Gülenovi pogledi na nauku i mišljenje Zapada

Fethullah Gülen

Gülenovi pogledi se razlikuju od zapadnjačkog mišljenja na više načina. Kao prvo, on se protivi onim ideološkim pogledima koji su se, kako on vjeruje, penetrirali u zapadnjačku nauku i koji su obojili njezine temelje. On principijelno kritikuje materijalističku dimenziju zapadnjačkog mišljenja pošto – kako kaže – zapadnjačka nauka ignoriše nebeska otkrovenja i reducira izvore znanja na materijalistički fenomen i empirijsko saznanje. Ovo – nastavlja Gülen – sužava tokove nauke i odvaja ljudsko postojanje od metafizičkog saznanja. Za njega, zapadnjačka nauka opaža i koristi pozitivizam, ideju progresa i čistog razuma kao ideološko sredstvo.

Gülen je napisao slijedeće:

Pozitivističke i materijalističke teorije su permanentno vršile pritisak u području nauke i mišljenja u posljednjih nekoliko stoljeća. Metafizičke ideje su bile ignorisane dok se tokom čitavog tog perioda u tumačenju postojanja, univerzuma, ovozemaljskog i nebeskog fenomena koristio samo pozitivistički pristup. Materijalistička interpretacija univerzuma istakla je samo jedan način mišljenja i suzila ostale puteve koji vode stvarnosti. Zapad ispituje univerzum i prirodu do u detalje primjenjujući empirijski metod koji stavlja veliki naglasak na razum, ali nije uspio razviti jedinstvo fizike i metafizike. I, kao rezultat takvog razvoja, ljudska bića su zauzela poziciju gdje su ona sama prema sebi kontradiktorna, intelektualno i duhovno, a ova pozicija je udaljila njihove duše od njihovih subjektivnih osjećaja.[1]

U tom smislu, Gülen ideje naturalizma i racionalizma vidi kao osnovne razloge depresije koju nauka na Zapadu danas doživljava. Zapadnjačka nauka se suočava sa ovim problemom zato što se uspostavila na osnovama sekularizma i ateizma, tj. negirajući Boga. Ovaj proces sekularizacije popločao je put za konflikt između nauke i religije. Gülen ovaj konflikt deskribira kao dosezanje do destabilizacije balansa između Boga, univerzuma i ljudskog postojanja. Crkva nije bila sposobna održati ovaj balans:

Kršćanski predstavnici današnjice izrazili su ekstremno spiritualističke poglede. Oni su potcijenili prirodu, naučna istraživanja i ljudsku misao. Oni naglašavaju samo duhovnu stranu života i ignorišu njegovu materijalnu stranu. Oni, čak, nastoje poreći materijalnu stranu...[2]

Što ovi više ističu samo spiritualnu stranu života, naučnici prirode sve više naginju ka naglašavanju materijalne strane. Ovo je, na kraju, donijelo konflikt između nauke i religije. Gülen zaključuje da se sukob između nauke i religije u povijesti dogodio samo u srednjovjekovnoj Evropi:

Takav konflikt se ne može vidjeti u antičkoj Grčkoj ili u Egiptu, Mesopotamiji, Indiji ili u kineskoj civilizaciji. Izgleda da postoje antropološki, sociološki i historijski razlozi za to. Vidi se, kao npr. u sanskritskoj literaturi, da su se sve nauke, od astronomije do astrologije, i od matematike do kosmologije, bavile kombinacijom religije, nauke i magije. Ove civilizacije nisu baš žarko ohrabrile svoje pripadnike da se posvete nauci, ali isto tako nisu ni prezentirale svjetonazor koji bi bio u sukobu s naukom. Kineska civilizacija je bila ista. Konfučionizam nije pokrivao religijski sistem, nego se sastojao od striktnih moralnih kodova. Prema tome, ne može se govoriti o konfliktu između ove discipline vrijednosti i nauke. Religije starih Egipćana i Mesopotamaca također sadrže mitološku retoriku. Nauke su u ovim civilizacijama uključivale astronomiju, kosmologiju i medicinu, ali one nisu dosegle poziciju potpune empirijske ili racionalne nauke i tu se ne može napraviti razlika između nauke i magije.[3]

Nauka starih Grka svoje korijene ima u drevnim egipatskim i mesopotamskim naukama. Pa ipak, stari Grci su imali drugačiji sociološki pogled. Gore spomenute civilizacije uspostavile su države, ali one nisu bile kao one grčke države. Stari Grci su imali drugačije iskustvo koje je odslikavalo individualističko razumijevanje života. Ovaj idiosinkratički karakter grčkog društva nije dopuštao jednoj religijskoj grupi da dominira nad drugom takvom grupom. U staroj Grčkoj, pjesnici i mislioci predstavljali su vjerovanja i sveta mišljenja i sva su ona bila otvorena za nove ideje i naučna istraživanja. Prema tome, tu nije bilo prostora gdje bi nauka i religija ušle u konflikt. Gülen također u vezi sa tim kaže:

U drevnim vremenima religija je bila pod kontrolom političkih vlasti. Svaki čin protiv religije bio je tretiran kao čin protiv državne političke vlasti. Svaki čin protiv religije koji je došao od jednog mislioca ili pjesnika zasigurno bi predstavljao ozbiljne tenzije i rasprave u društvu.[4]

Dakle – kaže Gülen – ovdje se nije koristilo sociološko tlo u kome bi se religija sukobljavala sa naukom.

Ni u judaizmu ne nalazimo tragove sukoba između nauke i religije. Ovo je bila istina za staro jevrejsko društvo, unatoč pasusima u Starom zavjetu u vezi sa stvaranjem čovječanstva, univerzuma, historijskih događaja i nekih likova koji su kontradiktorni s naučnim i historijskim podacima. Gülen se na ovo osvrće uzimajući u obzir sekulariziranu poziciju judaizma kao i historijske okolnosti kroz koje je jevrejsko društvo prošlo:

Turbulentna i uznemirujuća iskustva koja su jevrejska društva podnijela nisu proizvela mogućnost da nauka i religija dođu u sukob. Jevreji nisu imali šansu da osnuju organiziranu nacionalnu državu u povijesti osim u kratkom periodu. Oni su bili izloženi ugnjetavanju i progonstvu. Ova historijska iskustva su im dala jak osjećaj jedinstva koje druge nacije rijetko kada mogu postići. Oni su, stoga, bili pripremljeni da se bore kroza sva vremena.[5]

Na drugoj strani, kršćanstvo je iskusilo drugi smjer povijesti. Gülen vrijeme Isusa, njegovih apostola i ranih svetaca vidi kao izniman period. Za njega, osnova za sukob između nauke i religije u kršćanstvu postavljena je tačno nakon ovog ranog perioda kršćanstva. Prvi period ekspanzije otvorio je put za okvirna učenja kršćanstva u kojima se društveni i kulturni život sklapaju u jednu cjelinu. Prema tome, svijet kršćanstva je bio svjedok dijalektika i konflikata na nekoliko nivoa između nauke i slobodnog mišljenja od tog ranog perioda. Kao što smo ranije iznijeli, kršćanstvo snažno ističe da ljudsko biće ima dvojni karakter. Katolička doktrina posebno se fokusira na duhovnu stranu ljudskih bića. Oni su ocrnili fizičku dimenziju redovnim osuđivanjem tjelesnih strasti i požuda. Na ovaj način se biofizičke karakteristike ljudskih bića drže pod opresijom. Ove doktrine stalno naučavaju da bi istinski vjernik trebao ugušiti i osuditi ovu stranu njene ili njegove ličnosti jer što više guši ovu fizičku stranu, ljudsko biće postiže više slobode i ljudskosti. Prema tome, kršćanstvo, suštinski, propagira nebeski život na ovom svijetu. Time se zasniva životni model ili ideal za spasenje kako bi se ljudska bića spasila od ovosvjetskih iskušenja i, na kraju krajeva, postigla spasenje. Ljudsko postojanje na zemlji je grješno postojanje i pretpostavlja se da svaki pojedinac nađe način kako da napusti ovaj posrnuli svijet. Ova kršćanska metafora, od prvog stoljeća kršćanske ere, ima nepromjenljivo vjerovanje da je kraj svijeta, u svim vremenima, eminentan. Ovaj misaoni okvir je rukovodio mnoge kršćanske svece da objasne kako argumenti o tome šta je uistinu zemlja ne bi bili od koristi na drugom svijetu.

Tokom srednjeg vijeka, kršćanstvo je utemeljilo takvo carstvo duhovnosti u Evropi da su sva medijevalna kultura i njegove obrazovne institucije došle pod dominaciju kršćanskih dogmi koje je propisala Katolička crkva. Ovo je još više podgrijalo sukob između kršćanstva i nauke. Gülen zaključuje da je ovaj sukob rezultirao prekomjernom indoktrinacijom kršćanskih vjerovanja. Zapadnjačka nauka – nastavlja on – napredovala je u revoltu protiv ove oštre indoktrinacije kršćanstvom.

Ovaj sukob je bio nevidljiv u ranom periodu zato što je hegemonija uspostavljene crkve bila veoma jaka. Ipak, kako se Evropa približavala modernizaciji, nova naučna generacija je srušila kosmologijska učenja Crkve. Copernicus, Kepler, Galileo i Newton su otvorili novo doba, i svježi vjetar je počeo da puše na svakom koraku. Predstavnici kršćanske teologije su također bili pod utjecajem ovog procesa. Pokret koga su predvodili Luther i Calvin izvršio je pritisak kako bi se došlo do primirja protiv ekstremnog statičkog pristupa Crkve. Ovo je bio period kada počinju reforme koje su otvorile put naučnom napretku. U domenu religije, ovaj pokret je donio napredne zahtjeve kakav je npr. bio mogućnost da se ljudi mole bez upletanja Crkve. Ovi događaji su doveli do revolta protiv društvene i političke dominacije Crkve. Prema Gülenu, zapadnjačko mišljenje je nastojalo da smekša i prevaziđe sukob između religije i nauke, pošto su se Descartes i Spinoza udaljili kako ne bi privlačili pažnju Crkve. Descartes je predstavio svoju poznatu dualističku filozofiju pošto je želio da obje strane učini zadovoljnim. Za njega, nauka je imala poseban fokus – prirodu, ali ona je imala i teološku dimenziju. Međutim, tu dimenziju je mogla doseći samo putem matematike i iskustva. Polje religije je posmatrano kao razdvojena oblast sa različitim ciljevima i metodima. Nije postojao sukob između njih dokle god se svaka od njih kretala svojom stazom.

Gülen nastavlja pa kaže: “Premda se čini da je sukob između nauke i religije privremeno bio popustio, on je ponovo podstaknut i to od strane takvih racionaliziranih ideja koje su dolazile uglavnom od kartezijanskih mislilaca”.[6] Ovaj sukob, zapravo, nije bio popustio do 19. i 20. stoljeća, kada su se pojavile moderne države. Sukob je zaustavljen jer su i religija i nauka sebe ograničile svojim vlastitim granicama.

Pitanje sukoba između nauke i religije u islamu Gülen stavlja u pozadinu. Po njemu, islam se bavi ljudima na holistički (sveobuhvatni) način, kao kombinacija mišljenja, srca, duha i tijela. Islam je otvoren za naučni razvoj i univerzalne stvarnosti, sa svim svojim društvenim, kulturnim, ekonomskim i političkim institucijama. Islam prirodu posmatra kao knjigu koja treba da se čita i istražuje te da se o njoj kontemplira. On u njoj gleda monument dostojan umijeća Stvoriteljeve ruke.

Kur’an, prema Gülenu, poziva na nauku i slobodno mišljenje time što ohrabruje ljude da pažljivo izučavaju prirodu i zakonitost stvaranja (shari’a al-fitriyya). Ajeti kao što su: U Allahovim zakonitostima ti nikada nećeš naći promjene, u Allahovim zakonitostima ti nećeš naći odstupanja (Fatir, Stvoritelj, 35:43) – poentiraju eksperimentalne nauke i racionalno saznanje. Ova dva primjera potcrtavaju ranu modernu evropsku nauku i mišljenje. Gülen naglašava da Kur’an jasno odbija skolastiku, pretpostavku, imitaciju i konvenciju: A kada se rekne njima (koji slijede satanske korake): “Slijedite ono što je Bog objavio!” – oni odgovaraju: “Nećemo, nego ćemi mi slijediti ono (tradiciju, običaje, vjerovanja i navike) što su slijedili preci naši!” Šta, zar i onda kad im preci nisu ništa shvaćali i kad nisu na Pravome Putu bili?! (El-Bekare, Krava, 2:170). Kur’an odbija konvencionalizam i, umjesto toga, poziva na istraživanja i opservacije. Gülen objašnjava kako islam pridaje važnost empirijskom saznanju, eksperimentu, opservaciji, istraživanju, rasuđivanju i racionaliziranju potkrjepljujući to ajetima Kur’ana kakvi su: Alu ‘Imran, Imranova porodica, 3:190, Tarik, Zvijezda Danica, 86:5, Ja-Sin, O, Čovječe, 36-40, El- Bekare, Krava, 2:164 i El-Enbija’, Vjerovjesnici, 21:30. Poslije toga se bavi pitanjem kako su se islamski pogledi na empirijske nauke i naučno mišljenje rascvjetali u ranom periodu islama.

Mnogo ranije nego njihovi evropski sabesjednici, muslimanski mislioci i naučnici bili su uspješni u nekoliko naučnih oblasti koristeći empirijske i racionalne metode kao i oblikujući osnovne karakteristike islamske civilizacije.[7] Gülen zaključuje da islam nema historiju koja bi sugerisala sukob između nauke i religije.

Gülen kritikuje kartezijanske i mehanicističke poglede ugrađene u mišljenje Zapada kroz nauku. Kartezijanski metod uvodi deterministički i mehanicistički pogled kako bi se sve objasnilo u granicama tobože nepokolebljivih i nepromjenljivih pravila prirodne nauke. Prvi modernisti: Copernicus, Kepler, Boyle, Pascal, Guericke, Bacon i Descartes prezirali su tradicionalne forme saznavanja i ignorisali ranija ljudska iskustva. Bacon je rekao da oni idu ka tome da naprave svjež početak, tj. da oni idu ka novoj izgradnji. Descartes je otišao još dalje kada je oglasio da stvar zvana “filozofija” u ranim vremenima nije proizvela ništa pohvalno.[8] Ali stvari nisu išle onako kako su oni željeli. Kao što kritike nauke pokazuju danas, kroz kartezijansko ponovno otkriće prirode, ljudskih bića i društva, oni nisu riješli glavne probleme čovječanstva niti su uspjeli konstruisati metodologiju nezavisnu od ranijih saznanja. Gülen kaže da ova naučna arogancija nije bila ništa drugo do jedna iluzija:

Nijedan period ljudske vrste nije bio svjedok tolikim tehnološkim i materijalnim bogatstvima..., ali, isto tako, nijedan period u historiji ljudske vrste nije bio svjedok nauke svoga doba koja je toliko otuđena od ljudske duhovne i unutarnje strane kao nauka modernog vremena... Krugovi moderne nauke vjerovali su da će stare tradicije, sa svim svojim vrijednostima, uskoro biti odbačene. Za njih, razum bi mogao osvijetliti sve, nauka bi mogla otkriti sve što je povezano sa postojanjem, a naučne discipline kao što su biologija, fizika, hemija i astrofizika mogle bi u potpunosti osvojiti univerzum.[9]

Međutim, novi fizičari, predvođeni najprije Maxom Planckom, veoma brzo, odmah nakon ranog perioda modernizma, izišli su sa invalidnošću argumenata i iluzijama onih koji su univerzum posmatrali kroz zamagljene prozore:[10]

...Svi ovi naučni iskoraci jasno su stavili do znanja da bi mogla postojati nevidljiva strana postojanja. Novi iskoraci danas prisiljavaju nas da potražimo novo objašnjenje i novo tumačenje. Mi trebamo pronaći neko drugo sredstvo eksplanacije, a ne idolatrijski shvaćen pozitivizam i čudnu racionalizaciju. Takva sredstva bi trebala uzeti u obzir srce, duh i zagrobni svijet...[11]

U drugom članku Gülen podvlači misao da postpozitivistička priroda nauke nije bila u stanju da ponudi ništa za duhovno zadovoljstvo:

Ni nauka ni intelekt ljudskog bića nije ponudio ozbiljno objašnjenje početka i kraja univerzuma, stvaranja ili tajne života. Takva pitanja, koja su ljudski rod zanimala od iskona, ostala su tajanstvena slagalica za njegov intelekt. Današnja nauka i ljudski intelekt ne čini se da objašnjavaju ekstračulne percepcije, otkrovenje, inspiraciju, intuiciju, snove, ekstračulni izvor saznanja, penetraciju metafizike u fiziku, čudesna dešavanja ili molitve... Čovječanstvo i danas od vjere traži pomoć i reference za ova objašnjenja.[12]

Jednodimenzionalna nauka postala je tako plitka da nas je učinila stranima našim vlastitim duhovnim pokretačima. Ona je razvila nekontrolisanu tehnologiju koja je zaprijetila da će demolirati i čovjeka i prirodu:

Pozitivne nauke, krajem posljednjeg stoljeća, postale su toliko zloupotrijebljene da su i neki naučnici kao što su Ruban Alves, Paul Feyerabend i Rene Guenon, za koje se vjerovalo da će biti interpretatori moderne nauke, osjetili da bi moderna nauka morala biti obuzdana i odbačena. Međutim, u posljednjoj četvrtini 20. stoljeća čovječanstvo je pokušalo da ostavi iza sebe neke ranije tabue i postigne neki uspjeh. Ipak, ne može se reći da su stare navike u potpunosti ostavljene, jer je broj onih koji nauku i tehnologiju vide kao jedinog pravog i nepogrješivog gospodara i vođu i dalje visok...[13]

Kao što smo vidjeli, Gülen naglašava jednodimenzionalni karakter zapadnjačke nauke i, također, ističe činjenicu da je ovaj “konflikt između nauke i religije nastao zbog toga što su i Crkva i nauka prišli problemu iz samo jedne perspektive”.[14]

a) Veza između nauke i determinizma

U svojim riječima, kao i u svojim radovima o nauci, Gülen se posebno bavi uzročno-posljedičnom vezom. Štaviše, on pad islamskog svijeta u nauci pripisuje muslimanskom naučnom neuspjehu da promatra ovo pravilo i poredak povezanosti koji je ispisan kroz cijelu knjigu prirode.

Zapadnjačko naučno mišljenje je razvilo cjelovit deterministički pogled naučne teorije i prakse. Jedna od važnijih posljedica ovog pogleda bila je materijalistička interpretacija koja se penetrirala u naučnu misao. Što više tone u materijalizam, nauka sve više okreće svoje zaslijepljeno oko prema metafizici i svetom. Ovo je najbitnija karakteristika naučne misli na Zapadu. Drugim riječima, u savremenom periodu, zapadnjačka nauka uzela je samo “Knjigu prirode”, a ignorisala “Božiju knjigu”. A te obje knjige bile su, na metaforički način, prisutne u zapadnom i islamskom svijetu. Zapadni svijet je, dakle, ostao plitak u objašnjavanju smisla ljudskog postojanja na Zemlji i njegove veze sa Bogom. Na drugoj strani, muslimanski svijet je postupio na suprotan način: ignorisao je “Knjigu prirode” i poistovjetio se sa “Božijom knjigom”, čime je zaostao za Zapadom u polju nauke.

Ovu tvrdnju Gülen naglašava u svim svojim razgovorima ili radovima koji se bave naučnim razvojem.[15] Ovdje bi vrijedilo dotaknuti se determinističkog shvatanja utjelovljenog u zapadnjački naučni pogled kako bismo bolje razumjeli Gülenovo naglašavanje ove tvrdnje. Pojam determinizma može se pratiti sve do dijalektičkog materijalizma nakon što se on pojavio u 16. i 17. stoljeću.

Važnost determinizma u historiji nauke i filozofije može biti pripisana otkriću prirodnih zakonitosti i čovjekove posljedične primjene ovih zakonitosti na društvo i progres. U skorije vrijeme, društveni naučnici su kritikovali način na koji je determinizam primijenjen na čovjeka i društvo. Takvi naučnici su se složili s tim da je zakonitost kauzaliteta primjenljiva i na društveni fenomen do određene tačke. Međutim, oni se ne slažu s tim da ova zakonitost nužno poništava neke transcendentalne ili vanjske sile. Oni su svjesni da duboki deterministički pogled favorizira fatalizam i ostavlja pojedinca bez snage volje. Ipak, takav pogled determinizma ne dostavlja interpretaciju onoga što metafizičke osnove ovosvjetovnog fenomena i transcendentalne moći mogu biti. Sučeljeni sa ovim negativnim stajalištima o zapadnjačkoj nauci, možemo reći da se Zapad čini uspješnim u domenu naučnog progresa i revolucija; međutim, to završava u negativnim društvenim, političkim i ideološkim stanjima. Ovo stoga što, dok su zapadnjaci istraživali i ispitivali prirodu s velikim entuzijazmom, oni su svoj fokus u tim istraživanjima zadržali na uzročnim odnosima.

Gülen priznaje da je otkriće kauzaliteta bilo ta snaga koja je stajala iza naučnih istraživanja i njihovih postignuća, i on je bio duboko svjestan da je to danas široko prihvaćen fenomen. Svakako, on vjeruje da determinizam ima određene promašaje koji ljude drže podalje od Božanskih ciljeva i koji erodiraju kreativnost njihovog intelekta i volje.

Gülen također tvrdi da je princip kauzaliteta validan u društvenom životu, iako ne do te mjere da njegova domena bude samo fizički život. Ovdje vidimo da Gülen uzročno-posljedičnu vezu interpretetira veoma praktično. On se ne bavi fenomenom kauzaliteta samo iz perspektive fizike. Umjesto toga, on pokušava napraviti praktičnu i društvenu interferenciju. Očigledno je da se društveni događaji ponavljaju s vremena na vrijeme; zbog toga ih mi – kaže Gülen – možemo i trebamo istraživati u svjetlu principa kauzaliteta:

Pretpostavlja se da se trebamo držati uzroka kao pokretačkih snaga. Zatvaranje očiju pred njima nije ništa drugo do determinizam. Srednji put znači biti oprezan u čvrstom držanju za razloge, bez ikakvog oklijevanja, ali i odbijati snažnu rezignaciju, ne osjećati se ovisnim ni o čemu drugom osim o Bogu. Čovjek može vidjeti vezu između uzroka i posljedice kao punovažnu, ali ne bi trebao tu vezu ustupiti ekstremnom determinizmu.

Najdalje do čega čovjek može doći u tom smislu nije ništa drugo do sredina na putu ka determinizmu. Nisam siguran da li je ovo prihvatljiva interpretacija ili se u našoj kulturi može uočiti da determinizam nije bio tretiran kao pojam koji bi trebao biti u potpunosti odbačen. Ako neminovni determinizam znači da isti uzroci proizvode iste efekte, mi nemamo razloga da protestujemo. Ako pratimo ovu liniju interpretacije, mi definitivno prihvatamo ideju da čak i u polju društvenog života možemo primijetiti da se i određene posljedice interpretiraju u konteskstu uzročno-posljedične veze iako vjerujemo da determinizam nije široko sagledan u društvenom kao u fizičkom životu. Prema tome, prateći ovu liniju interpretacije, moramo da budemo pažljivi u vezi sa tim čemu to vodi i sa kakvim društvenim posljedicama. Ovo znači da moramo imati plan za sigurnu budućnost, zdravo društvo, čvrstu državu i pouzdane internacionalne veze i priznanje. U suprotnom, mogli bismo stalno doživljavati iznenađenja. Mi nismo predodređeni za to da samo nastavljamo čekati da se stvari odvijaju same po sebi. Sve stvari su stvorene spremnim za nas u drugom svijetu, i one su transferirane u ovaj svijet. Mi moramo jasno odrediti gdje smo, da li smo u životu ili izvan njega. Ako je društvo otvoreno prema idejama, kakva je npr. “Čovjek je slobodan na Zemlji”, onda će čovjek svoj život provoditi onako kako to on želi. Čovjek će vjerovati da on nije predodređen za to da sumorno razmišlja o budućnosti; on će misliti da su prošlost i budućnost samo puke priče. On će vjerovati da je on predodređen da uživa i zadovoljava sebe koliko god može, i on će vjerovati da niko drugi ne bi trebao umisliti da mimo njega spašava svijet. Ovaj svijet nije vrijedan pretjeranog razmišljanja... U takvom društvu, fizičko blagosiljanje Boga smatra se ibadetom i, stoga, takvo društvo je mrtvo. U takvom društvu, intelektualci i državnici imaju zadatak da ljude otrgnu od njihove društvene slabosti i da ih vode ka višim ciljevima uz pomoć svjetla nauke. Ako intelektualci i državnici zbunjuju društvo lažnim idejama dnevne politike; ako im oni kažu da bi promjena vlade ili promjena režima potencijalno mogla popraviti suštinu njihove slabosti; ako se oni ovako ponašaju umjesto da podučavaju ljude višim naučnim ciljevima kao što su traženje istine i uzdizanje razmišljanjem, oni bi to društvo gurnuli u još veće probleme...[19]

b) Religija, nauka i ideologija

Nauka i naučne aktivnosti tokom povijesti su bile korištene kao osnova za ideološke ciljeve. Religijsko mišljenje i principi samo povremeno su korišteni kao barijere koje su stajale na putu takvim metama. Iskustvo kršćanstva u skolastičkom Srednjem vijeku služi kao dobar primjer za ovo o čemu govorimo. Kršćanstvo je tada postalo političko i kulturalno sredstvo službene ideologije Imperije u Katoličkoj crkvi. Službena ideologija je organizirala kršćanstvo da bi ga stoljećima koristila za vlastite političke ciljeve, a između 18. i 20. stoljeća ta ista ideologija organizirala je nauku i naučni progres da bi ih koristila za iste svrhe. Blaži sukob koji se najprije dogodio između Crkve i nauke preokrenuo se u ideološki sukob koji je vodio odvajanju Crkve od države. Država je postala uspješna u diskvalifikaciji religije i nastavila da koristi nauku na ideološki način – toliko mnogo da su brojni naučnici tokom 20. stoljeća često naglašavali da bi nauka, koja je u velikoj mjeri postala militarizirana, pod hitno morala postati nezavisna od države i njenih političkih i ideoloških ciljeva. Takve reakcije naučnika javljale su se i s vremena na vrijeme se javljaju sve do danas.

Gülen ističe da ova historijska činjenica označava rizike i retrogradnosti s kojima se suočavamo kada se religija ili nauka pretvore u ideološko oruđe. Za njega, i religija i nauka su sredstvo za istraživanje stvarnosti. Religija čini jednu stranu, a nauka obuhvata drugu stranu. Čovjek, na jednoj strani, otkriva vezu između svoje svijesti i postojanja, a na drugoj strani, on razmišlja o tome kako bi trebao reagirati u sučeljenju sa svojom stvarnošću. Za ono prvo, on traži pomoć od nauke zajedno sa religijskim izvorom informacije, dok je religija operativna za ovo potonje. Prema tome, cilj nauke je da otkrije šta je to stvarnost, dok je cilj religije da specificira na koji način čovjek treba da reagira u odnosu na svoju stvarnost. Ako se nauka i naučna aktivnost koriste iza ciljeva naučnih otkrića, nauka postaje ideološko oruđe:

Ako nauka nema entuzijazma i motivacije da otkrije i analizira osnove postojanja, takva nauka je osuđena na sljepoću, a njezini će se pronalasci sigurno sastojati od kontradikcija. Ukoliko nauka traga za tako bezvrijednim ciljevima kakvi su oni politički i ideološki, to onda neizbježno dovodi do komičnih situacija.[17]

U posljednja dva stoljeća nerazvijene zemlje su na lahak način bile kolonizirane korištenjem nauke kao ideološkog sredstva. Mnogi od kulturalnih elemenata u ovim regijama bili su uništeni u ime savremene nauke. Erodirali su religijski, kulturalni i civilni posjedi. U rukama određenih ideologija, nauka je nastojala asimilirati sve na svoj vlastiti način. Ona je, isto tako, opustošila prirodnu i ekološku harmoniju. Otišla je tako daleko da se danas ljudska vrsta suočava sa izumiranjem zbog zagađenja okoline. Dominacija nauke nad prirodom – to je bio krajnji rezultat ideologije koja je od čovjeka pravila Boga. Upravo je ova ideologija, iako je toliko mnogo koštala čovječanstvo, bila uspješno implementirana.

Za Gülena, korištenje religije kao ideološkog sredstva također je riskantno i otvara mogućnost brojnih lutanja: “Religija je vodič za čovjeka koji ga ne vodi pogrešnim putem. Ona otvara puteve nauci i nudi dublja gledišta za ljude kako bi percipirali stvarnost postojanja.”[18] Gülen naglašava jednu važnu stvar:

Religija, koja je, zapravo, nebeski fenomen, može biti korištena kao sredstvo mržnje i osvete od strane fanatika kao što nauka može biti korištena kao fasada od strane određenih ideologija i pokreta da bi stajala na putu realnosti. Ovo donosi predstavljanje religije u suprotnom smjeru. Kakva kontradikcija za nebeski fenomen: da bude predstavljen u suprotnom smjeru![19]

Zamisli kuću nauke – trebala bi biti, zapravo, sveta kao hram – kojom dominira ili koju je zarobio neki filozofski pokret. Nauka postaje rob fanatične ili, zapravo, ignorantne ideologije. Nauka ovdje postaje prokleta stvar. Ako se religija koristi radi interesa političkih ili antipolitičkih klika, hramovi te religije ili religijske grupe će postati poput izložbenih salona te klike, radije nego svete kuće za molitelje. Takva zloupotreba nedvojbeno će nanijeti štetu svetosti religije.

Ako neki članovi društva koriste institute nauke kao njihov vlastiti izložbeni prostor, ako koriste nauku za njihove vlastite ideološke ciljeve, takvi instituti će ubrzo postati arene gdje preovlađuju pohlepa i ambicija. Isto tako, ako neki članovi društva optuže vjernike koji ne dijele njihove političke poglede da su postali nevjernici ili licemjeri, takvi ljudi će nedvojbeno izgledati kao oni koji religiju prikazuju kao nešto grubo, kao nešto što ulijeva strah čitavoj populaciji toga društva.[20]

Gülen također ističe kako ljudi idealiziraju ili religiju ili nauku i to zbog njihovih nemogućnosti ili impotencije. On kaže da neki ljudi koriste religiju ili nauku da bi nadoknadili svoje neadekvatnosti ili neuspjehe. Takve zloupotrebe religiju i nauku udaljavaju od njihove originalne i svete forme. Gülen vjeruje da takve zloupotrebe mogu biti spriječene samo Božijom ljubavlju, naukom i stvarnošću. Samo ovim eliksirom ljubavi čovjek se može držati podalje od takvih ideoloških i ljudskih zastranjivanja. Čovječanstvo je najprije iskusilo takvu ljubav preko Božijih poslanika.[21]

Kao što se jasno vidi iz gornjeg navoda, Gülen osuđuje one koji koriste religiju kao svoj vlastiti izložbeni salon, i njih okrivljuje što su nauka i religija odstupile od svoje originalne srži.[22] Gülen specificira cilj nauke i naučnih istraživanja: da budu ljubav Božija i istina. On na taj način pokušava da otvori metafizički kanal stavljajući naprijed ideju transcendentalnosti – ideju koja je bila odstranjena iz nauke od strane nekoliko država na temelju pozitivističkih pogleda na saznanje i filozofiju.[23]

Koncepti kao što su ljubav, samilost i naklonost bili su izostavljeni iz naučnog istraživanja. Donoseći oboje, i metafizičke i mističke veze, u nauku, Gülen jasno ukazuje na stari kosmološki pogled koji se zalaže za ideju da je uzrok zašto univerzum postoji – ljubav i samilost. Stari kosmološki pogled – koji je utemeljio konstantnu i kauzalnu vezu između ljudi, univerzuma i Boga – s pojavom savremene nauke ostao je postrani. Nauka gurnuta u materijalističi pogled prisiljena je da bude jednodimenzionalna – da ignoriše moralna, religijska i metafizička pitanja.

c) Razum, nauka i kultura

Gülen se posebno dotiče ideologije čistog racionalizma, pokreta koji traje još od 19. stoljeća. U jednom njegovom novinskom članku pod naslovom Yeni Ümit (Nova nada), objavljenom u augustu 1999., on se bavi ovom delikatnom temom. Gülen poziva da se čovjek kloni zamki materijalizma i racionalizma i predlaže da se muslimani okrenu prema transcendenciji ukoliko teže obnovi svojih duša, vjerovanja i mišljenja. On privlači pažnju savremenog čovjeka, čije je srce već udaljeno od duhovne sfere. Nadalje, Gülen savremenom čovjeku predlaže da prilagodi svoj moralni kompas transcendentalnim vrijednostima putem razuma i kontemplacije.

Gülen se bavi razumom osjećajno i jednostavno. Inspirisan Kur’anom i Risale-i Nurom, on objašnjava kako konačni razlog, nebeski razlog i zemaljski razlog zajedno mogu proizvesti znanje koje će pojedinca povezati sa transcendencijom. Njegov članak pod naslovom “Dva lica razuma i biti racionalan” ne bavi se eksplicitno filozofskom problematikom, ali zaključuje da biti razuman / racionalan znači povezati se sa beskonačnošću.[24] Povezivanje sa transcendentnim i beskonačnim upućuje na dublje vjerovanje i zavjetovanje na dublje razmišljanje. Za Gülena, Kur’an pokazuje kako možemo realizirati jedinstvo kombiniranjem kosmičkih posljedica sa čovjekovom spoznajom postojanja. To nam pokazuje kako bismo trebali koristiti naš razum, našu svijest i naše srce zajedno. Pozivi Kur’ana u vezi s razumom uvijek su povezani sa beskonačnošću:

Kur’an sve svoje poruke čini otvorenim za pitanja koja postavljaju razum, logika i prosuđivanje. To, na svoj način, govori o tome da on ne bi otvorio puteve razumu, smislu i svijesti da bi izazvao prigovore nego da bi svoje sljedbenike uzdigao u ime razumnosti.[25]

Razum doseže beskonačnost promatranjem postojanja. Kur’an poziva čovjeka razumu i mudrosti tražeći od njega da razmišlja o postojanju. Od razuma se uvijek traži da koristi mehanizam racionalizacije na putu jedinstva – pošto je on i stvoren radi ovog cilja. Kur’an proglašava Jedinost Boga kao razumski opravdanu, a za svaki vid idolopoklonstva i nevjerništva kaže da su nerazumni. On se ovim pitanjem ponekad bavi u kontekstu harmonije – tj. u kontekstu povezanosti – a ponekad skretanjem vjernikove pažnje na idolopoklonike u vrijeme Poslanika. Kur’an poziva na razum kada govori o drevnim narodima koji su pali u zamku idolopoklonstva pokazujući jasne primjere nevjerništva, idolopoklonstva i apostazije. On na jasan način izlaže kako su drevni idolopoklonici bili podvrgnuti lažnom razumijevanju predstave o “božanstvu” i kako su stradali oni koji su ih slijedili. Nadalje, ova Knjiga opisuje kako su stari narodi krenuli pogrešnim putem obožavajući lažne bogove iako ih sve što se događa u univerzumu poziva da vjeruju u jednog i jedinog Boga.

U svojoj Risale-i Nur, egzegezi Kur’ana, Bediüzzaman Said Nursi također se bavi pitanjem razuma.[26] Gülen iznosi način na koji je on prišao ovom pitanju u Risale-i Nur-u:

Risale-i Nur stavljaju naglasak na čitanje i promatranje “Knjige prirode”. Ovo, zapravo, nije naglašeno samo u Risale-i Nur, nego je to naglašeno od strane svih poslanika, evlija i islamskih učenjaka. Možemo primijetiti neke varijacije u toj naglašenosti, ali, isto tako, primjećujemo i da je kaluf uvijek isti: Zemlja i nebo bi trebali biti posmatrani samo da bismo shvatili istinu: da sve pripada Stvoritelju. Tek tada duša čovjekova ima osjećaj zadovoljstva, dok će nauka koja se bavi “Knjigom prirode” ponuditi duhovno zadovoljstvo.[27]

Ova linija kontemplacije i rasuđivanja, zapravo, bila je naslijeđe i metod islamske tradicije duži period vremena. Gülen se bavi ovim misaonim naslijeđem, koje pokriva teološka, filozofska i mistička pitanja, interpretirajući ih racionalno i osjećajno i predstavljajući ih današnjim jezikom. U svome članku “Dva lica razuma i biti racionalan” on, na temelju Risale-i Nur-a, Dvadesetog pisma, Druge stanice, Dodatka Desetoj riječi i Oživljavanja teme u Dvadeset devetoj riječi, objašnjava da je put politeizma (tj. pripisivanja drugova ili partnera Bogu) mnogo teži i iracionalniji nego prigrliti teizam (jednost Boga). Prema tome, on ovdje iznosi osnovni argument: da je vjerovanje u jednog, svemogućeg Boga mnogo razumnije nego vjerovanje u nekoga kome trebaju partneri.

Gülen teistički stav iznosi kroz koncepte razuma i racionalnosti. On analizira pristup Risale-i Nur – u kao jedan održivi i, istovremeno, ohrabrujući racionalni proces. Kur’an se, zapravo, bavi ovim pitanjem na isti način – jer ni on ne citira riječ “razum” odvojeno već uvijek kao funkcionalan i praktičan entitet. Gülen također slijedi ovaj obrazac mišljenja u svojim analizama ovog pitanja.[28]

Kada se muslimani klasičnog islamskog mišljenja referiraju na nauku, oni govore o funkcionalnom i praktičnom znanju Kur’ana. Nasuprot tome, kada se zapadnjački materijalist referira na nauku, on ili ona misli na znanje koje može donijeti moć i priuštiti zadovoljstvo da se kontroliše priroda i manipuliše pojedincima i društvom.

Funkcija razuma je, prema tome, da se spoznaja koristi u ovom smjeru. Zapadnjački materijalizam je razum i znanje učinio nezavisnim od transcendentalnih i svetih vrijednosti. Prema Kur’anu, ni razum ni spoznaja ne mogu biti nezavisni od takvih vrijednosti; ne, nego su oni predodređeni da služe transcendentalnim i svetim vrijednostima. Sve što je učinjeno u ime razuma i znanja trebalo bi biti usmjereno prema Božijoj jedinosti, pa ako to nije slučaj, to znači da su razum i spoznaja iskorišteni protiv cilja stvaranja, na neki način, i, prema tome, to graniči sa uranjanjem u politeizam. Prema Kur’anu, politeizam je jasna nerazumna destinacija naših otkrića i refleksija. Drugim riječima, ako su razum i znanje zloupotrijebljeni – ako nisu korišteni za ljudsku vrstu da bi ona bolje razumjela cilj stvaranja – to sigurno donosi negativne teološke, individualne i društvene posljedice, a društvo počinje naginjati prema politeizmu. Kur’an, s vremena na vrijeme, iznosi primjere drevnih naroda koji su iskusili takve posljedice. Gülen se bavi ovim primjerima prateći i ton Kur’ana i gledište Risale-i Nur-a:

d) Objava, razum i iskustvo

Prigovor koga su muslimanski intelektualci uputili u vezi sa naukom na Zapadu fokusira se na njezin generalni ideološki pristup kojim se svjesno ignoriše Objava. Oni su skrenuli pažnju na ovaj svjesni propust. Muslimanski naučnici su odredili izvore ljudske spoznaje, i to na slijedeći način:

1. vanjska čula (pet čula)
2. razum/ intelekt
3. Objava

Zapadnjačka nauka je prepoznala prva dva izvora kao temelje nauke, i zbog toga što su vjerovali da je Objava manje naučan pojam, ignorisali su ga kao izvor saznanja. Ovo je rezultiralo dvama radikalnim pokretima: pozitivizmom i racionalizmom. Pozitivizam je prihvatio čulno iskustvo, a racionalizam intelekt; međutim, i jedan i drugi su odbili ostala ljudska iskustva saznanja. Sljedbenici ova dva pokreta vjerovali su da ništa izvan pet čula i intelekta ne može biti prihvaćeno kao izvor saznanja. Ova dva pristupa odbila su sve što je vezano za metafiziku, a ovo odbijanje je izazvalo radikalne promjene u konceptima društva, ekonomije, povijesti i univerzuma.

Shvativši pozitivističke i racionalističke znakove i posljedice, ovdje bi nam, naravno, pomoglo da shvatimo zašto muslimani pridaju toliku važnost Objavi. Gülen također pokazuje naklonost ka ovoj kategorizaciji istinskog znanja koja je bila dugo poznata kvalifikacija u islamskome mišljenju.[29] U isto vrijeme, on ojačava ova tri izvora saznanja dodatnim pojašnjenjem.

Činjenica da znanje ima izvore, kaže on, ne znači da će ljudi doći do toga znanja na adekvatan način, niti to znači da će ljudi biti sposobni da to znanje stave u praktičnu upotrebu ili da ga razviju u njegovom potpunom kapacitetu. Da bi postignuta saznanja iz ovih izvora bila primijenjena, društvo mora biti poletno za znanjem i mora voljeti nauku, ali i metod koji će pratiti ovaj proces je jako važan. Razlog zašto se Evropa razvila tako brzo i uspješno nalazi se u tome da je društvo bilo poletno prema znanju. Svi su težili ka otkrićima u ime nauke. Nauka nije bila ograničena samo unutar aristokratskih krugova, nego je bila dostupna svim nivoima društva. Gülen govori o važnosti istraživanja u institutima i tvrdi da bi univerziteti trebali biti podržavani istraživačkim centrima. U suprotnom, univerziteti neće proizvoditi nove izume, ideologije i/ ili solucije. Umjesto toga, oni će postići malo više od uobičajenih konkretnih izuma i prežvakivati monotone ideje. Monotone ideje ne čine ništa osim što eliminišu moralne parametre i poštovanje prema nauci. Nauka i volja da se istražuje trebalo bi da se šire kroz čitavo društvo kako bi nauka mogla vrhuniti. Ako društvo nema takav kvalitet, ono je ograničeno samo na egoistične članove. U takvom društvu će onda preovladati sebični članovi, oni koji se ne brinu za druge.[30]

To što islam na naglašen način Objavu tretira kao zasebnu kategoriju saznanja ovu vjeru opravdano čini različitom od ostalih pristupa koji postoje u drugim kulturama. Gülen pridaje pažnju ovom gledištu kada govori o svome razumijevanju nauke ističući kako naučni ciljevi nikada ne bi trebali biti posmatrani odvojeno od Objave:

Istaknuta i transcendentalna karakteristika poslanika bila je da su čitali i interpretirali događaje na valjan način te da su pravili balans između stvarnosti univerzuma i onoga što je Božansko. Samo su poslanici bili ti koji su shvatili suštinu stvarnosti u univerzumu. Samo su oni razumjeli jedinstvo univerzuma reflektirano i prošireno na različite načine u svjetskom postojanju. Ovo je čudo na njihovoj strani, a poslanik Muhammed – mir neka je s njime – imao je posebno mjesto među njima u vezi sa ovim.

Čovjek danas još nije u stanju da ode daleko u svojim zaključcima i interpretaciji stvarnosti univerzuma i metafizičkog postojanja, dok je otišao predaleko u nauci i tehnologiji. U drevnim vremenima, poslanicima je bilo darovano Božansko znanje o prirodi postojanja, a njihovim sunarodnicima je bilo dato da poznaju stvarnost.

Oni nisu dolazili do ove informacije putem naučnog istraživanja ili individualnog iskustva. Oni su ovo znanje postigli putem svoje sposobnosti da razmišljaju i kontempliraju, njihova srca su bila spremna za Božansku revelaciju i posebnu vezu s Bogom. Kroz ovo postignuće, oni su postali svjesni svemogućeg, sveznajućeg i sveprisutnoga Boga koji drži univerzum. Oni su svugdje promatrali postojanje jedinstva Božanskog Bića. Postali su sposobni da čitaju i interpretiraju znakove od najmoćnijeg Boga u svim partikulama univerzuma. Oni su vjerno svjedočili jednost Boga u svojim osjećajima, umovima i vjerovanju.

Teško je ovdje reći da je nauka postigla značajne uspjehe kad su u pitanju čovjek, univerzum i Bog, o čemu su poslanici obavijestili ljude prije mnogo vremena. Nauka je i danas kao dijete koje puže i mijenja svoje zaključke svaki dan. Ona na mnoge stare zaključke gleda kao pogrešne, i pravi druge greške dok dolazi do novih zaključaka. Nadalje, ona ne može ići dalje od svojih granica, gdje se bavi limitiranim pitanjima. Nije pogrešno tvrditi da nauka nije proizvela teoriju koja nije bila zamijenjena sama sobom. Prema tome, nauka nikad nije bila u stanju da nađe realnost. Ovaj stav nema za cilj da nauku smatra nebitnom ili da ignoriše naučna istraživanja. Mi radije smatramo da su nauka i njezini izumi važni i da zaslužuju poštovanje. Prema tome, mi smo predodređeni da ih cijenimo. Ono na šta mi ovdje ciljamo jeste da držimo da je i Objava izvor saznanja vezanog za čovjeka, postojanje i stvaranje. Ovaj izvor je dosegljiv u Knjigama koje su objavljene poslanicima od strane Boga, iako su neke od njih iskrivljene.[31]

Gülen često ponavlja ovaj poslanički izvor, koji je nazvan habar al-rasul (poruka preko poslanika) u klasičnoj islamskoj literaturi. Čineći to, on naglašava da su poslanikove poruke “trajne stvarnosti”. Ovdje on ne diskutira o naučnoj prirodi poslanikovih poruka zato što je sadržaj Objave nešto sasvim različito od toga. Gülen se koncentriše na činjenicu da su načela nebeske Objave ostala netaknuta stoljećima, dok je sa naučnim teorijama suprotna stvar. Čak su i teorije koje su se činile tako stabilnima – promijenjene. Ali, načela koja su poslanici prenijeli ocijenjena su kao trajni izvori znanja:

Mnoga načela koja prezentiraju savremene nauke danas bila su poznata poslanicima mnogo prije i na različite načine zato što su njihova srca i duše bili otvoreni Objavi. Nije bitno koliko daleko savremene laboratorije i tehnološki instituti idu, većina ljudi još cijeni načela i pronalaske nauke u skladu sa porukama i interpretacijom religije. Oni prate nepokolebljive poruke religije vezane za čovjeka, postojanje i, posebno, Boga, budući da su čak i najnovije i najčvršće teorije i pretpostavke stavljene naprijed u ime nauke stalno zamjenjivane. Naučnici današnjice postavljaju pitanja svojim kolegama iz prošlosti. Teorije koje su izgledale veoma čvrste u prošlosti danas su zamijenjene novim teorijama. Prema tome, načela koja je nauka postavljala ispred sebe i koja su dolazila jedno po jedno, i padala su jedno po jedno. S druge strane, načela koja su postavljana naprijed od strane poslanika uvijek su bila cijenjena kao čvrsta. Njihova vrijednost nikada nije bila potcijenjena. Ona su još validna, i ostat će takva, budući da je njihov izvor Bog Svemogući, Koji je stvorio i Koji održava postojanje, Koji je to napisao kao Knjigu i organizirao to kao palaču.

Posljednju riječ o čovjeku, postojanju i Stvoritelju trebaju dati poslanici, koji su imali posebnu vezu sa Svemogućim. Njima bi trebalo dati pravo da interpretiraju stvarnost koja je stavljena pred nas ili čuvana iza kosmosa.

Jedno od specifičnih pozvanja poslanika bilo je da informišu ljude o prirodi veze između postojanja i njihovih života i djela, kao i o njihovim dužnostima prema Svemogućem. Poslanici su ti koji su nas informisali o prirodi postojanja, dajući najubjedljiviji i najispravniji odgovor na takva fundamentalna pitanja kao što su: odakle dolazimo? i kamo idemo? – jer to su krucijalna pitanja o smislu postojanja.

Mi smo, prema tome, predodređeni da tražimo najpouzdanije odgovore u vezi sa razlogom našeg postojanja na Zemlji, kao i odgovore o tome šta je to naš vodič na našem putu na Zemlji – od poslanika Božijeg. Samo tada možemo razumjeti smisao postojanja i univerzuma, scenu iza zavjesa vanjskog postojanja. Samo tada mi možemo znati svrhu ovosvjetskog postojanja i samo tada ćemo naći mir u našim mislima, tijelu i duhu.[32]

[1]İrfan Yılmaz et al., Yeni Bir Bakış Açısıyla İlim ve Din, Izmir: Nil Yayınları, 1998, p. 10.
[2] Ibid., p. 11.
[3] Ibid., p. 16.
[4] Ibid., p. 17.
[5] Ibid., p. 17.
[6] Ibid., p. 22.
[7] Ibid., pp. 27-30.
[8] Shapin, 2000, p. 82.
[9] Gülen, Günler Baharı Soluklarken, Istanbul: Nil Yayınları, 2002, p. 17.
[10] Ibid., p. 17.
[11] Ibid., pp. 18-19.
[12] Ibid., pp. 98-99.
[13] Ibid., pp. 71-72.
[14] Gülen, Kendi Dünyamıza Doğru, p. 67; Günler Baharı Soluklarken, pp. 70, 83.
[15] Gülen, Kendi Dünyamıza Doğru, pp. 93, 130, 194; Ruhumuzun Heykelini Dikerken, Istanbul: Nil Yayınları, 2002, p. 32; Gurbet Ufukları, Istanbul: Gazeteciler ve Yazarlar Vakfı, 2004, p. 157; Örnekleri Kendinden Bir Hareket, p. 50; “Kur’an-ı Kerim ve İlmi Hakikatler”, Yeni Ümit, No. 16, April 1992.
[16] Gülen, Yeşeren Düşünceler, pp. 105, 179-181. V. također: Gülen, Ruhumuzun Heykelini Dikerken, p. 114; Beyan, Istanbul: Nil Yayınları, 2008, pp. 88, 105; Zamanın Altın Dilimi, Istanbul: Nil Yayınları, 2002, p. 19; “Işık–Karanlık Devr-i Daimi”, Sızıntı, No. 298, November 2003.
[17] Gülen, Işığın Göründüğü Ufuk, p. 10.
[18] Ibid.
[19] Ibid.
[20] Ibid.
[21] Ibid, p. 12.
[22] V. Gülen, çağ ve Nesil, Nil Yayınları, Izmir: 2002, pp. 115-8; Günler Baharı Soluklarken, pp. 70, 84, 90; Işığın Göründüğü Ufuk, pp. 102-7.
[23] V. Gülen, Yeşeren Düşünceler, pp. 172-188; Işığın Göründüğü Ufuk, pp. 16-20, 57, 65- 70; Ruhumuzun Heykelini Dikerken, pp. 36, 97; Kendi Dünyamıza Doğru, pp. 19-25, 66; Beyan, 127; Sohbet-i Canan, p. 66; “Hakikat Aşkı”, Sızıntı, No, 304, maj 2004; “İlim ve Araştırma Aşkı”, Sızıntı, No. 305, juni 2004.
[24] Gülen, Kendi Dünyamıza Doğru, pp. 73-85, “Kur’an nas uči ovom putu za koga kaže da je ‘razuman’ pošto se odnosi na misao o beskrajnosti.”
[25] Ibid.
[26] O detaljima koji se tiču Nursijevoga komentara v. Ibrahim Abu-Rabi, Islam at the Crossroads: On the Life and Thought of Bediuzzaman Said Nursi, Albany: State University of New York Press, 2003.
[27] Gülen, Kendi Dünyamıza Doğru, pp. 73-85.
[28] V. također: ibid., pp. 130, 142; Sohbet-i Canan, p. 192.
[29] Gülen, Kalbin Zümrüt Tepeleri, Vol. 2, Istanbul: Nil Yayınları, 2001, p. 19; Prizma, Vol. 2, Istanbul: Nil Yayınları, 2002, p. 66.
[30] Gülen, Fasıldan Fasıla, Vol. 3, Izmir: Nil Yayınları, 1998, p. 194.
[31] Gülen, Kendi Dünyamıza Doğru, p. 142.
[32] Ibid.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2021 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.