Obrazovanje u općem smislu

Fethullah Gülen

a) Obnavljanje u duhu i u suštini

Gülen smatra da je problem siromašnog ili nikakvog obrazovanja najvažniji problem stoljeća. U većini njegovih djela on direktno ili indirektno dotiče ovu važnu temu. Kada govori o obnavljanju, “oživljavanju”, vraćanju historijskim korijenima i oživljavanju naših vrijednosti, on se referira na edukaciju. Za Gülena, jedini način da prevaziđemo ovaj veliki problem jeste da educiramo nove genracije koje su se u potpunosti posvetile boljitku njihovih naroda, koje su spremne da se samožrtvuju, koje su motivisane i u materijalnom i u duhovnom smislu. Bez educiranja i pripremanja takvih prosvijetljenih pojedinaca, ni materijalna ni duhovna obnova nije moguća.

Za Gülena, postoje određene prepreke koje koče ovo obnavljanje. Prvo, muslimani su se u savremenom svijetu iščašili iz svojih duhovnih i historijskih korijena, što je proizvelo krizu identiteta. Kao rezultat ove krize, postoje uzlazne slabosti i rascjepi u muslimanskoj percepciji i prijenosu njihovoga kulturnog naslijeđa kao otuđenih sadržaja.

Šta uzrokuje ova proces? Nesumnjivo, ova promjena se dešava na način na koji se islam promatra i prakticira. Slijepa imitacija tradicije i kulturnog naslijeđa bazirana na pamćenju prije nego na razumijevanju korijen je koji stoji iza ove promjene i zaostalosti islamskog svijeta. Edukacija u muslimanskom svijetu natjerala je skorije generacije da razdvoje svoje kulturne i tehnološke živote od njihovog historijskog identiteta; prema tome, njihova podsvijest je bila opsjednuta zapadnjačkim utjecajem. Slijepa imitacija i suhoparno pamćenje tradicije može biti posmatrano u percepciji islamskih vrijednosti – na isti način kao i u percepciji zapadnjačke civilizacije.

Otuđenost je zarobila gotovo sva intelektualna, kulturalna i institucionalna polja. Ovo je bio zajednički problem ljudi u svim nerazvijenim zemljama (ili u onim zemljama kojima nije bilo dozvoljeno da se razvijaju). Opsjednut zapadnjačkom civilizacijom, muslimanski svijet je iskusio duboku krizu identiteta i personalne krize i, kao posljedicu toga, iskusio je političku, kulturološku i društvenu transformaciju. Muslimanska društva su tražila rješenja da bi se oporavila od ovog devastirajućeg udarca. Međutim, ta društva nisu mogla upotrijebiti svoje historijsko-tradicijske izvore i društvene potencijale u pravom smjeru da bi pevazišli ovaj proces. Ovo je bilo u skladu s činjenicom da je ova zloslutna mentalna transformacija prouzrokovala prasak u percepciji naših duhovnih korijena i historijskog identiteta.

Svi se slažu u tome da islamski svijet ima ljudski i društveni potencijal. Kroza stoljeća, muslimani su razvili globalno cijenjenu civilizaciju; oni su posjedovali objavu Kur’ana, koji je ohrabrivao sve vrste intelektualnih, duhovnih, pravnih i internacionalnih veza; oni su pred sobom imali čudesno naslijeđe kroz povijest nagomilanih iskustava. Ali, pod utjecajem Zapada, mnogi su svoju historijsku ostavštinu smatrali mrtvom i beskorisnom. Oni su bili protiv toga da izvuku korist iz svoje kulturne i historijske ostavštine dok su se borili da sagrade svoje savremene identitete i organiziraju svoje društvene i kulturološke živote. Većina njih je mislila da je jedini način da bi postigli ekonomski i tehnološki razvoj da se u potpunosti adaptiraju na zapadnjački način života i na njihovu civilizaciju. Dugo vremena, ovi procesi su tjerali muslimane u krizu gdje su se osjećali otuđeno od svoje kulture, historije i tradicije. Politička elita je brzo integrisala njihov životni stil sa onim na Zapadu, i to bez mnogo opiranja. Ali njihova slijepa imitacija zapadnjačke civilizacije nije omogućila islamskom svijetu da napreduje prema političkoj slobodi, niti im je dala ikakav ozbiljan ekonomski i tehnološki napredak.

Nesumnjivo, kulturološka potraga za identitetom u islamskom svijetu se nastavlja. Ovaj zloslutni proces ima neophodnu potrebu za nacionalnim oživljavanjem duhovnih institucija. U posljednja dva stoljeća islamski svijet je istrajao u nekoliko pokušaja “progresa”, ali ovi pokušaji nikada nisu posjedovali karakter inkluzivnosti i kontinuiranosti. Oni su bili ograničeni na određena politička, administrativna i tehnološka polja. Ni tursko iskustvo nije bilo drugačije. Iako je Turska učinila neki tehnološki napredak, ti uspjesi nikada nisu dosegli nivo koji bi omogućavao naciji da oživi svoje duhovne institucije. U jednom od ovih eseja Gülen se dodiruje ove teme u općim naznakama:

Stoljećima, sve do danas, islamski svijet se meškoljio u otrovnom poimanju greške i ostao nesposoban da samom sebi pritekne upomoć upotrijebivši vlastiti duh i suštinu. Kada god bi pao i podigao se dva koraka unaprijed, istovremeno bi otišao nekoliko koraka unazad i gubio se na sporednom kolosijeku. Takvo čudno lutanje ili oprezno odstupanje, u kome ima više lošeg nego dobrog i u kome štetno pomete ono što je korisno, sprječava napore društva da traži i pronađe sebe u sebi i duboko ometa obavljeni posao i ljude koji su ga obavili. Sve smo vidjeli u ovom širokom svijetu koji se pogoršava iza oporavka i čiji se točkovi država i nacija okreću protiv samih sebe.

Stoga mi vjerujemo u potrebu da se istraži islamski svijet razumijevanjem njegove vjere, njegovim vlastitim prihvatanjem i interpretacijom islama, njegove svijesti o Bogu, njegove revnosti i čežnje, njegovog razuma, logike, načina i sistema razmišljanja, njegovog stila izražavanja i kumuniciranja sa sobom te njegovih institucija koje će učiniti da čovječanstvo stekne ova svojstva i vještine. Na ovaj način mi možemo usmjeriti svijet kroz obnavljanje u svim njegovim aspektima i elementima.

Osnove našeg duhovnog života su vjerska misao i imaginacija. Ne samo da smo mi održali naš život ovim mišljenjem i ovom imaginacijom, nego smo i poduzimali akciju oslanjajući se na njih. Ako smo morali biti odvojeni od njih, mi bismo se našli hiljadu godina unazad. Vjera nije samo sakupljanje rituala i ibadeta, njezini ciljevi uključuju davanje smisla humanitetu i univerzumu, postajanje otvorenim ljudskoj prirodi i njezinoj suštini i duhu, ostvarivanje želja koje idu iznad ovog svijeta i odgovor na bliskosti vječnosti u ljudskoj svijesti. Vjera obuhvata cjelinu individualnog i kolektivnog života; miješa se u sve što nam je na umu, u srcu i duši; ona daje svoju boju svim našim djelima zavisno od naših namjera i prožima sve svojim koloritom.

Osovina svakog djela vjernika je ibadet, svaka težnja ima svoju dimenziju borbe protiv pohotnih želja – veći džihad – a svaki napor je usmjeren ka Drugom svijetu i traženju Božijeg rizaluka (zadovoljstva). Nema odvajanja ovog i budućeg svijeta u vjernikovom životu: nema opstrukcije između uma i srca; vjernikove emocije su uvijek ujedinjene sa njihovim razlogom, a njihove inspiracije nisu ignorisane njihovom prosudbom. Prema tome, u njihovom, vjerničkom mentalnom svijetu iskustvo predstavlja merdevine napravljene od svjetla, koje se protežu do uma; znanje je visoki bastion, ojačan razumijevanjem, mudrošću i intuicijom. Vjernik je orao koji stalno leti ka beskonačnosti na džinovskim krilima ljubavi; vjernici su oni koji izrađuju istaknute šare postojanja sa njihovim pečatom i čekićem inteligencije na tome bastionu. Ne može biti pronađena bilo kakva pukotina na bilo kome mjestu u takvom razumijevanju, niti bilo kakvo zanemarivanje humaniteta, ni individualnog ni kolektivnog.

Oni koji opažaju religiju kao kontradiktornu nauci i razumu naći će se u teškoćama; oni nisu svjesni duha religije i razuma. Nadalje, apsolutno je obmanljivo da se religija drži odgovornom za sukob između različitih sekcija društva. Konflikti između ljudi i grupa podižu se zbog neznanja, iz ambicije za ličnim prijestižom i profitom ili iz stečenih interesa određenih grupa, partija ili klasa. Religija niti odobrava niti osuđuje takve kvalitete i ambicije. Zapravo, postoje konflikti i sukobi između nekih religioznih pojedinaca, ali ovo je zato što, iako imaju isti duh, oni ne drže isti stepen vjere, oni je ne mogu očuvati na iskren način; ponekad oni ne mogu prevazići svoja osjećanja i poraženi su njima. U suprotnom, vrlina sa vjerom ne može odobriti takve propasti niti može voditi njima. Uistinu, jedini način da se izbjegne padanje u takve nesreće je da se vjera utemelji sa svim svojim institucijama u našem svakodnevnom životu i tako postane životna krv društva u cjelini.

Islamska zajednica traži obnovu; traži ozbiljnu reformu u svojim mentalnim, duhovnim i intelektualnim sposobnostima. Da bismo koristili pozitivniji izraz, ona treba biti oživljena kombinirajući ozbiljne napore kako bi sačuvala originalne principe religije u njihovoj širini i univerzalnosti koliko god je dalje dozvoljeno uz pomoć fleksibilnosti Božijih odluka, tako da se susreće sa potrebama ljudi na svim životnim stazama, u svim mjestima i vremenima – kako bi obuhvatila cjelinu života.

Od dolaska islama – da nas Allaha sačuva kako ne bismo nikada izgubili utočište u njemu – ovaj blagoslovljeni sistem je otvorio svoja vrata obnovama mnogo puta i iskusio mnogo obnovitelja. Škole doktrine (madhhab) uopćeno, a sigurno velika većina njih, predstavljale su nove korake u poljima jurisprudencije i zakona; pobožni sufijski redovi radili su na putevima koji vode srcu i duši i okretali ih prema prostranoj autostradi; škole i koledži, tokom vremena, kada su radili na valjan način, uglavnom su se zanimali smislom univerzuma i bićima u njemu. Pošto su se obnova i oživljenje našli u sadašnjem vremenu, to mora biti kombinacija svih spomenutih elemenata; to bi bilo moguće samo sastavljanjem svih ovih elemenata zajedno, napuštajući vanjski kaluf za unutarnju srž, odustajući od vanjskih formi za dušu – tj. uz pouzdanost u vjerovanju, iskrenost u djelu i svijest o Bogu u mišljenju i osjećanju.

Kvantitet u djelima ibadeta trebao bi biti dovršen, a cilj bi trebao biti njegov kvalitet: riječi bi trebale biti sredstvo molitve, a duša i iskrenost sredstvo suštine; Sunnet bi trebao biti vodič, svijest bi morala biti neophodna. U svim ovim elementima Allah bi trebao biti cilj. Propisani svakodnevni namazi nisu set fizičkih vježbi uspravljanja i savijanja; davanje sadake nije davanje malog poreza na nečiji prihod ili dobra da bi se umanjila nesreća nekih nepoznatih ljudi u nepoznatim mjestima i u nepoznate svrhe; post nije mršavljenje ili samo uzdržavanje od jedenja i pijenja; hadž nije putovanje iz jednog grada u drugi da bismo potrošili nečiju ušteđevinu u stranoj valuti u drugoj državi. Ako sva ova djela nisu izvođena u svojoj vlastitoj srži, smjeru i duhu, kako će se ona onda razlikovati od ostalih zemaljskih aktivnosti? Koncentracija na kvantitet djela ibadeta može biti samo dječija igra; plakanje i vikanje bez duha u nečijoj molitvi nije ništa drugo do vježbanje svojih vokalnih mogućnosti; dolazak na hadž bez svijesti o njegovoj suštini samo je jedan napor kojim neki zadovoljavaju sebe titulom hadžije i nekim anegdotama sa putovanja. Kako može imati smisla ibadet izveden na takav način?

Način da se ne pustoši mreža takvih negativnosti je da se mobiliziranjem uzdignu “liječnici duše i suštine realnosti” koji mogu popuniti vakuum u nama, iskorijeniti naše slabosti, spasiti nas da ne budemo robovi našeg tijela i putenih želja i usmjeriti nas na nivo života srca i duše. Nama su potrebni ljekari duše i realnosti čija su srca otvorena svim poljima svekolikoga znanja: pronicljivosti, kulturi, duhovnom znanju, inspiraciji i Božijem blagoslovu, obilju i prosperitetu, osvjetljenju od fizike do metafizike, od matematike do etike, od hemije do duhovnosti, od astronomije do subjektivizma, od finih vještina do sufizma, od zakona do jurisprudencije, od politike do društvenog obučavanja pobožnih sufijskih redova: putovanje i inicijacija, u sufijskim terminima.

Nama ne trebaju ovi ili oni određeni kvaliteti ili mogućnosti, nego nama treba sveobuhvatno razumijevanje duha... Kao što mozak ima konekcije i interakcije sa svim dijelovima i ćelijama tijela, od najbliže do najbrže, od najmanje do najveće, uz pomoć nervnih vlakana, tako isto bi takvi okviri mogli biti ujedinjeni u komunikaciji i interakciji sa atomima, molekulama i česticama nacionalnog tijela. Tako će doseći do svih jedinica i organa koji konstituiraju društvo. Tako će ruka toga tijela biti u i preko vitalnih institucija. Tako će ona nježno prenijeti svima, na svim putevima života, određene stvari iz duše i stvarnosti, koji dolaze iz prošlosti i dosežu dublje u sadašnjost pružajući se ka budućnosti.

Takav kadar liječnika duše će obuhvatiti sve, od uslužne i lijepo odgojene djece u školi do onih besposlenih na ulicama prenoseći poruke njihovih duša svima njima i podižući ih do nivoa ljudi koji imaju znanje, vještine i talente za budućnost, oni će im ih prezentirati za zajedničko dobro i dobrobit društva. U svim studentskim domovima, hostelima, školama, institucijama visokog obrazovanja i mjestima odmora, ibadeta i duhovnog osvjetljenja oni će očistiti svakoga, iz svih sekcija i nivoa društva, od prljavštine njihova doba i prenijeti ih u humano usavršavanje.

Nadalje, ovaj kadar će ukrotiti moćna oružja medija, kao što su novine, žurnali, radiji i televizije, i učiniti ih glasom i dahom nacije i vjerskog života, i kroz ove medije oni će one koji imaju mračna osjećanja podučiti mišljenju i humanim glasovima kako bi postali dobri ljudi.

Nadalje, ovaj kadar će spasiti naše obrazovno-odgojne institucije, koje sada mijenjaju svoje forme i smjerove prema unutarnjim devijacijama i stranom pritisku, koje se povijaju onako kako puše vjetar iz tuđe komande i kontrolnog punkta, i učinit će ih, kako bi bile otvorene i odgovorne pred zahtjevima sadašnjosti, preoblikovanim i reorganiziranim prema historijskim gledištima, podižući ih upotrebom stilova, metodologije i visokih standarda planiranja, da budu mjesta velikog kvaliteta i svrhe.

Prema tome, kada se sve sabere, mi ćemo se dići iz mizerije rigidnog i praznog formalizma do istinskog naučnog razumijevanja; iz uzvisivanja različitih gadosti i sramotnih radnji sa titulom “umjetnosti” do istinskih umjetnosti i estetike, od običaja, navika i opsesije nepoznatim porijeklom do svijesti o moralnosti utemeljenoj na historiji i religiji, od zamki raznih tupih misli u našim srcima do jedinstva služenja, pokornosti, svjesnosti kao i prepuštanja Allahu i oslanjanja na Njega.

Svijet je iskusio ovu zbrku reformacija. Međutim, mi ne vjerujemo da se ništa novo neće pojaviti iz ostataka kapitalizma ili iz fantazije komunizma, ili iz ruševina socijalizma, ili iz hibrida socijaldemokracije, ili iz staromodnog liberalizma... Istina je da, ako je svijet otvoren za novi svjetski poredak, to je, onda, naš svijet. Buduće generacije, gledajući unazad, vjerovatno će razmotriti našu “renesansu”.

Ovaj preporod će naša osjećanja i horizonte mišljenja, kao i shvatanje umjetnosti i estetike, povezati sa dubljim i raznovrsnijim horizontima od onih koje smo imali dosada. Na ovaj način mi ćemo doći do našeg vlastitog estetskog užitka, do naše vlastite muzike, i mi ćemo tako pronaći svoj vlastiti romantizam. Postavljajući naše ljude na snažne temelje na svakom polju, od nauke do umjetnosti, od mišljenja do morala, mi ćemo njima osigurati njihovu budućnost.[1]

b) Ponovno oživljavanje historije i budućnost

Izvori Gülenove filozofije kulture i edukacije označeni su njegovim empatičkim pristupom historiji i tradiciji. Ovaj pristup je radikalno drugačiji od onih koji pažljivo prave barikadu između sebe i svoje historije kako ne bi imali svjesnu, toplu vezu sa svojom tradicijom. Konceptualna sporenja često izoliraju historijsko i tradicionalno naslijeđe do tačke koja liči na farmu koja je presušila od godina poljoprivredne eksploatacije.

“Ponovno oživljavanje historije i budućnost” je, bez sumnje, toliko obimna tema da ona, zapravo, iziskuje debelu knjigu samo da bi se raspravile njezine implikacije. Da bismo u potpunosti shvatili ovu temu i radili na njoj, mi trebamo proći kroz cijelu našu intelektualnu i kulturnu historiju. Konceptualne i teoretske analize prošlosti i budućnosti uspostavile bi dugi karavan mišljenja i išle bi jako daleko iznad limita ove knjige. Razlog zbog kojeg osjećamo potrebu da se dodirnemo ove teme je slijedeći: Dok Gülen govori o pitanjima kulture i edukacije, on se normalno obraća publici koja već ima pozadinu u vidu određenog mentaliteta i edukacije i koja je u stanju da shvati ono na šta se diskusija odnosi. On ne raspravlja da bi se svađao niti koristi dijalektiku kao metodu. U njegovim radovima, esejima i govorima on kaže da su njegov stil i manir argumentacije pažljivo izolirani od dijalektike. Svaki čitalac koji je ušao u njegov svijet vidi implikacije koje se tiču diskusija o metodu i mentalitetu u posljednja dva stoljeća.

Iz ovih implikacija možemo općenito zaključiti da u islamskom svijetu, kao i u Turskoj, postoje dvije vrste pristupa historiji. Jedan se fokusira na tradicionalno naslijeđe, dok se drugi fokusira na veze sa Zapadom. Prvi sugeriše da se korijeni oživljavanja mogu pronaći samo u pokretačkim silama koje se mogu vidjeti u historiji i tradiciji. Drugi pretpostavlja da će nas imitiranje vrijednosti i načina života zapadnog svijeta spasiti bez ikakvih uvida u oživljavanje (naše tradicije). Ove dvije inklinacije preživljavaju danas kao dva različita iskustva. Međutim, obje inklinacije predstavljaju ponekad konzervativna, a ponekad modernistička gledišta prema prošloj kulturi i prema zapadnoj civilizaciji.

U skoroj prošlosti ove svađe su ostavile istrošeno intelektualno naslijeđe. Nakon razumljivog sučeljavanja sa Zapadom, tradicija dvije suprotstavljene intelektualne sfere oblikovana je tako da se one obično definišu kao modernisti protiv konzervativaca, nacionalisti protiv zapadnjaka, svršenici medrese protiv svršenika sekularnih škola, itd.

Ovi metodi razmišljanja i analize i konceptualna pitanja razlikuju jedne od drugih u korelaciji sa čovjekovim ideološkim sklonostima. Za isti problem ista strana proizvodi različito rješenje. Na jednoj strani, postojali su zapadnjački intelektualci koji su podržavali – i organizovali – sekularni životni stil u pojmovima vesternizacije, modernizacije i progresa. Na drugoj strani, postojali su konzervativci koji su naglašavali tradicionalno naslijeđe i koji su koristili pojmove kao što su reforma, obnova i oživljavanje. Zapadnjački intelektualci razvili su mentalitet prema islamskom naslijeđu utemeljen na reformizmu i odbijanju naslijeđa. U svim dijelovima muslimanskog svijeta ovaj izum je ponavljao samog sebe.

Da sada uđemo u dublje objašnjenje veze između modernog intelektualca i tradicije. Moderni intelektualac reducira tradiciju do modernih pojmova i koristi informacije i epistemologiju koja nije postojala u to vrijeme. On ne koristi tradicionalni informacioni sistem, tradicionalne metode ili tradicionalno iskustvo utemeljeno na dugoj historiji. Potpuno nezavisno od tradicionalne epistemologije, on samo koristi svijet modernih pojmova. Za takav um, prošlost je prošlost, i ne postoji mogućnost i smisao da se ona prenosi u moderna vremena. Ovo može biti postignuto modernizacijom i reformom informacionih sistema. Iako ovaj proces izobličuje tradiciju, moderni intelektualci ne mijenjaju svoj stav. Modernizacija i reforma podrazumijevaju više nego što jest sama interpretacija tradicije. Ako se ova interpretacija ne bavi tradicijom u svojoj interpretacijskoj i metodološkoj formi, ona nas uvodi u iskustvo koje nismo opazili u prošlosti. Fenomen historiciteta potiče iz ovog pristupa.

Evo tačke koja se općenito ne uzima u obzir: postoje epistemološke granice kojima je okružena svaka tradicija. Ove granice definišu osnovne karakteristike tradicije, linije njenog oblikovanja kao i forme kako se ona razumijeva, interpretira i prenosi. Bilo koji pokušaj koji ne uzima u obzir ove granice izazvat će ozbiljna izobličavanja tradicije. Modernistički pristupi općenito ne vole da budu ograničeni takvim granicama. Oni radije prevazilaze ove granice zapadnjačkim misaonim izumima i transformiraju vrijednosti i informacione sisteme na kojima je tradicija utemeljena.

Ova ravnodušnost prema tradiciji stvara čak i više ozbiljnih problema u postupanju sa islamskom kulturom, naslijeđem i izvorima. Kao što je ranije objašnjeno, Kur’an časni je najvažnija manifestacija islama, a Sunnet prenosi ovu posljednju Božiju objavu vjernicima na način da ih vodi kako da je prakticiraju. Ova dva izvora uvijek su utjecala na individualne, društvene, duhovne, ontološke i epistemološke aspekte islamskih društava. Ovo je najvažnija karakteristika islamske kulture i ono što je čini različitom od svih drugih kultura. Stoga prilaženje islamskoj kulturi i tradicionalnom naslijeđu nije isto što i prilaženje običnom kulturnom naslijeđu budući da se islam pojavio kako bi bio najsuštinskiji sistem koji opravdava postojanje čovjeka na Zemlji.

Ignorišući ovu činjenicu, zapadnjački intelektualac nije mogao doći do istinskog rezultata izvan svojih napora u uspostavljanju veze sa islamskom kulturom. Modernog intelektualca uvijek prati ideološki stav prema islamskom naslijeđu. Stoga je epistemološka osnova koju on predstavlja slaba i lomljiva. Drugorazredne aktivnosti koje su takvi intelektualci prezentirali zavisile su od pojmova kojima je nedostajalo iskustvo i praktična upotreba. Rasprave u posljednja dva stoljeća daju nam sliku tla koje je iscrpljeno prekomjernom upotrebom.

Minimizirajući stav modernog intelektualca prema percepciji tradicije prouzrokovao je pukotinu i u koncepciji historije. Ovo se događa uslijed toga da, kada turski moderni intelektualac gradi svoj identitet, on se naginje prema Zapadu, ne prema svojoj vlastitoj historiji i prošlosti. Prema tome, kada god se Gülen referira na obnovu i novu renesansu, on uvijek naglašava prošlost, tradiciju i kulturno naslijeđe.[2] Gülen predlaže onima koji žele da implementiraju mir u svijetu da uče historiju muslimanskih društava, koja gaje bezbroj pozitivnih primjera, stavova i inklinacija na temelju življenja u harmoniji u multikulturalnim kontekstima.[3]

c) Obnova, oživljenje i renesansa

Kao što smo ranije objasnili, Gülen ne ulazi u konceptualne rasprave o procesu vesternizacije. Međutim, indirektno, kada objašnjava svoje poglede o određenim pojmovima, on izlaže kamen-temeljac svoga projekta. U većini njegovih članaka, kao glavnih tema i onih između redova, on se dotiče obnove, oživljenja i buđenja i karakteristika njegovog preporoda ili renesanse. Vidjeli smo neke primjere u citatima koji su gore spomenuti, kao što se to vidi i iz članka “Prema sutrašnjici”, gdje čak i naslov implicira njegovu ideju u vezi sa obnovom i oživljenjem:

... (mi) vjerujemo u neophodnost da se istraži islamski svijet sa njegovim shvatanjem vjere, njegovim vlastitim prihvatanjem i interpretacijom islama, njegovom sviješću o Bogu, njegovom revnošću i čežnjom, njegovim razumom, logikom, načinom i sistemom razmišljanja, njegovim stilom izražavanja i komuniciranja sa sobom i svojim vlastitim institucijama, koje će natjerati čovječanstvo da stekne ove atribute i vještine. Na ovaj način možemo usmjeriti naš svijet u obnovu u svim aspektima i elementima.[4]

Kada god spomene obnovu (tadždid) i oživljenje (ba’su ba’dalmawt), Gülen počinje tvrdnjom da je obnova osnovna islamska pokretačka sila. Zbog toga što on vjeruje da bez obnavljanja i razvijanja našeg islamskog razumijevanja pitanja koja su rangirana od suštine vjere do naših refleksija o kosmosu neophodno oživljavanje muslimanskih društava neće biti realizirano:

Temelji našeg duhovnog živta su vjerske misli i imaginacija. Mi ne samo da smo se održali ili živjeli sa njima, nego smo i poduzimali akciju oslanjajući se na njih.[5]

Prema njemu, temelj našeg oživljavanja bit će pronađen u našim vjerskim i duhovnim pokretačkim silama.

Škole doktrine (madhab) uopćeno, a sigurno većina njih, predstavljaju nove iskorake u poljima jurisprudencije i zakona; pobožni sufijski redovi koji su djelovali na putevima do srca i duše okretali su ih u široke autostrade; škole i koledži, tokom vremena, kada su funkcionisali pravilno, uglavnom su se bavili davanjem smisla univerzumu i bićima u njemu.[6]

Obnova i oživljenje će se desiti u svakom polju “odbacujući vanjske kalufe zarad unutarnje srži, odbacujući vanjske forme zarad duše – tj., okrećući se sigurnosti u vjerovanju, iskrenosti u djelima i svijesti o Bogu u mislima i osjećajima”.[7]

U prošlosti, muslimani su razvili obuhvatnu i duboko ukorijenjenu renesansu u vjerskim naukama, tehnologiji i arhitekturi. Od prirodnih nauka do tehnologije, od sufizma do logike, od planiranja grada do arhitekture – u svim ovim oblastima javili su se čitavi timovi genijalaca. Oni su izveli renesansu svojih vremena. Gülen tvrdi da, kada budu shvaćene osnovne pokretačke sile ove renesanse, tada je moguće pokrenuti “mobilizaciju svih njezinih svijetlih umova i duša, i tada će naša nacija moći ukratko shvatiti drugu i treću renesansu.”[8] U svojim esejima pod nazivom “Svijet za kojim čeznemo” Gülen kaže:

Počevši od priznavanja duše i suštine islama i dosezanjem reinterpretacije svekolikog postojanja, od bezgraničnih pobožnih atmosfera sufijskog puta do univerzalne metafizike, od islamskog samopolaganja računa i samonadgledanja do opreznosti, obazrivosti i samoposredovanja koji čine da čovjek postigne uzvišene vrijednosti, od gradova i urbanizacije, u kojima se odaziva naš unutarnji svijet i gdje možemo disati, do estetike koja će biti primjerena za sve, od umjetnosti koja na svakom koraku uljepšava suštinu i stvarnost i traži beskonačnost u svim uljepšavanjima do istinskog estetskog zadovoljstva, koje postaje sve više i više onosvjetsko, sve više i više pročišćeno i integrisano sa onostranim – uz pomoć svih ovih sredstava nacija može otvoriti novo poglavlje.[9]

Iako je ovo realna mogućnost, Gülen naglašava da to nije lahak proces:

Toliko mnogo godina naš duhovni život je bio u velikom stepenu ugašen; naš vjerski svijet je postao nefunkcionalan; jezici našeg srca bili su zavezani čineći da ljudi zaborave snagu, ljubav (ashq) i ekstazu (wadžd); mi smo izopačili sve duhove koji čitaju i razmišljaju u teški pozitivizam; bigotizam je bio instaliran na mjestu snage karaktera, snage vjere i ustrajnosti u istini; čak i u traženju drugog svijeta i Dženneta, sa uništenim mentalitetom, molioci imaju na umu neke nastavke obične sreće u ovom svijetu. Prema tome, nemoguće je otvoriti novo poglavlje bez raskida sa takvim zastranjivanjima, duboko ukorijenjenim mišljenjima i idejama koje nisu naše.[10]

Gülen objašnjava da uzroci korupcije i disolucije koji nastaju uslijed osjećaja pohlepe, lijenosti, želje za slavom, želje za činovanjem i pozicijom, egoizam i obožavanje čari ovoga svijeta... – da su to osjećaji koji ubijaju svaku civilizaciju u njenom začetku. Suprotstavljajući se ovim štetnim osjećajima, umjesto njih, Gülen postavlja ideale odricanja (istiğna, opovrgavanja pohlepe), hrabrosti, altruizma, duhovnosti i posvećenosti Božijim ciljevima (rabanni). Ovo su suštinske pokretačke sile aktivizma inspirisanog ovim misliocem. Ukratko, Gülen traži korijene oživljavanja i renesanse u našoj vlastitoj prošlosti. Ako ne proučavamo našu prošlost i ako ne donesemo ove korijene u savremeni svijet sa obnovljenim duhovnim entuzijazmom, tako neophodno naše oživljavanje neće biti moguće. U svim svojim esejima i radovima Gülen tvrdi da samo velika grupa koja posjeduje gore navedene karakteristike može bar nekad postići ovo oživljavanje. Uz pomoć ovih dobrovoljnih radnika u edukaciji mi možemo doći do novog oživljavanja i ostvariti novu renesansu.

Međutim, u debatama i projektima tokom posljednja dva stoljeća postojao je neizražen konsenzus da naše oživljavanje i renesansa mogu biti postignuti ograničenim brojem intelektualnih i elitnih krugova. Ovo je jedna od suštinskih tačaka gdje se Gülen ne slaže sa drugima. On vjeruje da oživljavanje može biti postignuto velikom grupom prosvjetitelja, radom njih kao nesebičnih duhova. Ovo objašnjava zašto on uvijek naglašava važnost edukacije i insistira na potrebi nesebičnih i vjernih učitelja.

Nesumnjivo, Gülenov intelektualni i konceptualni svijet je uljepšan njegovim posebnim stilom, sadržajem i dubinom. Prema tome, razmislimo o konceptima obnavljanja (tadždid), reforme[11] (ıslah), imitacije (taklid) i konvencionalizma (şablonculuk).

Ovim konceptima su se bavile rane islamske pravne, kao i današnje teološke, političke i filozofske škole. Dovođenje u pitanje izvora nije počelo najprije sa vesternizacijom. Ovaj proces nastavio se tokom islamske povijesti među pojedincima i grupama. Prema tome, ovi procesi imaju bogatu historijsku i intelektualnu dubinu. Naravno, nećemo ulaziti u dugu intelektualnu i konceptualnu diskusiju o prošlosti i budućnosti ovih koncepata, već ćemo samo napraviti određena opća zapažanja o uzrocima intelektualnog pogrešnog razumijevanja.

Problem se sastoji u tome što je savremena upotreba ovih termina dvostruka. Prvo, moramo se zapitati: Kako da oživljavamo tradiciju? – Drugo: Kako da se oporavljamo od zaostalosti i krenemo prema napretku? – Nesumnjivo, faktori koji su pokrenuli intelektualnu aktivnost u vezi sa tradicionalnom ostavštinom i suštinskim izvorima u drugom, trećem ili petom stoljeću prateći dolazak islama, bili su daleko drugačiji nego savremena pitanja kao što su civilizacija, modernitet i napredak, sa kojima se mi danas suočavamo. Bilo kako mu drago, društveni i društveno-kulturološki problemi promjene definisali su sve intelektualne aktivnosti vremena. Kako su se nova područja otvarala islamu, muslimani su došli u dodir sa stranim civilizacijama u okolnostima kao što su rat i mir, politička i kulturna izaslanstva i trgovina. Ove konfrontacije su izazvale promjene u društvenim, kulturnim i vjerskim aspektima islamskog svijeta. Konfrontacija i društvena promjena duboko su se odrazile na islamske intelektualne aktivnosti. Prema tome, debate u vezi sa islamskim kulturnim naslijeđem ostavština su ovih aktivnosti tokom povijesti.

Ove debate su imale za cilj da diferenciraju nepromjenljive (ahkam al-thabita) i promjenljive aspekte (ahkam al-mutahawila) islama u općem smislu. Ovaj napor je predstavljao intelektualne aktivnosti pod zastavom oživljavanja, reforme i obnove, na jednoj strani, a s druge strane, on je pokazivao moć islamske tradicije da preživi pod promjenljivim okolnostima. Mi smo već ustvrdili da je najvažnija manifestacija islamske kulture Kur’an časni, Božija Objava. Indirektno, ovo znači da Božija Objava sadrži vječne stvarnosti (koje su nepromjenljive). Stoga, svaki pokret usmjeren prema islamskom kulturnom naslijeđu – bilo da je riječ o obnovi ili oživljavanju, reformi ili renesansi – trebalo bi da bude u skladu sa duhom ovih nepromjenljivih stvarnosti. Drugim riječima, u klasičnoj islamskoj kulturi obavezno je za svaku aktivnost interpretacije (idžtihad) da prati načela i metodologiju o kojima je već bio postignut naučni konsenzus tokom stoljeća u pogledu percepcije, razumijevanja i prakticiranja islamske doktrine. Svaki napor prema obnovi, oživljavanju ili reformi je, u suštini, nova konstrukcija, reprodukcija prošlog i kulturnog naslijeđa u novom društvenom i političkom vezivanju. Ovo je ljudska aktivnost i trebala bi biti u saglasnosti sa duhom Božije Objave. Kao ljudski napor, ta aktivnost ne može biti klasificirana samo kao stvar promjene, nego je to i aktivnost potrage za realnošću. Ona bi trebala biti usmjerena prema razumijevanju Božije namjere, Božijeg zadovoljstva i Njegove Volje. Iako se čini da je ovaj stav dat sa previše opreznosti, neophodno je promatrati granice gore spomenute potrage i usmjerenja, pošto takav stav ljudsko putovanje usmjerava ka vječnosti. Nepromjenljivosti se zalažu za suštine islamskog vjerovanja /doktrine i za njegovu normativnu strukturu i one su savršeno ukorijenjene u islamu.

Uprkos prisustva nepromjenljivnosti u islamskom kulturnom naslijeđu, islam ima potencijala za obnovu, reformu i oživljavanje. Oduvijek su postojale potrebe u kulturnom i društvenom životu koje su iziskivale neophodnu promjenu i obnovu. Bilo koja islamska obnova koja se pojavila u doktrinarnom, legalnom i epistemološkom okviru uvijek je oživljavala lični i društveni život. Kao i u prošlosti, obuhvatna obnova i pokreti oživljavanja mogu biti ponovljeni danas kao što može i danas biti iniciran novi manifest islamskog oživljavanja – pod uvjetom da duh Božijeg teksta ne bude iznevjeren. Takva aktivnost, međutim, zahtijeva obuhvatnu intelektualnu perfekciju i dubinu. Mi bismo trebali praviti razliku između intelektualne aktivnosti namijenjene za širenje islamske kulture i obnoviteljskih aktivnosti koje utječu na suštinske izvore islamskog naslijeđa. Reformacija usmjerena prema islamskim suštinama je klizavo područje jer reforma nije usmjerena na jednak način prema obnovi i oživljavanju (tadždid, ihya i islah).[12]

Tadždid, ihya i islah nisu više od aktivnosti koje potiču iz unutarnjosti tradicije. Oni bi trebali ostati unutar granica osnovnog islamskog teksta i metoda. Reforma je, isto tako, poziv za obnovu; međutim, ona predočava promjenu koja zamjenjuje blokove za gradnju tradicije i suštinsku disciplinu potreba. Tadždid ne osjeća obavezu da se objasni jer se odnosi samo na obnovu iznutra; reforma se, s druge strane, mora objasniti masama. Zato što nema relacije sa tradicijom ni na intelektualnom nivou ni na osnovu kolektivno naslijeđenih karakteristika, reforma mora pribjeći dokazu iz vanjske tradicije da bi legalizirala samu sebe. Između reforme i tradicije postoji epistemološka i ontološka inkompatibilnost i pukotina. Reforma ima ideološku prije nego epistemološku ili metodološku prirodu. Reformacija se prvi put pojavila u historiji kao krajnji rezultat dugog perioda u toku koga su suštinski izvori kršćanstva prolazili kroz promjene. Reformacija je, u svome kontekstu, ciljala na razlikovanju istine od neistine u kršćanskoj tradiciji. Kršćanska reforma i renesansa počele su kao pokret koji je dovodio u pitanje izvore i dogmu kršćanstva. Ovaj pokret se kasnije proširio na druga polja. Ovo se nikada nije dogodilo u islamu. Islam je danas prisutan sa svojim autentičnim izvorima i tradicijama četrnaest stoljeća. Reformacija nije mogla podnijeti uspjeh bez doticanja dogmi i suština zvaničnog diskursa Crkve, koja je imala suverenitet nad mislima, idejama i naučnim istinama. Što se tiče islama, ista aktivnost je jednaka iskrivljavanju nekontaminiranih izvora. Prema tome, reformacija je protuotrov za kršćanstvo, ali ispada da je otrov za islam. Zato, kad je riječ o islamu i njegovim fundamentalnim izvorima, mi možemo govoriti samo o obnovi (tadždid). Kao što je više puta ponovljeno, tadždid je napor da bi se povećao komentar na religijski tekst iznutra. Iako kulturno naslijeđe islama ima elemente na koje su utjecali relacije moći, autoriteta i ideologije kroz dugu historiju, islamska metodologija je zadržala suštinske vrijednosti islamske intaktnosti (netaknutnosti). Stoga, muslimanski mislioci, pravnici i obnovitelji (mudžaddid) govore o obnovi i novoj interpretaciji radije nego o reformaciji, jer – oni su uvijek reformi prilazili sa velikim oprezom.

Nesumnjivo, ova analiza i konceptualno gledište ne daje dovoljnu dubinu i okvir islamskom zakonu, teologiji i metodologiji. Jezik i stil koji ja koristim u ovoj materiji je onaj iz društvenih nauka. Takve teme su bile obrađivane na precizniji način i sa većim detaljima u islamskoj literaturi, sa shvatljivijom terminologijom i epistemološkim granicama. Moj cilj ovdje je samo da usmjerim pažnju čitalaca ka društvenim aspektima fenomena. Neki koncepti korišteni za određena društvena i kulturna pitanja uzgajani su u islamskoj metodologiji (usul) iz dubljeg bekgraunda nego što je to učinjeno u društvenim naukama.

Kada Gülen govori o obnovi, oživljavanju i promjeni, on koristi savremeni jezik dok usmjerava na njegov islamski metodološki sadržaj i pozadinu. Iako je svjestan historijskih i konceptualnih debata, kada govori o oživljavanju kao naciji, on ne ulazi u takve debate. Ovo samo govori o osjetljivosti koju on pokazuje kada bira riječi i o njegovom opreznom stilu. On također vjeruje da su elementi našeg oživljavanja kao nacije skriveni u našem kulturnom naslijeđu. Ako je ovo kulturno naslijeđe proučavano i reinterpretirano dubinski, u saglasnosti sa potrebama našeg vremena, ako će rješenja modernih problema biti pronađena dugoročno ili kratkoročno – iako su ova rješenja stavljena u upotrebu sa strpljenjem, prema obuhvatnim glavnim planovima – onda možemo govoriti o mogućnosti oživljavanja. Gülen dosljedno skreće našu pažnju na činjenicu da, iznad svega, postoji potreba za grupom ljudi koji će nesebično služiti svojoj naciji i vjeri. Bez osnovne edukacije takve grupe nesebičnih ljudi, posvećenih služenju ljudskom rodu, nikakvo kulturno naslijeđe samo po sebi neće moći osigurati sredstva za oživljavanje. Samo takva generacija će moći prenijeti naše oživljavanje masama. Ovo je razlog zašto on ne ulazi u duge diskusije o takvim magičnim konceptima; on radije naglašava potrebu za podizanjem takve generacije.[13]

d) Historija u Gülenovome mišljenju

Gülenova interpretacija historije i osmanske prošlosti upućuje na to da on ima različita gledišta. U intervjuima datim 1990-ih, on nije ušao u detaljniju analizu svojih historijskih tački gledišta. Prije će biti da je on predstavio jedno važno gledište koje se tiče njegove filozofije historije, pojednostavljeno, u kratkim mislima. Gülen je objasnio da on ne smatra historiju nečim što je samo prošlo. Za njega, historija je nešto više od toga, nešto što je oblikovalo našu ličnost, tj. nešto što ne može biti ograničeno samo na ono što je učinjeno. Ova bi se filozofija historije, onda, trebala baviti sveobuhvatnim ciljevima i imaginacijom historijskih ličnosti koje su ostavile trag. On gleda u historijske događaje iz perspektive reprezentativnog pojedinca koji je imao vodeću ulogu u tom događaju. Kao primjer uzmimo osvajanje Istanbula od strane Fatiha (sultana Mehmeda II.). Ovo nije bio običan događaj u povijesti; on je zatvorio jedno i otvorio novo doba. Otvaranje Istanbula je bio veliki uspjeh, produkt primjernog mišljenja i čina. Gülen ispituje imaginaciju heroja u ovom otvaranju. Za njega, ono što je Fatiha učinilo velikim čovjekom nije bilo osvajanje Istanbula, nego vizija koju je on stavio na uvid kao lider. Njegov napor nije bio ograničen na gradske zidine Istanbula, koji bi, iz naše savremene perspektive, u tom slučaju bio ravan osvajanju nekog sela. Vizija sultana Mehmeda II. Fatiha dosegla je dalje od ovoga i u usporedbi sa onim što je on sanjao, ono što je on postigao bilo je beznačajno:

Za one koji su predali svoja srca idealima Poslanika, otvaranje (feth) Istanbula je beznačajno kao i osvajanje jednog malog sela. Fatih je bio velik u svojim idealima, ne u onome što je učinio. Trebali bismo suditi o njegovoj veličini na temelju ideala koji su bili položeni u njegove misli. Njegovi snovi nisu bili puka utopija. Ako pogledamo u ono što je postigao, možemo lahko shvatiti da bi on ostvario svoje snove da mu je Bog dao duži život. Mi gledamo u Fatihove snove i, prema tome, mi ga mnogo cijenimo.[14]

Filozofija historije se bavi onim što padne u ciljnu domenu: događajima koji su se desili i koji postoje u povijesti. Ako se sagleda iz ove perspektive, Gülenov pristup može biti klasificiran kao subjektivan. Na ovaj način, on podvlači skrivenu stvarnost u subjektivnoj historiji. On cilja na trend u kome se historija reducira na događaje, intelektualne aktivnosti i čiji samo ciljni fenomeni:

... preovladavaju u povijesti. Međutim, ja ću vam reći drugačiju stvar: ciljna načela rastu i razvijaju se u naručju subjekata, kao enigma koja je rođena iz paradigme. Uglavnom, ona su rođena u imaginaciji ljudi koji mogu razviti takve ideje i sistematizirati ih. Drugim riječima, historijsko razmišljanje i historicitet prave svoje prve korake u obliku imaginacije (tahayyul). To doseže svoje djetinjstvo u formi deskripcije (tasawwur), a kroz rasuđivanje (taaqqul) doseže svoju mladost. Kada se stavi u upotrebu, postaje plan ili projekt i tada je u stanju sazrijevanja. Stoga, ne bismo trebali svesti incidente reducirajući ih na puke ciljne činjenice. Iako izgleda drugačiji, ovaj način razmišljanja je relevantan sa historijskim događajima u tom smislu što on pokazuje odakle ti događaji potiču i kamo vode.[15]

Gülen podvlači potrebu za čitanjem historije ne samo ispitavanjem onoga što je ostvareno, nego i uzimajući u obzir misli i ideale historijskih ličnosti koje nisu imale mogućnosti da iziđu na površinu. Na ovaj način, historija će postati vibrantna i informativnija.

Gülen neprestano naglašava značenje jučer, danas i sutra. Za njega, prošlost je potok, danas je rijeka, a sutra je okean. Za njega, jučer je izvor poruke za čovječanstvo:

Nije da mi ne sudimo sadašnjosti ispitujući prošlost i budućnost. Prošlost je važan potok, sadašnjost je njegova rijeka, a budućnost je beskonačni okean. Sve ovo bi trebalo biti procijenjeno na najunosniji način u njihovoj vlastitoj perspektivi. Mi ne možemo misliti kao neki materijalisti. Naprimjer, Omar Hayyam tvrdi:

Ne plači za jučer uzalud,
Ne hvali sutra uzalud:
Prošlost i budućnost su priče –
Samo misli na svoje zadovoljstvo,
Ne traći svoj život!

Ovo je tvrdnja kontrakcije nalik ulaženju u kafez. Današnje generacije su uspjele da razbiju ovaj kafez, čak su i materijalisti shvatili da sadašnja situacija nije zadovoljavajuća za čovječanstvo. Stoga, neki od njih nađu sklonište u prošlosti, a neki u budućnosti. Oni koji mogu misliti dublje ne vide prošlost kao grob. Prošlost je kapital naših predaka. Sadašnjost je izdanak duha i značenje prošlosti i puna je poštovanja od strane pokretačkih sila povijesti. Ovo poštovanje nije teoretsko. Dajemo prošlosti njezine priznate vrijednosti i želimo ih zaštititi. Ne stavljamo ih u muzej etnografije. Radije, smatramo prošlost kao tijelo koje živi da bi pričalo za nas, mislilo za nas i šaptalo riječi nama. Mi vidimo svijet koji govori kroz struje, rijeke, mora, brda i visoravni. U stvarnosti, budućnost je svijet gdje prilike dolaze jedna za drugom.[16]

[1] Gülen, The Statue of Our Souls, pp. 19-24.
[2] V. Gülen, Buhranlar Anaforunda İnsan, Istanbul: Nil Yayınları, 2002, p. 53; Yeşeren Düşünceler, pp. 43-44; Kendi Dünyamıza Doğru, pp. 26-35; Zamanın Altın Dilimi, pp. 157-160; Ruhumuzun Heykelini Dikerken, pp. 31, 91; Işığın Göründüğü Ufuk, p. 106.
[3] V. Keith Jenkins, Tarihi Yeniden Düşünmek, Istanbul: Dost Yayınları, 1997, pp. 29- 31. Originalno izdanje: Re-Thinking History, London: Routledge, 2003.
[4] Gülen, The Statue of Our Souls, p. 19.
[5] Ibid.
[6] Ibid., p. 21.
[7] Ibid., p. 21.
[8] Ibid.
[9] Ibid.
[10] Ibid.
[11] Reforma je pojam koji se mora upotrebljavati sa zadrškom. U ovom tekstu mi upotrebljavamo korespondentnu riječ islah, koja se ni na koji način ne može dovesti u vezu sa iskustvom reformacije u kršćanstvu. Taj pokret je udario na suštinske elemente Crkve. “Reforma”, islah, ovdje se upotrebljava u svome osnovnom značenju, tj. reforma kao takva. Kada se mi referiramo na pokušaje koji su upereni prema suštinama islama, što je u islamskom iskustvu neprihvatljivo, mi “reformu” povezujemo sa udarom ili reformacijom koja je inicirana kapitalizmom.
[12] Molim da se ima na umu da je u ovom kontekstu “reforma” opterećena različitim značenjem od onoga koje ima pojam islaha koga mi ovdje upotrebljavamo. Prvi pojam konotira kolosalnu promjenu učinjenu rekonstrukcijom suština islama, dok islah podrazumijeva svaku socijalnu aktivnost koja je usmjerena ka proliferaciji (umnožavanju) društva dok ono čuva suštinske elemente kao svoj glavni izvor.
[13] V. Gülen, Buhranlar Anaforunda İnsan, pp. 54, 63; Yitirilmiş Cennete Doğru, pp. 28, 130; Yeşeren Düşünceler, pp. 130-1, 157; Işığın Göründüğü Ufuk, pp. 20, 58, 74, 80, 107, 131, 142; Ruhumuzun Heykelini Dikerken, pp. 87, 107, 112, 115, 132; Örnekleri Kendinden Bir Hareket, pp. 89, 120.
[14] Can, p. 65. V. također: Gülen, Fasıldan Fasıla, Vol. 3, p. 190.
[15] Ibid, p. 66.
[16] Ibid. V. također: Gülen, çağ ve Nesil, p. 122; Zamanın Altın Dilimi, pp. 29, 48, 53, 54, 68, 69; Yitirilmiş Cennete Doğru, p. 43; Yeşeren Düşünceler, pp. 88-92, 57, 103; Işığın Göründüğü Ufuk, pp. 90-95, 120, 98; Beyan, p. 23; Örnekleri Kendinden Bir Hareket, pp. 67, 104; “Faniliklerle Kuşatılan Ruhlar”, Sızıntı, No. 311, december 2004.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2021 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.