Usmena tradicija

Fethullah Gülen

Bolje razumijevanje Gülenovog pokreta i njegovog pozvanja zavisi od toga da li će se na istinski način shvatiti usmena tradicija (sohba) u muslimanskom svijetu. Nakon dolaska islama, usmena (shifahi) tradicija je bila jedno od najznačajnijih sredstava za kulturno uzdizanje i prenošenje tradicionalnih vrijednosti. Dok je medresa bila sredstvo za sistematizaciju vjerske misli, javno govorenje i umijeće usmenog izražavanja služilo je kao cjevovod za prenošenje te misli do publike. Minber u džamiji je bio prirodni cjevovod za ovu svrhu; minber je bio centar za produkciju popularne islamske kulture i stejdž gdje je islamsko umijeće usmenog izražavanja imalo svoju originalnu formu i stil. Džamija je bila najistaknutiji element islamske civilizacije i gradske kulture. Ona je bila centar interakcije za gradsko stanovništvo i velike urbane mase koje su ovdje dolazile radi biznisa, kupovine ili nekih drugih svrha. Džamija zauzima centralno mjesto u oblikovanju i modeliranju islamske kulture. Kulturalno okruženje iz kojeg potiče Gülen bilo je situirano u takvom tradicionalnom raspuću. Gülen je u prvom redu bio član medrese. Život ga je tjerao na to da se jako veže za džamiju i za narodne mase. Društvena manifestacija iskustva vjerskog mišljenja i načina vjerovanja kružila je oko centra. Medresa je bila povezana sa džamijom i sa društvenim životom ove zajednice. Kada se prvi put popeo na minber, u vrijeme ranih godina u medresi, on “nije bio uzrastao toliko da se vidi iza vanjske strane minbere”, kako je sam jedne prilike rekao. Od svoga ranog djetinjstva, Gülen je bio jako osjećajna i poletna osoba. Ovaj entuzijazam će mu kasnije pomoći da razvije vlastiti govornički stil. Njegovo početno iskustvo na prvim hutbama vodilo ga je ka tome da shvati kako je djelotvorna bila govornička praksa tokom vijekova u njegovoj zemlji kao i da vidi njezin pozitivni i suštinski utjecaj na mase. Ovo umijeće govorništva učinilo je da mu se on u potpunosti preda i na njemu izgradi svoj životni stil. On se sav posvetio ovom umijeću kao sredstvu za prenošenje vjerskih poruka (tabligh i irshad) i poticanju na davanje sadake i pružanje pomoći drugima (himma) kao i sklonosti za mobiliziranje punog potencijala društva, vjere, države i naroda. On je, kako se čini, usvojio kur’anski ajet: “a podstiči i vjernike (da preuzmu svoju odgovornost)!” (En-Nisa’, Žene, 4:84) kao pozvanje i simbol. U historijskom smislu, moć riječi se još jedanput manifestirala u njegovom uzvišenom i duhovno snažnom govorništvu.

Njegova javna oglašavanja su vjerovatno najistaknutiji aspekt njegove djelatnosti. Ustvari, mnogi ljudi su ga upoznali preko njegovih gorljivih govora. Njegovo znanje i naučna interesiranja za islamske studije i savremene zapadnjačke nauke godinama su bili u sjeni njegova govorništva iako su njegovi članci i pjesme bili objavljivani u raznim magazinima. Dugo godina, on je istraživao ne samo u oblasti teologije nego i u historiji, filozofiji, sociologiji, književnosti i umjetnosti. Međutim, svi aspekti ovog apsorbiranog znanja izići će na površinu prilikom upućivanja masa kao i u pretvaranju tih ljudi kojima je govorio u učitelje, odn. prenosioce (muballigh), ili na nekom drugom nivou kada su oni prakticirali to što bi od njega naučili.

On je službeno postavljenje dobio 1959. god. nakon što je prošao ispit pred Turskom direkcijom za vjerske poslove, nakon čega je oko trideset godina služio kao imam, vaiz, učitelj u školama Kur’ana i na različitim upraviteljskim pozicijama. Imamio je u mnogim mjestima, kao npr. u Edirni, Kirklareliju, Izmiru, Edremitu, Manisi i Čanakkaleu. Tokom svoje karijere profesionalnog imama imao je blizak odnos s narodom. U pravom smislu te riječi, umijeće govorništva, koje je bilo iščezlo i zaboravljeno u posljednja dva stoljeća, doživjelo je jedan preporod zahvaljujući Gülenovom visokom entuzijazmu, dubokoj duševnosti i duhovnom iskustvu, širokom znanju i kulturnom zaleđu. U najiskrenijem obliku, zahvaljujući njegovoj dobroj volji, on je aktivirao vjerske, patriotske i merhametske emocije u narodu upotrijebivši sve delikatne aspekte ove vještine. Nade i entuzijazam postavili su sigurno tlo koje će biti osvježeno njegovim hutbama. Hiljade, čak desetine hiljada ljudi pronalazili su se u njegovim obraćanjima razvijajući u sebi osjećaj samopouzdanja kao i svoje društvene vrijednosti.

Gülen je najprije bio putujući vaiz, što mu je omogućilo da se kreće od mjesta do mjesta. Međutim, njegova služba imama i angažman sa masama uvijek su bili u prvom planu. Njegov stil je bio oblikovan u skladu sa društveno-psihološkim ponašanjem društva kome se obraćao. On bi filtrirao sve svoje akcije i riječi kroz najosjetljivija povećala prije nego bi im ih otkrio. On je sa najvećom pažnjom posmatrao život pošto je uvijek bio pod prismotrom. Ova budnost nije bila posljedica samo brige da se služi dobru vjerujuće zajednice, nego više njegovog čvrstog pristajanja uz dervišku tradiciju u kojoj je snažno naglašeno uvjerenje i najdublji osjećaj da svaku riječ i djelo nadgleda Uzvišeni Bog. On je bio stvarni savremeni pobožnjak (abid), asket (zahid) i derviš, što je sve potrebno za veću motivaciju koja je stajala iza osjetljivosti u njegovim riječima, ponašanju, ličnosti i njegovoj trajnoj budnosti. Obazrivost, pronicljiv karakter, stil i smirenost koji su pratili njegova kako najuviđavnija djela, tako i njegovo unutarnje iskustvo bili su utemeljeni na njegovom dubokom i svjesnom shvatanju ibadeta (pobožnosti, bogoštovlja). Kroz duge godine posmatranja duhovnih praksi u striktnoj disciplini i terbijjetu (odgoju), on je potčinio, pročistio i umirio svaku moguću inklinaciju prema popustljivosti, koja je dominantna u ljudskoj prirodi. Sve njegove emocije otkrivale su se tek kada bi bile podvrgtnute ovoj disciplini. Dok je vazio, čak i kada bi dolazio do vrhunca svojih emocija, on je izgledao kao da posjeduje obazriv mehanizam i oblik svijesti koji su kontrolisali njegovo ponašanje i unutarnje uzbuđenje.

On je uspostavio takav nivo svijesti u svojim vazovima da je njegov život prije i poslije vazova uzimao formu u skladu sa onim što je vazio. Pojavljivanje pred publikom za njega je bilo poput porođajnih muka. On je jako pažljiv ne samo u izlaganju nekog stava, mišljenja ili, čak, izdisaja ukoliko nije pravo vrijeme za njihovo rađanje. Mora se duboko proniknuti u njegovu govorničku moć i njegov tankoćutni život koga je on uredio na ovakav način kako bi se dobila potpuna slika o utjecaju oratorske kulture na suštinske pokretne sile Gülenove zajednice. Ovaj pokret je proizveo i razvio vlastitu kulturnu tradiciju, u vjerskom i društveno-kulturnom smislu, u isto vrijeme zadržavajući tijesne veze sa tradicionalnim sistemom vrijednosti.

Pošto je Gülen proširio svoje društvene kontakte sa masama, on se još više zbližio sa njihovim društvenim i kulturalnim problemima. Ovaj bliski kontakt postavio ga je u poziciju gdje je on mogao da se susreće sa tim problemima i da iznalazi rješenja.

Kao rezultat ovog intelektualnog putovanja, on je došao do zaključka da je veliki problem za Tursku, a možda i za čitavu ljudsku civilizaciju, obrazovanje ljudi. Nakon što je do ovog zaključka došao sedamdesetih godina, kada je postao direktor jedne škole za učenje Kur’ana, on je pokušao da djeluje različitim metodama obrazovanja.

On je oficijelno, s jedne strane, bio imam, a s druge strane, on je organizirao časove i ljetne kampove za studente. U njegovim vazovima – mislio je on – u naše vrijeme je mnogo važnije podizati škole nego džamije, zbog čega je usmjerio svoju energiju ka javnosti. Međutim, ovakva politika je uskoro dobila opoziciju u redovima nekih konzervativnih elemenata u njegovom okruženju koji nisu bili sposobni da na duže vrijeme shvate društvene rezultate obrazovnog procesa i otvorenih škola. U idućim godinama, od minbera do drugih sredstava, Gülen je težio ka tome da motiviše ljude oko sebe zarad završavanja obrazovnih procesa, većinom u formi otvorenih privatnih srednjih škola. U isto vrijeme, on je bio siguran da će te škole biti zapažene kao civilne institucije od strane vladinih službenika kao produkt društvenog i nacionalnog duha, bez političkih ili ideoloških ciljeva. Institucionalizacija procesa za ove projekte bila je zaista u potpunosti civilna aktivnost i ona nikada nije uzela formu ideološke ili političke opozicije.

U sedamdesetim godinama, ideološke borbe su duboko tresle cijeli Svijet, pa i Tursku. Turska je tada postala poprište intelektualnih, političkih i ideoloških strujanja. U takvim sukobljavanjima, desetine hiljada mladih ljudi izgubilo je svoje živote. Tih godina Gülen je spašavao mnoge ljude oko sebe i rukovodio velikim masama koje je, sa velikom zabrinutošću, pažnjom i strpljenjem, odvraćao od svih ovih borbi. Sedamdesetih i osamdesetih godina Gülen je vjerovatno bio jedan od rijetkih imama čije su hutbe bile privlačne brojnim obrazovanim ljudima različitih vokacija. Od početka devedesetih, prvi obrazovni establišment (osnovne i visoke škole) počeo je da pokazuje svoje kapacitete redavši uspjehe u naučnim takmičarskim olimpijadama u Turskoj i diljem Svijeta. To je bio pokazatelj da ovi establišmenti učvršćuju svoje baze i da oni postaju institucije koje realiziraju naučne istine. Drugim riječima, one su postajale manifestacija neophodne i konzistentne Gülenove obrazovne mobilizacije. Kao rezultat toga, Gülen je usredsredio svoju pažnju na političare koji su bili slobodni od državne birokracije te na osoblje koje je bilo uključeno u oblasti koje su se rangirale od akademije do svijeta umjetnosti i od medija do intelektualnih krugova. Devedesete su bile godine otvaranja prema vanjskom svijetu i godine u kojima je pokrenut dijalog sa ljudima koji su bili u središtu pažnje u različitim oblastima. Ovaj napor otvorio je proces dijaloga kakav nije bio viđen u savremenoj povijesti Turske.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.