Zašto se sve oslanja na smrt nečega drugog? Naprimjer, život životinja na smrt biljaka, život ljudi na smrt životinja...?

Svaku grupu u svijetu postojanja, od početka do kraja prati rađanje, počevši od Allahovog, dž.š., savršenog raspolaganja i upravljanja svega što postoji pa do načina stvaranja najvrijednijih (savršenih) bića (čovjeka) iz najprostijih stvari, od darivanja neprestane promjene i noviteta svemu do usmjeravanja i prinuđivanja na razvoj i usavršavanje, svih bića. Isto tako sa ovozemaljskih dijelova dan tjera noć pa stane, kada svjetlost ostavi svoje mjesto tmini i kada se iz ovog čudnovatog sistema uvijek uzimaju novi, taze i neusahli proizvodi.... i radi mnogih drugih ciljeva, Sunce je sa Zemljom u pokretu, kao što je On stavio život iza smrti...

Da bismo sve to razradili, prije svega treba poznavati smrt.Smrt nije prirodni nestanak, nije kolaps, niti je sama po sebi išćeznuće, a ni vječni nestanak. Smrt je promjena mjesta, promjena stanja, promjena sfere i odlazak u mir i mirovanje oslobađajući se tereta odgovornosti. Sa jedne strane, ona se sastoji od dospijeća do suštine svega postojećeg i istine o tome.

S tim u vezi, smrt je privlačna koliko i život, obraduje kao da je sastanak sa prijateljima i velika je blagodat, poput dostizanja besmrtnosti.

Materijalisti, koji nisu vidjeli tu istinu smrti, uvijek su je zamišljali strašnom i u vezi sa njom su bolno naricali. Od jučer do danas stanje nesretnika koji nisu shvatili činjenicu smrti kretalo se uvijek istom linijom.

Međutim, smrt, zato što je rastanak, u pogledu rasuđivanja jako je utjecajan događaj na čovjeka i čovječanstvo. Jedan takav utjecaj nije moguće u potpunosti negirati, ali, isto tako, nije moguće vezati jezik srca. Naročito kod osjetljivih ljudi, pa makar to bilo i prolazno, potresi koje donosi smrt bivaju veoma strašni. Za takve ljude vjerovanje u ba’sun ba’de’l-mevt (oživljenje poslije smrti) bilo bi poput davanja carstva prosjaku koji je sve izgubio, ili poput naredbe za vječni život onome koji je osuđen na smrt. To je tako velik događaj kojim će se zaboraviti sve brige i koji će takve puno obradovati.

Zbog toga, u očima onih koji su shvatili istinu o smrti, smrt je oslobađanje odgovornosti, jedna promjena mjesta i putovanje u svijet u kome se nalazi devedeset devet posto drugova i voljenih osoba, dok, naspram toga, za onu grupu nesretnika koji ne shvataju istinu i koji vide samo spoljašnju, strašnu stranu smrti, ona je za njih jedan dželat, jedno vješalo, bunar bez dna i mračni hodnik...

Oni koji smrt smatraju početkom drugog i vječnog postojanja, kada god u svojim srcima osjete njene slatke inspiracije, ispred njihovih očiju počinju da se otvaraju i cvjetaju džennetske bašče, dok onaj koji negira istine vjere i koji ne posjeduje slast i sreću vjerovanja, svakog trenutka dok se sjeća smrti, ulazi i izlazi iz Džehennema kojeg osjeća u svijesti i na taj način tuguje. Bol i tuga koju osjeća − kamo sreće da pripadaju samo njemu i da su sa njim zajedno, već to osjeća u svakom stvorenju koje ima veze sa njim i putem koji uzima gorčinu ili u duši osjeća bolove; on na taj način doživi njihove patnje, a u sebi biva nesretan i ponižen.

U očima čovjeka koji vjeruje u smrt svega, gledano sa aspekta da je to oslobađanje od ovosvjetskih teškoća i odgovornosti života i da će se njihovo postojanje u sličnom karakteru i sa svojim prirodnim osobinama nastaviti u drugim svjetovima, onda je to usavršavanje, jedan uspon i nešto što se sastoji od još uzvišenijih osobina.

Naravno, zato što daje pupoljak vječnom postojanju i što spašava čovjeka od životnih poteškoća, smrt je velika blagodat i najveći dragocjeni Božiji poklon dat čovjeku. Međutim, isto kao što je svaka savršenost i uspon, svaki dar i svako dostignuće osuđeno da prođe kroz neke destilatore i da se uobliči kroz neke šablone, isto tako se svako biće uzdiže na više stepene, uvijek putem jedne destilacije i pročišćavanja. Naprimjer, element zlata i supstanca gvožđa mogu doći do nivoa svoje suštine, kada se vide u pravom obliku, samo topljenjem, drugačije rečeno, poslije njihove smrti. Inače, ako ne bi prošli kroz ove procese, nastavili bi svoje postojanje u liku suprotnom njihovoj istini-tosti i u svojstvu kamena i zemlje.

Kada sa zlatom i gvožđem uporedimo i druge stvari, shvatit ćemo da sve ima svoju tačku zalaska i odlaska, topljenja i trošenja, pa iako se to spolja vidi kao nestanak, uistinu to nije ništa drugo do prelazak u jedno uzvišenije stanje.

Počevši od čestica iz zraka pa sve do atoma vode, molekula trava i drveća i ćelija živih bića, sve odlazi u smrt sa jednom izvanrednom voljom i nezamislivim okusom, zapravo − sve to hiti ka sebi svojstvenoj savršenosti. Kada vodonik i kiseonik uđu u sintezu, gledano sa strane njihovog sastava, oni izumiru, međutim, oni su preselili u jedan novi oporavak na putu da postanu element koji je najpotrebniji za život.

Zbog toga mi smrt nazivamo gubljenjem, mijenjanjem mjesta i promjenom stanja, ali nikad ne kažemo da je to kraj i izumiranje. Kako možemo tako kazati kada od čestica pa do kombinacija, sve promjene u okviru vasione, prelazeći iz jednog u drugo stanje topljenja i razdvajanja, neprestano, kao svoj rezultat, daju ono što je najbolje, najljepše i najsvježije. Ako se ovome da neko ime, onda bi to bilo putovanje bića i njihovo šetanje, ali se nikako ne može reći da je to njihov odlazak u nestanak!

Sa drugog aspekta gledano, smrt je u očima vlasnika imetka prenošenje i predavanje dužnosti. Svakom biću odgovara da zvanično prođe ispred onoga ko mu je dao mogućnost da postoji. Pošto se završi ceremonija i zvanično pregledaju slike i oblici, onda je, radi spasa terena od monotonije, potrebno da prvi ode, a da na njegovo mjesto dođe neko drugi koji bi sa, najnovijim i najboljim sredstvima, dao živahnost svemu tome. Na taj način bića izlaze na binu poput figura, odigraju svoju ulogu, kažu svoje i na kraju se povuku iza zavjese − sve to da bi drugi odigrali svoju igru i našli priliku da oglase svoja nadahnuća. “Onaj koji dolazi − odlazi, onaj koji se nastani − on se odseli.” Međutim, u ovim dolascima i odlascima javljaju se nove stvari, živahnost i privlačnost.

S druge strane, u nečujnom predavanju smrti nalazi se upozorenje i znak da nijedno biće ne opstaje samo po sebi. Kao što se pale i gase sve zvijezde, tako biva i sa bićima, što nam ukazuje na jedno vječno sunce i na put ka postojanosti i spokoju dušama koje se nalaze u ubojitim kandžama zla i nestanka i čiji se vapaj čuje. Znači, ono što nam osvoji srce, ako odlazi ne gledajući na nas, podstiće nas na traganje za Onim ko je vječan. Buđenje ovakvog osjećaja prvi je stepen pripreme i sazrijevanja za budućnost u svijetu naših osjećaja. Eto, tako i smrt liči na lift koji uzdiže čovjeka ka tom prvom stepenu.

Zbog svega toga, ispravnije je gledati prolaznost i smrt kao da su to jedan staratelj, jedna ruka koja spašava, nego li ih smatrati mačem koji sve siječe i uništava. Čak, s jedne strane, opasno je i sakato mišljenje da su prolaznost i smrt suštinske stvari. Jer apsolutni nestanak nije moguć i nije nešto o čemu možemo govoriti. Suprotno tome, sve što postoji u našim ograničenim viđenjima, gubi se, te sa svim svojim karakteristikama nastavlja svoje postojanje sve od naše memorije pa do Levh-i mahfuza, pa sve, na kraju, do jednog širokog naučnog prostora koji sve obuhvata, u različitim sferama i u svjetovima iznad tih sfera, u različitim oblicima. Čini se da sve truhne u obliku jednog zrna, da cvijeće vehne, međutim, duh i suština nastavljaju svoje postojanje u hiljadama zrna i klasova.

A sada, da se vratimo na pitanje iz jednog drugog aspekta. Da se sve nije oslanjalo na smrt, a da se oslanjalo na život, odnosno, da ništa nije prestajalo i zalazilo, šta bi onda bilo da je postojanje nastavilo da se vihori u stalnom opstanku i da stvari i događaji teku jednosmjerno?

Prije svega, gore navedeni primjeri uvjeravaju nas da je smrt rezultat jedne milosti i mudrosti. Uz to, možemo reći da je, naspram smrti, koja je izvor milosti, univerzalno neumiranje toliko nepotrebno i toliko opasna nesreća da, kad bi se moglo zamisliti takvo stanje, ljudi ne bi zbog smrti, već zbog takvog stanja plakali, jecali i kukali...!

Samo pomislite: da ništa nije nestalo sa ovoga svijeta od prvih dana čovječanstva, ne ljudi, već jedna muha ne bi našla sredinu i mogućnost da živi. Od živih bića mravi, od biljaka bršljani da zavladaju ovozemaljskom kuglom i da ni jedan bršljan ne istruhne i nijedan mrav da ne umre, u jednom vijeku pojas koji bi obavio zemlju od debljine mrava i bršljana iznosio bi na stotine metara. Kada ovako ružnu i strašnu sliku zamišljamo, onda − zar je moguće ne prihvatiti da je smrt milost, a truhljenje mudrost?

Naročito sada, ljepotu koju smo otkrili u vasioni i gdje nam pamet zastaje naspram te ljepote, koliko bismo joj mogli primijetiti lice od bršljana i mrava? Da li bi se oni prikazali na izlozima Zemlje umjesto najstarijih i najzanimljivijih djela umjetnosti? Ove blijeske ljepote, koju primjećujemo na sve strane, a koja je djelo izvanrednog Umjetnika, gdje bismo vidjeli u tako tmurnom licu Zemlje?! Od tako ružnog lica, ne da se ne bi našla prilika da se vide uzvišeni prizori, koji su uzrok postojanja vasione, već bi od takve situacije i takvog smetljišta i najružnija i najbjednija stvorenja bježala.

S druge strane, u ovoj prevelikoj vasioni postoji takva mudrost, da u naše oči ne udara ni trun besmislenosti i bespotrebnosti. Apsolutni Vlasnik mudrosti, koji od najbjednijeg i najgoreg stvara najdragocjenije, naravno da neće ništa učiniti besmisleno i da će najbezvrjednije ruševine i ostatke upotrijebiti na drugome mjestu i izmisliti potpuno nove svjetove. Naročito živa bića čiju dušu i suštinu uzima Sebi, i naročito ljude će izvesti u svježa i nova stvorenja tako što će na najbolji način iskoristiti njihove trunke koje su bile u službi te duše i suštine. Inače, da ova elegantna bića, kojima je najprije dao neku vrijednost i učinio ih postojanim, ostavi u ruševinama, bilo bi suprotno univerzalnoj mudrosti, a Allah, dž.š., koji je Stvoritelj, daleko je i čist je od toga.

U zaključku možemo reći: Sve stvari, red i sistem sa strane programiranja i upravljanja toliko su savršeni i na svome mjestu da zdravim razumima i dušama koje imaju ukus mogu dati stihove inspiracije. Primjećuje se da se sve na izuzetno ozbiljan način sa puno želje kreće iz jednog ka drugom veličanstvenijem stanju, počevši od pokreta i raspadanja atoma, preko prelaska drveća iz jednog u drugo stanje, toka rijeka koje idu u pravcu nestajanja − u pravcu mora, isparavanja mora na njihovu štetu i uzdignuća te pare u oblake, pa sve do direktnog pada naniže u dubine zemlje i tamošnjeg nestajanja.

Ovaj svijet je takav da učini čovjekovu pamet i razum kolebljivim!
Sve nadnaravnosti snage prolaze pred očima mojim;
to su nebeski osmijesi koje je razbacao Uzvišeni Allah po nebesima!
S jednog na drugi kraj, to su zavjese bojene svjetlosnim bojama...!
To su livade, brda, mora, proljetne zore i bezbroj njiva!
Prirodno je da čovjek koji se ovdje rodi pjesnik postaje!

(A.Hamid)

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.