I prije poslanstva živio je kao vjerovjesnik

1. ČOVJEK OD POVJERENJA

Period njegovog djetinjstva, mladalačkih i dana punoljetnosti – svi su bili poput uvoda u poslanstvo, poput koraka i stepenica, toliko da, kada je obznanio svoje poslanstvo, mnogi od onih koji su ga poznavali odmah su mu povjerovali i pokorili mu se.

Jer on u svom životu nijednom nije slagao. Taj isti čovjek sada počinje da im govori o Allahu, dželle šânuhu, i da tvrdi da je vjerovjesnik. Čovjek koji ni o najmanjim stvarima nije govorio ono što je netačno, kako može da se dogodi da o ovako velikim i veličanstvenim stvarima (kao što je poslanstvo) može lagati?[1] To je apsolutno nemoguće! Ljudi tog perioda tako su razmišljali, iako nisu svi, ali oni koji su se oslobodili zavidnosti i tvrdoglavosti odmah su mu povjerovali. Period koji je preživio taj narod, tačno je, bio je period neznanja (džâhilijeta). Međutim, ovo je bilo ime za period koga su živjeli oni koji su bili izvan vremena specifična njemu, inače, on nikada nije živio u džâhilijetu. On je bio povjerljiv čovjek. Njega je svako takvog prihvatao. Toliko je bio povjerljiv da biste, ako biste željeli da idete u boj i ako bi vam u tom slučaju trebalo da ostavite ženu kod nekoga, bez imalo sumnje mogli otići kod Muhammeda, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, i ostaviti je kod njega. Dok biste se vratili, ne biste imali nimalo sumnje da će on podići glavu i pogledati je. Ako ste naumili da treba nekom da predate svoj imetak, bez ijednog truna sumnje mogli biste otići kod Muhammedu’l-Emîna i predati mu svoj imetak. Mogli biste mu predati svoj imetak vjerujući da mu neće načiniti ni trun štete. Željeli biste da o nekom problemu saznate najtačnije riječi? Odmah biste potrčali da slušate “Čestitog slavuja”, koji je simbol istine, a prema onome što ste čuli od njega donijeli biste konačnu odluku i u svakom poslu njegove riječi prihvatili biste to kao temelj. Jer, on nikada, nijednom nije izgovorio laž.

Želite li za to dokaz? On je izišao na brdo Ebû Kubejs i upitao ljude koji su bili oko njega:

“Ako bih vam rekao da se iza ovog brda nalazi vojska spremna da vas napadne, da li biste mi povjerovali?”

Iz svih usta čulo se: “Da, povjerovali bismo, zato što nikada nismo čuli da si lagao.”[2] Među onima koji su ovo izgovorili nalazili su se i neprijatelji vjere poput Ebû Leheba i Ebû Džehla. Međutim, svi su potvrdili njegovu iskrenost u govoru i svi su se predali Njegovoj povjerljivosti.

Još dok je bio u utrobi majke, izgubio je oca, a kada je napunio šest godina, izgubio je i majku. Nakon toga pod zaštitu ga je uzeo njegov djed Abdulmuttalib. Odmah nakon što je stupio u osmu godinu, i djed mu je umro. Kao da ga je sudbina odvajala od svega ostaloga, a u potpunosti ga pripremala za pokornost Allahu, dželle šânuhu! Svi oni zaštitnici koji su mu mogli pružiti ruku pomoći otišli su sa ovog svijeta jedan po jedan, a on je ostao u svjetlosti tevhîda (monoteizma) i direktno osjetio tajnu Jednoće; na djelu mu je nagoviještena zaštita Allaha, dželle šânuhu. On je riječi kelime-i tevhîda[3] i Hasbunallâh[4] osjećao još od početka u svojoj savjesti. Zbog toga su svi vidljivi uzroci trebali da se udalje od njega, i tako je bilo.

Imena njegovih roditelja, koji su bili uzrok njegovog dolaska na ovaj svijet, bila su: Abdullâh, što znači Allahov rob, i Âmina, što znači povjerljiva i istinita. Da, on je došao na ovaj svijet od majke koja rađa povjerljivost i koja je nosilac emâneta povjerljivosti. Još prije poslanstva otac ovog časnog čovjeka, koji je bio okićen robovanjem Allahu, dželle šânuhu, nosio je ime koje je imalo značenje “Allahov rob”. Ovo nisu slučajnosti – zato što je sve ovo ovako odredio Allah, dželle šânuhu.

2. ON JE ODRASTAO KAO SIROČE

On je odrastao kao siroče. U budućnosti ga je čekala jedna velika dužnost, koju je trebao podnijeti. I za nju je odsad trebao da se priprema. Trebao je da se odgoji tako da bi podnio sve teškoće koje će doći i da bude na vrhuncu tevekkula.[5] Allah, dželle šânuhu, sačuvao ga je da ne bude čovjek koga je bogatstvo razmazilo ili čovjek koga je siromaštvo učinilo nespretnim. On je učinio da se odgoji kao čovjek koji će u svakom periodu života sačuvati umjerenost i ustrajnost, a daleko od pretjeranosti i zastranjivanja.

Za jednog lidera bilo je veoma važno da proživi tako teške dane. Trebao je da zna šta znači biti siroče, da bi se prema svojim sljedbenicima odnosio milostivo kao jedan otac; okusio je siromaštvo da bi poznavao stanje onih kojima je upravljao i na osnovu toga se prema njima ophodio. Ovo je u veličanstvenom moralu Allahovog Poslanika bila suština, koja je, poput životne vode, zemlje i zraka hranila Njegovo svojstvo da pruži ruku siročetu i siromahu i da brine o njima. Kasnije, kada je izišao na sami vrh, nimalo nije odustao od tog prvog načina života; cio život je potpuno isto živio i time bio ličnost koja nema sebi ravnog. Tokom cijelog života nikada nije uzviknuo na siroče i nikada nije odbio prosjaka. Zapravo, to mu je Allah, dželle šânuhu, naredio riječima:

Zar nisi siroče bio, pa ti je On utočište pružio, i za pravu vjeru nisi znao, pa te je na Pravi Put uputio, i siromah si bio, pa te je imućnim učinio? Zato, siroče ne ucvili, a na prosjaka ne podvikni, i o blagodati Gospodara svoga kazuj! (Ed-Duhâ, 93/6-11)

Kad god pročitam ovu suru, iako mi je otac preselio na Âhiret davno, ja je poput šefadžije predajem Allahovom Poslaniku i molim ga da me ne odbija sa svojih vrata riječima: “Evo, na tvojim vratima stoji jedno siroče, aman, ne odbijaj ga!”

a. Poslanik uz Abdulmuttaliba

Abdulmuttalib je svjetlost poslanstva u njemu mnogo ranije osjetio. Dani koje je provodio sa njim bili su uvijek berićetli i sretni. Njega je vodio na skupove starijih ljudi, počašćavao ga i uvažavao.[6] U njemu je vidio spas čovječanstva. U očima Allahovog Poslanika postojala je dubina pogleda, koja se nije mogla primijetiti ni kod koga drugog. Možda je jedan od njihovih predaka Luej, za koga se govorilo da je bio vjerovjesnik, nagovijestio da će iz njihovog poroda doći jedan takav vjerovjesnik, a na osnovu čega je Abdulmuttalib ili osjetio ili otkrio da će to biti njegov unuk. Čak se može reći da je zbog toga mnogo volio svoga unuka, pa čak bio i ljubomoran na druge. Ovaj veliki čovjek, kada je bio na samrtnom času, plakao je jecajući. Kada je kod njega ušao Ebû Tâlib i upitao ga zašto plače, on je odgovorio: “Plačem zato što neću moći više da milujem Muhammeda!” Zamislite, ovaj veliki čovjek, koji se naspram Ebrehine vojske nimalo nije potresao i kome se tokom Fidžâr ratova, koji su trajali godinama, sa bezbroj neprijateljskih plemena oko nimalo nije ovlažilo, kada je shvatio da će da se rastane sa svojim blagoslovljenim unukom, plakao je u jecajima poput malog djeteta. To je značilo da je došao kraj i njegovom starateljstvu. Da, on je, ostavljajući svoj posljednji emânet, zatvorio oči životu. Odsad će starateljstvo o “Čistom Biseru” preuzeti njegov amidža Ebû Tâlib.

b. Prelazak kod Ebû Tâliba

Ebû Tâlib je datu riječ održao. Blizu četrdeset godina štitio je Allahovog Poslanika i bio mu zaštitnik i oslonac. Ovo njegovo dobročinstvo nije ostalo bez nagrade. Allah, dželle šânuhu, podario mu je dijete kao što je Alija, radijallâhu ‘anh. Potomstvo svakog vjerovjesnika nastavljeno je preko njega samog, dok je potomstvo Allahovog poslanika Muhammeda, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, nastavljeno preko Alije, radijallâhu ‘anh. Čak se spominje jedna predaja u vezi sa tim od našeg dragog Resûlullâha.[7]

Hazreti Alija, radijallâhu ‘anh, predstavljao je Prvaka dva svijeta na polju velâjeta.[8] Tim povodom on se smatra krunom svih evlija. Do Sudnjeg dana on će biti sultân sultâna, junak svih junaka, neumorni lav, zet Vjerovjesnika i odabrani Alija za sve ljude koji će ga slijediti i za sve pripadnike tarîkata. Ovo je nešto poput poklona Ebû Tâlibu za njegovu plemenitost koju je pokazao prema Allahovome Poslaniku.

I Ebû Tâlib je, kao i njegov otac Abdulmuttalib, bio samo jedan vidljivi uzrok. Njega je u pravom smislu štitio i odgajao Allah, dželle šânuhu. Dok ga je, kao izabranu ličnost, uzdizao na nivo vjerovjesnika, Allah, dželle šânuhu, je, s druge strane, pripremao pravi trenutak za društvo da bi ga ono prihvatilo. Svaki dan sve su bili jasniji znaci njegovog poslanstva i on je sačuvao svoje veličanstveno mjesto u aktuelnostima tako što je kao Muhammed, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, postao čovjek o kome se priča i koji je svima dobro poznat.

[1] Buhârî, Bed‘u’l-vahj, 3.
[2] Buhârî, Tefsîr, (111), 1-2.; Muslim, Îmân, 355-356.
[3] Lâ ilâhe illallâh (Nema drugog Boga osim Allaha).
[4] “Dovoljan nam je Allah.”
[5] Tevekkul = oslanjanje na Allahovu, dželle šânuhu, pomoć.
[6] Ibn Hišâm, es-Sîretu’n-nebevijje, 17127.
[7] Taberânî, el-Mu’džemu’l-kebîr, 3/43.
[8] Velâjet, stanje evlija, tj. Allahu dragih dobrih ljudi.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2022 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.