Gülen, Konfučije i Platon o obrazovanju

Gülen, Konfučije i Platon o obrazovanju

Posljednje poglavlje se završilo s pitanjem o porijeklu superiornog čovjeka, filozofa-kraljeva i nasljednika na Zemlji. Ovo su nadimci koje su Konfučije, Platon i Gülen sa poštovanjem dali svojim verzijama idealnog čovjeka koji treba da vodi društvo i utječe na njega, ako, kao cjelina, teži da bude dobro i pravedno. Gdje su ovi ljudi? Kako dolazimo do njih? Gdje da ih nađemo? Odgovor je, naravno, očigledan, ako ne i utješan. Mi smo oni, ili treba da postanemo oni. Cilj sva tri sistema je da sve ljude nagnaju da aktualiziraju ljudski ideal u sebi samima koliko god je to moguće. Fraza “koliko god je to moguće”, međutim, potvrđuje da mnogi ljudi, čak možda i većina njih, neće postići ovaj visoki nivo ljudske mogućnosti. Kao što smo vidjeli ranije u posljednjem poglavlju, Konfučije, Platon i Gülen podvlače jasnu distinkciju između prosvijetljenih i slijepih, između mase običnih ljudi koje zanimaju samo ovosvjetske potrebe i nekolicine njih koji teže za višim svijetom. Zato, dok svi imaju potencijal da postanu idealni ljudi zbog njihove inherentne ljudske prirode, većina to neće postati ili će to postati samo djelimično.

Za one koji uspiju da ostvare ljudski ideal, pitanje i dalje ostaje: Kako su to uspjeli učiniti? Koje metode ili mehanizmi su ih postavili na poziciju da se razviju do tog nivoa? Odgovor je isti kod sve tri sudionika našeg trijaloga: kroz obrazovanje. Obrazovanje je opći temelj na kojem počiva svaki napor da se ostvari potpuno ili idealno čovječanstvo. I Konfučije i Platon i Gülen artikuliraju specifične teorije o obrazovanju u svojim respektabilnim pogledima na svijet, i u toj mjeri podvlače značaj obrazovanja da bez njegove komponente cijela građevina sistema pada. Povrh toga, svaki od njih artikulira posebnu vrstu edukacije koja donosi ili povećava najvišu mogućnost zadržavanja one vrste ljudskog razvoja kojoj svaki od njih teži. Ukratko, za Konfučija, Platona i Gülena rigorozna i dirigirana edukacija je kamen-temeljac razvoja najvišeg ljudskog ideala i zbog toga društvene strukture moraju biti uređene fundamentalno oko mehanizama ovakve edukacije kako bi društvo unutar sebe proizvodilo vlastite najviše i najbolje vođe.

Kao što mo vidjeli u prethodnom poglavlju, konfučionizam egzistira kao društveno-politička teorija uglavnom ili više nego kao religiozna filozofija. Kao što on artikulira distinkciju između masa, s jedne strane, i «superiornog čovjeka» ili «džentlmena», s druge strane, Konfučije iznosi svoje gledište po kome će se harmonija u ljudskom društvenom i političkom životu javiti tek onda kada vladar u njemu bude taj, superiorni čovjek. Slijedeći ovu tvrdnju, konfučionizam egzistira kroz stoljeća u Kini kao filozofska teorija društveno-političkog razvoja koja obučava ljude da se pripreme za različite nivoe državne službe, pa sve do toga da postanu glavni savjetnici vladara. Konfučije se, međutim, bavi ljudima kao cjelinom, ne samo onima koji bi trebali da vladaju, nego, dakle, cijelim društvom. David Hinton, u uvodniku svoga prijevoda Analekata, objašnjava da za Konfučija ritual podrazumijeva mnogo više nego jednostavno izgovaranje pravih riječi pred starješinama, ili nošenje prikladnih boja tokom festivalske sezone. Ritual uključuje zauzimanje pravog stava unutar mreže veza koje su uključene u ljudski život – veze sa roditeljima, braćom i sestrama, starijim rođacima, državnim autoritetima, hvalevrijednim historijskim tekstovima, itd. Živjeti životom li-ja ili s ritualnom ispravnošću u ovom smislu, po prirodi stvari, uključuje širok skup egalitarijanskih principa kojima se konfučionizam primarno bavio, principa kao što su društvena pravda, upravljanje u saglasnosti sa onim što je dobro za društvo (ne samo za vladare) te uloga koju intelektualci imaju u vođenju društva i kritikovanju njegovih vladara. Hinton kaže:

Za Konfučija, ritualna zajednica zavisi od ovih egalitarijanskih elemenata, i oni zavise ultimativno od edukacije i razvijanja članova zajednice. Nazvati Konfučijev doprinos u ovom smislu epohalnim bilo bi nedovoljno. On je bio prvi kineski profesionalni učitelj jer je pronašao ideju široke moralne edukacije i, u prilog tome, on je ustanovio klasični tekst koji definira osnovni sadržaj te edukacije. Kao da to nije bilo dovoljno pa je ustanovio i stalne principe egalitarijanske edukacije – koje bi svi ljudi trebali dobiti tokom edukacije i koji su neophodni za zdravlje moralnog društva. On je fokusirao svoju pažnju na edukaciju intelektualaca, koja je, zbog svoje neophodnosti, mnogo više iscrpljujuća nego ona za mase, ali on je mislio da bi i ovakva vrsta edukacije trebala biti dostupna za svakoga ko joj teži, koliko god da je skromnog porijekla. Ustvari, ne samo da je Učitelj sam bio relativno skromnog porijekla, već su skoro sve njegove pristalice također bile skromnog porijekla.

Konfučijanska posvećenost obrazovanju u suštini je posvećenost čovjeku, ljudskim bićima unutar njih samih i u zajednici, kao i humanosti kao glavnoj moralnoj vrlini koja u isto vrijeme definira šta znači biti ljudsko biće i učvršćuje dobro, stabilno društvo. Bez ovog osnovnog razvoja, društvo jednostavno ne funkcionira jer ljudi koji ga čine jedva da funkcioniraju na nivou koji se teško može nazvati “humanim”.

Komentatori izvan i unutar kineske tradicije rutinski se obraćaju Konfučijevim superiornim ljudima kao “naučnicima” zbog strogog obrazovnog režima koji je čovjek imao kod Učitelja radi postizanja bilo kakvog čina u građanskoj službi. Povrh toga, za Konfučija, učenje je centralna vrlina. U Analektima se kaže:

Učitelj je upitao: “Da li ste čuli za šest pravila i njihovih šest obmana?” “Ne”, rekao je Adept Lu. “Onda sjedni, i ja ću ti reći!” rekao je Učitelj. “Voljeti čovječanstvo, a ne voljeti učenje - to je obmana gluposti; voljeti mudrost, a ne voljeti učenje - to je obmana raskalašenosti; voljeti iskrenost, a ne voljeti učenje - to je obmana izvrdavanja; voljeti istinitost, a ne voljeti učenje - to je obmana netolerancije; voljeti hrabrost, a ne voljeti učenje - to je obmana konfuzije; i voljeti odlučnost, a ne voljeti učenje - to je obmana nesmotrenosti.”

Ovdje Konfučije objašnjava da je težnji da se aktualizira bilo koja od vrlina života i služba bez učenja - posebna vrsta obmane. Vrline nekako ne postaju moralne ako nisu ukomponirane sa učenjem ili ako nisu stečene kroz učenje. Na drugome mjestu u Analektima, Konfučije kaže: “Proveo sam dane bez hrane i noći bez sna nadajući se da ću pročistiti misao i razbistriti um, ali nikad nisam postigao puno. Takve prakse nisu ništa u poređenju sa posvećenim učenjem.” Posvećeno studiranje i učenje razvijaju moralne vrline koje pročišćavaju srce i um. Tradicionalne asketske prakse kao što su post ili lišavanje sna nisu djelotvorne.

Konfučijev “superiorni čovjek” ili “džentlmen” je bio učitelj studenata koji su savladali ono što će se kasnije nazvati Konfučijeva klasika ili Kanon obrazovanih. Tekstovi koji su ušli u ovaj kanon prošireni su njegovim nadvremenskim, ali najstarijim, najdostojanstvenijim dijelom koji često nosi naziv “izvornik” i uključuje pet tekstova: Shu Ching (Knjigu povijesti); Shin Ching (Knjigu pjesama); Yi Ching (Knjigu promjena); Ch’un-Ch’iu (Proljeća i jeseni) i Li Ching (Knjigu rituala). Konfučijevi superiorni ljudi su bili učenjaci koji su savladali sadržaj ovih tekstova i drugi su ih kvalificirali kao sposobne da služe kao državni i provincijski službenici i savjetnici vladara. Različiti tekstovi Konfučijevoga Kanona osiguravaju ekstenzivnu instrukciju o kultivaciji karaktera postavljenih u istu ravan sa klasičnim vrlinama humanosti, prikladnosti, obazrivosti, poštenja, nepodmitljivosti, štedljivosti, sinovske pobožnosti, blagonaklonosti, discipline i iskrenosti. Naknadno su učili odličnost u muzici, poeziji i ostalom znanju. U Analektima čitamo:

Učitelj je rekao: “Kako to da, mališani moji, niko od vas nije studirao Pjesme? Kroz Pjesme možete inspirisati ljude da okrenu svoj pogled ka unutarnjosti, da povezuju ljude i daju glas njihovim žalbama. Kroz njih vi služite svome ocu kada je kod kuće i svome vladaru kada je na putu, i učite nazive bezbroj ptica i životinja i biljaka.” Onda je Učitelj rekao svome sinu, Po-yu: “Jesi li radio Chou Nan i Shao Nan? Dok ne uradiš bar jedan od njih, živjet ćeš kao da stojiš suočen sa zidom.”

Ovdje vidimo da su vještine Knjige pjesama, tj. muzika i poezija, vitalne za samorazvoj, vodstvo i službu i familiji i vladaru. Bez ove kultivacije, život je poput “suočavanja sa zidom”. Rezonanca sa Platonovom alegorijom pećine je ovdje očigledna. Bez temeljnog poznavanja barem prvog poglavlja Knjige pjesama, onaj koji želi postati superiorni čovjek je jedan od onih Platonovih stanovnika pećine koji je pričvršćen na poziciji sa koje bulji u zid sjena kao da je to kulminacija stvarnosti. Samo kroz učenje čovjek je u stanju da se okrene od zida i krene ka svjetlu znanja; samo oni sa znanjem mogu ispuniti potrebu društva za jakim porodicama, dobrim ljudima u vlasti i mudrim savjetnicima vladara. Bez ovih pretpostavki, društvo srlja u haos.

Obrazovni put kroz Klasiku gaji vještinu više nego sama umjetnost i nauka vladanja. Konfučijeva edukacija nije bila tako jasno definirana. Kao što je inicirano i u samim naslovima iz Klasike, Konfučijevi naučnici su bili trenirani u različitim disciplinama kao što su poezija, muzika, historija i ritual, što se na površini ne čini integralnim za edukaciju o dobroj vladavini. Naučnici su bili vješti na raznolikim instrumentima, odlični u komponovanju poezije i u recitiranju, visoko nadareni kaligrafi, da nabrojimo samo nekoliko oblasti njihove stručnosti. Konfučijeva teorija smatra da takva edukacija i trening uzgaja karakter na složen i poželjan način. Nagovještaj ovoga o čemu govorimo vidimo u slijedećem odlomku iz Analekata:

Učitelj je rekao: “Kada nastavljam govoriti Ritual! Ritual! - da li mislite da ja samo buncam o nestašnoj djevojci i svili? I kada nastavljam govoriti Muzika! Muzika! - da li mislite da ja samo buncam o zvonima i bubnjevima?”

Ono što se ovdje implicira jeste da se mora naučiti nešto više nego što se nauči jednostavnim mehanizmima rituala ili muzike. Naravno, ritual i muzika imaju inherentnu vrijednost koja bi sama mogla ohrabriti studiranje i učenje njih, ali Konfučije ovdje predlaže da se vladanjem ovim postiže još nešto, nešto što je iznad granica prikladnosti u haljini ili u sviranju instrumenata. Pasus koji je citiran ranije o Knjizi pjesama sadrži slične sugestije, naime, da učenje muzike osigurava obrazovanje iznad pukog izvođenja pjesama ili historije muzičke tradicije.

Ovdje dobivamo kratak pogled na to šta Konfučije misli o ljudskoj prirodi i njezinoj dubini. Temeljno poznavanje muzike, poezije i rituala osigurava mehaničko poznavanje instrumenata, riječi i radnji i, da budemo sigurni, to je korisno samo po sebi. Na dubljem nivou, međutim, temeljno poznavanje ovih predmeta kultivira humanost karaktera koja je od najvećeg značaja. Muzika otvara dio ljudske duše koji ništa drugo ne može otvoriti; da bismo bili u mogućnosti i da sviramo i da slušamo muziku na visokom nivou, on traži čistu i izvrsnu kultivaciju tog najdubljeg dijela ljudske prirode. Isto važi i za poeziju ili kaligrafiju; i jedna i druga zahtijevaju rastuće suptilne i fine snage percepcije i ekspresije, na nivou mehanike ruke ili izgovaranja glasova, i na nivou duše.[1]

Ovo je glavna misao za Konfučija. Superiorni čovjek postaje superiorno ljudsko biće kroz kultivaciju ovog prvobitnog, iskonskoga kapaciteta unutar njih samih, kapaciteta koji dijele sa svim ljudskim bićima, ali koji oni sami kroz edukaciju i disciplinu aktualiziraju u sebi samima. Kad se razviju u ovim oblastima, njihov utjecaj na druge raste jer sva ljudska bića, kultivisana ili ne, posjeduju prirodu koja reagira na muziku i drugu ljepotu. Kao što gornji pasus indicira, muzika potiče ljude da gledaju unutar sebe, da se ujedinjuju sa drugima i da izražavaju svoja osjećanja. Naučnici sa muzičkom vještinom inspirišu ljude; ova inspirativna snaga dovodi u pitanje dio njihovog te-a spomenutog u prethodnom poglavlju.

Konfučijev superiorni čovjek služi kao primjer ljudskog intelektualnog i moralnog ideala u kineskoj misli kroza stoljeća, čak do predsjedavajućeg Mao-a i komunizma. Ovi majstori edukacije inteligencije i moralnog razvoja definiraju istinski humanitet u njegovoj najveličanstvenijoj, visokoj formi: predstava koja se javlja o njima je predstava visoke intelektualne i umjetničke profinjenosti, temeljne kultivacije ličnosti, izvrsne prikladnosti i forme i najviše moralne elegancije. Osim toga, oni su ovo postigli kroz posvećeno učenje i neumornu praksu koja počiva na njihovoj vlastitoj snazi. Mnogi humanistički sistemi daju prioritet, kao što i ovaj to čini, onome što ljudska bića mogu postići vlastitim naporima, kao suprotno od asistencije od strane Boga ili vjere. Konfučije nam govori da je temeljna ljudska priroda ista kod svakoga; ono što eventualno razlikuje ljude je učenje i praksa koju oni rade na vlastitu inicijativu kroz njihove vlastite odluke. Takvi ljudi su pravedni vlasnici titule “superiornog čovjeka”, a drugi koji ne postižu takvu distinkciju trebaju biti zahvalni što su vođeni od strane njih i da ih imaju kao primjere pravilnog ljudskog života i ponašanja. Uistinu, prema Konfučiju, karakter superiornog čovjeka napreže takvu vrstu moralne snage u onima oko njega tako da se oni osjećaju željnim da čine plemenite radnje, ili barem da se uzdržavaju od onih iskvarenih. Ovo su ljudi koji ne samo da povećavaju vrijednost vlastitih individualnih života, nego oni povećavaju i sam život za sve one u blizini njih kroza svoj primjer i njihovu vladavinu. Kao idealni ljudi aktualizirani u društvenom i političkom životu, oni svjedoče o snazi edukacije i kultivacije ljudskog života.

Konfučijevi superiorni ljudi, ako bi bili transportirani kroz vrijeme i prostor u Platonovu idealnu republiku, bili bi dočekani velikodušno i ohrabreni da zauzmu svoje mjesto među čuvarima. Kao što smo vidjeli u prethodnom poglavlju, obje verzije idealnog ljudskog bića uključuju visok moralni razvoj i komponentu službe društvu kroz vladavinu. Ono što ih također ujedinjuje je vjerovanje da samo oni koji su dokazano sposobni da vladaju trebaju, ustvari, i da vladaju. Zbog toga, politički model predstavljen od strane obje filozofije je sistem unaprjeđenja isključivo po zasluzi, kao opozitan čistoj krvnoj aristokraciji. Oni sa zaslugama trebaju vladati, a oni bez zasluga moraju biti vođeni, ili pomognuti da upravljaju sami sebe. Zasluga je riješena kroz obrazovni sistem, tako da put do tutorstva u Platonovoj idealnoj državi, kao i Konfučijev put do državne službe, zahtijeva suštinsku prijašnju edukaciju i kultivaciju.

Sokratove ideje o edukaciji čuvara, kao i za sve druge uloge u dobro uređenom društvu, raširene su kroz cijelu Državu. Knjiga 2 i 3 osigurava suštinske konverzacije o specifičnim komponentama obrazovnog plana. Kasnije se knjige zadubljuju u moralne beneficije matematičke edukacije, a čak i kasniji dijelovi objašnjavaju Sokratov pogled na sistem unaprjeđenja isključivo po zasluzi upoređujući ga sa četiri nenormalne forme vladavine, naime, timokracijom, oligarhijom, radikalnom demokracijom i tiranijom. Interpretacija svih njih do u detalje prevazilazi obim naše analize. Umjesto toga, ovdje nudim sintezu Sokratovog bazičnog razumijevanja dobro uređene države, čuvara koji njome upravljaju i kako su ovi čuvari identificirani i kultivirani kao čuvari dobra za društvo kao cjelinu. Možda je najbolje mjesto za početak ove sinteze Sokratov “Mit o metalima” u Knjizi 3.

Učenjaci religije ističu “Mit o metalima” kao mjesto koje dokazuje Platonovu funkcionalnu teoriju religije. To je religiozni mit i priča koja služi kao korisna funkcija u društvu svejedno da li je ili nije historijski tačna. “Istina” koju nosi mit ili priča – to su metafizičke ili filozofske istine koje opstaju uprkos nedostatku činjenica u priči samoj. Sokratova priča o metalima je takav mit, fantastičan, imaginativnih korijena, mit koji ilustrira filozofsku istinu o realnosti, u ovom slučaju o razlikama među ljudskim darovima i mogućnostima, ili kako Sokrat to naziva: ljudskim prirodnim mogućnostima. Mit kaže ovako: Sva ljudska bića imaju majku zemlju kao svoj zajednički izvor. Međutim, bogovi su postavili metale zlata, srebra i željeza na zemlju i, dok se ljudi pojavljuju sa istog izvora, oni su diferencirani jedan od drugog zadržavajući unutar sebe srebro, zlato i željezo. Neki ljudi “sadrže” ili već jesu zlato, drugi su srebro ili željezo. Zatim, mit u formi priče objašnjava istinu koja se javlja u ljudskoj stvarnosti. Mikstura metala preko običnog čovječanstva obezbjeđuje činjenicu da, dok dva “zlatna” roditelja najvjerovatnije rađaju “zlatnog” potomka, oni su mogli imati i “srebreno” ili “željezno” potomstvo. Nema garancije da će zlato proizvesti zlato, ili da će srebro proizvesti srebro; zlato možda proizvede srebro, a željezo možda proizvede zlato. Po Sokratovoj shemi, čuvari su zlato, vojnici su srebro, a zanatlije i farmeri su željezo. Sve uloge su neophodne i sve one formiraju dio upotpunjene cjeline društva, ali hijerarhija postoji unutar osnova egalitarizma: zlatni treba da vladaju ostalima, uključujući i njih same. Samo oni koji iskazuju zlatne karakteristike treba da vladaju; oni koji iskazuju srebrene ili željezne karakteristike, oni moraju da izvršavaju društvene zadatke koji odgovaraju tim metalima. Zato, društvo treba da bude strukturirano tako da obrati pažnju na određene metale u svakoj osobi kako oni koji posjeduju zlato ne bi bili stavljeni u službu željeznih profesija, a oni koji posjeduju željezo u službu zlatnih profesija. Haos se javlja onda kada su ljudi stavljeni na pozicije, posao ili odgovornosti koje ne odgovaraju njihovoj inherentnoj prirodi ili rasporedu. Ljudski prirodni metali, njihovi prirodni talenti i darovi, moraju biti primijećeni i kultivirani pravilno za dobro uređenje društva. Ovo se postiže edukacijom.

Kroz Državu, Sokrat govori o nadgledanju i testiranju koje ljudi moraju izdržati da bi supervizori mogli odrediti njihov «metal», ili da bi se, kada je određen, «metal» u osobi razvio i aktualizirao u potpunosti. Svako dobija osnovnu naobrazbu, ali onda eventualno ide dalje ka specijaliziranim studijama kada njegove prirodne mogućnosti i naravi dođu do izražaja. Na svakom nivou, ljudi dobivaju edukaciju dizajniranu tako da izvuče onu najbolju humanost u njima kao i najpotpunije izražavanje njihovog “metala”. Najbolja edukacija također postiže balans između duše i tijela. Sokrat objašnjava u Knjizi 3 da oni koji dobivaju prekomjeran trening iz muzike i poezije na račun fizičkog ili atletskog treninga postaju nježni, slabi i mlitavi. Obrnuto, oni koji dobivaju samo atletsku naobraznu teže da rješavaju svaki problem nasiljem i divljaštvom. Ljudska bića su raznolikih gledišta i moraju biti obrazovana kao takva da bi postigla svoj potpuni potencijal kao ljudi i bića sa osobitim darovima ili «metalima» koji su jedinstveni za njih.

Oni koji su nadareni za čuvare, naravno, dobivaju najnaporniju i visoko naprednu edukaciju jer je odgovornost za vladanje cijelom državom na njihovim ramenima. Sokrat zauzima većinu Knjige 2 i 3 raspravljajući o vrsti edukacije koju čuvari treba da dobiju. Ovi dijelovi su neki od najraspravljanijih pasusa Države jer Sokrat poziva na strog i pažljivo strukturiran edukacioni raspored za čuvare koji se mnogima na savremenom Zapadu čini kao da je cenzuriran i limitiran. Sokrat u ovim dijelovima tvrdi da čuvari ne trebaju biti izloženi određenim vrstama literature, muzike ili drame, jer oni teže da kreiraju određene kvalitete duše koji ultimativno umanjuju čuvareve mogućnosti da raspoznaje dobro i da vlada ispravno. Mnoga klasična djela iz antičkog grčkog perioda, kao što su djela Homera i Hesioda, nisu među onima koja su dozvoljena čuvarima zato što prikazuju pozitivnim heroje kao što su Ahilej ili, čak, bogove na manje pozitivne načine. Određene uloge u dramskim djelima su zabranjene za igranje onima koji žele postati čuvari jer će ih igranje takvih uloga u teatarskoj produkciji povući da imitiraju ili podržavaju nemoralno i problematično ponašanje, a ovo bi moglo razviti kapacitet u njihovim dušama za takvo ponašanje. Duše čuvara moraju biti pomno čuvane i uzgajane pažljivo od ranog djetinjstva tako da su u njihovom najdubljem biću okrenuti ka dobroti, ljepoti, redu i pravdi. Njihova uloga kao čuvara nalaže ovaj kvalitet duše i sva pažnja mora biti poduzeta da bi se stvorio taj kapacitet u njima od samog početka i jednom predstavljen na kultiviran način. U Knjizi 2 Sokrat kaže o mladim čuvarima: “U ovom osjetljivom dobu oni su najpodložniji pritisku i zato će najvjerovatnije usvojiti svaki i sve modele uspostavljene prije njih.” Kasnije, on brani cenzuru određene poezije i drugih umjetničkih izražavanja:

Na ovaj način možemo zaštititi naše čuvare od odrastanja u prisutnosti zla, u postojećim pašnjacima otrovnih biljaka gdje će ispašom, malo-pomalo i dan za danom, oni akumulirati veliku količinu korupcije u svojim dušama.

U svim vremenima, učitelji su uvjereni u to da je duša ljudi, posebno čuvara, ono što treba kultivirati. Sokrat tvrdi da, pošto se obrazovanje vrši na nivou duše, muzika i naobrazba iz poezije su možda najvažnije komponente rasporeda. On ovako objašnjava svome studentu Glaukonu:

Zato je naobrazba iz poezije i muzike prva po važnosti, Glaukone. Ritam i harmonija imaju najveći utjecaj na dušu; oni prodiru u njezine najdublje dijelove i tu se zadržavaju nepomično. Ako je duša pravilno istrenirana, oni donose otmjenost, a ako nije, oni donose suprotno. Onaj ko je pravilno obrazovan u ovim stvarima najbrže će percipirati i utvrditi odsustvo ili perverziju ljepote u umjetnosti ili prirodi. Sa istinski dobrim ukusom on će se ne samo oduševljavati lijepim stvarima, nego će ih hvaliti i lijepo dočekivati u svojoj duši. On će ih njegovati i sam će poželjeti da postane lijep i dobar. Dok je još mlad i još u nemogućnosti da shvati zašto to čini, on će odbijati i mrziti ono što je ružno, a kasnije, kada razum bude mogao da se obrazuje, njegov afinitet za ono što je dobro i lijepo će ga voditi da to i prepozna i prihvati.

Ovdje je bit u duši, ili unutarnjem ja, kako neki danas više vole da nazivaju karakter. Ovo mora biti razvijeno u svakoj tački, kroza svaki pristup i u svakoj komponenti rasporeda. Kao i Konfučijevi učenjaci, Sokratovi čuvari dobivaju intenzivnu edukaciju iz mnogih disciplina uključujući muziku, poeziju, gimnastiku, matematiku i mnoge druge oblasti, sve sa ciljem uzdizanja pojedinaca okrenutih, u dubini njih samih, prema pravdi, dobru i harmoniji. Samo takvim pojedincima može se povjeriti upravljanje cijelom državom; samo sa takvim ljudima na kormilu brod države će sigurno ploviti u često grubim vodama svijeta.

Takvo shvatanje obrazovanja ljudi, posebno za čuvare, može da oblikuje centralnu definiciju pravde, prema Sokratu, koja je glavna preokupacija cijele konverzacije u Državi. Iz Knjige 1 pa nadalje, diskusija se uvijek iznova vraća konceptu pravde i pitanju kako se ona definira. Prema kraju Knjige 4, nakon što se u skoro dvije cijele knjige raspravlja o edukaciji čuvara, Sokrat iznosi definiciju pravde u potpunosti isprepletenu sa modelom obrazovanja koji je iznio. On kaže:

Onda pravda nije ništa drugo nego snaga koja dolazi iz dobrih upravljača i dobrih građana... U stvarnosti, pravda nije pitanje spoljašnjeg ponašanja već način na koji čovjek privatno i istinski upravlja samim sobom. Pravedan čovjek ne dozvoljava različitim dijelovima svoje duše da se sukobljavaju jedan sa drugim ili da uzurpiraju funkcije jedan drugog. On je svoj vlastiti život postavio u red. On je sam svoj gospodar i sam svoj sudija. On je postao prijatelj sa samim sobom. On je uskladio tri dijela svoje duše: visoki, srednji i niski, kao tri osnovne note muzičke skale, i sve intervale između njih. Kad je sve ovo sastavio umjereno i harmonično, on će napraviti prvo jednog čovjeka od sebe pa onda mnoge druge. Tek onda će on biti spreman da radi šta god treba da radi u društvu: zarađuje novac, trenira tijelo uključujući se u politiku ili u biznismenske transakcije. U svim javnim aktivnostima sa kojima je povezan on će nazivati pravednim i lijepim samo ono što obavlja i što je harmonizirano i štititi njegov vlastiti red koji smo upravo opisali. Znanje koje razumije smisao i važnost takvog upravljanja on će nazivati mudrošću.

Pravednost sama po sebi, potom, zavisi od ljudi različitih profesija i uloga u društvu za koje su od djetinjstva obrazovani na pravilima ljepote i dobrote. Osim toga, društvo koje zavisi od toga hoće li takvi ljudi vladati njime mora samo biti strukturirano tako da rađa te iste vrste ljudi za svoje unaprjeđivanje. Prema tome, centralnu ulogu u obrazovanju zauzima društvo. Edukacija je mehanizam kroz koji se razvija najviši i najbolji ljudski kapacitet; i najbolje forme obrazovanja su one koje, bez obzira o kojem se neposrednom predmetu radi, imaju glavni naglasak na kultivaciji ljudske duše okrenutoj ka pravdi, ljepoti i dobroti. Bez takvih pojedinaca na svim nivoima, društvo je izgubljeno.

Gülen, unutar islamske perspektive, mnogo stoljeća poslije Konfučija i Sokrata, u velikoj mjeri predstavlja rezonantnu teoriju obrazovanja, duše i ljudskog razvoja. On, kao i njegove antičke kolege, razumije ljudsku suštinu kao nešto što podrazumijeva tjelesnu, mentalnu i duhovnu komponentu. Svaka od ovih komponenata mora biti razvijena pravilno kako bi postigla puni ljudski potencijal, a ovaj razvoj se postiže kroz obrazovanje. Gülen objašnjava:

Mi smo bića koja ne sačinjavaju samo tijelo ili um, osjećanja ili duša; prije toga, mi smo harmonične kompozicije svih ovih elemenata. Svako od nas je tijelo upleteno u mrežu potreba, kao i um koji ima suptilnije i vitalnije potrebe od tijela, i koji je gonjen brigama oko prošlosti i budućnosti...

Osim toga, svaka osoba je biće sačinjeno od osjećanja koje ne mogu biti zadovoljene umom, i biće duše, kroz koji mi stičemo naš esencijalni ljudski identitet. Svaki pojedinac je sve ovo. Kad se muškarac ili žena, oko kojih se svi sistemi i napori okreću, shvataju i ocjenjuju kao bića sa svih ovih aspekata, i kad su sve naše potrebe ispunjene, mi ćemo postići istinsku sreću. U ovom trenutku, istinski ljudski napredak i razvoj u relaciji sa našim osnovnim bićem moguć je jedino kroz obrazovanje.

Ovdje vidimo rezonancu sa Sokratovom definicijom ljudskog bića koje ima tri različita dijela: um ili dušu, nagone i tijelo. Svi dijelovi moraju biti razvijeni ispravno i moraju funkcionirati na pravi način unutar osobe u cilju potpuno ljudske ostvarenosti. Gülen izražava slične dijelove u svom pasusu, naime, da je svaki muškarac ili žena kompleks komponenti koje moraju biti razvijene unutar njih i koje moraju biti organizirane harmonično unutar njihovog bića da bi se ostvario ljudski napredak.

Ovaj pasus i drugi poput njega formiraju dio šire diskusije o historiji u kojoj Gülen pronalazi razvoj civilizacija i Istoka i Zapada. On smatra da, iako zapadna civilizacija dominira u svijetu posljednjih nekoliko stoljeća, i iako je ona osigurala sebi vodeću riječ u nauci i tehnologiji, pogled na svijet modernog Zapada je materijalistički i, iz tog razloga, nedostatan. Zato zapadnjačka perspektiva gleda na ljudska bića većinom materijalističkim pojmovima i teži da postigne ljudski napredak u tim, reduciranim granicama.

U takvom pristupu žrtvovane su ostale dimenzije ljudskog bića, koje je duhovno, i to žrtvovanje je stvorilo mnoge društvene krize. Dio Gülenove vizije za budućnost uključuje kombiniranje najboljeg iz kulture Zapada, koja je naučna i tehnološka, sa najboljim iz kulture Istoka, koja je duhovna i moralna, u cilju stvaranja potpunije razvijene i sveobuhvatne ljudske kulture koja će cijeli svijet povesti u novu eru.

Za Gülena, kao i za Sokrata i Konfučija, ni pojedinac ni društvo ne postižu potpuni potencijal bez obrazovanja. Gülen vidi obrazovanje kao sredstvo kojim ljudi postaju prava bića kojim ih je Bog i stvorio da budu. Prema tome, postati obrazovan je najvažniji životni zadatak. On kaže:

Osnovna dužnost i svrha ljudskog života je da teži da razumije. Napor da se to učini, poznat kao obrazovanje, savršen je proces kroz koji mi zarađujemo, u duhovnoj, intelektualnoj i fizičkoj dimenziji našeg bića, čin koji nam je dodijeljen kao savršeni obrazac kreacije... Naša osnovna dužnost u životu je da steknemo perfekciju i čistoću u svom razmišljanju, percepciji i vjerovanju. Ispunjavajući našu dužnost služenja Stvoritelju, Hranitelju i Zaštitniku, i probijajući misteriju kreacije kroz naš potencijal i mogućnosti, mi težimo da postignemo čin istinske humanosti i postanemo vrijedni blaženog, vječnog života u drugom, uzvišenom svijetu.

Ovdje Gülen stavlja učenje i obrazovanje na najfundamentalniji nivo ljudske svrhe. Jednostavno rečeno, svrha ljudskog života je da čovjek u potpunosti postane čovjekom, a to se događa kroz učenje i znanje. Gülen, kao musliman, ovo stavlja unutar šireg konteksta služenja Bogu, ali može se postaviti jednako jednostavno u viši aristotelovski kontekst u kome je svrha ili funkcija svega da bude samo po sebi potpuno i perfektno, i sve je prirodno obdareno unutarnjim komponentama i kapacitetima da bude perfektno samo po sebi i stavljeno u pravi kontekst. Ljudska bića su rođena sa kapacitetom da postanu u potpunosti humana i, za Gülena (kao i za Aristotela, Sokrata, Konfučija i mnoge druge), urođeni mehanizam da se postane u potpunosti human je naš kapacitet da učimo kroz obrazovanje. Gülen kaže:

Pošto je “stvarni” život jedino moguć kroz znanje, oni koji zanemaruju učenje i poučavanje smatraju se “mrtvima”, čak iako su biloški živi. Mi smo stvoreni da učimo i da razmjenjujemo ono što smo naučili od drugih.

Gülen govori kroz svoje djelo o potrebi za općom edukacijom za sve ljude da bi civilizacija funkcionirala. On tvrdi da su ljudi jedino civilizirani do stepena do kojeg su obrazovani, posebno u tradicionalnim vrijednostima određene kulture. Kohezija u životu na svim nivoima dolazi kroz edukaciju svih građana nacije ili države u zajedničkom pogledu na svijet i u sržnim vrijednostima. Transnacionalni Gülenov pokret, međutim, fokusira se na edukaciju daleko iznad datog skupa kulturnih vrijednosti i normi. Skoro hiljadu škola (u vrijeme pisanja ove knjige) kojima rukovode sljedbenici Gülenovog pokreta i koje funkcioniraju u cijelom svijetu, obrazuju djecu i mlade u punom opsegu akademskih disciplina: prirodnim naukama, matematici, historiji, jezicima, književnosti, društvenim ili kulturološkim studijama, umjetnosti, muzici i mnogim drugim. Ljudi inspirisani Gülenovim učenjem otvorili su škole u Turskoj nakon što je vlast dozvolila otvaranje privatnih škola dok god se pridržavaju državnog obaveznog rasporeda i dokle god prihvataju državni nadzor. Škole uređene od strane učesnika u Gülenovom pokretu u drugim državama funkcioniraju sa istim osnovama obrazovnog pristupa kao i škole u Turskoj, ali sa rastućim utjecajem domaćih država i njihovih nacionalnih kultura i vrijednosti. Gülen osobno ima veoma malo, ili nimalo, kontakta sa školama i, u suštini, nije ni upoznat sa tačnim brojem škola ili njihovim imenima. Njegov rani vlastiti primjer kao nastavnika, kao i njegove ideje o edukaciji, globalnoj zajednici, ljudskom progresu i tako dalje, jednostavno, inspirisale su generaciju ljudi da otvore škole po cijeloj Turskoj, Centralnoj Aziji, Evropi, Africi i drugdje da se bore sa vječitim problemima neznanja, siromaštva i raskola.

Osnovna struktura i karakter škola je takva da su finansirane od strane volonterskih organizacija, grupa iz građanske zajednice i studentskim školarinama; lokalni administratori pomažu sa infrastrukturom i učitelji koji rade unutar njih svjesni su da služe drugima, često za niske plate. Kao što sam spomenula u uvodu ove knjige, ja sam posjetila mnoge od ovih škola u Turskoj, i upoznala se sa sponzorima ovih škola, to su lokalni biznismeni i lokalne vođe zajednice koji su se udružili da naprave škole u svojim respektabilnim regijama. U mnogim instancama, škole su najmoPošto je “stvarni” život jedino moguć kroz znanje, oni koji zanemaruju učenje i poučavanje smatraju se “mrtvima”, čak iako su biloški živi. Mi smo stvoreni da učimo i da razmjenjujemo ono što smo naučili od drugih.dernija arhitektonska zdanja u datoj oblasti, njihovi zidovi su pokriveni fotografijama studenata koji primaju medalje na raznim nacionalnim i internacinalnim naučnim takmičenjima i posjeta od strane turskih ministara i članova Parlamenta; učionice, laboratorije i uredski materijali visoko su funkcionalni i profesionalnog izgleda i kad su upotrebljavani od strane stotina radoznalih studenata. Studenti su bistri, otvoreni i željni da vježbaju svoj engleski sa američkim posjetiocima; direktori, administratori i učitelji su fokusirani, posvećeni i ponosni na svoje škole i studente, i mnogi od njih žive u prostorijama sa studentima u školi koja je često internatskog tipa. Objedovala sam sa mnogim turskim familijama koje šalju svoju djecu u ove škole i postavljala im isto pitanje u svakom gradu, u svakoj regiji: Zašto šaljete svoju djecu u ove škole? Odgovor je svaki put bio isti: Šalju ih zbog posvećenosti učitelja svom poslu, kvalitetnom rasporedu i globalnoj viziji koju škola, kroza svoje učitelje, promovira sa poštovanjem prema čovječanstvu u globalu, edukaciji, toleranciji i dijalogu.

Gülenova obrazovna vizija uključuje ne samo škole, već i porodice, zajednice, medije. Sve glavne komponente društva moraju biti centrirane prema radu u obrazovanju omladine u cijelom blagotvornom znanju.[2] Ulozi su veoma visoki jer budućnost nacije ili civilizacije zavisi od omladine. Gülen kaže:

Ljudi koji žele da imaju zagarantiranu budućnost ne mogu biti ravnodušni na to kako će se njihova djeca obrazovati. Porodica, škola, okolina i mas-mediji bi trebali sarađivati kako bi osigurali željeni rezultat....Posebno bi mas-mediji trebali da doprinose edukaciji mladih generacija slijedeći obrazovnu politiku odobrenu od strane zajednice. Škola treba da bude perfektna koliko može da bude sa respektom prema svom rasporedu, naučnom i moralnom standardu učitelja i fizičkim uvjetima. Porodica mora osigurati potrebnu toplinu i atmosferu u kojoj će odgajati djecu.

Ovdje vidimo da Gülen izražava svoje brige visoko rezonantno sa Sokratovim izražavanjima istih briga u Državi. Kao što smo naprijed vidjeli, Sokrat ide tako daleko da se bori za cenzuru pjesnika i muzičara, koji su bili mas-mediji antičke Grčke, tako da su čuvari izloženi jedino umjetničkim ekspresijama koje će hraniti njihovu dušu. Dok Gülen nigdje ne priziva cenzuru na način na koji to čini Sokrat, on sa Sokratom dijeli zajedničku brigu za pravilnom edukacijom u cilju da postigne što potpunije ostvarenje čovječanstva, koje uključuje podršku roditelja i zajednice, okoline i škole, osnovne misli i moralne standarde učitelja.

Možemo dalje vidjeti značaj obrazovanja za cijelo čovječanstvo kad Gülen govori o ulozi konsultacije u islamu posebno i u društvu uopće. On posvećuje cijelo poglavlje ovoj temi u Statui naših duša i u ovom poglavlju Gülen jasno podvlači vitalnu ulogu koju visoko obrazovani ljudi igraju u budućnosti društva te o vrstama edukacije potrebne za današnji globalizirani svijet. On počinje citirajući ajet iz Kur’ana koji vladarske poslove stavlja u istu ravan sa zajedničkom konsultacijom i obavljanjem regularnih molitvi. On nastavlja navodeći centralnu važnost koju ima konsultacija unutar islama, toliko da zajednica bez nje nije stvarno muslimanska u potpunom smislu. On nastavlja objašnjavajući kako to funkcionira u muslimanskom društvu:

Savjetovanje je jedna od primarnih dinamika koja održava islamsko uređenje kao sistem. Savjetovanju pripada najvažnija misija i dužnost rješavanja stvari koje se tiču i individualca i društva, ljudi i države, nauke i znanja i ekonomije i sociologije, ukoliko naravno postoji nass (božanska odluka; ajet iz Kur’ana ili naredba Poslanika, presudna u svakoj tački kanona zakona) sa jasnim značenjem o ovim stvarima.

Čak i vladari moraju rješavati stvari konsultirajući se. Konsultacija je metod kojim vladar ili vladari donose odluke koje utječu praktično na sve oblasti života, od individualnih do zajedničkih. Gülen troši nekoliko strana podvlačeći napisane pasuse koje podržavaju konsultaciju i objašnjavajući historiju tog pitanja u islamu, i on ponovo uspostavlja upute za njegovu praksu. On zatim dolazi do centralnog pitanja o tome ko odgovara za konsultaciju. Sa kim se vladari trebaju konsultirati? Ko je kvalificiran da služi kao savjetnik? Gülen odgovara:

Budući da stvari koje se prezentiraju za razmišljanje zahtijevaju veliki stepen znanja, iskustva i ekspertize, komitet za savjetovanje mora biti sastavljen od ljudi koji su odlikovani takvim kvalitetima. Ovo jedino može biti komitet sačinjen od ljudi visokoga kalibra, koji su u mogućnosti da riješe mnoge probleme. Posebno danas, kad je život postao još više kompliciran, kada je svijet globaliziran, i svaki je problem postao planetarni problem, vitalno je da oni koji su kompetentni u prirodnim naukama, inžinjerstvu i tehnologiji, koji se u većini stvari smatraju dobrim i pravilnim od strane muslimana, trebaju učestvovati u tom konsultiranju pored onih ljudi visokoga kalibra koji poznaju suštinu islama, stvarnost u kojoj žive, duh vremena i naučne discipline. Savjetovanje može biti postignuto sa visoko kvalificiranim ljudima iz različitih ovosvjetskih nauka, znanja i drugih potrebnih oblasti, tako da donesene odluke budu supervizirane od strane religijskih autoriteta za kompatibilnost i slaganje sa onim šta oni predlažu unutar islama.

U ovom pasusu mi počinjemo uviđati visoki standard sa kojim se ljudi moraju susresti u cilju da funkcioniraju kao savjetnici. Važno je zapamtiti da Gülen izražava viziju za islamsko društvo, za koje on vjeruje da je najbolja vrsta društva.To da li se neko slaže sa njim ili ne – u ovom slučaju je irelevantno. Naša poenta ovdje je da je unutar njegovog predviđenog društva edukacija apsolutno vitalna za sve ljude da održe osnove ljudskog postojanja. Osim toga, visok nivo edukacije je potreban od strane elitnoga kadra individualaca koji trebaju da služe kao savjetnici vladarima kada su u pitanju posebni problemi, ili koji mogu da služe kao i sami vladari na nekom nivou. Gülen dalje objašnjava:

Na osnovu različitih okolnosti i oblasti, upravljanje i sastav komiteta za savjetovanje mogu se promijeniti, ali kvalifikacije i atributi tih odabranih ljudi, kao ljudi znanja, pravde, socijalne edukacije i iskustva, mudrosti i pameti, nikad se ne smiju promijeniti.

Više često nego nikako, ovi savjetnici bi bili «idealni ljudi» ili “ljudi srca”, kako Gülen objašnjava u svom djelu, a što smo objasnili u prethodnom poglavlju. Savjetnici su oni koje škole inspirisane Gülenom pokušavaju da obrazuju, mladi ljudi koji će ići u svijet sa vrlim karakterima kao i visokim nivoom akademskog treninga u različitim profesijama. Neki od tih mladih ljudi će postići izvanredne nivoe uspjeha i mudrosti, i bit će pozvani da služe kao savjetnici. Radeći tako, oni će biti generacija «idealnih ljudi» koji će ući u novu društvenu stvarnost koja će popraviti lažnu razdvojenost između nauke i religije, koji će uhvatiti u mrežu Istok i Zapad i koji će ponuditi potpuno novi način života na svijetu.

Za Gülena, nema drugog načina da se strukturira društvo koje zaslužuje da se nazove “ljudskim” i sigurno nema drugog načina koji može biti nazvan islamskim. Ljudska bića imaju unutar sebe kapacitete da postignu perfektnost kao ljudi, kao oni koji aktualiziraju tu perfekciju u njima samima i koji moraju utjecati na društvo, kao vladari i savjetnici, osnovni lideri zajednice. Da bi se dogodila svaka od ovih stvari, ljudi moraju biti obrazovani na internacionalnom nivou i na ispravan način. Škole proistekle iz transnacionalnog Gülenovog pokreta savremene su inicijative ove intencije, i one teže da obrazuju svoju omladinu iz svih dijelova društva da bi ti mladići i djevojke postali visoko istrenirani i vrli ljudi koji, kao i Konfučijevi superiorni ljudi, utječu na sve i svakoga oko njih snagom (te) svoga znanja, dobrote i ljepote.

Svaki od naših učesnika trijaloga predstavlja snažnu viziju onoga šta je moguće na ljudskom društvenom i političkom nivou. Snaga ove vizije je priznanje, ne u malom dijelu, spiritualnom i nematerijalnom kvalitetu koga sve trojica, na svoj način i unutar svojih vlastitih kulturnih i lingvističkih rubrika, priznaju kao centralni dio humanosti. Ovaj “duhovni” kvalitet je ono što, u njihovim respektabilnim pogledima, ljudska bića razlikuje od ostatka živih bića. Sve trojica čvrsto vjeruju u naše inherentne snage da razviju naše urođene kapacitete do perfekcije, iako sve trojica znaju da mnogi ljudi nikada neće upotrijebiti te moći. Njihovo vjerovanje u ovu moć, upotrijebljenu ili ne, jeste ono što Konfučija, Sokrata i Gülena čini humanistima u najširem smislu riječi. Oni vjeruju u ljudsku moć da čovjek može postati usavršeni, idealni čovjek.

Nadalje, zato što to ljudi mogu učiniti, oni to i moraju učiniti. Ova trojica mislilaca nisu ni fatalisti ni deterministi. One ne gledaju na ljude, pojedince ili zajednice, kao na zaloge povijesti ili fatuma. Posebno Gülen, iako se u svome svjetonazoru oslanja na Svemoćnog i Sveznajućeg Boga, opominje svoje čitaoce da preuzmu odgovornost za sebe i za svijet. Ovaj izazov odgovornosti je veliki izazov u svakom dobu, ali možda naročito u našem dobu u kome se događaju brze promjene i koje nas silno poziva da se više susrećemo jedni s drugima. U narednom poglavlju vratit ćemo se ovom pitanju odgovornosti.

[1] Nedostatak mjesta u ovom poglavlju ne dozvoljava da se navede interesantna komparacija između umjetničkog dostignuća Konfučijevih učenjaka i dostignuća islamskih kaligrafa, oba proizišla iz njihove respektabilne filozofske i religiozne perspektive.
[2] Ovo se slaže sa Millovom idejom, objašnjenom u ranijem poglavlju, da sve društvene institucije moraju biti dizajnirane tako da kultiviraju ili obrazuju ljudske urođene kapacitete za visoka zadovoljstva.

p
Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.