Unutarnja dubina ljudskog bića

Unutarnja dubina ljudskog bića

Ljudsko biće je suština i vitalni element postojanja, sadržaj i srčika kosmosa. Ljudi su središte kreacije; sve druge stvari i bića, živa ili neživa, čine koncentrične krugove oko njih. Može se reći da je Uzvišeni Stvoritelj sve što je stvorio usmjerio ka čovjeku, a ljude je usmjerio ka Svojoj Božanskoj privlačnoj sili učinivši ih svjesnim činjenice da je ovo tačka gdje se mogu naći podrška i nada. Kada se u obzir uzmu sve počasti koje je dobio ljudski rod, u usporedbi sa svim ostalim stvorenjima, ljudski rod se nužno sagledava kao glas koji izražava prirodu stvari, prirodu događaja i, naravno, prirodu Svemogućega Jedinoga Koji stoji iza svega, ili: kao srce koje obuhvata sve svjetove. S ljudskim bićima, kreacija je pronašla svoga tumača, a materija je destilirana uz pomoć ljudske spoznaje koja pronalazi njezin duhovni smisao. Posmatranje stvari je sposobnost koja je data samo ljudskom rodu, jer čovjek ima moć čitanja i tumačenja Knjige univerzuma, i to je njegova privilegija, a pripisivanje postojanja svega Stvoritelju je jedinstvena blagodat. Čovjekova stišana introspekcija je kontemplacija, njegov govor je mudrost, a njegovo završno tumačenje stvari jeste ljubav.

Ljudima je data privilegija da vladaju ostalim svijetom i služe se njime; ljudi su ti koji otkrivaju sve aspekte istine koja stoji iza prirodnih fenomena, nudeći ih svom Stvoritelju. Ljudi osjećaju i raspoznaju veze koje postoje među njima, sa univerzumom i Stvoriteljem – veze koje ih vode do znanja. Oni otkrivaju svoj potencijal i svoje dubine nadmašujući meleke, budući da je njima, ljudima, poklonjena moć da reflektiraju veličinu okeana u jednoj jedinoj kapi, da reflektiraju sunca u jednom jedinom atomu. Dobivši počast na Zemlji, ljudske potpetice postaju krune onih koji su prije njega bili stvoreni, njihovo biće stvoreno na Zemlji postaje ponos ovog fizičkog svijeta koji je u vezi s duhovnim svijetom na nebesima. Ako na cijelu egzistenciju gledamo kao na jedan okean, onda su ljudska bića najskuplja perla; ako je kosmos jedan izložbeni salon, sa svim svojim ukrasima na displeju, onda su ljudi njegovi najcjenjeniji posmatrači. Ako su stvari i događaji očaravajuća harmonija ravnoteže, onda su ljudi osjetljivi gledaoci. U svjetlu vjerski usmjerenog mišljenja i zdrave svijesti ljudskog roda, egzistencija, koja je izgledala mirna i okružena tamom, najednom je osvijetljena, najednom je stekla svoju ljepotu, učinivši da se naša srca osjećaju kao da su u raju. Sve do vremena kada je ljudski rod spušten na svoj tron na Zemlji, meleci i druga duhovna bića nosahu zastavu koja je proklamirala istinu na horizontima duhovnog carstva. Počašćena dolaskom čovjeka, zastava je počela lepršati u visinama moralnog carstva, i ovaj svijet – tako malehan kada se usporedi s nebesima – postao je ravan tim nebesima, postao je horizont carstava koja su stajala iza njega, s one strane. Čovjek je uvijek bio kruna kreacije; ovo je bila istina sve dok je vjera bila izvor radosti, dok god je islam bio srčika života,[1] dok god su znanje o Bogu i ljubav bile unutarnje pokretačke sile. Zemlja je bila podređena svjetlu koje su raznijeli ljudi, svjetlu koje je darovao Svemogući Bog, pored svih ostalih Njegovih blagodati. Ovaj posebni dar bio je i posebna počast čovječanstvu, dar koji je čovjeka učinio najjedinstvenijom ružom u ovoj bašči ljepote. Imam al-Gazali[2] je ovu ljepotu opisao na slijedeći način: “Postojeće stvaranje ne može biti ljepše, ukrasnije ili fascinantnije.” Čovjek je na ovom svijetu poput slavuja, a svijet nije ništa drugo do sjena Dženneta.

Neće biti pretjerano ako se kaže da su ove galerije – ugniježđene jedna u drugu – tako aranžirane i dizajnirane samo za čovjeka, te da je ovaj svijet stvoren kao bašča za njega, najjedinstveniju ružu, ili da je ovo more egzistencije stvoreno kao unutrina za ovu perlu; to bi mogao biti skromni izraz istinskog stanja stvari. Prema tome, cijela egzistencija se, na taj način, može tumačiti i izraziti u sazvučju preko ljudskog roda, za ljudski rod, kao servis ljudskom rodu; to je istinska zavisnost ljudskog roda o Stvoritelju koji je sve podložio čovjeku, tako da se između čovjeka i Boga osjeća intenzivna veza čija je svrha da sve što je stvoreno nije stvoreno ni za šta drugo nego za čovjeka i njegovo robovanje Bogu.

Ustvari, potrebe ljudskog roda su toliko široke da one obuhvataju sva stvorenja, i one su toliko duboke da sežu do vječnosti. Iznad svega, ljudi su stvoreni za vječnost, oni čeznu za njom. Njihove želje i zahtjevi su beskrajni, njihove nade su beskonačne. Iako je cijeli svijet dat ljudskom rodu, njegovi apetiti ne mogu biti zadovoljeni, nema kraja njegovim ambicijama. Eksplicitno ili ne, ljudske duše očekuju drugo boravište, da ne spominjemo činjenicu da ljudi žude za neprekidnošću ovog prolaznog svijeta. Ko god ima srce otvoreno za istinu, on želi vidjeti Džennet – koji nije ništa više nego samo sjena Njegove veličine, oni žele vidjeti Uzvišenog Stvoritelja u svekolikoj Njegovoj veličanstvenosti i ljepoti.

Ljudi koji mogu osjetiti istinu iz aspekta stvari i pojava, ljudi koji su svjesni svoje pozicije u univerzumu nalaze se na ovom putovanju. U isto vrijeme, ovi ljudi su puni razumijevanja, otvoreni za pokazivanje respekta prema svome Gospodaru. Za one koji drukčije misle ne može se reći da osjećaju bilo kakav respekt ni prema sebi ni prema svome Gospodaru. Štaviše, oni čak ne mogu priznati svoga Gospodara onako kako bi trebali. Čak i ako to ponekad učine, oni nisu u stanju veličati Ga onako kako Njegova veličanstvenost zahtijeva. Dosezanje istinske ljudskosti zavisi od priznavanja veze između Gospodara i Njegovih robova. Paradoksalno, ljudska bića, za koje se kaže da im je dato više nego melecima u pogledu njihovih mogućnosti, vjerovatno porinu niže nego najprezrenije biće, ukoliko ne osjećaju ili ne cijene ovu vezu, o čemu se govori u slijedećem ajetu:

(...) oni su kao stoka, čak i gore neupućeni. (El-A‘rāf, 179)

Priznavanje ove veze, koja se uopćeno naziva vjerovanje, jeste pozicija putem koje ljudi mogu doseći istinski humanitet, ali i iz koje se mogu uzdići iznad svih drugih stvorenja. A što se tiče nevjerovanja, termin kojim se ukazuje na nedostatak takve veze, ono čovjeka pretvara u zvijer. Društva formirana od takvih pojedinaca pate od teške ozlojeđenosti, bijesa, pohote, pohlepe, lažljivosti, licemjerstva, zavidnosti, prijevare i intrige, odnosno nevjerovanje kreira društva u kojima svako mora biti oprezan. U svakom slučaju, ljudi koji su skloni ovim šejtanskim navikama nikada neće biti priznati kao nacija ili društvo, nego se za njih može reći da su samo jedna nesvjesna masa. Kada je Diogenes tražio čovjeka na ulici po danu uz pomoć fenjera, on je vjerovatno pokušao nasavjetovati takve ljude ili prema njima pokazati svoju reakciju. Mark Orel, autor knjige pod naslovom Thoughts (Misli), istu ideju je izrazio iz drugačije perspektive napisavši: “Svakog jutra kada se sastanem s ljudima, ja u sebi mislim: I danas ću sresti neku zvijer u ljudskom obliku. Ako dočekam noć a da me takvi ne zaplaše ili ako me ne ujedu, smatrat ću se sretnim.” Rabija el-Adevija tu pojavu je doživjela i na nju reagirala još snažnije, o čemu je zapisala: “Teško da sretnem čovjeka na ulici, jer ono što ja vidim, to su same lisice ispred dućana, sami vukovi i druga zvjerad koja reže jedni na druge... U nekom momentu ugledam polučovjeka i onda skinem peču s lica i okrenem se prema njemu.” Očigledno, ovi pisci nemaju namjeru osuditi sve ljude, nego žele predstaviti unutarnje svjetove onih koji su svoje inherentne humane vrijednosti preokrenuli u egoizam. Ukoliko ljudi ne budu kontrolirali svoje ponašanje prema svrsi za koju su stvoreni, ukoliko ne budu kontrolirali svoje unutarnje svjetove uzimajući u obzir vanjski svijet u nastojanju da eliminiraju protuslovlja, onda je sasvim vjerovatno da će se oni pojaviti u onim oblicima kako su ih predstavili Mark Orel i Rabija.

Vi ponekad možete na ulici vidjeti ljude koji vam se čine veseli, ali su oni jadni u svojoj duši. To je još jedna vrsta ljudi. Jedan filozof ih je usporedio sa zgradom koja ima dvije različite strane. Njezina fasada je čista, divna, impresivna, dok je unutarnja strana te fasade prljava i zapuštena. Kada tu zgradu gledamo s ulice, mi kažemo: “Vrlo lijepo!”, prerano donijevši zaključak. Tek kada pogledamo i drugu stranu, mi ćemo drugačije misliti o zgradi kojoj smo se do maloprije divili. Ista stvar je i s ljudima; mi ćemo uvijek pogriješiti ako ih budemo procjenjivali samo iz jednoga kuta gledanja. Ono što je ovdje važno istaći – da bi se oni sagledali onakvima kakvi zaista jesu – jeste raspitati se da li oni popravljaju prljavu stranu svojih zidova, te da li čine dobra djela.

Ljudska bića su djeca koja imaju svoja svojstva i stavove. Mi možemo suditi o tome koji je njihov karakter – ili svojstvo – dominantan, ako to posmatramo u skladu s ponašanjem koje neko demonstrira, dobrim ili lošim. Ponekad se ljudi znaju preobratiti u zvijeri, kada ujedu one koji su im najbliži. Ponekad se znaju pretvoriti u “Jusufe”, kada im lica izgledaju kao Mjesec koji obasjava tamnicu, lica koja prave put do Dženneta. Ponekad postaju tako čisti da bi im čak i meleci pozavidjeli, a ponekad su tako razvratni da bi ih se i šejtani postidjeli.

Ljudi ponekad mogu postati tako blagoslovljeni da dosižu nebeske visine; a ponekad su tako zli da postaju gori od zmija ili otrovnih insekata. To su stvorenja koja mogu demonstrirati tako širok dijapazon ponašanja pa da ponekad imaju osobine pokvarenjaka, ali i neke pozitivne osobine; šejtani ih lahko mogu primamiti u iskušenje, iako posjeduju uzvišene osobine. Vjera, mudrost, ljubav i duhovna zadovoljstva su dio njih koliko i njihovo srce; ljubav prema drugima, prihvatanje svakoga, život s osjećanjem ljubaznosti, puštanje da i drugi žive na isti način – to je krajnji cilj njihovih života. Eliminacija zla dobročinstvom, život u ljubavi i stalna borba protiv osjećanja mržnje – to je njima koliko užitak, toliko i šapat njihovih duša. Zla osjećanja kakva su pohlepa, zloba, mržnja, pohota, klevetanje, laganje, licemjerstvo, pokvarenost, oportunizam, egoizam i kukavičluk vrebaju ih potajno, čekajući moment slabosti. Takvim ljudima zavladaju šejtanska osjećanja, oni postanu njihovi robovi. Ta osjećanja učine od njih zlikovce najgore vrste, uprkos činjenici da ti isti ljudi posjeduju potencijal da budu gospodari univerzuma, pomoću svojih vrlina i dobrog ponašanja. Iako takve osobe izgledaju slobodne, one su, ustvari, najzarobljenija bića; sloboda se može doseći ukoliko si uspješan u unutarnjoj borbi, borbi sa svojim strastima, borbi koja se u islamu naziva “velikim džihadom”. Popravljanje inherentnog potencijala i dolaženje do druge prirode koja je otvorena za vezu sa Svemogućim zavisi od uspjeha u ovoj borbi, borbi koja se vodi u dubini duše, svejedno da li oni koji su podvrgnuti ovoj borbi cijene ovu pobjedu, da li savijaju ili ne savijaju svoje glave do tala, formirajući krug u svojoj skromnosti i poniznosti.

Oni koji su slabe volje, koji nisu u stanju proći iza površnosti i zaviriti u unutarnje dubine da vide pukotine i defekte u svojoj prirodi, kao i vrline svoje duše, koji nisu u stanju da se svaki dan popravljaju i obnavljaju, ne mogu napredovati u svom unutarnjem svijetu. Čak i kada govore o napretku, kada god pokušaju ići korak dalje, oni skliznu nazad. Takvi ne mogu vladati sobom da bi oslobodili svoje oči, uši, jezik, usne, ruke ili noge od zarobljeništva u kojem ih drži njihov ego; oni žive kao robovi tokom svoga života, čak i nesvjesni ove tragične činjenice. Istinu govoreći, ovi ljudi, puki robovi svojih tjelesnih prohtjeva, zapravo su u žalosnom stanju.

Voljeti ih i brinuti se o onima koji čuvaju i popravljaju svoju ljudskost, to znači dati im ono što su zaslužili. Uostalom, oni trebaju pokazati ljubav i suosjećajnost da bi bili spašeni iz zagrljaja svojih šejtanskih osjećanja i strasti. Takav stav je izraz brige o ljudskim bićima, koje je Bog stvorio kao cijenjena i poštovana bića, koja i jesu stvorena da bi bila voljena.

[1] Vjera koja je objavljena ljudskom rodu počela je s Ademom, i bila je uvijek ista. To je ista ona vjera koja je usavršena s poslanikom Muhammedom i Kur'anom, a Bog joj je dao ime islam.
[2] Imam al-Ghazali (1058-1111) – značajni muslimanski pravnik, poznat kao hudždžetu'l-islam (dokaz islama). On se smatra obnoviteljem vjerske svijesti u 5. islamskom stoljeću. Njegova najpoznatija knjiga je Ihya' ulum al-din (Obnova vjerskih nauka u islamu).

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.