Principijelnost u prenošenju hadisa

Principijelnost u prenošenju hadisa

Cijenjeni ashabi, kao ni oni koji su ih u perfektnosti (ihsanu) slijedili, a ni njihovi nasljednici nisu bili takva vrsta ljudi koji bi prihvatali i slijedili sve ono što čuju. Budući da su njihova srca bila čista i neuprljana, oni su bili principijelni i ne bi prihvatali ništa bez provjere i ispitivanja, posebno ako je to bilo u vezi s Vjerovjesnikovim, s.a.v.s., sunnetom. Zbog toga su čuvali sunnet s velikom pažnjom, bilježili ga u knjige, detaljno provjeravali predaje, a onda ih prenosili s istom preciznošću. Za ovo imamo veliki broj primjera od kojih ćemo navesti samo neke.

Vjerovjesnikovo, s.a.v.s., upozorenje

Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao je: “Ko na mene slaže - neka sebi pripremi mjesto u Vatri!” U drugoj predaji stoji: “Ko na mene namjerno slaže, neka sebi pripravi mjesto u Džehennemu!”[1]

U ovom vremenu, u kojem je razlika između istine i laži bila kao razlika između Poslanika, s.a.v.s., i Musejleme el-Kezzaba, ili kao razlika između nebesa i Zemlje..., u tom vremenu u kojem je istina bila glavno obilježje i najznačajnija osobina nije bio u stanju nijedan vjernik, posebno ako je taj musliman bio ashab ili tabiin, da slaže u vezi s običnom stvari, pa kako bi se osmjelio da slaže na samog Božijeg Poslanika, s.a.v.s.?! Nijedan od njih nije mogao radi svojih hirova nešto lažno pripisati Poslaniku, s.a.v.s. Alija ibn Ebu Talib, r.a., kaže: “Kada vam prenosim od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., neki hadis, tako mi Allaha, da padnem s neba, draže bi mi bilo nego da slažem na njega!”[2]

Kao što i Božiji Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Ko od mene prenosi hadis znajući da je lažan, i on je jedan od lažaca.”[3]

Prema tome, pred svim ovim upozorenjima i prijetnjama - da li je bilo moguće da oni koji upućuju čovječanstvo na istinoljubivost, istinu i svjetlo, oni koji su bili vođe upute i istine, skrenu s tog puta i uđu u krug ovih prijetnji i zastrašivanja?!

Nastojanje ashaba i tabiina

Budući da je ovo pitanje zahtijevalo svu ovu senzibilnost, ashabi su ga prihvatili s jakim nastojanjem i krajnjom principijelnošću. U tom smislu vidimo da veliki broj ashaba upozorava da se hadisi ne prenose. Takvi su bili i cijenjeni ashabi poput Ibn Mes’uda, r.a., koga su neki ashabi smatrali članom Poslanikove, s.a.v.s., porodice (ehl-i bejt), zbog čestog svraćanja njega i njegove majke u kuću Božijeg Poslanika, s.a.v.s., a o kome je Omer, r.a., kada ga je poslao u Kufu, rekao: “Ja vam ga, doista, tako mi Allaha, osim koga drugog boga nema, preporučujem više nego i samog sebe i usvajajte (znanje) od njega!”[4] Vidimo tako ovog cijenjenog ashaba, njegovo stanje i izgled, kada je bio prisiljen na prenošenje hadisa... Prenosi se od Amra ibn Mejmuna da je rekao: “Nije me mašila nijedna noć uoči petka, a da nisam otišao kod Ibn Mes’uda. I nikada ga nisam čuo da je i u vezi s bilo čim rekao: ‘Rekao je Allahov Poslanik...’ Kada jedne noći reče: ‘Rekao je Allahov Poslanik... ’, tada obori glavu. Pogledao sam ga, stajao je raskopčane košulje, suznih očiju i nabreklih vratnih žila. Nakon što je prenio hadis reče: ‘...ili je tako nekako rekao, ili blizu tome, ili slično tome.’”[5]

Ez-Zubejr ibn el-Avvam, pomagač (havari) Božijeg Poslanika, s.a.v.s., sin njegove tetke heroine, Safije, jedan od prvih muslimana i deseterice koji su obradovani Džennetom, uza sve ovo veoma je malo prenosio od Božijeg Poslanika, s.a.v.s. Njegov sin Abdullah ibn ez-Zubejr ga je jednom prilikom upitao za razlog rekavši: “‘Ne čujem da prenosiš hadise od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., kao što prenosi taj i taj’, a on je rekao: ‘Ja se od njega, uistinu, nisam odvajao, ali sam ga čuo kako kaže: ‘Ko na mene slaže − neka sebi pripremi mjesto u Vatri!’”[6]

Ashab Enes ibn Malik, r.a., koji je hizmetio Božijeg Poslanika, s.a.v.s., deset godina, rekao je: “Da se ne bojim da ću pogriješiti, prenio bih vam ono što sam čuo od Božijeg Poslanika, s.a.v.s.”[7]

Stariji tabiin Abdurrahman ibn Ebu Lejla, r.a., koji se sreo s 500 ashaba, kaže: “Zatekao sam u ovoj džamiji 120 ensarija, ashaba Božijeg Poslanika, s.a.v.s.: nijedan od njih ne bi prenio hadis, a da ne bi više volio da njegov brat to učini umjesto njega!”[8]

U prvim godinama pojave islama El-Erkam ibn Ebul-Erkam, r.a., otvorio je vrata svoje kuće Poslaniku, s.a.v.s. Njegov sin se također družio s Božijim Poslanikom, s.a.v.s., a zatekao je hilafet Ebu Bekra i Omera, r.a. Tada mu je bila povjerena državna blagajna (bejtul-mal). Međutim, kada je vidio da je Osman ibn Affan, r.a., počeo dijeliti sredstva koja su pohranjena u državnu blagajnu nekim svojim rođacima, uzeo je ključeve blagajne i predao ih Osmanu, r.a., jasno ističući da on nema ništa s onim što on radi, jer bi ljudi i o njemu mogli svašta misliti. Ovaj cijenjeni ashab se ustezao i izvinjavao kada je od njega tabiin Abdurrahman ibn Ebu Lejla, r.a., tražio da mu prenosi hadis od Božijeg Poslanika, s.a.v.s. Evo kako je to bilo. Od Abdurrahmana ibn Ebu Lejla se prenosi da je rekao: “Molili smo Zejda ibn el-Erkama: ‘Prenosi nam hadise od Božijeg Poslanika, s.a.v.s.’, a on nam je rekao: ‘Ostarili smo i zaboravili, a prenositi od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., veoma je odgovorno.’”[9]

Težnja za doslovnim prenošenjem hadisa

Neophodno je da prenosilac hadisa izuzetno dobro poznaje arapski jezik da se riječ koja tekstu hadisa ne pripada ne bi uvukla u njega. Iako je dopušteno navesti hadis po smislu, ako ga nije moguće navesti u originalu, ipak su uvaženi ashabi, r.a., kod prenošenja hadisa jako insistirali na svakoj riječi, štaviše, na svakom slovu. Tako npr. kada je ashab Ubejd ibn Umejr, r.a., naveo hadis: “Dvoličnjak je poput ovce koja leži (rabida) između dva stada” na sijelu na kojem se nalazio ashab Abdullah ibn Omer, r.a., Abdullah se naljutio rekavši: “Ne, nije on to tako rekao!” Umejr ga je upitao: “Kako je, onda, rekao?” Reče: “Božiji Poslanik, s.a.v.s., je kazao: ‘Dvoličnjak je poput smetene (aira) ovce između dvaju stada.’” Razlika između ove dvije predaja jeste samo u riječima rabida (ona koja leži) i aira (ona koja je smetena).

U El-Musnedu se ova predaja od Ubejdullaha ibn Umejra navodi na sljedeći način:

“Na Sudnjemu danu dvoličnjak će biti poput ovce između dva polegla stada. Ako priđe jednima, bodu je, a ako ode drugima, i oni je bodu.” Abdullah ibn Omer, r.a., ovdje naglašava da je umjesto riječi “poput ovce između dva polegla stada (rebidajn)” Poslanik, s.a.v.s., ustvari, rekao: “...poput ovce između dva stada (ganemejn),” jer je on tako čuo od Božijeg Poslanika, s.a.v.s.[10]

Ova težnja za doslovnim prenošenjem hadisa sa ashaba je prešla na slijedeću generaciju (tabiine), a kasnije i na treću generaciju (etbai tabiine). Tako vidimo poznatog alima Sufjana ibn Ujejnea kako prenosi sljedeći hadis:

“Zabranio je Božiji Poslanik, s.a.v.s., da se voćni sok stavlja (juntebeze) u tikvicu i posude obložene katranom.” Međutim, jednom prilikom kada je u njegovom prisustvu citiran ovaj hadis na sljedeći način: “Zabranio je Božiji Poslanik, s.a.v.s., da se voćni sok ostavlja (junbeze) u tikvici i posudama obloženim katranom”, on je to popratio riječima: “Ja to ovako nisam čuo od Ez-Zuhrija.”[11] Iako je razlika u navedenim formulacijama samo u glagolu nebeze, u prvom slučaju je u osmoj, a u drugom slučaju je u prvoj proširenoj vrsti, a značenja su im veoma bliska. Međutim, prve tri generacije (ashabi, tabiini i etbai tabiini) jako su insistirale na prenošenju hadisa od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., baš onako kao što ih je izrekao.

Zbog toga, pred ovakvim nastojanjem i naglašenoj senzibilnosti za prenošenjem hadisa, da li može iko ozbiljno shvatiti tvrdnje pojedinaca koji kažu da su ashabi ono što su čuli od Poslanika, s.a.v.s., prenosili svojim riječima i izrazima, zbog čega nema prostora za prihvatanje hadisa kao izvora u zakonodavstvu?!

Od El-Beraa ibn Aziba se prenosi da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Kada htjedneš leći u postelju, uzmi abdest kao za namaz, a onda lezi na desnu stranu i reci: ‘Bože moj, Tebi predajem svoju dušu, Tebi prepuštam svoju sudbinu, Tebi se priklanjam, strahujući i nadajući se samo Tebi, nema skloništa, niti spasa od Tebe osim kod Tebe. Ja vjerujem u Knjigu koju si objavio i Tvog Vjerovjesnika (nebijjike) koga si poslao.’ Pa ako umreš umro si u prirodnom stanju i neka ti to budu posljednje riječi koje ćeš izgovoriti.” El-Bera je, ponavljajući ove riječi, rekao: “...i Tvog Poslanika (resulike) koga si poslao... pa mi reče: ‘Ne, nego: ‘...i Tvog Vjerovjesnika (nebijjike) koga si poslao.’’”[12]

I bez obzira da li smo ili ne u stanju pretpostaviti razliku koju je istakao Božiji Poslanik, s.a.v.s., obavezujući nas da učimo bi nebijjike (“i Tvog Vjerovjesnika”), a ne bi resulike (“i Tvog Poslanika”), ipak smo obavezni učiti dovu na ovaj način.

Naravno, kada čovjek sklopi oči i zaspi, on ulazi u svijet sna i snoviđenja, tj. ulazi u svijet u kojem je jedan dio vjerovjesništva (46. dio vjerovjesništva). Spavanje i san imaju veze s vjerovjesništvom, ali ne i s poslanstvom koje zahtijeva budnost, tj. budnost oka i srca. Otuda, principijelnost, težnja i senzibilnost koje je pokazao Poslanik, s.a.v.s., u ovome također su pokazali uvaženi ashabi kod prihvatanja hadisa, ali i kod njihovog prenošenja i kazivanja.

Proučavanje hadisa

Uvaženi ashabi, r.a., nisu se zadovoljavali samo prenošenjem i kazivanjem hadisa, nego su ih međusobno proučavali da bi dokučili njihova značenja. Kao što su ih sami proučavali, također su to tražili i od svojih učenika. Tako npr. vidimo cijenjenog ashaba Ebu Seida el-Hudrija, r.a., kako govori svojim učenicima: “Ponavljajte hadise, jer jedan hadis pokreće drugi!”[13]

Slično tome je i uvaženi ashab Ibn Abbas, r.a., govorio: “Obnavljajte i ponavljajte hadise, jer ako ih ne budete ponavljali, oni se izgubiše. I nikada čovjek ne bi trebao reći za neki hadis: ‘Već sam ga jednom naveo’, jer onaj koji ga je jednom čuo uvećat će znanje, a onome koji ga nije čuo omogućit će da ga čuje.”[14] To stoga što su uvaženi ashabi znali važnost hadisa i sunneta i znali su na osnovu hadisa Božijeg Poslanika, s.a.v.s., da “meleci spuštaju svoja krila iz zadovoljstva prema onome koji traže znanje.”[15] Zbog toga su težili ka memoriranju hadisa, njegovom proučavanju, a zatim i njegovom prenošenju i kazivanju. To je atmosfera u kojoj se hadis memorirao i prenosio dalje.

Provjeravanje predaja od ashaba i tabiina

Pored toga što su ashabi međusobno proučavali hadis, oni su pred svakim problemom ili pitanjem koje bi se pojavilo istraživali da li o tome postoji hadis, tj. oni su znali kolika je normativna važnost hadisa i sunneta. Iako su bili ljudi istine i istrajnosti na Pravome Putu, to ih nije spriječilo da budu i ljudi provjeravanja pa tako nisu prihvatali sve što bi čuli.

Jednom je Ebu Bekru došla neka nana tražeći od njega svoj udio u nasljedstvu od svoga unuka. Ebu Bekr, r.a., joj je rekao: “Ja u Kur’anu ne nalazim da ti imaš pravo na to niti sam čuo Božijeg Poslanika, s.a.v.s., da ti je išta dosudio, ali ću pitati ostale.” Nakon toga se Ebu Bekr raspitivao i El-Mugira ibn Šu’ba mu je posvjedočio da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., davao nani šestinu. Ebu Bekr, r.a., tada ga upita: “Ko je to još s tobom čuo?” Reče: “Muhammed ibn Meslema”, i poslije ovoga dao joj je šestinu.[16]

Aiša, majka pravovjernih, r.a., o kojoj hadis slabe vjerodostojnosti kaže: “Preuzmite polovinu vaše vjere od ove Rumene!”[17] bila je pametna i oštroumna, pitala je i sve provjeravala. Od Ibn Ebu Mulejkea se prenosi da Aiša, supruga Vjerovjesnika, s.a.v.s., ne bi čula ništa što joj je nepoznato a da ne bi tražila dodatna pojašnjenja sve dok joj to ne postane jasno. Doista je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: “Kome se bude obračunavalo, patit će!” Nato je Aiša rekla: “A zar Allah, dž.š., ne kaže: ...pa će račun lahko položiti...” (El-Inšikak, 8)

Poslanik, s.a.v.s., reče: “To se odnosi na izlaganje djela, ali čija se djela budu propitivala, propast će!”[18]

U kontekstu djelovanja ashaba na provjeravanju onoga što čuju navodi se ovdje i tema različitih formi (vudžuh) u kojima je objavljen Kur’an. Postoji veliki broj predaja koje govore o ovome, a ovdje ćemo navesti onu koju bilježi El-Buhari od Omera ibn el-Hattaba, r.a., koji kaže: “Čuo sam Hišama ibn Hakima ibn Hizama kako uči suru El-Furkan drukčije od mene, a mene je Božiji Poslanik, s.a.v.s., poučavao. Skoro da sam mu se usprotivio (a bio je u namazu), pa sam ga pustio dok nije završio, a onda sam ga ščepao za odjeću i odveo Božijem Poslaniku, s.a.v.s., kome sam rekao: ‘Čuo sam ovoga kako uči drukčije od onoga kako si mene poučio!’ Poslanik, s.a.v.s., reče mi: ‘Pusti ga!’ A onda njemu reče: ‘Uči!’ I on je učio, nakon čega je Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Ovako je objavljeno.’ A onda je rekao i meni da učim, pa nakon što sam učio, reče: ‘I ovako je objavljeno. Kur’an je, doista, objavljen na sedam varijanti, pa učite ga kako vam je lakše.’”[19]

Kao drugi primjer navodimo predaju od Ebu Seida el-Hudrija koji kaže: “Sjedio sam među ensarijama kada dođe Ebu Musa, usplahiren, i reče: ‘Tražio sam od Omera dopuštenje za ulazak, nisam ga dobio i vratio sam se, a onda mi on reče: ‘Šta te spriječilo da uđeš?’ Rekoh: ‘Tražio sam dopuštenje tri puta, nisam ga dobio i vratio sam se, jer je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: ‘Kada neko od vas traži dopuštenje tri puta i ne dobije ga, neka se vrati!’ pa mi on na to reče: ‘Tako mi Allaha, za to ćeš donijeti dokaz!’ Da li je iko od vas čuo ovo od Vjerovjesnika, s.a.v.s.? Ubejj ibn Ka’b reče: ‘Tako mi Allaha, s tobom će ići najmlađi od nas’, pa ja bijah najmlađi i pođoh s njim. Obavijestio sam Omera, r.a., da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., to, uistinu, rekao.”[20]

Putovanje radi provjere hadisa

Ashabi su pridavali veoma veliku važnost provjeri hadisa do te mjere da su putovali iz grada u grad i prevaljivali velike razdaljine od nekoliko dana i noći da bi provjerili samo jedan hadis, ili da bi samo jedan hadis čuli. Tako Ata ibn Ebu Rebah, pred kojim su učili veliki islamski učenjaci, prenosi da je ashab Ebu Ejjub el-Ensari, r.a., želio provjeriti hadis kojeg je čuo od Vjerovjesnika, s.a.v.s., a znao je da je jedini u životu od ashaba koji su taj hadis čuli od Poslanika, s.a.v.s., Ukba ibn Amir, koji je živio u Egiptu, pa se uputio njemu, tj. putovao je iz Medine u Egipat samo da bi provjerio hadis kojeg je poznavao.

Krenuo je Ebu Ejjub Ukbeu ibn Amiru, koji je bio u Egiptu, da bi ga pitao o hadisu kojeg je čuo od Božijeg Poslanika, s.a.v.s. Kada je stigao u Egipat, došao je do kuće Mesleme ibn Muhalleda el-Ensarija, koji je bio upravitelj Egipta. Rekoše mu da je stigao, pa on požuri, iziđe pred njega i zagrli ga upitavši ga: “Koja potreba, Ebu Ejjube?” On reče: “Hadis kojeg sam čuo od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., a niko nije ostao ko ga je čuo osim mene i Ukbea, pa pošalji mi nekoga ko će mi pokazati njegovu kuću.” On mu je poslao nekoga ko mu je pokazao Ukbeovu kuću. Rekoše Ukbeu da je Ebu Ejjub stigao, pa on požuri, iziđe pred njega i zagrli ga upitavši ga: “Koja potreba, Ebu Ejjube?” On reče: “Hadis kojeg sam čuo od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., a niko nije ostao ko ga je čuo osim mene i tebe, hadis o zaštiti vjernika.” Reče: “Da, čuo sam Božijeg Poslanika, s.a.v.s., kako kaže: ‘Ko na ovome svijetu pokrije sramotu vjernika, Allah, dž.š., će njemu pokriti (sramotu) na Sudnjemu danu.”[21] Ebu Ejjub mu tada reče: “Istinu si rekao”, a onda se Ebu Ejjub okrenu prema svojoj jahalici, uzjaha je i krenu prema Medini. Dar Ibn Muhalledov mu stiže tek u egipatskom Arišu.[22]

Spominje se i predaja Džabira ibn Abdullaha u kojoj stoji: “Čuo sam za hadis od jednog ashaba, kojeg je on čuo od Vjerovjesnika, s.a.v.s., a ja nisam, pa sam putovao mjesec dana do njega dok nisam stigao u Šam. Radilo se o Abdullahu ibn Unejsu. Poslao sam mu poruku da je Džabir pred vratima. Glasnik dođe i upita me: ‘Džabir ibn Abdullah?’ Rekoh: ‘Da.’ Pa Abdullah iziđe pred mene, zagrli me, a i ja njega. Rekoh: ‘Došao sam radi hadisa za koji sam saznao da si ga ti čuo od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., a ja nisam, a govori o nepravdama, pa sam se pobojao da neko od nas dvojice ne umre.’ On reče: ‘Čuo sam Vjerovjesnika, s.a.v.s., kako kaže: ‘Ljudi, odnosno Božiji robovi, bit će proživljeni goli, neosunnećeni i bez ičega, pa će im se reći glasom koji će jednako čuti oni iz daljine kao i oni iz blizine: ‘Ja sam Vladar! Ja izmirujem dugove. Niko od džennetlija ne može ući u Džennet, a da ga neko od džehennemlija traži zbog nepravde koju mu je nanio, niti iko od džehennemlija može ući u Džehhenem, a da ga neko od džennetlija traži zbog nepravde koju mu je nanio sve dok se to ne izmiri, pa čak i šamar!’’ Reče: ‘A kako namiriti kada ćemo doći goli, bez ičega i neosunnećeni?!’ Poslanik, s.a.v.s., reče: ‘Dobrim i lošim djelima!’’”[23]

Putovanje tabiina

Putovanja radi usvajanja hadisa nisu se ograničila samo na uvažene ashabe, nego su se nastavila i u kasnijim vremenima nakon ashaba. Tako je Seid ibn el-Musejjeb putovao danima i noćima tražeći samo jedan hadis.[24] Mesruk ibn el-Edžde’ je putovao samo radi jednog slova![25] Od Kesira ibn Kajsa se prenosi da je rekao: “Sjedio sam kod Ebu ed-Derdaa u džamiji u Damasku pa mu dođe neki čovjek rekavši: ‘Ebu ed-Derda! Došao sam ti iz Medine, grada Božijeg Poslanika, s.a.v.s., radi hadisa za koji sam čuo da ga ti prenosiš od Vjerovjesnika, s.a.v.s.’ Reče mu Ebu ed-Derda: ‘Nisi došao radi trgovine?’ Reče: ‘Ne!’ Ponovo ga upita: ‘Ni radi čega drugog?’ ‘Ne!’ – odgovori čovjek.”[26]

Nastojanje koje su pokazivali ashabi u prenošenju hadisa prešlo je na tabiine. Kao što ćemo u nastavku objasniti naslijedili su ovo znanje, kako to kaže El-E’meš, ljudi kojima je bilo draže pasti s neba nego da hadisu dodaju samo jedno slovo (vav, elif ili dal).[27] Oni su veoma mnogo pazili i težili da ne zamijene ni slovo v (i), sa slovom f (pa) u tekstu hadisa, tj. insistirali su na tekstu hadisa onako kako je potekao od Poslanika, s.a.v.s.

Iako su svi uvaženi ashabi čestiti (udul) i laž se nije uvukla ni kod jednog od njih, ipak su autoriteti među tabiinima provjeravali hadise koje su čuli i obraćali se, također, drugim ashabima. Tako npr. vidimo da Ebu el-Alija, koji je bio među najvećim islamskim učenjacima iz generacije tabiina, kaže: “Slušali smo predaje od ashaba Božijeg Poslanika, s.a.v.s., u Basri i ne bi se zadovoljili dok ne bi odjahali u Medinu i čuli te predaje iz njihovih usta.”[28]

U Muslimovoj predaji od Ibn Sirina stoji da je on rekao: “Nisu pitali za prenosioce. Međutim, kada je došlo do smutnje, rekli bi: ‘Navedite nam vaše prenosioce!’ pa kada bi uvidjeli da su sljedbenici sunneta, prihvatali bi njihove predaje, a kada bi uvidjeli da su sljedbenici novotarija (bid’ata), njihove predaje ne bi prihvatili.”[29]

U prvo vrijeme nisu se raspitivali o prenosiocima, tj. o osobi koja prenosi taj hadis od Božijeg Poslanika, s.a.v.s. Međutim, kada je došlo do smutnje nakon što je Omer ibn el-Hattab, r.a., postao šehid, a predstavljao je zaključana vrata pred smutnjom, ubistva Osmana ibn Affana, r.a., i događaja koji su se desili u vrijeme Alije ibn Ebu Taliba došlo je do pojave apokrifnih predaja, iako u maloj mjeri. Izmišljeni su hadisi koji govore protiv Osmana, r.a., a ovome su se usprotivile neke naivne osobe koje su izmišljale hadise o njegovoj dobroti da bi ga tako odbranile, kao da njemu treba ovakva odbrana. Također su izmišljani hadisi o pohvali i hvali Alije ibn Ebu Taliba, r.a., iako ni ovome gigantu ona nije potrebna, a što je bila reakcija na patvorene hadise koji su ga kritizirali.

Zbog toga, čim su se pojavile apokrifne predaje, veliki islamski autoriteti počeli su s propitivanjem prenosilaca i provjerom hadisa. Tako su veliki islamski učenjaci poput: Šu’bea, Eš-Ša’bija i Es-Sevrija, r.h., počeli s preciznom provjerom prilikom prikupljanja hadisa. Sličan primjer nalazimo u Muslimovom Sahihu u predaji Mudžahida ibn Džebra, koji kaže: “Došao je Bušejr el-Adevi Ibn Abbasu, pa je počeo navoditi hadise i govoriti: ‘Rekao je Božiji Poslanik, s.a.v.s.,...’, ‘Rekao je Božiji Poslanik, s.a.v.s.,...’, ali ga Ibn Abbas nije gledao niti je slušao šta govori. Tada mu on reče: ‘Ibn Abbasu! Šta to ti ne slušaš moje navođenje hadisa?! Prenosim ti hadise od Božijeg Poslanika, s.a.v.s., a ti ih ne slušaš?!’ Ibn Abbas reče: ‘Mi smo nekada, kada bismo čuli nekoga da kaže: ‘Rekao je Božiji Poslanik, s.a.v.s.,...’ gutali ga svojim pogledima i sve upijali ušima, ali kada su se ljudi počeli svakojako ponašati, mi od ljudi prihvatamo samo ono što nam je poznato.’”[30]

Prenosi čuveni andaluzijski alim Ibn Abdulberr od Eš-Ša’bija koji je bio veliki autoritet u generaciji tabiina od Er-Rebi’a ibn Husejma sljedeći hadis:

“Ko kaže: ‘Nema boga osim Allaha, Jedinoga, Koji nema druga, Onoga kome pripadaju sva vlast i sva hvala, Koji život i smrt daje i Koji sve može’ deset puta, to će mu biti kao da je roba oslobodio.”

Eš-Ša’bi je tada upitao Er-Rebi’a ibn Husejma: “Ko ti je prenio ovaj hadis?” Reče: “Amr ibn Mejmun el-Evdi.” Sreo sam Amra ibn Mejmuna pa sam mu postavio isto pitanje, a on mi je rekao: “Abdurrahman ibn Ebu Lejla.” Sreo sam Abdurrahmana i upitao ga: “Ko ti je prenio ovaj hadis?” On mi reče: “Ebu Ejjub el-Ensari, ashab Božijeg Poslanika, s.a.v.s.”[31] Tek nakon ovog istraživanja i ispitivanja Eš-Ša’bi je postao siguran da je predaja vjerodostojna.

Kampanja protiv apokrifnosti i falsifikatora

U tim vremenima počela je kampanja i objavljivanje rata protiv laži. Tada su islamski učenjaci kao što su: Ibn Šihab ez-Zuhri, Ibn Sirin, Sufjan es-Sevri, Amir ibn Šerahil eš-Ša’bi, Ibrahim ibn Jezid en-Neha’i, Šu’be, Katade ibn Di’ame, Hišam ed-Destevai, Mis’ar ibn Kudama el-Hilali objavili kampanju protiv izmišljanja hadisa i falsifikatora i za razdvajanje vjerodostojnih od apokrifnih predaja.

Kada bi Ebu Hilal, Šu’ba i Seid ibn Ebu Sadeka prenosili hadis od Katadea ibn Di’ame i razišli se o tekstu hadisa, da li je tako ili ovako, obratili bi se Hišamu ed-Destevaiju da on arbitrira. A kada bi se Šu’ba i Es-Sevri razišli u prenošenju, oni bi se obraćali Mis’aru ibn Kudamu el-Hilaliju.[32]

Ovi islamski učenjaci su pratili one prenosioce kod kojih su uočili mezhepsku pristrasnost, pa kada bi posumnjali u prenošenje nekog od njih, stali bi pred njega, propitivali ga i tražili od njega da im kaže od koga je čuo taj hadis.

Zadaća i uloga memoriranja

U ovim vremenima moć memoriranja je bila genijalna; ljudi su memorirali hadise bez prestanka. Ebu Zur’a er-Razi prenosi da je Ahmed ibn Hanbel, r.h., znao napamet 1.000.000 hadisa, različitih s obzirom na tekst i nizove prenosilaca, ali i na vjerodostojnost. Bilo je tu vjerodostojnih (sahih), dobrih (hasen) i slabih (daif) hadisa.[33] U svoj poznati Musned, između 300.000 hadisa odabrao je njih 40.000. Ovo je, uzimajući u obzir da je među tih 40.000 hadisa određen broj ponovljenih, bilo i onih koje je dodao njegov sin Abdullah.

Jahja ibn Me’in, koji je cijeli svoj život posvetio hadisima Božijeg Poslanika, s.a.v.s., pamtio je čak i apokrifne predaje. Kada ga je Ahmed ibn Hanbel jednom prilikom upitao zašto prepisuje Džami Ma’merov koji prenosi predaje od Ebana, a ovaj od Enesa, iako zna da su to apokrifne predaje, on je rekao: “Ebu Abdullahu, Allah ti se smilovao! Pišem ovu zbirku od Abdurrezzaka od Ma’mera i cijelu je učim napamet, iako znam da je apokrifna, da ne bi poslije došao neko pa umjesto Ebana uvrstio Sabita, pa da je prenosi riječima: “...od Ma’mera, od Sabita, od Enesa ibn Malika.” Takvom bih rekao: “Slagao si, ta je predaja od Ma’mera, od Ebana, a ne od Sabita.”[34]

Tako od imama Ez-Zuhrija do Jahjaa ibn Seida el-Kattana, od El-Buharija i Muslima do Ed-Darekutnija i El-Hakima vidimo stotine velikih kritičara predaja i njihovih hafiza.

Osjećaj slijeđenja istine i briga o njoj

Progonjenje laži i apokrifnosti, čvrsti stav protiv laži, podržavanje istine i netoleriranje kazivanja neistine... – to su bila obilježja ashaba i tabiina. Tako je npr. jednom prilikom Omer ibn el-Hattab držao hutbu u kojoj je, između ostalog, rekao: “Nemojte pretjerivati u davanju vjenčanih darova ženama! Svu razliku za koju čujem da je neko od vas dao u odnosu na vjenčani dar koji je dao Poslanik, s.a.v.s., ili je dobila neka od njegovih kćeri, dat ću u državnu blagajnu.” Nakon toga je sišao s minbera pa mu je prišla neka žena iz plemena Kurejš i rekla: “Zapovjedniče vjernih! Je li preča Allahova Knjiga da se slijedi ili tvoje riječi?” Omer reče: “Allahova Knjiga! A otkuda to?” “Malo prije si zabranio ljudima da daju vrjednije vjenčane darove, a Allah, dž.š., u Svojoj Knjizi kaže: ...i jednoj od njih ste dali mnogo blaga, ne oduzimajte ništa od toga...” (En-Nisa, 20)

Omer na to dva ili tri puta reče: “Svi su učeniji od Omera!” A onda se vrati na minber i reče: “Zabranio sam vam bio da dajete vrjednije vjenčane darove, ali neka svako radi sa svojom imovinom što hoće!”[35]

Na ovaj način postupali su i veliki učenjaci iz generacije tabiina. Vidimo tako Zejda ibn Ebu Unejsu kako kaže: “Ne prihvatajte (hadise) od moga brata!”[36] To je moglo biti zbog nepreciznosti njegovog brata, previda, mezhepske pristrasnosti ili zbog nekog drugog razloga koji nam je nepoznat. Kada je imam Ali ibn el-Medini, učitelj velikog broja poznatih muhaddisa kao što su El-Buhari, Muslim i dr. i prvi koji je pisao o ashabima, upitan o svome ocu, rekao je: “Pitajte o njemu nekog drugog!” Ponovo su ga pitali, on je spustio glavu, a onda ju je podigao, nakon čega je rekao: “Radi se o vjeri, on je slab prenosilac!”[37]

Imam Veki’ ibn el-Džerrah je odrastao u školi Ebu Hanife, a pred njim je učio imam Eš-Šafi’i koji je rekao da nije zaboravio ništa od onoga što je čuo tokom njegovog života. Imam Eš-Šafi’i ga je spomenuo i u pjesmi:

Požalih se Vekiu da slabo pamtim,
a on mi reče da grijehe ostavim.
“Znanje je svjetlo”, još mi poručuje,
“a grješnom se Božije svjetlo ne ukazuje.”[38]

Otac ovog velikog alima upravljao je državnom blagajnom. Zbog toga, kada god bi Veki’ prenosio od njega, pridružio bi mu još nekoga,[39] jer se bojao da njegov otac koji je bio državni službenik ne ublaži neke izraze zbog vlasti.

Djela o skrivenim mahanama u hadisu (ilel)

Ove velike ličnosti napisale su veliki broj djela o skrivenim mahanama u hadisu, tj. priredili su djela koja obuhvataju nizove prenosilaca i tekstove hadisa s preciznom analizom. Pisali su o slabim i odbačenim prenosiocima, tj. o slabim i prenosiocima od kojih nije dopušteno prihvatati hadise, nego je neophodno odbaciti ih. Ovo su oni obznanjivali i publicirali. Veoma su bili osjetljivi u ovoj oblasti do nivoa da bi neko od njih nadzirao svoga oca, kao što smo već spominjali, jer je bio uposlen u državnoj blagajni da ne bi izmijenio tekst hadisa. Drugoga vidimo da mu je otac prenosio hadise, a kada je dostigao određeni broj godina i kada mu je oslabila memorija, sprječavao je goste da se susreću s njim.

Imam Abdurrahman ibn Mehdi, jedan od velikana hadiske znanosti, kaže da je pitao Šu’bea, Ibnul-Mubareka, Es-Sevrija i Malika ibn Enesa o prenosiocu koji je optužen za laž, pa su mu rekli: “Objelodani to, jer se radi o vjeri!”[40]

Prenosi se od Jahjaa ibn Seida da je rekao: “Pitao sam Sufjana es-Sevrija, Šu’bea, Malika i Ibn Ujejnea o čovjeku koji nije bio pouzdan u prenošenju, a o kome se drugi raspitivao šta da mu kažem, pa mi rekoše: ‘Reci mu da nije pouzdan!’”[41]

Od Ebu Bekra ibn Hallada se prenosi da je pitao Jahjaa ibn Seida: “Zar se ne bojiš da će te oni čije si hadise odbacio tužiti Allahu, dž.š., na Sudnjemu danu?” Nato mi je rekao: “Da me oni tuže, draže mi je nego da me tuži Božiji Poslanik, s.a.v.s., koji bi mi mogao reći: ‘Zašto nisi tjerao laž od moga hadisa?!’”[42]

Apokrifnost u hadisu

Naravno, sunnet je registriran u okrilju ove preciznosti i senzibilnosti. Uprkos tome, ne možemo reći da nije uopće bilo apokrifnih predaja. Dakako, plasirane su mnoge apokrifne predaje, ali su se one sukobile sa strogim nadzorom kojeg su postavili ashabi i tabiini i koji se nije mogao izbjeći. U slučaju da su apokrifne predaje ipak izbjegle taj nadzor, vremenom su uočene i nisu mogle ući u vjerodostojne zbirke hadisa. Povrh navedenoga, u ovome su, također, slijeđene sljedeće metode:

Odvajanje apokrifnih predaja

Izoliranje apokrifnih predaja omogućili su sljedeći značajni momenti:

1. Priznanje falsifikatora

U velikom bi broju slučajeva osoba koja je izmišljala hadise pri kraju svoga života ili na samrti priznavala predaje koje je izmislila i fabricirala, ili bi to bilo nakon pokajanja za slijeđenje neispravnog puta i vraćanja u okrilje ehl-i sunneta vel-džema’ata.

2. Laž je pod kontrolom

Osobe koje su fabricirale hadise bile su pod jakom prismotrom. To se činilo metodama koje smo skoro objasnili. Od onoga koji bi samo jednom u svome životu slagao ne bi se prihvatao hadis. Također se hadis ne bi uzimao od onih koji su bili skloni zaboravu i previdu, makar bili iskreni i povjerljivi. Da navedemo primjer koji će potvrditi ono o čemu govorimo.

Bila je jedna pobožna i bogobojazna osoba po imenu Ibn Ebu Lehia, čije se ime često sreće u Ebu Davudovom Sunenu. Prenosio je hadise, ali ne na osnovu memorije i pamćenja, nego iz svojih zbirki. Kada su mu propale ove zbirke, odmah je izgubio i svoju poziciju u prenošenju hadisa. Islamski učenjaci su se počeli ustezati da prenose hadise od njega. Tako je npr. imam El-Buhari počeo prihvatati njegove predaje samo ako su bile potvrđene drugim hadisima ili ako se radilo o šerijatskopravnim mišljenjima (fetvama).

3. Osobenost stila predaje

U književnosti, kao što je poznato, postoji pitanje stila. Tako npr. ko pročita Molierea 30 puta, Shakespearea, Tolstoja, Dantea, Nedžiba Fadila, Nuruddina Topču, Sezai Karakoča i dr., više puta, u stanju je na osnovu njihovog stila da u gomili knjiga ukaže na njihova djela. Ovo pitanje se oslanja na određen stil i njegovo poznavanje. U većini slučajeva ne zahtijeva čitanje ni 30 puta. Međutim, autoriteti u hadisu, čija smo imena maloprije spominjali, uložili su svoje živote u hadis, a istovremeno su bili izvanredni poznavaoci arapskoga jezika i veoma jake memorije. Izuzetno su dobro poznavali stil Poslanika, s.a.v.s., jer su oni uz njega provodili dane i noći. Zbog toga su bili u stanju bez ikakve poteškoće uočiti hadise Božijeg Poslanika, s.a.v.s., i odvojiti ih od drugih predaja. Kada bi pročitali tekst jednom ili dva puta, bili su u stanju reći da li je to hadis ili nije.

4. Kur’an i kolektivne (mutevatir) predaje su mjerilo i kriterij

Prema mišljenju većine islamskih učenjaka, hadisi se dijele na kolektivne (mutevatir) i pojedinačne (ahad) predaje. Ako je hadis prenesen od grupe prenosilaca koji se nisu mogli složiti na laži, smatra se mutevatirom. Mutevatir hadis se smatra jednim od tri temelja znanja kod učenjaka ehl-i sunneta. Hadisi koji nisu mutevatir poznati su kao pojedinačne (ahad) predaje, tj. hadisi koji su preneseni od jednog prenosioca. Neki hadisi koji su u vrijeme ashaba bili pojedinačne predaje u vrijeme treće generacije (etbai-tabiina) proširili su se i oni se nazivaju frekventnim (mešhur) hadisima, iako je osnovna podjela hadisa na kolektivne (mutevatir) i pojedinačne (ahad) predaje. Ove pojedinačne predaje se upoređuju s Kur’anom i sunnetom. Ako su u skladu s njima, prihvataju se, a ako nisu, ubrajaju se u problematične predaje i one postaju predmet rasprave i proučavanja.

5. Susret izvan vremena i prostora

Iako ovo što ćemo reći ne ulazi u okvir hadiske znanosti, ipak postoje pobožne osobe koje nadmašuju vrijeme i prostor i preuzimaju neke hadise neposredno od Poslanika, s.a.v.s.

Tako npr. Muhjiddin ibn Arebi kaže za hadis, kojeg ne ubrajamo u vjerodostojne i koji se ne nalazi ni u jednoj zbirci vjerodostojnih hadisa, da ga je neposredno preuzeo od Poslanika, s.a.v.s.: “Bio sam nepoznata riznica, pa sam htio biti poznat. Stvorio sam stvorenja, predstavio im se i oni su Me upoznali!”[43]

Prenosi se, također, od velikog autoriteta Dželaluddina es-Sujutija da se na javi više puta sreo s Božijim Poslanikom, s.a.v.s. Imam El-Buhari je opet kod zapisivanja svakog hadisa, do kojeg bi došao ulažući napor i nakon provjeravanja, uzimao abdest, klanjao dva rekjata i ponizno se obraćao svojim srcem Poslaniku, s.a.v.s., govoreći: “Da li je ovaj hadis od tebe, Božiji Poslaniče?” i postupao bi prema išaretima koje bi dobio od srca.[44]

Ovdje postoji dio za dušu koji prevazilazi vrijeme i prostor. Ono što znamo o vremenu i prostoru nije kategorično, a poznato o ovome pitanju nije obimno. Einstein je govorio o postojanju četvrte dimenzije, osim tri poznate, iako ovo ni do danas nije dokazano na osnovu fizičkih zakona. Ovo je tako uz podsjećanje da mnogi Allahovi, dž.š., prijatelji ovo opažaju. Njihova stanja koja prevazilaze vrijeme i prostor jesu znak unutarnjih otkrovenja sistema postojanja.

6. Pisanje djela o prenosiocima

Pisana su zasebna djela o prenosiocima hadisa, bez obzira bili iz generacije ashaba, tabi’ina ili etbai-tabiina. Gdje su rođeni? Gdje su se selili? Gdje su boravili? Gdje su živjeli? Gdje su umrli? Gdje su širili svoja znanja i s kim su se sreli? Od koga su učili? Ova djela obuhvataju sve ove podatke i detalje.

Ali ibn el-Medini je bio prvi koji je pisao o ovome, jer je u svome djelu Kitab ma’rifetis-sahaba registrirao ashabe koji su napustili Mekku i Medinu. Zabilježio je ko je od njih otišao u Taif, Šam, Kufu, Basru, Transoksaniju, gdje su ostali živjeti, s kim su se sreli i ko je od njih učio. Možemo nabrojati sljedeća poznata djela od onih koja su napisana o ovoj temi:

  • El-Isti’ab Ibn Abdulberra,
  • El-Isaba fi temjizis-sahaba Ibn Hadžera,
  • Usdul-gaba fi ma’rifetis-sahaba Ibnul-Esira,
  • Et-Tabekat Ibn Sa’da,
  • Et-Tarih Ibn Asakira,
  • Et-Tarih El-Buharija,
  • Et-Tarihul-kebir Jahjaa ibn Me’ina.

Neka od ovih djela sadrže biografije 3.000 ashaba, neka podatke o životima pet ili deset hiljada ashaba. Kada čitamo djelo El-Kašif Ez-Zehebija, vidimo da nudi o svakoj osobi koju spomene informacije o imenima osoba od kojih su učile hadise i imenima osoba koje su od njih hadise prenosile. Na ovaj način možemo vrjednovati predaje s obzirom na njihov niz prenosilaca, nakon što se upoznamo s nizom prenosilaca tih hadisa, ko od njih prenosi i od koga oni prenose.

7. Pregledanje i prečišćavanje hadiskih zbirki

Uza sav ovaj pregled, prečišćavanje, opreznost i obazrivost, neke apokrifne predaje su se uvukle u zbirke vjerodostojnih hadisa. Zbog toga je došlo do ponovnog prosijavanja predaja i odvajanja pravih od krivotvorenih bisera i napisana su brojna djela u ovoj oblasti. Prvi se ove aktivnosti prihvatio El-Makdisi i sakupio apokrifne predaje u djelo Et-Tezkiretul-kubra, a drugi su ga u tome slijedili. Kriteriji El-Makdisija, pa i drugih koji su pisali o ovome, bili su veoma strogi, čak krajnje nemilosrdni, do te mjere da je Ibnul-Dževzi za neke hadise koji se nalaze u Musnedu imam-i Ahmeda, a koji sadrži više od 40.000 hadisa, izrekao sud da su apokrifni, neki da su slabi, a neke da treba zanemariti, iako je Ahmed ibn Hanbel utemeljitelj njegove šerijatskopravne škole (mezheba). On je počeo s ocjenom hadisa koji se nalaze u Musnedu Ahmeda ibn Hanbela. Nakon njega je došao hafiz hadisa, Ibn Hadžer el-Askalani, pa je uzeo hadise za koje je Ibnul-Dževzi rekao da su apokrifni, slabi ili da ih treba zanemariti, pa ih je ponovno ispitivao i pregledao u svome djelu El-Kavlul-musedded fiz-zebbi an Musned Ahmed i rezultat ovog pregledanja i ispitivanja bio je da je moguće argumentirano ustvrditi da su hadisi Ahmedovog Musneda vjerodostojni na osnovu drugih različitih puteva predaje, osim 13 hadisa za koje je rekao da se ne oslanjaju na čvrstu osnovu.

Želim ovdje skrenuti pažnju čitalaca da veliki broj hadiskih učenjaka optužuje Ibnul-Dževzija za nemarnost i neobjektivnost, jer je za mnoge vjerodostojne hadise rekao da su slabi ili apokrifni. Zbog toga su se Ibn Hadžer, prozvan “pečatom hafiza hadisa”, i imam Dželaluddin es-Sujuti prihvatili ponovnog valoriziranja hadisa koje je Ibnul-Dževzi označio apokrifnim. Nakon toga je Es-Sujuti rekao: “Ne vidim među ovim hadisima nijedne apokrifne predaje. Tu se mogu naći jedino slabe predaje.”[45]

Također je Es-Sujuti poduzeo aktivnosti na pregledanju Ibnul-Dževzijevog djela El-Mevduatul-kubra (Velika zbirka apokrifnih predaja) i hadisa za koje je rekao da su apokrifni i sačinio svoje poznato djelo El-Laliul-masnua (Krivotvoreni biseri) u kojem je objasnio koji su od navedenih hadisa apokrifni, koji su slabi, a koje treba zanemariti.

Osim ovih, napisana su neka dopunska djela (el-mustedrekat) u koja su sabrani hadisi koji se smatraju vjerodostojnim u skladu s kriterijima i uvjetima koje su postavili El-Buhari i Muslim, ali ih oni nisu uvrstili u svoje zbirke. Takvi su hadisi uvršteni u zasebna djela, a među najpoznatijim jeste El-Mustedrek El-Hakima en-Nejsaburija. Nakon njega dolazi Mustedrek imama Ez-Zehebija o kojem Ibn Hadžer kaže da je potrošio cijeli svoj život diveći se njemu i da je pisao dove za jačanje memorije, a onda je napisano progutao ne bi li mu Allah, dž.š., darovao memoriju kao što je ima Ez-Zehebi. Ez-Zehebi je iznova s punom pažnjom i nastojanjem pregledao, analizirao i pojasnio El-Hakimov Mustedrek.

Potom su napisana djela o izrekama koje su u masama poznate kao hadisi. Es-Sehavi je sačinio svoju znamenitu knjigu El-Mekasidul-hasena, a El-Adžluni Kešful-hafa u koje su uvrstili ove izreke i objasnili šta su od toga Vjerovjesnikovi, s.a.v.s., hadisi, a šta nisu hadisi. Pored brojnih hadisa koji potiču na znanje, postoje izreke veoma raširene među masama, poput: “Znanje je od kolijevke pa do groba!”, “Tražite znanje makar i u Kini!”,[46] “Najbolji je onaj koji koristi drugima,”[47] a koje nisu hadisi, kao što su to oni objasnili.

Prema tome, nakon svih ovih napora kroz pregledanje i prečišćavanje hadiskih zbirki, i ulaganja potpune pažnje u sakupljanje hadisa, njihovog analiziranja, razdvajanja i ispitivanja da li je moguće sa sumnjom gledati u hadise koji se nalaze u vjerodostojnim zbirkama. I da li je pravedno pokušavati izazvati sumnju u izvor, u drugi izvor vjere islama?! I na koji način protumačiti te pokušaje?

Primjeri apokrifnih predaja

Ranije smo objasnili velike napore koje su uložili velikani hadiske znanosti u sakupljanje hadisa i njihovo razdvajanje pa zahvaljući ovim velikim naporima potpuno jasno razaznajemo vjerodostojne od apokrifnih hadisa, jer je i sunnet, kao komentar Kur’ana, obuhvaćen Božijim obećanjem čuvanja: Mi, uistinu, Opomenu objavljujemo i zaista ćemo Mi nad njom bdjeti! (El-Hidžr, 9)

Ovaj sunnet je ipak izložen napadima orijentalista i onih koji ih oponašaju zbog čega ćemo iznijeti nekoliko primjera apokrifnih predaja, a onda i nekoliko vjerodostojnih hadisa koji su bili kritikovani.

Postoji predaja koja se prenosi kao hadis, a u kojoj stoji: “Ebu Hanifa je svjetiljka moga ummeta!”[48] Tačno je da je Ebu Hanifa postao svjetiljka ummetu Muhammeda, s.a.v.s., jer malo je onih poslije ashaba koji su tako hizmetili islamu. Ipak, ove riječi nisu potekle iz usta Božijeg Poslanika, s.a.v.s., nego su to riječi koje je izdiktirala mezhepska pristrasnost.

Drugi primjer: “Čuvajte bijelog pijetla!”[49] Bijeli pijetao je omiljen kod ljudi. Međutim, kritičari hadisa objašnjavaju da je ovo apokrifna predaja od nekih prenosilaca lažaca i da ni u kom slučaju nije hadis. Možda je ovu predaju izmislio neki trgovac pijetlovima!?

Postoji veoma popularna izreka među ljudima: “Čuvaj se zla onoga kome si dobro učinio!”[50] Ove riječi ne samo što nisu hadis nego nisu ni logične. Ako bismo obrnuli ove riječi i rekli: “Čini dobro onome od čijeg se zla čuvaš!” bilo bi daleko logičnije, jer dobročinstvo omekšava ljudsko srce.

Ljudima čini dobro i potčinit ćeš njihova srca,
jer oduvijek dobročinstvo čovjeka potčinjava.

Postoji druga izreka ili poslovica koja kaže: “Čovjek je rob dobročinstva!” a ona prva izreka je očita laž i nikako se ne može vezati za Poslanika, s.a.v.s.

Maloprije sam rekao da se spomenute riječi koje su pripisane Poslaniku, s.a.v.s., ne slažu s razumom i logikom. Naravno, islam je vjera razuma i logike. Međutim, jedno je činjenica da je islam razuman i logičan, a drugo je da se temelji na razumu i logici. Islam je realnost iznad stupnja čovjeka..., realnost koju je dao Allah, dž.š., a dostavio Poslanik, s.a.v.s. Zadaća čovjeka jeste stići do ove realnosti, a ako ne stigne, sami razumi nisu u stanju stići do njezina horizonta.

Ovo je realnost. Uprkos ovome, vidimo napore nekih znanstvenih krugova koji ovo pitanje prenose na drugo polje, pa npr. pripisuju sljedeće riječi (ili njihov smisao) Božijem Poslaniku, s.a.v.s.: “Kada prenosite od mene hadis međusobno se posavjetujte, pa ako je u skladu s realnošću, smatrajte ga istinitim i prihvatite ga kao osnovu za vašu vjeru. Nije bitno da li sam ja to, uistinu, rekao ili ne; bitno je da riječi budu u skladu s realnošću.”

Ovo ni u kom slučaju nisu riječi Božijeg Poslanika, s.a.v.s., jer je Allah, dž.š., Taj koji zna realnost i određuje je, a Poslanik, s.a.v.s., samo je prenosi. Realnost ne prati kriterije koje postavljaju ljudi i nije moguće uzimati ove kriterije kao mjerilo za hadise Poslanika, s.a.v.s. Baš naprotiv, ljudi su obavezni vrjednovati svoja ponašanja na osnovu Vjerovjesnikova, s.a.v.s., sunneta, tj. prema njegovim riječima i postupcima.

Postoji, također, fabricirani hadis: “Rođen sam u vrijeme pravednog vladara!”[51] Ovo su izmišljene riječi u pohvalu perzijskoga kralja Anuširvana. Poslaniku, s.a.v.s., ne treba hvala koja mu se iskazuje na osnovu neke druge osobe, jer on je taj koji daje ponos i čast vremenu i mjestu i ništa neće uzvisiti poziciju ovog plemenitog Poslanika činjenica da je u njegovo vrijeme živio pravedan vladar.

Postoje riječi koje su jako raširene među masom i često ih čujemo s minbera kao da su Poslanikov, s.a.v.s., hadis, a nisu, iako se ne sukobljavaju s razumom i logikom: En-Nezafa minel-iman (“Čistoća je dio vjere!”)[52] Iako je značenje ovih riječi valjano, one nisu hadis. Kažemo da mu je i značenje valjano ako je navedeno u vjerodostojnom hadisu: “Čistoća (et-tuhur) jeste dio vjere, a zahvaljivanje Allahu puni Mizan-tereziju.”[53]

Obmanjujuće riječi, kao što su: Tehattemu bil-akik[54] (“Nosite prsten od karneola”[55]) nisu došle od Poslanika, s.a.v.s., nego postoji hadis kojeg prenosi naša majka, Aiša, r.a., u kojem se kaže: Tehajjemu bil-Akik (“Postavite šatore u Akiku”), tj. postavite šatore u Akiku, dolini između Medine i Mekke. Pošto je u prvo vrijeme pisanje bilo bez dijakritičkih znakova, riječ tehajjemu se pretvorila u tehattemu, a riječ Akik su pogrešno razumjeli kao da se radi o poludragom kamenu, a onda su to još popratili drugom laži: “...jer on odstranjuje siromaštvo!”[56]

Postoji i apokrifna predaja: “Pogled u lijepo lice je ibadet!” To je laž, zabluda i devijantnost, kao što ni riječi: “Tražite znanje makar i u Kini!”[57] nisu hadis, nego apokrifna predaja. Cilj njihovog fabriciranja, kao što su naivno mislili oni koji su ih patvorili, jeste pokazivanje interesa islama za znanjem. Međutim, u Kur’anu i sunnetu ima veoma mnogo poticaja i motiviranja na znanje tako da nemamo potrebe za riječima koje podsjećaju na rimovanu prozu proroka. Tako npr. Kur’an kaže:

A Allaha se istinski boje od robova Njegovih – samo učeni. (Fatir, 28)

Zar su isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? (Ez-Zumer, 9)

U vjerodostojnom hadisu se kaže: “Doista meleci spuštaju svoja krila iz zadovoljstva prema onome koji traži znanje.”[58]

Postojanje na desetine kur’anskih ajeta i vjerodostojnih hadisa čini nam nepotrebnim posezanje za apokrifnim predajama.

[1] El-Buhari, “El-Ilm”, 38.; Muslim, “Ez-Zuhd”, 72.; Ebu Davud, “El-Ilm”, 4.; Et-Tirmizi, “El-Fiten”, 70.
[2] El-Buhari, “Istitabetul-murteddin”, 6.; Muslim, “Ez-Zekat”, 154.; Ebu Davud, “Es-Sunna”, 28.
[3] Muslim, “El-Mukaddima”, 1.; Et-Tirmizi, “El-Ilm”, 9.; Ibn Madža, “El-Mukaddima”, 5.
[4] Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, III, 157.; El-Hejsemi, Medžmeuz-zevaid, IX, 291.
[5] Ibn Madža, “El-Mukaddima”, 3.; Ahmed, El-Musned, I, 452.
[6] El-Buhari, “El-Ilm”, 38.; Ebu Davud, “El-Ilm”, 4.; Ibn Madža, “El-Mukaddima”, 4.
[7] Muslim, “El-Mukaddima”, 2.; Ed-Darimi, “El-Mukaddima”, 25.
[8] Ibn Sa’d, Et-Tabekatul-kubra, VI, 110.; Ez-Zehebi, Sijer e’lamin-nubela, IV, 263.
[9] Ibn Madža, “El-Mukaddima”, 3.; Ahmed, El-Musned, IV, 370.
[10] Muslim, “Sifatul-munafikin”, 17.; En-Nesai, “Kitabul-iman ve šera’i’ih”, 31.; Ahmed, El-Musned, II, 68.; Et-Tajalisi, El-Musned, str. 248.
[11] El-Bagdadi, El-Kifaja, 178.
[12] El-Buhari, “Ed-Da’vat”, 6.; Muslim, “Ez-Zikr”, 56.
[13] Ed-Darimi, “El-Mukaddima”, 51.
[14] Ed-Darimi, “El-Mukaddima”, 51.
[15] Ebu Davud, “El-Ilm”, Et-Tirmizi, “El-Ilm”, 19.; En-Nesai, “Et-Tahara”, 113.; Ibn Madža, “El-Mukaddima”, 17.
[16] Et-Tirmizi, “El-Feraid”, 10.; Ibn Madža, “El-Feraid”, 4.; El-Muvetta, “El-Feraid”, 8.
[17] Ibn Kesir, El-Bidaja ven-nihaja, VIII, 100.; Ali el-Kari, El-Esrarul-merfu’a, str. 116.; El-Adžluni, Kešful-hafa, I, 374.; Eš-Ševkani, El-Fevaidul-medžmu’a, str. 399.; Ed-Dejlemi, El-Firdevs, II, 165.
[18] El-Buhari, “El-Ilm”, 35.; Muslim, “El-Džennet”, 79.
[19] El-Buhari, “El-Husumat”, 4.; Muslim, “Salatul-musafirin”, 270.; Ebu Davud, “El-Vitr”, 22.; En-Nesai, “El-Iftitah”, 37.; El-Muvetta, “El-Kur’an”, 4.
[20] El-Buhari, “El-Isti’zan”, 13.; Muslim, “El-Edeb”, 33., 34., 37.; Ebu Davud, “El-Edeb”, 128.
[21] El-Buhari, “El-Megazi”, 3.; Muslim, “El-Birr ves-sila”, 58.; Ebu Davud, “El-Edeb”, 38.; Et-Tirmizi, “El-Hudud”, 3.
[22] El-Bagdadi, Er-Rihla fi talebil-hadis, str. 118., El-Kifaja, str. 402.; Ibn Abdulberr, Džami bejanil-ilm, I, 392.
[23] Ahmed, El-Musned, III, 495.; El-Hejsemi, Medžmeuz-zevaid, X, 345-346.; Ibnul-Esir, Usdul-gaba, III, 178.; El-Buhari, El-Edebul-mufred, str. 337.; Ibn Abdulberr, Džami bejanil-ilm, I, 389-390.
[24] Ez-Zehebi, Tezkiretul-huffaz, I, 55.; El-Bagdadi, Er-Rihla fi talebil-hadis, str. 127., El-Kifaja, str. 402.; Ibn Abdulberr, Džami bejanil-ilm, I, 395.
[25] Ibn Abdulberr, Džami bejanil-ilm, I, 396.; El-Bagdadi, Er-Rihla fi talebil-hadis, str. 127.
[26] Et-Tirmizi, “El-Ilm”, 19.; Ibn Madža, “El-Mukaddima”, 17.; El-Bagdadi, Er-Rihla fi talebil-hadis, str. 78.
[27] El-Bagdadi, El-Kifaja, str. 178.
[28] El-Bagdadi, El-Kifaja, str. 402.-403.
[29] Muslim, “El-Mukaddima”, 5.
[30] Muslim, “El-Mukaddima”, 4.
[31] Er-Ramehurmuzi, El-Muhaddisul-fasil, str. 208.; Muhammed Adžadž el-Hatib, Es-Sunna kablet-tedvin, str. 222.-223.
[32] Er-Ramehurmuzi, El-Muhaddisul-fasil, str. 395.; Muhammed Adžadž el-Hatib, Es-Sunna kablet-tedvin, str. 229.
[33] Ibn Hadžer el-Askalani, Tehzibut-tehzib, I, 64.
[34] El-Bagdadi, El-Džami li ahlakir-ravi ve adabis-sami’, II, 283.; Muhammed Adžadž el-Hatib, Es-Sunna kablet-tedvin, str. 229.
[35] El-Hindi, Kenzul-ummal, XVI, 536.-538.
[36] Muslim, “El-Mukaddima”, 5.
[37] Muhammed Adžadž el-Hatib, Es-Sunna kablet-tedvin, str. 233.
[38] Eš-Šafi, Divanul-imam eš-Šafi, str. 69.
[39] Muhammed Adžadž el-Hatib, Es-Sunna kablet-tedvin, str. 233.
[40] Muhammed Adžadž el-Hatib, Es-Sunna kablet-tedvin, str. 234.
[41] Muslim, “El-Mukaddima”, 5.
[42] Ibnus-Salah, Ulumul-hadis, str. 389.
[43] El-Adžluni, Kešful-hafa, II, 132.; Ali el-Kari, El-Esrarul-merfu’a, str. 179.; Es-Sa’idi, En-Nevafihul-atira, str. 264.
[44] Ibn Hadžer, Tehzibut-tehzib, IX, 49.; Fethul-bari, “Mukaddima”, str. 513.
[45] Es-Sujuti, El-Laliul-masnua, I, 2.
[46] El-Hindi, Kenzul-ummal, X, 138.; El-Munavi, Fejdul-kadir, I, 542.; El-Adžluni, Kešful-hafa, I, 138.; Ed-Dejlemi, El-Firdevs, I, 78.
[47] El-Hindi, Kenzul-ummal, XVI, 128.; El-Adžluni, Kešful-hafa, I, 393.
[48] El-Adžluni, Kešful-hafa, I, 138.; Ali el-Kari, El-Esrarul-merfua, str. 47.
[49] El-Adžluni, Kešful-hafa, I, 36.
[50] El-Adžluni, Kešful-hafa, I, 43.; Ali el-Kari, El-Esrarul-merfua, str. 50.
[51] El-Adžluni, Kešful-hafa, II, 340.; Ali el-Kari, El-Esrarul-merfu’a, str. 259.
[52] Ali el-Kari, El-Esrarul-merfu’a, str. 91.
[53] Muslim, “Et-Tahara”, 1.; Et-Tirmizi, “Ed-Da’vat”, 86.
[54] El-Hindi, Kenzul-ummal, VI, 663.; El-Adžluni, Kešful-hafa, I, 299.-301.; Ibnul-Dževzi, Kitabul-mevduat, III, 57.
[55] Karneol jeste vrsta poluprozirnog kalcedona, poludragulja, koja ima boju mesa (prim. Z.H.)
[56] El-Hindi, Kenzul-ummal, VI, 663.-664.; El-Adžluni, Kešful-hafa, I, 299.
[57] El-Adžluni, Kešful-hafa, I, 137.; Ed-Dejlemi, El-Firdevs, I, 78; Ali el-Kari, El-Esrarul-merfua, 252.
[58] Ebu Davud, “El-Ilm”, 1.; Et-Tirmizi, “El-Ilm”, 19.; Ibn Madža, “El-Mukaddima”, 17.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.