Fethullah Gülen i njegova metodologija rada sa učenicima (1)

Prošlost je puna primjera velikog broja idejnih vođa koji su svojim idejama i univerzalnim projektima usmjeravali i izgrađivali čovjeka, kao i liderā koji su svojim djelovanjem bili začetnici mnogih promjena. Međutim, malo je onih koji su i svojim idejama i svojim djelovanjem bili predvodnici svoga vremena. Pogotovo su rijetke istaknute ličnosti koje su svoju idejnu osnovu uspjele preobraziti u akciju i na taj način formirati jedan model ponašanja. Savim sigurno, jedan od takvih ljudi koji se svojim idejama i akcijama obraća cijelom čovječanstvu jeste Fethullah Gülen. Do sada je širom svijeta organiziran veliki broj simpozija i panela, napisano mnogo magistarskih radova, doktorata i knjiga u čijem epicentru stoje lik i djelo ovog pisca, humaniste i mislioca.

Pogledamo li malo detaljnije knjige, tekstove, predavanja, konferencije ili intervjue Fethullaha Gülena, bit će nam jasno da je riječ o čovjeku koji posjeduje široko znanje i vrlo izraženu kulturnu podlogu. Prije svega, riječ je o dubokom poznavanju Kur'an-i kerima i Hadisa te vrlo širokog spektra klasičnih i modernih djela koja se oslanjaju na ova dva osnovna izvora i koja pokrivaju osnovne islamske nauke kao što su tefsir, siru, fikh, tesavvuf, kelam i dr.

Pored navedenog, Gülen posjeduje široko znanje i iz oblasti književnosti, historije, sociologije, istočnjačkih i zapadnjačkih klasika, filozofije, povijesti filozofije itd.

Ukoliko analiziramo usmena i pismena djela Gülena kao i njegove medijske istupe, prepoznat ćemo da je on vrsni poznavalac istočnjačkih velikana poput Mevlane, Sadija, Hafiza, Mula Džamija, Firdusija, Enverija, ali i zapadnjačkih kao što su Shakespeare, Balzac, Voltaire, Rousseau, Kant, Zola, Geothe, Camus, Sartre, Bernard Russell, Puškin, Tolstoj i dr... Nerijetko se poziva na Baconova gledišta iz oblasti logike ili Rusellove ideje koje tretiraju pitanje teorijske logike, ali se i smjelo upušta u analizu Pascalovih, Hegelovih ili Danteovih djela, poznatih velikana koji čine osnovu zapadnjačke misli i kulturnog života tog podneblja. Očito je i da se radi o vrlo dobrom poznavaocu velikih imena turske klasične književnosti među kojima su Fuzuli, Baki, Šejh Galib, Lejla-hanuma, kao i majstora pera novijeg doba kao što su Namik Kemal, Šinasi, Tevfik Fikret, Mehmet Akif Ersoj, Jahja Kemal, Nedžip Fazil, Nureddin Topču, Džemil Merić, Sezai Karakoč i dr...

Prije nego se osvrnemo na djela koja Gülen koristi prilikom podučavanja na polju različitih islamskih nauka i metodologije koju koristi u te svrhe, smatramo korisnim da se u osnovnim crtama – u okviru podataka do kojih smo došli – osvrnemo i na obrazovanje koje je imao i knjige koje je prostudirao za to vrijeme. O tome je već ranije pisao Ahmet Kurudžan u svome predgovoru za Gülenovu knjigu Fasıldan Fasıla I (Od teme do teme I - op. prev.), gdje se, između ostalog, navodi da je profesor političkih nauka Ibrahim Ganim Bejjumi za vrijeme međunarodnog simpozija pod nazivom „Budućnost reforme u islamskom svijetu: Komparativna iskustva sa pokretom Fethullaha Gülena“, koji je održan od 19. do 21. oktobra 2010. godine u Kairu, glavnom gradu Egipta, nabrojao neka od djela koje Gülen koristi pri svojim predavanjima iz oblasti raznih islamskih nauka kao što su tefsir, hadis, fikh i usul-i fikh, kelam i tesavvuf. Tom prilikom je posebno skrenuo pažnju da se model njegovog djelovanja oslanja na Kur'an i Sunnet, kao dva osnovna izvora.

Nakon zatvaranja osmanskih medresa, profesori koji su stasali u tom sistemu obrazovanja nastavili su da, u okviru klasičnog obrazovanja, podučavaju arapskoj gramatici i šerijatskim naukama. Tako je i Gülen za vrijeme svoje naobrazbe u Erzurumu sticao znanje na način kako se to činilo u tadašnjim medresama.

Kada je riječ o djelima koja je Gülen proučavao tokom svoga obrazovanja u Erzurumu, ona se mogu podijeliti u dvije osnovne grupe. Prvu grupu predstavljaju knjige iz oblasti gramatike arapskoga jezika i stilistike, dok se u drugoj grupi nalaze knjige iz raznih oblasti islamskih nauka.

Što se tiče gramatike arapskoga jezika, iz oblasti sarfa (morfologije) obrazovao se iz slijedećih djela: Emsile, Bina, Maksud, Izzi i Merah, dok je iz oblasti nahva (sintakse) proučio Avamil, Izhar, Kafiju i Mula Džamiju. Od nabrojanih djela Avamil i Kafi je uspio da nauči napamet.

Kada govorimo o islamskim naukama, fikh je učio iz djela Multeka'l-ebhur, osnove fikha iz djela Mir'atu'l-usul, dok je iz oblasti stilistike znanje sticao iz djelaTelhis, te djela Muhtasaru'l-me'ani, kao i iz jedne knjige koja se nalazi u okviru zbirke Medžmu' el-mutun napisane u obliku stiha. Što se tiče kelama, Gülen je pročitao komentar Ušijevog djela Bed'u'l-emali pod nazivom Alijju'l-kari, te Kadi Bejdavijevo djelo pod naslovom Tavailu'l-envar. Od navedenih djela napamet je naučio Telhis i Bed'u'l-emali.

Iz oblasti tefsira, Gülen se obrazovao iz djela Dželalejn i Kadi Bejdavijevog djela Envaru't-tenzil; logiku je učio iz djela pod naslovom Mugni't-tullab te iz imam-i Busirijevog djela Kaside'i-Burde, zajedno sa komentarom Harputija.

Smatramo da će na ovome mjestu biti korisno ukoliko se malo više zadržimo na pojedinim djelima i metodima njihovog izučavanja koji su se koristili u to vrijeme.

Kada je riječ o djelu Emsile, praksa je bila da učenik nauči napamet kompletnu knjigu, od prve do posljednje stranice. Što se tiče knjiga pod naslovom Bina, Maksud i Izzi, metod izučavanja je bio takav da bi na prvom času učitelj čitao određene dijelove i davao potrebna objašnjenja, nakon čega bi učenik za vrijeme narednog časa pred učiteljem čitao isto poglavlje, a onda ga sažeto i konceptualno objasnio. Poglavlja iz Binaa, kalufe i pravila i'lala (promjena na nivou riječi) iz Maksuda učenici bi u velikoj mjeri učili napamet.

Kada govorimo o djelima Avamil, Izhar, Kafije i Mula Džami iz oblasti sintakse, metodologija učenja je bila dosta slična. Lekciju od prethodnog dana učenik bi prvo čitao pred učiteljem, da bi nakon toga izvukao konceptualni sažetak i prezentirao ga učitelju. Od učenika se zahtijevalo da nauči napamet lekcije iz Avamila i Kafije, dok je za Izhar bilo dovoljno konceptualno poznavanje i sposobnost prezentiranja sadržaja.

Gülen je, nakon što je proučio djela Emsile, Bina, Maksud i Izzi koja obrađuju oblast morfologije, prešao na literaturu iz oblasti sintakse, s tim što ga je njegov učitelj nakon prijeđenih knjiga Avamil i Izhar odmah prebacio u grupu koja je izučavala Mula Džamiju a da od njega nije tražio da se obrazuje iz Kafije. Međutim, Gülen je bio obavezan da, uporedo sa redovnim časovima, nauči napamet i tu knjigu koju je preskočio.

Nakon prijeđenog Mula Džamija, njegov učitelj je ocijenio da nije potrebno da se zadržava na knjigama koje su bile na redu te ga je odmah prebacio na izučavanje djela Muhtasaru'l-me'ani iz oblasti stilistike te od Gülena zatražio da u međuvremenu nauči tekst Telhisa napamet.

Tadašnje obrazovanje u medresama podrazumijevalo je da učenik koji prijeđe određeno gradivo onima koji dolaze iza njega drži instrukcije i sa njima ponavlja prethodne lekcije. Na taj način bi jedan učenik imao priliku da možda i nekoliko desetina puta prijeđe jednu te istu knjigu i da je na kraju nauči napamet. Riječima Hodža-efendije, na taj način bi naučili čak i fusnote ili bilješke koje su bile zabilježene u knjizi.

Nakon što je na prethodno navedeni način i pod veoma teškim okolnostima sticao znanje u Erzurumu, Gülen je u sklopu svoje službe boravio na mnogim mjestima gdje je zainteresovanim i vrijednim učenicima predavao različite oblasti iz knjiga koje ćemo navesti u nastavku.

Literatura

Kao čovjek koji je svoj život posvetio obrazovanju i koji je svaku priliku koristio da bi sticao i dijelio znanje, u nastavku ovog teksta najprije ćemo nabrojati djela – u okviru podataka do kojih smo došli – koja Gülen koristi u svojim predavanjima, i to na način da ćemo ih podijeliti kroz oblasti kojima pripadaju, da bismo na kraju dali i nekoliko podataka o metodologiji podučavanja.

Tefsir

Gülen kaže: „Uprkos činjenici da svaki čovjek može u određenoj mjeri shvatiti poruku Kur'an-i kerima, shvatiti njegove dublje dimenzije mogu samo učeni ljudi koji poznaju njegov tefsir.“ Djela koja Gülen koristi za vrijeme časova tefsira su slijedeća:

1. Tefsir-i Dželâlejn - Riječ je o jednom kratkom i konciznom djelu u jednom tomu čije pisanje je započeo Dželaleddin el-Mahalli (864./1459.), a dovršio Dželaluddin es-Sujuti (911./1505.) i čije se ime veže za dvojicu njegovih autora.
2. Nasiruddin Abdullah b. Omer Bejdavijev (685./1286.) tefsir pod nazivom Envaru't-tenzil ve esraru't-te'vil (2 toma) - Ovo djelo je mnogo poznatije pod nazivom „Bejdavijev tefsir“. Riječ je o poznatom djelu koje u kratkim i sažetim crtama daje mjesto komentarima mufessira te govori o kur'anskoj belagi (stilistici) i idžazu (nadnaravnosti).
3. Ebu'l-Fida ibn Kesirov (774./1341.) tefsir pod naslovom Muhtasaru Tefsiri'l-Kur'ani'l-'azim (3 toma), i to skraćena verzija koju je pripremio Muhammed Ali es-Sabuni - Riječ je o jednom od najznačajnih djela na polju tefsira u kome su zastupljena mišljenja ashaba i tabiina u vezi sa Kur'anom i Hadisom. Gülen je ovo djelo izučavao nekoliko puta sa različitim grupama učenika.
4. Uvod Zamahšerijevog (538./1143.) tefsira pod nazivom Keššaf.
5. Sejjid Kutbovo (1966.) djelo Fi zilali'l-Kur'an (6 tomova) - Riječ je o tefsiru novijeg doba koje se osvrće na moralne, sociološke i psihološke dimenzije Kur'ana i koje nudi vrlo dragocjene mjere potrebne za njegovo razumijevanje. Često se dešavalo da Gülen pusti suze dok bi od svojih učenika slušao kako čitaju odlomke iz ovog djela, s tim što je na određenim mjestima naglašavao i svoje neslaganje sa nekim Kutbovim mišljenjima ističući da je moguće da se iza njih kriju teške okolnosti u kojima je živio.
6. Muhammed Ali es-Sabunijevo djelo Revaiu'l-bejan tefsir-i ajati'l-ahkam (2 toma) - Riječ je o jednom tefsiru u kome su na jedan novi način prikupljeni i prikazani ajeti koji sadrže propise (ajatu'l-ahkam) kao i odredbe koje su izvučene iz tih ajeta.
7. Bediuzzamanovo (1960.) djelo Išaratu'l-i'džazi fi mazanni'l-i'džaz - Riječ je o jednom originalnom tefsiru koji tumači sure Fatihu i Bekaru sve do njenog 32. ajeta. Gülen je u različitim periodima sa svojim učenicima izučavao arapsku verziju ovog djela.
8. Tefsir M. Elmalili Hamdi Jazira (1942.) pod naslovom Hak Dini Kur'an Dili (9 tomova) - Govoreći o veličini ovog djela, Gülen je rekao: „Tefsir na ovom nivou nije napisan čak ni na arapskome jeziku. Tako čak ni Tefsir-i kebir, djelo Fahruddina Razija iz kojeg Elmalili prenosi određene dijelove, nije na nivou ovog djela“ (Fethullah Gülen, Kendi Dunyamiza Dogru, str. 89.). Dok je ranije svojim učenicima uglavnom predavao sažetu verziju ovog tefsira, Gülen ga je u posljednje vrijeme ponovo uvrstio u osnovnu literaturu. S tim u vezi, možemo reći da se tefsir Elmalilija izučava uz istovremeno i uporedno iščitavanje slijedećih tefsira: Imam Maturidi – Te'vilatu'l-Kur'an, Zemahšeri – Keššaf, Fahruddin Razi – Mefatihu'l-gajb, Bejdavi – Envaru't-tenzil ve esraru't-te'vil, Ebu Hajjan – Bahru'l-muhit, Ebu's-Su'ud – Iršadu 'akli's-selim ila mezaja'i Kitabi'l-kerim, Tantavi Dževheri – el-Dževahir fi tefsiri'l-Kur'an-i kerim, Sejjid Kutb – Fi zilali'l-Kur'an, Mula Bedreddin Sandžar – Edvau'l-bejan, Bediuzzaman Said Nursi – Risale-i Nur kullijati.
9. Ibn Baziševo (1145.) djelo el-Ikna fi'l-kiraati's-seb' (2 toma)- Riječ je o poznatom djelu koje opisuje mutevatir (vjerodostojne) kiraete. Podvlačeći svakom prilikom važnost činjenice da bi svaki musliman trebao da nauči čitati Kur'an, bar u mjeri koja mu je dovoljna da bi obavljao namaz, Gülen ističe da su kiraeti jedno od bogatstava naše kulture koja se oslanja na Objavu i da se to bogatstvo nikako ne smije zapostaviti. S tim u vezi, da bi se kiraeti poznavali makar i na teorijskoj osnovi, Gülen je spomenuto djelo uvrstio u literaturu za svoje učenike.
10. Tefsir imama Maturidija (333./944.) pod naslovom Te'vilatu'l-Kur'an - Nakon što je prvi put došao u susret sa ovim djelom imama Maturudija, najpoznatijeg imama na polju akide i kelama u okviru ehl-i Sunneta, Gülen ga je odmah uvrstio u obaveznu literaturu za svoje učenike.

Pored navedenih djela iz oblasti tefsira, Gülen je na listu djela kojima se koristi uvrstio i Muhammed Abdulazim ez-Zerkanijevo (1367.) djelo Menahilu'l-'irfan (2 toma), koje se bavi tefsirskom metodologijom. Osim što se bavi pitanjima klasične tefsirske metodologije, riječ je o djelu koje je napisano na jedan nov način i koje nudi odgovore na mnoga pitanja današnjice.

Hadis

1. Gülen insistira na stalnom iščitavanju zbirke poznate pod nazivom Sahih-i Buhari, koju je sačinio Muhammed b. Ismail Buhari (194./810.). Riječ je o djelu koje se - ne računajući Kur'an - smatra najvjerodostojnijim pisanim izvorom u islamu. Iščitavanje se vrši na dva osnovna načina. Prvi podrazumijeva čitanje isključivo Buharijevog teksta, dok drugo uključuje i različite komentare ove zbirke.
   
   Slijedeće komentare Gülen koristi prilikom čitanja Buharijeve zbirke:
   
   Kastalanijevo (923./1517.) djelo Iršadu's-sari li šerhi Sahihi'l-Buhari- Riječ je o djelu koje se koristilo kao udžbenik u osmanskim medresama i koje sadrži koncizne podatke o imenima, pojmovima i izrazima koji se koriste u Buharijevoj zbirci.
   
   Bedruddin el-Ajnijevo (855./1451.) djelo Umdetu'l-kari fi šerh-i Sahihi'l-Buhari (20 tomova), kao jedan od najvažnijih komentara Buharije - Riječ je o komentaru koji na najopširniji način tretira Buhariju u kontekstu nakla (prenošenja) i tahkika (verifikacije) i koji vrlo koncizno istražuje i analizira sadržaj njegovog djela. U komentaru se nalaze mišljenja raznih mezheba, međutim, on je napisan polazeći od osnova hanefijskog mezheba. Dok bi učenici čitali originalno Buharijevo djelo, Gülen bi ih pratio koristeći se ovim komentarom. Prema informacijama do kojih smo uspjeli doći, Umdetu'l-kari je u različitim periodima i sa različitim učenicima iščitavan dva puta.
   
   - Ibn Hadžer el-Askalanijevo (852./1448.) djelo Fethu'l-bari fi šerh-i Sahihi'l-Buhari - Posmatrano iz ugla hadiske nauke, takrira (prezentiranja) i jasnoće prilikom izražavanja namjere, riječ je o djelu koje se smatra najljepšim komentarom Buharije. Ovaj komentar, koji je napisan u 14 tomova, predstavlja najpoznatiji komentar Buharijeve zbirke hadisa. Zajedno sa svojim učenicima, Gülen je ovo djelo prešao od početka do kraja uključujući i analizu ravija (prenosilaca) koji su spomenuti u senedu (lancu prenosilaca).
2. Ebu'l-Husejn Muslim b. Hadždžadžova (261./874.) zbirka el-Musnedu's-Sahih, poznatija samo kao Sahih - Uređena je na gotovo savršen način i poznata je po tome što su u njoj vrlo sistematski prikazane različite varijante istog hadisa.
3. Ebu Davud es-Sidžistanijeva (275./888.) zbirka Sunen (4 toma) - Među zbirkama hadisa postoje one koje nose naziv sunen i koje imaju vrlo posebno i vrlo važno mjesto. Njihova posebnost je u tome što sadrže hadise iz kojih se izvlače propisi (ahkam hadisi), koji su klasificirani prema određenim fikhskim poglavljima. Ebu Davudov Sunen je jedan od najpoznatijih takvih sunena. Gülen je ovu zbirku čitao u različitim periodima, sa njenim različitim komentarima, među kojima su:
   
   - Halil Ahmed es-Seharenfurijev (1346./1927.) komentar Bezlul-medžhud fi hall-i Ebi Davud (10 tomova)- Riječ je o komentaru koji je napisan u skladu sa hadiskom metodologijom i u okviru osnova hanefijskog mezheba. Ovo djelo proučava neka od osnovnih hadiskih pitanja, i to na način da u sebi spaja hadisku i fikhsku nauku. Ono je korišteno kao udžbenik na način da bi učenici čitali određene hadise iz zbirke, dok bi Gülen čitao komentare koji se odnose na konkretne hadise.
   
   - Mahmud Muhammed Hattab es-Subukijev (1352./1933.) komentar pod naslovom Menhelu'l-azbi'l-mevrud šerhu Sunen-i Ebi Davud (10 tomova) - Ovdje se radi o jednom vrlo dobrom radu u kome je autor pazio da što više pažnje posveti mišljenjima različitih mezheba. Ipak, djelo nije dovršeno. Poznato nam je da je Gülen, prateći ovaj komentar, nadgledao čitanje Ebu Davudovog Sunena od strane jedne grupe učenika.
4. Muhammed b. Isa b. Sevre et-Tirmizijeva (279./892.) zbirka Sunenu Tirmizi ili el-Džami - Ovu zbirku Gülen je podučavao zajedno sa komentarom Tuhfetu'l-ahvezi (10 tomova), napisanim od strane Muhammed Abdurrahman b. Abdirrahim el-Mubarekfurija (1353./1934.). Na mjestima gdje je Mubarekfuri kritikovao određene stavove hanefijskog mezheba, Gülen bi zatražio da jedan učenik rezimira ili pročita dijelove Tehanevijevog djela I'lau's-Sunen koje tretira pitanje hanefijskog fikha, i to one dijelove koji se odnose na pitanja koja su bila na udaru kritike Mubarekfurija.
5. Malik bin Enesova (179./795.) zbirka el-Muvatta' (2 toma)- Riječ o jednom od ranih musannef djela. Zbirka je napisana u cjelinama koje se odnose na različite oblasti fikha. To je jedno značajno djelo koje pored merfu' hadisa (hadisa čiji lanac prenosilaca seže sve do Poslanika), sadrži mevkuf (hadise čiji sened seže do ashaba) i maktu (hadise čiji sened seže samo do tabiiina ili nekog poslije njih) predaje koje se vežu za ashabe i tabiine.
6. Ahmed b. Ali b. Šuajb en-Nesaijeva (303./915.) zbirka Sunen (2 toma) - Poznata je po svom uređenju i po tome što su u njoj navedene i najmanje razlike u predajama. U ovoj zbirci velika pažnja se poklanja ridžalu (lancu prenosioca), pa se tako u njoj nalaze hadisi koje je, u skladu sa svojim kriterijima, autor smatrao predajom najpovjerljivijih prenosilaca.
7. M. Ali Nasifova (savremenik) zbirka et-Tadžu'l-džami (5 tomova) - Riječ o jednoj zbirci raznovrsnih hadisa koji su uređeni prema oblastima fikha. Autor je svoje hadise probrao iz Buharijeve, Muslimove, Ebu Davudove, Tirmizijeve i Nesaijeve zbirke, a one koji su mu nedostajali da bi zaokružio tematske cjeline dopunio je iz Malikovog Muvetta'a, Ibn Madžeovog Sunena i Hakimovog Mustedreka. Spomenutu zbirku je Gülen u nekoliko prilika koristio kao literaturu u svom podučavanju.
8. Murteda ez-Zebidijeva (1205./1790.) zbirka Ukudu dževahiri'l-munife (2 toma) - Riječ je o jednoj kritici hadisa iz kojih se u okviru hanefijskog mezheba izvode propisi, gdje se navode i njihove verzije koje su zabilježene u Kutub-i sitte. Gülen je često preporučivao čitanje i podučavanje ovog djela.
9. Ali el-Muttakijeva (975./1567.) zbirka Kenzu'l-ummal (16 tomova) - Riječ je o do sada najvećoj zbirci hadisa koja sadrži preko 46.000 predaja. Gülen je jednom prilikom u toku mjeseca ramazana sa svojim učenicima prešao 10 tomova ove zbirke, da bi u narednih pet mjeseci prešao i preostalih 6 tomova.
10. Zekerija en-Nevevijeva (676./1277.) zbirka Rijazu's-Salihin min kelam-i Sejjidi'l-murselin - Dok je sa svojim učenicima proučavao ovo djelo, Gülen je tražio da neke opće hadise nauče napamet, a zatim bi ih preslušavao za vrijeme predavanja. Broj hadisa koji su obilježeni za učenje napamet iznosi negdje oko 550.
11. Kadi Ijadova (544./1149.) zbirka Eš-Šifa bi ta'rifi hukuki'l-Mustafa (2 toma) - Riječ je o djelu koje iz različitih dimenzija predstavlja našeg Poslanika, s.a.v.s., te govori o poštovanju i edebu koji se treba ukazivati prema njemu.
12. Muhammed Fuad Abdul-Bakijeva (1388./1968.) zbirka El-Lu'luu ve'l-merdžan (2 toma)- Riječ je o djelu koje sadrži hadise oko čijeg sadržaja su se složili Buhari i Muslim i koji se prihvataju kao najvjerodostojnije predaje.

Pored navedenih djela, Gülen je izučavao i djelo Ahmeda Muhammeda Šakira, koje predstavlja komentarima proširenu verziju Ibn Kesirovog djela Ihtisaru 'ulumi'l-Hadis, a koje bi trebalo ugledati svjetlo dana pod naslovom el-Baisu'l-hasis. Recimo i to da je Gülen preporučio čitanje i skrenuo pažnju na važnost djela Mukaddima Tedžrid-i sariha, autora Ahmeda Naima, kao jednog od učenjaka posljednjeg perioda Osmanske države koji je u ovoj knjizi obrađivao oblast hadiske metodologije.

Fikh

„Naša civilizacija, koja postoji već stoljećima, predstavlja civilizaciju fikha i metodologije fikha, i kao takva otvorena je svima koji joj se približavaju iz ugla ideja, misli, logike i rasuđivanja.“ Ovim riječima Gülen potcrtava važnost fikha kao naučne discipline, da bi slijedećom izjavom ukazao na cilj kome se treba težiti i aktivnosti koje se trebaju poduzimati. Gülen na jednome mjestu kaže: „Naši radovi u oblasti metodologije fikha predstavljaju jedan od najozbiljnih poduhvata na putu izgrađivanja najidealnijeg pravnog sistema, pripreme i razvoja najpotpunije nauke o zakonodavstvu i razrade jednog pristupa koji će imati kapacitet da apsorbuje sve ono što se pisalo i govorilo stoljećima prije nas.“ Napominjući da se u Turskoj ne pridaje potreban značaj metodologiji fikha, Gülen navodi da se bez poznavanja ove oblasti ne mogu izbjeći kontradiktornosti i ne može dostići nivo zdravog rasuđivanja. U tom smislu naveo je nekih tridesetak knjiga koje bi se trebale izučavati u oblasti metodologije fikha. Ukratko ćemo navesti djela koja je Gülen koristio u svojim predavanjima o fikhu i metodologiji fikha.

1. Kudurijevo ( 428./1037.) djelo Muhtasar (1 tom) - Riječ je o jednoj od osnovnih knjiga u oblasti hanefijskog fikha.
2. Djelo El-Ihtijar li't-ta'lili'l-muhtar, autora Ebu'l-Fazl el-Mevsilija (683./1284.) - Riječ je o komentaru Muhtara, jednog od četiri osnovna djela u oblasti hanefijskog fikha. Ovo djelo razmatra dokaze i uzroke fikhskih odredbi u okvirima metodologije fikha. Poznato nam je da je Gülen ovo djelo u dva navrata iščitavao sa svojim učenicima.
3. Ebu'l-Hasen Burhanuddin el-Merginanijevo (593./1197.) djelo El-Hidaje (2 toma) - Ovo djelo predstavlja jedan od najvažnijih izvora iz oblasti hanefijskog fikha. Stoljećima je ova knjiga zauzimala vrlo važno mjestu u okviru izučavanja fikha u medresama širom Osmanskog carstva. Gülen je u tri različita perioda svojim učenicima držao predavanja iz ovog djela koristeći se pri tome i komentarom Fethu'l-Kadir koga je napisao Kemal Ibnu'l-Humam (861./1457.).
4. Alaeddin ibn Abidinzadeovo (1306./1889.) djelo el-Hedijjetu'l-alaijje - Riječ je o jednom konciznom djelu koje se bavi furuima (granama/podvrstama) u okviru hanefijskog mezheba.
5. Djelo Multeka'l-ebhur autora Ibrahim b. Muhammed el-Halebija (956./1549.) - Riječ je o djelu koje je uređeno prema kavl-i esahhu (najtačnijem mišljenju) unutar hanefijskog mezheba i koje se dugo godina izučavalo u medresama Osmanskog carstva.
6. El-Fikhu'l-islami ve edilletuhu (9 tomova), djelo Gülenovog savremenika Vehbe Zuhajlija - Riječ je o djelu uređenom prema enciklopedijskim standardima, u kojem autor iznosi stavove različitih mezheba. Gülen je prvih 6 tomova ovog djela koristio kao udžbenik u svojim predavanjima.
7. Esad Muhammed Said Sagardžijevo djelo el-Fikhu'l-hanefi ve edilletuhu - Riječ je o djelu savremenog autora koji na jedan inovativan način pokušava pristupiti hanefijskom fikhu.
8. Ali el-Karijevo (1606.) djelo Fethu babi'l-inaje bi šerhi'n-nukaje (I-III tom) - Autor važi za jednog od vrsnih poznavalaca tefsira, hadisa i kelama, dok u ovom izvanrednom djelu el-Kari, polazeći od stavova hanefijskog mezheba, iznosi relevantne dokaze i upoređuje stavove četiri velika mezheba. Spomenuto djelo Gülen čita uporedo sa slijedećim djelima: Sadru'š-Šeria, el-Vikaje; Burhanettin Maze, el-Muhitu'l-burhani; Merginani, Hidaje; Šejhzade, Medžamu'l-enhur; Ibn-i Abidin, Hašijetu Reddi'l-muhtar; Ibn-i Abidinzade, Hedijjetu'l-alaijje; Vehbe Zuhajli, el-Fikhu'l-islami ve edilletuhu; Grupa autora, Dijanet Islam Ilmihali; Esad Muhammed Said Sagardži, el-Fikhu'l-hanefi ve edilletuhu; Omer Naushi Bilmen, Istilahat-i fikhijje kamusu.

Metodologija fikha

Slijedeća djela Gülen koristi u svojim predavanjima iz oblasti metodologije fikha:

1. Mir'atu'l-usul, djelo Mula Husreva (885./1480.) - Ovo djelo, koje se dugo izučavalo u osmanskim medresama, Gülen je predavao koristeći se metodom takrira (prešutnog odobravanja učeničkog izlaganja).
2. Abdulkerim Zejdanijevo djelo el-Vedžiz - Predavanja iz ovog djela organizirana su na način da su Gülenovi učenici prevodili rečenicu po rečenicu iz određenog poglavlja da bi slijedećeg dana sažeto ponavljali lekciju iz prethodnog dana.
3. Djelo Ibragima eš-Šatibija (790.) pod naslovom el-Muvafakat (4 toma) - Riječ je o djelu koje predstavlja jedno od najvažnijih djela iz oblasti metodologije fikha i koje su Gülenovi učenici čitali i prevodili pred njim. Nakon prevodilačkog dijela, učenici su imali obavezu da prepričaju kompletno obrađeno poglavlje.
4. Medhal, djelo Sejjida Beja - Predavanja iz ovog djela, napisanog na osmanskome jeziku, Gülen je držao tako što bi dozvoljavao učenicima da čitaju određena poglavlja, dok bi on davao potrebna objašnjenja i odgovarao na eventualna pitanja. Također treba reći da je u nekim pitanjima, kao što je Masleha, Gülen izrazio svoje neslaganje sa stavovima Sejjida Beja.

Pored navedenih djela, recimo i to da je u različitim prilikama Gülen izrazo želju da u svoju literaturu iz oblasti metodologije fikha uvrsti i Abdulaziz el-Buharijevo djelo Kešfu'l-esrar, koje je on lično čitao u ranijem periodu života.

Tesavvuf

Dajući do znanja da se islamske nauke međusobno nadopunjuju, poput fakulteta koji čine jedno sveučilište, te opisujući sufije, derviše i mutesavvife, koji djeluju u oblasti tesavvufa - kojeg smatra „duhovnim i srčanim životom islama“ - Gülen kaže da je riječ o ljudima koji na tumačenja mufessira, predaje muhaddisa i komentare fakiha dodaju vlastiti rijazet (samoodricanje), duhovno iskustvo, tasfiju srca (unutarnje pročišćenje), nefs-i tezkiju (unutarnji odgoj), ukratko - sva svoja ushićenja i shvatanja koja proizlaze iz potpunog doživljavanja vjere. Pa tako oni razvijaju zasebne škole i, rukovodeći se principima praktičnog djelovanja, pišu knjige koje se izbliza dotiču ljudskog djelovanja na nivou srca i duše. Iz tog razloga, Gülen preporučuje da se u svaku halku uključe i djela tesavvufskog porijekla (Fethullah Gülen, Smaragdni visovi srca).

Pogledamo li metodologiju predavanja koju koristi Fethullah Gülen, primijetit ćemo da je, uz osnovnu literaturu koja se bavi oblastima tefsira, hadisa, fikha i kelama, onda kada bi prilike dozvoljavale, u svoja predavanja uvrštavao i po jednu knjigu iz oblasti tesavvufa. Ovom prilikom ćemo navesti nekoliko naslova koje je Gülen uvrstio među udžbenike za svoje učenike:

1. Kušejrijevo (514/1120) djelo Er-Risaletu'l-kušejrijje fi 'ulumi't-tesavvuf - Riječ je o starijem djelu koje u okvirima Kur'ana i Sunneta govori o tesavvufu i mutesavvifima.
2. Imam Rabbanijevo djelo Mektubat (2 toma) – Riječ je o jednom od najvažnijih djela u historiji islama, koje općenito govori o svim islamskim naukama, s naglaskom na stavovima iz oblasti tesavvufa. Djelo je u toku predavanja iščitavano vrlo podrobno, dok je Gülen, onda kada bi osjetio potrebu, nudio dodatna objašnjenja u vezi sa konkretnim poglavljem.
3. Haris el-Muhasibijevo (857) djelo er-Riaje Lihukillah - Riječ je o djelu koje sadrži vrlo precizne i vrlo važne kriterije, koji će pomoći svakome muslimanu da sebe izlaže stalnoj samokritici i da svoj život živi na liniji istikameta (ustrajnosti). Gülen savjetuje da se ova knjiga bar dva puta pročita.
4. Murteda ez-Zebidijev komentar Ithafu sadeti'l-muttekin (14 tomova) na imam-i Gazalijevo čuveno djelo Ihjau ulumi'd-din - Autora ovog komentara Gülen doživljava kao veoma učenog čovjeka smatrajući ga vrsnim poznavaocem hadisa, fikha, kelama i tesavvufa. U skladu s tim, on ističe da je sa ovim komentarom Ihja-a (ihja - ar. oživljavanje) i on lično doživio nekoliko „oživljavanja“.
5. Abdur-Rahman Džamijevo (Mula Džami) djelo (898./1492.) Nefahatu'l-uns - Riječ je o djelu u kome se opisuju osnovni tessavufski pojmovi kao i životne priče mnogih sufijskih velikana.
6. Abdul-Hakim Arvasijevo djelo er-Rijadu't-tesavvufijje - Ovo djelo, napisano na osmanskome jeziku, govori o historiji tesavvufa, osnovnim tesavvufskim pitanjima i velikanima tesavvufa.

Gramatika arapskoga jezika

Ono na čemu je Gülen oduvijek insistirao jeste da se predavanja prilagode nivou na kojem se nalazi učenik. U početku je svoja predavanja držao koristeći se klasičnim djelima iz oblasti gramatike arapskoga jezika, da bi nakon toga prešao na savremene knjige koje tretiraju ovu oblast. Slijedi spisak literature koja je korištena u te svrhe:

1. Emsile – Riječ je o jednoj omanjoj risali (brošuri) nepoznatog autora u kojoj se kroz praktične primjere prikazuje deklinacija imenica i konjugacija glagolskih oblika. Od svojih učenika Gülen je tražio da ovo djelo, koje se stoljećima predavalo učenicima medresa, nauče napamet.
2. Binâ – Ovo djelo, napisano od strane nepoznatog autora, objašnjava 35 pravila koja se koriste prilikom sačinjavanja izvedenica različitog značenja (tasrif) iz jednoga korijena. Budući da je, također, riječ o osnovnoj medresanskoj literaturi, Gülen je tražio učenje napamet i ovog djela.
3. Maksud – Autor ovog djela nam nije poznat. Riječ je o udžbeniku koji obrađuje oblast sarfa (morfologije) i koji se nalazio među obaveznom literaturom osmanskih medresa. Predavanja su držana na način da je Hodža-efendi držao izlaganje za svako posebno poglavlje.
4. Izzedin Abdul-Vehhab bin Ibrahim ez-Zindžanijevo (1257.) djelo Izzi - Riječ je o poznatom djelu koje obrađuje oblasti morfologije, sintakse i leksike. Predavanja su organizirana na način izlaganja određenih oblasti.
5. Imam Birgivijevo (981./1573.) djelo Avamil - U ovom udžbeniku su kroz praktične primjere prikazane neke od osnovnih lekcija sintakse, kao što su postpozicije koje utiču na završetak riječi, prilozi (harf-i džer) i analize (i'rab). Učenici ovo djelo uče napamet.
6. Imam Birgivijevo djelo Izharu'l-esrar fi'n-nahv - Ovo je udžbenik koji je uglavnom posvećen nahvu, odn. sintaksi kao grani gramatike koja proučava ustroj rečenice. Riječ je o komentaru Avamila, knjige napisane od strane istog autora, koja je bila uvrštena u nastavni program osmanskih medresa. Ovu knjigu je Gülen nekoliko puta prešao sa svojim učenicima, komentarisao mjesta na kojima je to bilo potrebno, da bi na kraju tražio od svojih učenika da je nauče napamet. Dostupni su nam i audio materijali sa ovih predavanja.
7. Ibnu'l-Hadžibovo (646./1249.) djelo el-Kafije - U ovom udžbeniku, koji je stoljećima bio dio nastavnog programa osmanskih medresa, nalaze se pravila sintakse sa praktičnim primjerima. Osim gramatike, u udžbeniku ima dijelova koji se tiču filozofije jezika i, kao takav, ovaj udžbenik predstavlja literaturu za naprednije učenike.
8. El-Fevaidu'z-zijaijje autora Abdur-Rahmana Džamija (898./1492.) - Ovo djelo predstavlja komentar el-Kafije, a zbog autorovog pseudonima postalo je poznato pod naslovom Mula Džami, odn. Džami. Riječ je o jednom sveobuhvatnom djelu iz oblasti sintakse koje je bilo uvršteno u nastavni plan ne samo osmanskih medresa, već u školama širom islamskog svijeta. I Gülen je ovu knjigu vrlo često koristio u svojim predavanjima.
9. En-Nahvu'l-vadih (2 toma) autora Ali Džarima i Mustafa Emina - Riječ je o jednom savremenom udžbeniku koji sistematski prilazi oblastima morfologije i sintakse. Gülen ga vrlo često koristi u svojim predavanjima.
10. Bahauddin Abdullah b. Akilovo (729.) djelo Šerhu Ibn Akil ala Elfijet-i Ibn-i Malik - Ovo je jedan od najpoznatijih komentara Ibn Malikove Elfije, kao djela u kome je gramatika arapskoga jezika predstavljena kroz hiljadu bejtova (distiha). Kada se krenulo sa čitanjem ove knjige, namjera Hodža-efendije je bila da njegovi učenici nauče napamet Elfiju, međutim, nakon što su učenici, poslije naučenih 30-40 bejtova, iznijeli svoje zamjerke zbog težine samog teksta, od te namjere se odustalo. Metod rada je bio slijedeći: Učenik bi najprije pročitao bejt i preveo ga, da bi se nakon toga radilo na i'rabu (analizi) i komentarisanju bejta.
11. Džamiu'd-durusi'l-arabijje autora Mustafe Galajinija - Ovo je jedan od novijih udžbenika iz oblasti gramatike arapskoga jezika. Prilikom rada na ovom udžbeniku, Gülen od svojih učenika zahtijeva prvo da pročitaju, a zatim da prevedu stihove koji se nalaze u njemu. Nakon toga bi od učenika zatražio da mu pojasne značenje stihova i osnovnu misao koja se krije iza njih.
12. Muhammed Muhjiddin Abdul-Hamidovo djelo Mebadiu'd-durusi'l-'arabijje.
13. El-Muntehab ve'l-muktedab fi kavaiidi's-sarf ve'n-nahv, djelo autora Mehmed Zihni-efendije (1846.-1913.) - Riječ je o djelu napisanom na osmanskome jeziku koje vrlo detaljno, sveobuhvatno i sa mnoštvom primjera tretira pitanje morfologije i sintakse arapskoga jezika. Učenici Gülena su prije predavanja pripremali određene lekcije, koje bi nakon toga izlagali pred njim.
14. Tekellum (3 toma) – Ovo je udžbenik, pripremljen lično od strane Fethullaha Gülena, koji je namijenjen da učenicima olakša praktičnu konverzaciju na arapskome jeziku. Predavanja iz ovog udžbenika su pratila potrebna objašnjenja i vježbe sa konkretnim zadacima. Danas su dostupni audio snimci sa ovih predavanja.

Uporedo sa predavanjima iz oblasti gramatike arapskoga jezika, Gülen preferira i istovremeno čitanje bar jednog od djela iz oblasti stilistike. Ističući koliko je stilistika važna oblast bez koje nije moguće u potpunosti proniknuti u suštinu Kur'ana i Sunneta, Gülen smatra da je ova oblast poprilično zanemarena i zato podstiče ljude oko sebe da se bave stilistikom i da u toj oblasti idu što dalje. Slijedeću literaturu Gülen koristi prilikom predavanja iz oblasti stilistike arapskoga jezika:

1. Hatib el-Kazvinijevo (1338.) djelo Telhisu's-Miftah - Riječ je o djelu koje je sve do skorijeg vremena korišteno u nastavnom planu medresa i koje sažeto govori o stilistici arapskoga jezika. Ovaj udžbenik Gülen je koristio u ranijem periodu svoga rada sa učenicima.
2. Dževahiru'l-belaga fi'l-meani ve'l-bejan ve'l-bedi', djelo autora Ahmeda el-Hašimija - Ovo djelo donosi mnoštvo primjera i vježbi te na jedan poseban način izlaže tematiku stilistike arapskoga jezika. U radu sa učenicima Gülen je zahtijevao detaljno iščitavanje, prevođenje i vježbe u okviru ovog udžbenika.
3. El-Belagatu'l-vadiha, djelo autora Ali Džarima i Mustafe Emina - Riječ je o jednom udžbeniku koji na inovativan način govori o stilistici arapskoga jezika. Predavanja su organizirana na način kao i sa prethodno navedenim udžbenikom.

Kelam

Definišući kelam kao skup ideja i znanja koje imaju za cilj da svojim racionalnim i tradicionalnim dokazima stanu u odbranu islamskog sistema vjerovanja, da očuvaju idejnu usmjerenost vjernika, da otklone postojeće i potencijalne sumnje koje se vežu za vjerska pitanja te da u okvirima časnog Sunneta postave liniju odbrane koja će zaštiti islamske istine definisane kao „akaid-i hakka-i islamijje“, Gülen kelam doživljava kao jedan od „osnovnih izvora kulturnog naslijeđa“ koji mora biti tretiran u šerijatski dozvoljenim granicama (Fethullah Gülen, Kendi Dünyamıza Doğru, str. 101.). Određena djela iz ove oblasti Gülen je detaljno obrađivao sa svojim učenicima, dok su neka djela razmatrana na nivou sažetog pregleda. S tim u vezi, Gülen ističe da su djela kelama u okviru maturidijskog shvatanja ostala u određenoj mjeri zapostavljena te da je potrebno njihovo podrobnije izučavanje. Slijedeća djela predstavljaju osnovnu literaturu iz oblasti kelama:

1. Sadeddin et-Taftazanijevo djelo Šerhu akaidi'n-nesefijje - Riječ je o jednom vrlo poznatom djelu koje govori o akaidu u okvirima maturidijske škole.
2. Bediuzzaman Said Nursijeva zbirka Poslanice nura (Risale-i Nur kulliyati)- Poslanice, koje na jedan poseban način tretiraju akaidska pitanja, Gülen podučava kroz sažeto izlaganje određenih oblasti.
3. El-Akaidu'l-hajrijje, djelo autora Mehmed Vehbi-efendije - Treba reći da se prilikom čitanja Ithafu's-sadeti'l-muttekina, komentara Gazalijevog djela Ihjau ulumi'd-din, služilo i ovim djelom, posebno dijelom koji se detaljno bavi pitanjem kelama.

Ostala literatura

U literaturi koju Gülen koristi u svojim predavanjima iz oblasti različitih islamskih nauka nalazi se još veliki broj knjiga koje smo odlučili pobrojati pod ovim naslovom.

1. Hasan el-Bennaovo (1949.) djelo Er-Resail;
2. Muhammed Zahid el-Kevserijevo (1952.) djelo Makalat - Riječ je o djelu u kome su sabrani tekstovi Kevserija, koje je on objavio na različitim mjestima, a u cilju da odgovori na različita pitanja u vezi sa islamom i muslimanima, te da otkloni potencijalne sumnje i idejne erozije koje zaokupljaju ljudski um;
3. Hz. Alijino (40./661.) djelo Nehdžu'l-belaga (sabrao Ebu'l-Hasan Šerif er-Radi)- Riječ je o djelu u kome su sabrane riječi i hutbe hazreti Alije. Kada bi, prilikom čitanja ovog djela, osjetio potrebu, Gülen bi se koristio i Ibn Ebi'l-Hadidovim (655./1257.) komentarom Šerhu Nehdži'l-belaga;
4. Harputijev Kaside-i Burda šerhi - Riječ je o komentaru na Busejrijevu čuvenu kasidu koju je posvetio našem Poslaniku, s.a.v.s., i koja se već stolječima čita i pamti među muslimanskim stanovništvom širom svijeta.

Literatura koja se rezimira

Pored navedene literature koju Gülen koristi u svojim predavanjma – iako on zna reći da zajedno rade na tim djelima – postoji i određeni broj djela koja se rezimiraju od strane učenika. Ističući da je broj knjiga koje jedan čovjek treba pročitati vrlo velik i da je jednostavno teško pročitati toliku količinu teksta, Gülen prakticira metod u kome svaki od učenika ima zadatak da određeno djelo pročita i ostalim učesnicima predavanja izloži u obliku rezimea, i to u omjeru 20:1, pa čak i manjem. Na taj način Gülen uspijeva da čak i u okviru halke za davanje dersa iskoristi prednosti kolektivne svijesti.

Slijedi spisak dijela literature koja se koristi metodom vađenja sažetka:

Jusuf Has Hadžip - Kutadgu Bilig; Mustafa Sabri-efendi - Mevkıfu'l-akl ve'l-ilmi ve'l-âlem min Rabbi'l-âlemîne ve Rasûlihi; Prof. dr. Suat Yıldırım - Peygamberimiz'in Kur'ân'ı Tefsiri; Prof. dr. Orhan Türkdoğan - Alevilik-Bektaşîlik; Imam Maturidî - Kitab-i Tevhid; Džabirî - Arap Aklının Oluşumu; Ismail Fenni Ertuğrul - Maddiyun Mezhebinin İzmihlali, Vahdet-i Vudžud ve Ibn Arabi, Irfan Yılmaz - Teorija evolucije; Šurnubi - Hikem-i Ataije-Šerhi; Toshihiko - Ključni pojmovi u Ibn Arabîjevom Fususu; N.S. Banarlı - Türkçe'nin Sırları, Mehmet Ali Işım - Upanişatlar, M. Adždžadž el-Hatîb - es-Sunnetu Kable't-Tedvin; Alparslan Açıkgenç - Bilgi Felsefesi; Ahmed Dževdet-paša - Medželle-i Ahkâm-ı Adlije; M. Tahir Ibn Ašur - Makasidu'š-Šeriati'l-Islâmijje; Izzeddin Abdulazîz b. Abdus-Selam - Kavaidu'l-Ahkâm fî Masalihi'l-Enâm; Sayın Dalkıran - Ahmet Feyzi Çorumi'nin el-Fejzü'r-Rabbani'si Işığında Osmanlı Devleti'nde Ehl-i Sünnet'in Şii Akidesine Tenkitleri, određeni brojevi časopisa Sızıntı, Yeni Ümit, Yağmur i Hira.

Sve u svemu, možemo slobodno reći da je Fethullah Gülen na prostoru gdje je živio i od alima tog vremena sticao klasično medresansko obrazovanje, da bi kasnije, gdje god se našao, svoje znanje proširivao i u jednoj obogaćenoj formi prenosio svojim učenicima. Pogledamo li naslove djela koja su uvrštena u njegova predavanja, jasno vidimo da se među njima nalazi i velik broj naslova koji nisu činili sastavni dio nastavnog plana nekadašnjih medresa, ali ni današnjih modernih obrazovnih ustanova. Riječ je o djelima koja su godinama sakupljala prašinu na policama biblioteka i koja bi tek povremeno neki istraživač prelistao prilikom izrade svog stručnog rada.

Na ovome mjestu pokušali smo pobrojati naslove djela koje Gülen, kao čovjek o kome se širom svijeta pišu mnoge doktorske i magistarske teze, koristi u svojim predavanjima iz oblasti različitih islamskih nauka. Vjerovatno postoje i ona koja su nam promakla i koja nismo uspjeli spomenuti ovom prilikom. A što se tiče metoda rada koji Gülen koristi u svojim predavanjima, to će biti predmet jedne posebne analize i posebnog teksta.

Tweet

Whatsapp