koju političku opciju. Slijepo podaništvo je jedna stvar, a podrška demokratskim inicijativama sasvim druga.

Naša pozicija ostaje neprimijenjena. Treba dobro pogledati i vidjeti ko je taj koji se udaljio. Stranka koja je do juče poduzimala ozbiljne korake na polju osnovnih prava i sloboda, danas se usuđuje da zabranjuje slobodno korištenje interneta i da uvodi zakone zbog kojih nas neki već sada etiketiraju kao „obavještajnu državu“. Zar je moguće očekivati da budemo podrška podrivanju prijeko potrebne demokratske prakse i urušavanju društvene harmonije koja se dešava zbog korištenja oštrog i uvredljivog rječnika. Kada bi čitava priča bila ograničena samo na Hizmet, čovjek bi i pomislio da na neki način istrpi sve ovo što se dešava. Međutim, situaciju u kojoj smo se našli treba analizirati iz jedne šire perspektive. Naša zemlja se trenutno kreće putem izolacije od ostatka svijeta. Turska koja se zatvara u sebe i koja gubi svoju demokratsku orijentaciju, neće nanijeti štetu samo njenjim državljanima, već i svima koji se oslanjaju na Tursku i koji našu zemlju doživljavaju kao lijep uzor.

Na račun Hizmeta se iznose optužbe kao što su „ilegalna organizacija“ i „banda“. Čak se spominje i da će nakon izbora uslijediti istraga...

Nažalost, mnogo toga se izgovara u naletu bijesa. Sve mi se čini da nije ostala nijedna uvreda koja nije upućena. Istrošili su većinu njih. U međuvremenu, iznijeli su i nevjerovatne optužbe. Nakon optužbi kao što su „ilegalna organizacija“ ili „banda“, uslijedile su izjave kojima se namjerava utjecati na sudske organe. Do te mjere se sve to ponavlja, da već sada i na političkim skupovima govore o tužbi koja će biti pokrenuta. Ukoliko ne postoji neki prijestup, ukoliko se uprkos svim metodama ne uspijeva pronaći neki prekršaj, može li se takvo „natezanje“ zakona objasniti željom za pravednošću? Tako nejasna i fabrikovana optužba kao što je „paralelna struktura“, može se iznijeti na račun bilo kojeg društvenog sloja. Hoću reći, ako krenete izmišljati zločine samo zbog vjere, ideologje, sekte ili političke orijentacije ljudi koji rade u državnoj službi, tome neće doći kraja. Danas ćete jedan džemat okarakterisati kao „paralelnu strukturu“ ili „bandu“, a već sutra će se pojaviti neko drugi i slične optužbe iznijeti na račun nekog drugog. Svakome ko radi unutar državnih institucija i ko simpatiše neku društvenu, političku ili vjersku orijentaciju, može se desiti da ga jednog dana dočeka optužba da je dio „paralelne države“. Štaviše, može li neko garantovati da isti oni koji danas iznose takve optužbe, već sutra neće biti suočeni sa istim izjavama? Nastavite li ljude sa takvim optužbama dovoditi u nezgodnu poziciju, nestat će i reda i pravde.

Ukoliko neki državni službenik ne izvršava naredbe svog nadređenog, postoje propisane sankcije za to. Za tu vrstu neposlušnosti se mora polagati račun u okviru zakonskih rješenja. Međutim, ako vi zanemarite zakonske procedure i pri tome etiketirajući ljude nanosite im zlo i smjenjujete ih sa pozicija koje obavljaju, za takvo ponašanje nećete moći položiti račun ni pred sudom historije, ni pred Velikim sudom.

Vršiti pritisak na sudstvo kako bi se po svaku cijenu podigla optužnica, višestruko je zlo i javnost će sigurno tražiti polaganje računa za takvo ponašanje. S druge strane, očito je da izmišljeni sudski procesi ne mogu donijeti nikakve rezultate. Pored toga, ukoliko vi za ljude koji su poštivanje zakona usvojili kao životni stil, kažete da su ilegalna organizacija, onda će i vas pitati sljedeće: „12 godina ste radili sa tim ljudima i bili su vam dobri svo to vrijeme, a sada kada se suočavate sa istragom za mito i korupciju, odjenom vam ne valjaju?“ Ne smijemo zaboraviti riječi ajeta koje se svakog petka uče na hutbama, a koje glase: „Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje...“ Dakle, On nam naređuje da pazimo na prava ljudi i da im ne kršimo prava koja im pripadaju.

Već duže vremena državni izvori, sve ono što je negativno u zemlji ili inozemstvu pripisuju Hizmetu, dok sve ono što je pozitivno prikazuju kao ličnu zaslugu. Danas kada se puštaju na slobodu osuđenici iz slučaja Ergenekon, na sličan način okrivljuju Hizmet. Čini se da ova propaganda povremeno donosi rezultat. Šta vi mislite o tome?

Tom vrstom kleveta pokušali su zavesti različite društvene slojeve. Tako su recimo određenim medijima rekli: „Znate, mi nemamo problema sa vama, ali vam Džemat ne da mira.“ Snimci koji su dospjeli na internet jasno pokazuju da su oni koji bi trebali upravljati državom ostavili po strani i sve svoje mogućnosti koriste u pravcu dao osude ove ljude. Čak su se u nekim situacijama direktno uplitali i eliminisali ljude koji su standardnim procedurama prolazili na tenderima. Što je najgore, ovakvim ponašanjem se obrušavaju na nevine ljude i tako čine strašan grijeh. Toliko je ogovaranja i kleveta koje su dospjele u javnost da je nemoguće ne biti tužan zbog toga.

Najtužnije od svega je priča oko vojske. Isti oni koji iza zatvorenih vrata koriste rečenice kao što su: „Bacili smo vojsku na koljena. Natjerali smo je da nas pozdravlja. Okončali smo hegemoniju vojske.“, kada se nađu u prisustvu vojnih lica, okrenu ploču pa kažu: „Riješili bi to pitanje ali nam Hizmet smeta.“ Međutim, kada je trebalo za samo nekoliko dana su izglasali zakon u korist Direktora Nacionalne obavještajne agencije, g. Hakana Fidana. Da su htjeli i imali iskrene namjere, na istin način bi usvojili zakon za bivšeg General-pukovnika Ilkera Bašbuga i za sve ostale.

Dozvolite da sa vama podijelim još jedno lično uvjerenje. Ljudi oko mene su svjedoci da sam mnogo puta znao zaplakati pred prizorom penzionisanih vojnika koji se privode. „Kamo sreće da ljudi koji su nosili tu časnu uniformu nikada nisu dospjeli u tu situaciju“, govorio sam tada. Međutim za mene je nezamislivo da utječem na sudske procese ili da u tom smjeru dajem bilo kakve izjave. Vojni udar je vrlo teška optužba i sudovi moraju, u skladu sa zakonom, suditi za takve optužbe. Tu je namam ništa da kažem. Međutim, kamo sreće da se unutar zakonskih procedura pronašlo bar malo prostora pa da se sa tim ljudima koji su već u godinama i koji su cijeli život bili poštovani od strane drugih, postupalo bar malo pažljivije i u skladu sa njihovim zdravstvenim stanjem.

To je moj stav i uvijek sam tako mislio. I ako vi sada pokazujete na Hizmet kao krivca koji ih je doveo u tu situaciju, onda je to suprotno istini. Nedavno je jedan penzionisan službenik policijskih snaga, obavještajac po profesiji, dao izjavu u novinama. Pročitale su mi je kolege. U njoj kaže da je Premijer bio unaprijed obaviješten o svakoj akciji koja je poduzeta. Koliko ja znam niko od nadležnih nije demantovao ovu izjavu. Zar u tom slučaju mi nemamo pravo da pitamo; Ako ste već imali saznanja o svima akcijama i ako je učinjeno nakon konsultacija sa vama, nije li veliki grijeh optuživati ljude za „igru“ koja vam je iscenirana? Ukoliko je postojala neka igra, zašto tada niste reagovali? Ako je postojala igra, a vi niste reagovali, zar niste saučesnik u tome?

Kada je na konferenciji ambasadora u Ankari rečeno: „Svojim sagovornicima objasnite prirodu te ilegalne organizacije“, na nekin način je data instrukcija da se djeluje protiv škola u inozemstvu. Kakvi su vaši stavovi o tome?

Kada dobijem vijesti o takvim aktivnostim sa različitih strana svijeta, srce mi puca od tuge i molim Allaha za utočište. Želja za nanošenjem štete zaista ruši granice ljudskosti. Sve te ustanove su otvorene kao rezultat velikih odricanja ljudi iz Anadolije. Mnogo ljudi iz Turske je imalo priliku da posvjedoči radu tih škola. Među njima je bilo i desničara, i ljevičara, i nacionalista, i vjernika, i ateista... Bilo je tu ljudi iz AK-partije, iz CHP-a, iz MHP-a, iz BBP-a, iz Saadet partije, iz BDP...  Dakle, ljudi iz svih društvenih slojeva. I niko nikada nije rekao da su one štetne i da ih treba zatvoriti. Ne postoje kriteriji, bilo da su politički ili racionalni, koji vas mogu navesti da budete protiv ovih ustanova.

Kolege koje su osnovale škole, otišle su u te zemlje bez ikakvih materijalnih očekivanja. Ljudima sa kojima su se sreli, dostavili su ljudsku širinu, toleranciju i univerzalne vrijednosti koje krase čovjeka iz Anadolije. Nezahvalno je tako se odnositi prema ljudima koji širom svijeta raznose sjeme naše kulture i našeg jezika. Međutim, svjetlo sunca se ne može zakloniti. Šta god oni činili ljudi vide i znaju pravu suštinu stvari. Činjenica da im ne polazi za rukom da spriječe sve te aktivnosti i da ugase svjetlo tih ustanova, u njima proizvodi osjećaj delirijuma. Zato se ponašaju neuračunljivo. To svi treba da znaju...

Ukoliko vi ne obezbijedite Turskoj podršku vanjskih lobija koji će dobrovoljno raditi u njenu korist, nemoguće je očekivati da u današnjem svijetu globalizacije izolovana Turska ostane čvrsto na svojim nogama. I ne samo Turska, danas više nijedna zemlja ne može da funkcioniše samostalno. Zato je Turskoj potrebna podrška ljudi širom svijeta koji će osjećati simpatije prema našoj zemlji. Međusobno upoznavanje i zbližavanje različitih zajednica neophodan je uslov na putu ostvarivanja univerzalnog mira.

Tužan sam i teško mi je kada vidim kako se poništavaju napori koji su uloženi i kada se strancima govore ružne stvari o tim ustanovama. Međutim, bilo kako bilo, mi ćemo i dalje nastaviti onako kako smo radili do sada, poštujući sve ljude i mišljenja koja zastupaju. Nećemo koristiti ružne riječi i nećemo lomiti srca zbog ovog prolaznog svijeta. Obraćat ćemo se jezikom ljubavi i u odnosima sa našim narodom uvijek ćemo se rukovoditi logikom uvaženog Bediuzzamana koji kaže: „Godinama sam prolazio kroz razne muke, doživio razna poniženja, pretrpio mnoge nesreće. Neka im je sve to halal!  U ovih osamdesetak godina života ne upoznah niti jedan ovozemaljski užitak. Čitav svoj život sam proveo na ratištima, u zatočeničkim ćelijama ili u zatvorima i na sudovima u svojoj domovini. Nema muke koju nisam vidio niti patnje koju nisam doživio. Na vojnim sudovima sam tretiran kao zločinac. Tjerali su me u izgnanstva, s jednog mjesta na drugo, kao kakvog skitnicu. Halalio sam svima koji su me tjerali iz jednog u drugi grad, koji su me željeli osuditi zbog raznih optužbi i koji su mi pripremali mjesto u ćelijama.“ Obećamo sam samom sebi da ću u duhu jednog vjernika podijeliti ove osjećaje sa drugima. Ne ljutim se i nikome ne zamjeram. Smrt ću dočekati sa osmjehom. Zavjetovao sam se da ću iskušenja koja dolaza od Njega dočekati kao i ljepotu koju nam opet On daruje.''

Međutim, naši prijatelji koji se nalaze na tim dalekim mjestima ne bi trebali da padaju u očaj. Hizmet koji se čini ovom narodu, njegovoj današnjici i danima koji dolaze, pa čak i hizmet koji se čini cijelom čovječantvu, uz Božiju pomoć i davanje, nastavit će se i ova karavana će napredovati svojim putem. Opet uz Božiju pomoć, ovu karavanu ne mogu zaustaviti ni klevete niti bilo kakve izmišljotine. Ljudi čista srca i slobodna uma će znati da sve izrečene klevete i laži provuku kroz filtere svoje razboritosti.

Kao što sam već ranije rekao, koliko god neka gruba nasrtanja imala za cilj da našu stazu učine neprohodnom, sve dok ljudi otvoreni za dijalog, zagovornici ljubavi koji šire osmjehe oko sebe, duše koje znaju za grijeh i koje se kaju zbog učinjenih grešaka, pojedinci koji žele graditi budućnost na temeljima logike i racionalnosti, nastave sa svojim iskrenim koracima na toj stazi, pokupit ćemo sve one komadiće duhovnosti koji su se prosuli nakon ovih potresa i nastaviti da sa ljubavlju prilazimo svima oko nas. To je ono što nama dolikuje.

S druge strane, smatram vrlo opasnim polarizaciju i međusobno sukobljavanje različitih društvenih slojeva u Turskoj. To je igranje sa vatrom. Zar može bilo koji roditelj huškati jedno dijete na ono drugo, ma koje stavove oni zastupali? Mi smo porodica čije korijenje doseže do nekoliko stoljeća unazad. Ne smijemo dozvoliti da nam različiti stavovi i pripadnosti postanu uzrok sukobljavanja. Svako bi trebao poštovati tuđe stavove. Niko ne smije monopolizirati slobodu govora. Koliko god da se cijeni glas i mišljenje većine, na istoj ravni se mora držati i glas predstavnika manjina. Ukoliko vršite pritisak nad masom, doći će do pomjeranja tektonskih ploča na nivou društva. A to je rizik koji se ne smije uzeti u obzir, koliko god političkih poena bilo u igri.

To je ono što se, nažalost, desilo za vrijeme dešavanja u Gezi parku. Ljudi su izrazili demokratske stavove. Pokrenuti su protesti u cilju da se pokaže osjetljivost prema pitanju zaštite prirodne okoline. Trebalo im se prići sa razumijevanjem. Trebalo je otići tim ljudima i poslušati šta imaju da kažu. Međutim, desilo se suprotno, protesti su ugušeni silom. Zar je i jedan tržni centar vrijedniji od kapljice ljudske krvi? Zar vrijedi ljudskih života? I naravno, taj pritisak je doveo do nasilja tako da je jedno lokalno pitanje preraslo u prijetnju za državnu sigurnost. Kada su se, povrh svega, u te nemire uključili neke sumnjive mreže koje samo kolaju priliku da izađu na scenu, sve to je stvorilo veliku zabrinutost kod nas. Naši prijatelji u svim dijelovima svijeta su dovili za smirivanje. Klanjalo se u to ime. I onda se neko našao da kaže kako Hizmet stoji iza svega. Neka im Allah podari razumijevanje...

Kako ocjenjujete tačku do koje su došli napori u procesu rješavanja kurdskog problema?

Ponovio sam više puta: Vjernik je dužan da bude na strani mira. On djeluje u pravcu mirnih rješenja. Na tom prostoru postoje određeni problemi koji su se nagomilali. Svako rješenje do sada je podrazumijevalo korištenje oružja. U takvom ambijentu problemi su postajali samo veći. Trenutno je u toku period primirja i tišine. Ne treba ga narušavati. Dobra je to prilika za obje strane da zaborave na neprijateljstvo i revidiraju vlastite greške. Država je dužna da prema svojim građanima, prije svega, bude pravedna. Osnovna prava i slobode se ne smiju koristiti kao predmet pregovora.

I prije nego se krenulo sa ovim procesom, ja sam naglašavao važnost obrazovanja na maternjem jeziku. Na tom planu nikako da se nešto desi. Još uvijek se kaska u tom procesu. Potrebno je čim prije obrazovati nastavnike koji će biti sposobni da djecu podučavaju na kurdskom jeziku. To nije stvar koja će se desiti inicijativom običnog čovjeka. Država mora prednjačiti u tome. Vrlo je važno da u tom procesu svojim riječima i stavovima ne ostavljamo dojam kao da tim ljudima činimo ustupke. To je područje na kome su se rađale civilizacije i koje je znalo da iznjedri velikane ljudske misli. U tom smislu, dok pružamo ruke Kurdima koji žive u Turskoj, davajući im prava i slobode koje im pripadaju, ne bi smjeli zanemariti ni pomoć Kurdima koji žive u drugim zemaljama. Potrebno je ojačati historijske i kulturne veze sa tim ljudima do te mjere da se više nikada ne prekinu.

Mi se borimo sa tri osnovna problema. Još prije jednog stoljeća uvaženi Bediuzzaman ih je definisao kao neobrazovanost, siromaštvo i razjedinjenost. Oni dalje produciraju nove probleme među kojima su beznađe, prevare i međusobono nepovjerenje.

Zato je potrebno razviti platformu koja će cjelovito gledati na sve ove probleme. Stvar se ne može riješiti gledanjem s visine i pokazivanjem mišića. Ukoliko želimo kreirati ambijent pomirenja, onda on mora uključivati sve ljude sa tog područja, uvažavajući pri tome stavove i onih koji misle drugačije od nas. Nikoga ne smijemo odbacivati. Bilo da se radi o političkim subjektima ili civilnim inicijativama, moramo se okupiti oko zajedničkih vrijednosti. Pored toga, moramo omogućiti teren na kome će tamošnji narod moći sam da proizvodi rješenja za svoje probleme. Ukoliko se posustane u tome smatram da će i proces pomirenja doživjeti neuspjeh. Nije dovoljno samo reći :„neka nema krvi“. I takva želja zahtijeva određenu dozu pragmatizma. Potrebno je ciljati dalje od toga. Trebamo brinuti za blagostanje i sreću ljudi na tom području. Moramo pronaći dovoljno snage da stvorimo ambijent u kome će Turci, Kurdi, Sunniti, Alevije, Arapi, Sirijci i svi drugi živjeti kao članovi iste porodice.

U posljednje vrijeme u nekim krugovima se spominje fraza „viša pamet“, koja se koristi da bi se ocrnio Hizmet i čime se aludira na vanjsku povezanost.

To je velika nesreća. Čini mi se da ljudi nikada prije nisu bili toliko izloženi lažima i klevetama. Ukoliko posjeduju neke informacije, trebali bi sa njima izaći u javnost, u suprotnom, na sceni je klasični slučaj klevetanja vjernika. Kampanja blaćenja je dostigla takve razmjere da se svaki dan suočavamo sa novim lažima, pa i novim klevetama. Ponašanje na način kao da nikada nećemo umrijeti, kamena  ljudska srca, onemogućava nas da stvari doživljavamo u njihovom pravom svjetlu. U takvoj situaciji vi počinjete zanemarivati duhovnost, shvatate je suviše olahko, da bi joj se na kraju počeli i podrugivati. Kada se srce stvrdne i kada vas obuzme želja za vječnim životom na ovom svijetu, onda vam se čini kao da ne postoji ništa drugo do ovog materijalnog svijeta. Tada govorite sve ono što vam u trenutku padne na pamet, bez brige da bi se zbog toga mogli ogriješiti. Kur'an nas upućuje da ne dozvolimo da nam se srca stvrdnu i da uvijek budemo mehka srca i istančanog duha. Kada tjeskoba u srcu zarobi ljudsku dušu, čovjek ne bira sredstvo na putu ostvarenja ovosvjetskih ciljeva. Nažalost, jedan od uzroka koji su nas doveli u današnju situaciju je upravo ta tjeskoba u ljudskim srcima.

Ukoliko po svaku cijenu žele uprijeti prstom u „višu pamet“ na strani Hizmeta, onda je to pomoć i potpora koju Uzvišeni Gospodar pruža savjetovanju i bratskim odnosima. Hizmet, koji se ne oslanja ni na jednu prolaznu silu, uz Njegovu pomoć je dospio na današnju poziciju i sve dok je Njegove zaštite, niko mu ne može nanijeti štetu. Vjernik je čovjek od opreza. On ne ogovara, ne iznosi predrasude i klevete na račun svoje braće rukovodeći se neprovjerenim i sumnjivim informacijama. Nažalost, na dnevnom redu onih koji stalno uzvikuju „dunjaluk, dunjaluk“, nema mjesta za onaj svijet. Takvo ponašanje ljude može odvesti do stranputice i pogrešnih uvjerenja. Do sada je izgovoreno mnogo riječi koje se kose sa vjerovanjem i koje će njihove vlasnike dovesti u vrlo nezgodnu situaciju. Takve izjave su pronašle svoje mjesto i u medijima. Sve su to stvari koje se kose sa vjerom i vjerovanjem, međutim suočavamo se sa situacijom u kojoj, nažalost, šute oni koji bi trebali da reaguju. Obnavljajući svakodnevno svoje ideje i emocije, možemo svoj duh sačuvati od fitne i nereda koji nas okružuju. Ukoliko dozvolimo da vjerska forma bez suštine postane naš životni stil, srce će postati tvrdo i čovjek će, zaboravljajući na svoju odgovornost, krenuti putem blaćenja svoje braće. Naravno da će se jednog dana izbistriti zamućene vode. Ljudi u ovoj zemlji će iznova gledati jedni drugima u lice. Iz tog razloga, ljudi koji se okreću prema istoj kibli, ne bi smjeli nipošto izgovarati riječi, kojih će se stidjeti u budućnosti.

Ostalo je još vrlo malo vremena do izbora. Mnogo je onih koji špekuliraju o tome za koga će glasati simpatizeri Hizmeta...

Zaista smatram da vjernicima ne priliči da stalno o tome govore i da smisao života vide u glasačkoj kutiji. Naravno da su izbori važni za budućnost zemlje, ali postoje i stvari van toga. I vi ste jednom prilikom spomenuli da su određeni ljudi fokusirani na glasačke kutije i da su zanemarili „kutije svojih djela“. Kada vidite u šta su se pretvorili zbog toga i koliko jednostavno posežu za lažima i klevetama, nemoguće je da vam ne bude žao.

Što se tiče onih za koje će se glasati; ja sam oduvijek govorio da ljudi trebaju poslušati svoju savjest. Pored toga što ukazivanje na stranku kojoj se trebaju povjeriti glasovi smatram pritiskom na ljudsku savjest, za mene je angažman u ime jedne stranke put koji vodi do izolacije od ostalih društvenih slojeva. Naš otvoreni stav za vrijeme prošlog referenduma nije bio odraz podrške jednoj stranci već koracima koji se poduzimaju u ime demokratičnosti. Međutim, očito da se danas ni taj stav više ne cijeni...

Što se tiče trenutne situcije, pred sobom imamo predsjednika jedne stranke koji neprestano izgovara različite uvrede. Nažalost, istaknuti ljudi u toj stranci biraju da šute. Ne računajući radikalne pristalice, mnogo je simpatizera AK-partije koji su tužni zbog ove situacije. Naravno da će svi oni koji uspiju potisnuti izrečene uvrede otići i ponovo dati svoj glas toj stranci, međutim, sve te riječi koje pogađaju osjetljiva srca, sigurno su duboko pogodile i naše prijatelje. Na svakome je da pogleda oko sebe i da procijeni kandidate za načelnike općina. Na kraju krajeva, ovo nisu opći izbori. Pojedinci su važniji od stranki i sasvim je sigurno da u svakoj stranci postoje sposobni ljudi koji će služiti svom narodu.

Dozvolite mi da spomenem špekulacije koje se tiču vašeg boravka u Americi i odluke da se ne vraćate u Tursku. Šta vi mislite o tome?

Oduvijek sam želio imati lijepo mišljenje o onima koji su željeli moj povratak. Bilo je i prije onih koji su to željeli. Nije da tada nisam razumio njihovu pravu namjeru. Međutim, nisam odstupao od svoje učtivosti i principa da vjernicima prilazim sa lijepim mišljenjem. Da vam odmah kažem, ja sam samo jedan u masi vjernika. Moje noge su uvijek bile čvrsto na zemlji. Robovanje Allahu ne bih zamijenio ni za jednu funkciju ili zvanje. Molim Uzvišenog Gospodara da u tom uvjerenju odem na drugi svijet. S druge strane, nemam niti mogu imati bilo kakvu vezu sa bilo kojim stranim  centrom. Oni koji su pali u mrežu vanjskih centara su oni koji trče za blagostanjem, vlašću i drugim ovosvjetskim koristima. Nažalost, jednom kada ojačaju i postanu snažni, oni koji despotski preuzimaju vlast i koji nose ambicije da je nikad više ne napuste, počinju doživljavati kao opasnost one koji ne brinu za moć i vlast, ljude koji čak i bježe od toga i koji misle isključivo na Allahovo zadovoljstvo i život na onom svijetu. Koliko god oni željeli da takve ljude predstave kao državnog neprijatelja, ustvari su oni opasnost na putu realizacije njihovih planova.

Čak i u najprimitivnijim zajednicama, ljudima se sudi na osnovu onoga što su rekli i uradili. Sve što sam ja rekao i uradio u zadnjih 50 godina javno je i na raspolaganju državnim organima. Zar je moguće da čovjek koji ima skrivene namjere punih 50 godina sakrije ih i ne otkrije sebe čak ni pokretom ili nekom aluzijom?

O mom eventualnom povratku ja neću odlučivati na osnovu mišljenja onih koji danas misle jedno, a sutra nešto drugo, već kroz savjetovanje sa prijateljima za koje vjerujem da su krajnje iskreni i dobronamjerni. I ranije sam rekao, vratim li se to neće biti nikakav drugi povratak do povratka Ramiz-efendijinog sina, čovjeka koji imami u Ućšerefeli džamiji.

Napravili ste pauzu sa video predavanjima koja traju već duže vrijeme i koja se objavljuju na internetu. Ljude koji vas vole interesuje vaše emotivno stanje nakon mnoštva izrečenih laži i pritiska koji se vrši na vas. Imate li im nešto za poručiti?

Treba uvijek sa strpljenjem dočekati stvari koje nam se dešavaju i nipošto ne napuštati učtivost u komunikaciji. I u prošlosti su ljudi doživljavali različite poteškoće. Velikani poput imama Rabbanija, Hasana eš-Šazelija i Mevlane Bagdadija su prošli kroz velike muke. Svima je poznat tegobni život uvaženog Bediuzzamana. Nije bilo muke i nevolja koja ga nije snašla. U poređenju sa takvim ljudima moje mjesto ne može biti dalje od jednog Kitmira. Međutim ukoliko tvrdimo da koračamo njihovom stazom, da se koristimo njihovom metodom, onda treba biti spreman na svaku vrstu poteškoće. Ne treba nikome zamjerati. Naše je da danonoćno molimo Allaha riječima: Radina billahi rabben ve bil İslami dinen ve bi Muhammedin resulâ, s.a.v.s. (Zadovoljni smo Allahom kao Gospodarom, islamom kao vjerom i Muhammedom kao poslanikom, s.a.v.s.) Čovjek ne smije dozvoliti sebi da se zamjera Allahu, već treba uvijek da je ispunjen osjećajem zadovoljstva. Čak i da nas uništi poput cunamija na ovom svijetu, ukoliko je naša veza sa Allahom potpuna, mi smo sebi obezbjedili Ahiret. Ljudi koji su svoje živote posvetili ovom pozivu, ukoliko ga nisu uprljali dunjalučkim očekivanjima, na onom svijetu će dobiti vječne ljepote. Svako treba da stoji tamo gdje mu je mjesto. Ponekad, u skladu sa uslovima i okolnostima ne treba insistirati na jednom putu. Čak i da vam prepriječe glavnu cestu, potrebno je potražiti sporedne puteve koji vode do istog cilja. A taj cilj su univerzalne ljudske vrijednosti. Ljudi koje sam spomenuo nikada nisu padali u očaj, ne smijemo ni mi. Ne smijemo gubiti nadu. Pjesnik Akif kaže: „Očaj je močvara, padneš li nema te, čvrsto se prihvati volje, vidjet ćeš kako diže te...“Ja vjerujem da će proći ova tjeskobna vremena. Oduvijek sam nosio tu nadu u sebi.''

I vi ste već naveli sve one stvari kojima sam do sada bio izložen. Još prije vojske doživio sam 27. maj i našao se pod pritiskom tih dešavanja. Isti slučaj je bio i za vrijeme 12. marta. Nakon 12. septembra 6 godina su me proganjali poput kakvog hajduka. Tek kada je rahmetli Turgut Ozal došao na vlast ostavili su me na miru. Slične stvari su se nastavile i kasnije. U međuvremenu sam otišao na hadždž. Na mojim putevima opet su se našle barikade. Opet sam morao da dajem iskaz pred sudom za sigurnosna pitanja. Godinama je trajalo suđenje nakon optužbe koju je postigao tužitelj Nuh Mete Yuksel. Za razliku od torture i nepoštovanja koje sam tada doživio, glavni tužitelj New Jerseya mi je ukazao puno poštovanje. Dočekao me je na ulaznim vratima. Pomogao mi je da sjednem. Nije želio da budem potišten zbog svega. Oprao je svoju čašu, nasuo vode i stavio je ispred mene. „Dajete izjavu, mogu vam se osušiti usta.“ - rekao je tom prilikom. Takav tretman sam doživio ovdje od strane čovjeka koji me ne poznaje. Kasnije sam pomislio da bi se na tako lijep odnos trebalo zahvaliti jednim prigodnim poklonom. G. Kemal mu je odnio jedan poklon, na šta mu je Tužitelj odgovorio: „Ja ne prihvatam poklone od ljudi čiji slučaj vodim.“ Tada sam pomislio da ti ljudi upravo zbog takvog pravnog sistema, takve pravne filozofije, stoje čvrsto na nogama, uprkos mnogim negativnostima koje nagrizaju njihovo društvo. Zahvaljujući tome oni igraju važnu ulogu na svjetskoj sceni.

I još ovo da vam kažem. I u vojsci sam bio pritvoren jer sam za vrijeme službe držao vaz. Jedan od komandanata koji me štitio u to vrijeme dozvoljavao mi je da držim vazove. I sam je prisustvovao njima. Kada je dobio prekomandu, zaplakao je i rekao: „Nanijet će ti zlo kada ja odem.“ Tako je i bilo. Pritvorili su me i odležao sam neko vrijeme. U različitim prilikama sam bio izložen mnoštvu uvreda, pritisaka, provokacija i prijetnji. Međutim, u poređenju sa onim što se danas dešava to je kao kapljica u moru. Sve te bezobzirne riječi, te izjave... Međutim, svojim riječima, stavovima i djelima, svako odražava vlastiti karakter. Ja nikome ništa neću reći.

Turska prolazi kroz jedan turbulentan period. Gledajući sve što se dešava ljudi ponekad padaju u beznađe. Na koji način se Turska može izvući iz ovog ambijenta?

Kao prvo, ovo su vremena u kojima treba potražiti utočište kod Uzvišenog Gospodara, kada mu se treba moliti i tražiti Njegovu pomoć. Upitan je svršetak onoga ko se ne brine za svoj lični kraj. Oni koji žive potpuno sigurni u sebe i koji sumnjaju u vjeru drugih ljudi, suočit će se sa velikom opašnošću na polju duhovnosti. Časni hz. Omer je bio čovjek koji se pribojavao vlastitog kraja. Znao je reći da će mu biti drago ako mu se dobra djela izjednače sa grijesima. Tako je i sa nama koji živimo u posljednjem vremenu. Trebamo glasno reći: „Allahu moj, sačuvaj me i ne dozvoli da budem od onih koji su propali“, i prikloniti se Allahovoj pomoći. I baš kao što su vjera i pouzdanje u Allaha recept uspjeha za svakog pojedinca, ista stvar važi i za zajednice ljudi. Oni koji se ne priklone tom utočištu biće pregaženi od strane vlastitog ega. Sačuvaj Bože!

To je jedna strana ove priče. Što se tiče druge strane, ovoj zemlji je potreban jedan novi ambijent da bi se ona izvukla iz trenutnih problema. Uslov je usvajanje novog ustava koji će staviti pod garanciju osnovna prava i slobode. Da bi dobili novi ustav koji će odgovarati univerzalnim normama pravnog sistema smatram da je potrebno da ljudi od ugleda i nadležne institucije budu uporni u tom zahtjevu. Čini mi se da su u današnjoj situaciji norme demokratske države, nažalost, pretrpile veliku štetu. Mnogo je intelektualaca koji su iznijeli sličan stav. Turska koja se udalji od sebe, svojih vrijednosti i svog naroda, udaljit će se i od ostatka svijeta.

Danas su pojedinac i društvo mnogo ispred države. Nijedan projekat koji se nameće „odozgo“ ne može biti sproveden pod prisilom. Još na početku prošlog stoljeća Bediuzzaman je rekao: „Savremeni čovjek se ubjeđuje racionalnim pristupom, a nikako primjenom sile.“ U tom smislu, svaka vrsta pritiska na društvo vremenom mora popustiti. Mi moramo pristupati stvarima sa mnogo strpljenja, razboritosti, budnosti, pronicljivosti i racionalnosti. Ukoliko se suočite sa problemima dostojanstveno i ozbiljno, onako kako to vama dolikuje, i ukoliko pokažete strpljenje i potrebno pouzdanje, sigurno će doći dan kada će prevagnuti zdrav razum. Štaviše, tog dana će svi oni koji su ogovarali i učestovali u klevetama ostati postiđeni, a vi ćete reći: „Ovo nije dan osuđivanja“, i svoja srca otvoriti do kraja. Nećete dozvoliti da budu postiđeni zbog grijeha koje su učinili. I u prošlosti je oduvijek bilo tako. Ako u vrijeme kada se drugi udaljavaju od vas i vi krenete u suprotnom smjeru, distanca će postati veća i kada dođe vrijeme pomirenja i zajedništva, shvatit ćete da ste napravili grešku. Međutim, tada će već biti kasno. Iz tog razloga, naše je da kažemo: „Bože moj, proći će i ovo“, i da još jače nastavimo sa svojim hizmetom. To je moje skromno mišljenje.

U zadnje vrijeme imamo priliku čuti određene ljude koji kažu da se držanje Hizmeta u čitavoj ovoj priči kosi sa Bediuzzamanovom filozofijom „pozitivnog pokreta“?

Govoreći o tom pitanju u svojim djelima, Ustaz navodi i uslove za to: „Kretati se u skladu sa Božijim zadovoljstvom, činiti hizmet u ime imana, ne petljati se u Božije djelovanje, održavati red, te pokazivati stalno strpljenje i zahvalnost.“ Pozitivan pokret ne znači ostati nijem pred nepravdom. Bediuzzaman nikada nije ostao nijem pred nepravdom i torturom samo zato što ona dolazi od strane „autoriteta“. Bez odlaganja je odgovarao na svaku vrstu potvore i satima izlagao svoju odbranu na sudovima. Primjeri toga su mnogobrojni u njegovom djelu Lahikalar.

Osim što su se branili pred naletom napada, demantovali klevete koje su im upućene i stalno ponavljali „neka se niko ne miješa u vladavinu prava i rad sudskih organa“, šta su to drugo simpatizeri Hizmeta učinili? Medijske kuće blisku Hizmetu nisu otišle dalje od izvještavanja o korupcijskoj aferi zbog koje su pokrenute istrage pred nadležnim organima i obavještavanja javnosti o aktuelnim dešavanjima po tom pitanju. S druge strane, umjesto da se odgovori na svaku optužbu pojedinačno i da se na taj način demantuju, već nekoliko mjeseci se vrijeđaju i potvaraju nevini ljudi i to bez ikakvih konkretnih dokaza za sve to.

U medijima su osvanule različite izjave određenih ljudi koji su iznijeli tvrdnje da vas u krugu Hizmeta doživljavaju kao Mesiha ili Mehdija, te da se vjeruje da ste „imam cijelog univerzuma“. Možete li podijeliti sa nama vaša razmišljanja o tome?

Pitanje Mehdija i Mesiha je pitanje koje je oduvijek, na ovaj ili onaj način, zaokupljalo islamsko društvo. Realnost i suština tog pitanja je posebna stvar. U prošlosti je bilo onih koji su iznosili mišljenja kako u korist, tako i protiv ove teme. Međutim, riječ je o jednoj temi koja je oduvijek predstavljala pogodno tlo za zloupotrebe. U jednom određenom vremenu bilo je onih koji su slične tvrdnje i potvore iznosili na račun uvaženog Bediuzzamana. Njegova tumačenja u vezi sa Mehdijetom i Mesihijetom u nevjerovatnoj mjeri su zloupotrijebljena, pa je bilo onih koji su tvrdili kako on, sačuvaj Bože, umišlja da je Mehdi ili Mesih.

Ja sam oduvijek imao veliki broj učenika oko sebe i oni su mi najbliži svjedoci da sam takve tvrdnje oduvijek doživljavao kao zabludu i nevjerstvo. Mnoštvo puta su me čuli da kažem: „Zna se ko su mi i otac i majka. I zašto mi obično robovanje ne bi bilo dovoljno?“ I zaista, bilo da se radi o okolini u kojoj sam stasao ili na drugim mjestima gdje sam boravio, nisam naišao ni na jednog mentalno zdravog čovjeka koji je umišljao da je vlasnik takvih položaja, funkcija ili deredža. S druge strane, takve optužbe sam oduvijek doživljao kao najtežu vrstu zablude. Oni koji se koriste tom vrstom kleveta nisu ni svjesni u kojoj mjeri vrijeđaju naš narod. Što se tiče takvih tvrdnji ja ću riječima Mevlane Dželaluddina Rumija jasno odbiti svaku od njih i reći kao što on kaže: „Ja sam sljedbenik Kur'ana cijelim bićem svojim,i prašinu s praga Ahmedova volim;strah me da mi drukčije ne pripišu riječi, jer jedino to je ono što govorim.“

Što se tiče ostalih besmislica, zaista mi nije jasno kako se usuđuju da tako lahko iznose slične klevete. Oni koji su to rekli vrlo dobro znaju koliko sam osjetljiv po tom pitanju. U Kur'anu jasno stoji: „Nijednom čovjeku nije dato da mu se Allah obraća osim na jednom od tri načina: nadahnućem, ili iza zastora, ili da pošalje izaslanika koji, Njegovom voljom, objavljuje ono što On želi...“ (Eš-Šura, 51) Čovjek koji posjeduje makar i osnovno znanje o vjeri znat će svoju granicu koja se tiče edeba prema Božanskom Biću. Ja sam čovjek koji je stasao u ambijentu gdje se ljudi tope, nestaju i savijaju od poniznosti kada čuju Allahovo ime. U takvom okruženju je odgojen ovaj prosjak. To su mjesta gdje ne možete naći nijednog čovjeka koji će iznijeti takvu tvrdnju.

Što se tiče epiteta „imam cijelog univerzuma“, to su tvrdnje koje nisu vrijedne uzimanja za ozbiljno. Na njih se ne obazire niko ko je razumom obdaren. Zaista, ljudi govore o nekoj hijerarhiji unutar Hizmeta koju ja za svojih 60-70 godina aktivnog hizmeta niti sam vidio, niti sam mogao pomisliti na takvo što. Kakva je to samo kontaminacija duše i razuma? To su neke izmišljenje konstrucije koje kao da se podruguju hiljadama, možda i milionima ljudi unutar ovog pokreta ljubavi. Oni koji govore o toj vrsti hijerarhije i određenim funkcijama unutar Hizmeta, ili nas nikada nisu upoznali ili namjerno iznose takve klevete na naš račun. Riječima uvaženog Bediuzzamana: „Osnova našeg odnosa je bratstvo, a ne veza između oca i sina ili šejha i murida. Istinsko brastvo je osnova u odnosu među ljudima i možda u nekoj mjeri funkcija ustaza (učenoga).“ Oni koji me poznaju vrlo dobro znaju da čak i na svoje učenike gledam kao na saradnike u diskusiji i da nikada nisam prihvatao poziciju njihovog učitelja.

Kaže se da ste omalovažili maramu, nazivajući jefuruatom. Kako komentarišete takve istupe?

Obaveze koje se tiču vjere i djela u islamu se dijele na usul i furu. One koje se tiču itikada (uvjerenja) predstavljaju usul, dok su one koje se tiču djela, ponašanja i činjenja opisane kao furu. Odredbe koje se tiču djela od sekundardnog su značaja u odnosu na principe vjerovanja i grade se na temeljima usula. U tom smislu, pokrivanje predstavlja stavku koja se tiče prakse u vjeri i zato je ono dio furuata. Ovdje je jako važno napomenuti da ovo što govorim po pitanju pokrivanja predstavlja opći stav islamske uleme. Iako ovu finesu mogu ne znati novinari koji pišu vijesti ili pripremaju priloge, teolozi i službenici vjerske zajednice bi to morali znati. Onima koji ne znaju tu razliku ne daje se dozvola za rad. S druge strane, ovo o čemu govorim ne predstavlja nikakvo napredno znanje. U okvirima klasične islamkse literature to su stvari koje predstavljau osnovno znanje. Čisto sumnjam da oni koji su pokrenuli ovu diskusiju, zloupotrebljavajući moje ime i ono što sam rekao, ne poznaju ove stvari. Međutim, riječ je o jednoj kampanji koja je pokrenuta sa namjerom. Šta više, ja sam rekao furuat, a neke novine su to prenijele kao teferruat. Iako se te dvije riječi terminološki mogu koristiti u istom značenju, riječ teferruat u turskom jeziku označava nevažne stvari ili detalje. E sad, da li to okarakterisati kao „nezgodnost“ turskog jezika ili manjak poštovanja naših prijatelja, ostaje da se procijeni...

Dozvolite mi da dodam i ovo; to što je marama dio furuata ne znači da ona nije obavezna. Pokrivanje je farz! U tom smislu mnoštvo je odredbi koje se tiču amela (djela) a koje predstavljaju farz. Da sam kojim slučajem čovjek koji ne pridaje važnost toj temi, kako to neki tvrde, ili koji je, ne daj Bože, nipodaštava onda vjerovatno u pismu upućenom Premijeru 2006. godine ne bih ga molio da što prije riješi pitanje pokrivanja. Onaj ko želi pronaći će i pročitati to pismo koje je objavljeno u medijima.

Tu je i određen broj teologa koji tvrde da je Hizmet ustao protiv vlastodržaca i da se buni proziv legitimne vlasti. Šta vi kažete o tome?

Poslušnost prema vlastodršcima ne podrazumijeva šutnju pred nepravdom državnih službenika i držanje podalje od borbe za pravdom. Dužnost emri'l- bil marufa ve nehji-l anil munkera (naređivanje dobra i odvraćanje od zla) ne obavlja se samo prema građanima na ulici, već prema svima. Politika je oblast u kojoj se ljudi vode vlastitim nahođenjem. Ona nema veze ni sa usulom, niti sa akaidom u okviru vjere. U tom smislu, sasvim je prirodono da u politici dolazi do mimoilaženja mišljenja.

Svaka zajednica, pa čak i ljudi unutar iste zajednice, ne moraju imati isto mišljenje i ne moraju djelovati jedinstveno po svakom pitanju. Što se tiče demokratskog uređenja, ukoliko vam se ne dozvoljava da iznesete mišljenje koje se razlikuje od drugih, onda je nemoguće govoriti o postojanju minimalnih uslova za funkcionisanje demokratskog sistema. Vođenje politike korištenjem vjerske terminologije rezultirat će vrlo lošim, i pravnim i političkim, rezultatima. Trenutno imamo situaciju u kojoj je jedan autoritativni politički stil omotava plaštom vjerskog legitimiteta čime se stavara pritisak nad narodom i sviješću pojedinca. Nažalost, teme koje nisu išle dalje od komentarisanja različitih pristupa i zloupotreba na nivou vlasti, namjerno su skrenute u neke pogrešne pravce. Trenutno kao da imamo jednu objavu rata i mobilizaciju zbog različitih pristupa na nivou akide. Stvar je dovedena do toga da se drugačije mišljenje prikazuje kao nevjerničko i kao put koji izvodi iz vjere.

Zar ne bi oni koji nam stalno ponavljaju da ne izazivamo smutnju, to isto trebali reći ljudima na vlasti i onima koji se služe najnižim uvredama dok nas uzimaju u usta. Ukoliko to ne čine, onda se riječi onih koji, ne da ne kritikuju drugu stranu, nego im ne upućuju ni najmanje savjete, ne mogu okarakterisati drugačije nego kao napadi na našu zajednicu. A to je danas postala najjednostavnija stvar za učiniti...

[1] Ergenekon predstavlja tajnu organizaciju unutar državnih struktura Republike Turske, koju su sačinjavala vojna lica, policijski službenici, novinari, intelektualci i političari, a čijim pripadnicima je suđeno zbog pokušaja državnih udara i destabilizacije zemlje.
[2] Susurluk je naziv za skandal koji je izbio 3 novembra 1996. godine nakon udesa koji se desio na regionalnom putu Balıkesir-Bursa u mjestu Susurluk, gdje je na vidjelo izašla veza između državnih organa, mafije i različitih grupacija unutar Turske.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2021 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.