Analiza jednog buketa hadîsa

Analiza jednog buketa hadîsa

Najvidljivija specifičnost u riječima Allahovoga Poslanika je sveobuhvatnost riječi u vezi sa određenom temom. U tom smislu postoji na hiljade jasnih primjera koji će nam to konkretno pokazati. Međutim, mi ćemo ovdje prenijeti samo nekoliko hadîsa za koje se u svakom periodu govorilo da su dževâmiu’l-kelim (jezgroviti i misaoni hadîsi), ali ponovo moram, uporno tvrdeći, kazati da su sve riječi našeg Poslanika bile upravo takve.

Evo nekoliko njegovih riječi:

1. Nekoliko riječi o vrhuncu monoteizma

Tirmizî prenosi od Ibn Abbâsa da je Allahov Poslanik njemu rekao: “O, mladiću, podučit ću te nekoliko riječi: Čuvaj Allaha (Njegova prava), Allah će tebe čuvati! Pazi na Allaha, naći ćeš Ga pored sebe! Kada nešto tražiš, traži od Allaha! Kada tražiš pomoć, traži je od Allaha, i znaj: da se svi ljudi okupe da bi ti učinili neku korist, ne mogu ti u tome pomoći osim onoliko koliko ti je, i ako ti je to Allah zapisao, a da se svi ljudi okupe da bi ti nanijeli neku štetu, ne mogu ti je ni trun nanijeti osim onoliko koliko ti je, i ako ti je to Allah zapisao! Kalemi (pera) su podignuti, a tinta se osušila.”[1]

U ovako kratke i suštinske rečenice stali su najteži problemi u vezi sa sudbinom i pokornošću i na jednostavan način je objašnjena ova duboka tema. U isto vrijeme, o aktivnostima i naporima, iako ima mnogo što-šta da se kaže, on je to sažeto kazao u nekoliko rečenica.

2. Čovjek je putnik

Tirmizî prenosi od Ibn Omera, radijallâhu ‘anh, da je Poslanik rekao: “Živi na ovome svijetu poput samca, ili budi poput putnika! Sebe smatraj (prije smrti) stanovnikom mezara!”[2]

Ovo je hadîs od tri rečenice. U smislu podsticanja na zuhd, bogobojaznost i očuvanje ravnoteže između dunjaluka i Âhireta, ovo je najjezgrovitija i sa najviše značenja kazana riječ od svih riječi koje su se mogle kazati..., ali ako od ovog hadîsa ima jezgrovitije kazane riječi, bez imalo sumnje, to je opet neka njegova riječ! U to ne treba niko da sumnja!

Insan je, zapravo, na ovome svijetu usamljen. Kako kaže Mevlânâ, čovjek je nâj koji se odvojio od svoje trske. Zbog toga što se odvojio od svog pravog vlasnika, on uvijek plače i jeca. Njegov jecaj traje tokom cijelog života.

Čovjek je putnik. To je putovanje koje počinje u svijetu duša, nastavlja se preko majčine utrobe, dolaska na ovaj svijet, djetinjstva, doba mladosti, starosti, mezara, i odatle se završava u Džennetu ili u Džehennemu. Ali, da li je i koliko je čovjek svjestan tog putovanja? Kada bi on sebe uvijek smatrao putnikom, kretao bi se bez imalo spoticanja na razne ovosvjetske ljepote koje nisu ni za što drugo već za otežavanje hoda.

Čovjek se ne može u potpunosti spasiti niti sačuvati od zamki i smutnji šejtana sve dok sebe ne bude smatrao stanovnikom mezara i dok to ne bude proveo u djelo, kao što su stari kazali: “Umrite prije smrti!”[3] Naravno, čovjek treba da umre u smislu strasti i tjelesnih prohtjeva, da bi oživio svoju savjest i svoju dušu. Zapravo, zar oni koji svu pažnju posvećuju strastima i tjelesnim užicima nisu nesretnici koji se utapaju i nestaju u njima.

3. Rezultati istine i laži

Buhârî, Muslim i Ebû Dâvûd prenose od Abdullâha ibn Mes’ûda, radijallâhu ‘anh, da je Allahov Poslanik kazao: “Na vama je da budete iskreni! Iskrenost čovjeka vodi ka dobročinstvu, a dobročinstvo ka Džennetu! Sve dok čovjek bude iskren i bude činio dobro, kod Allaha će biti upisan kao siddîk (istinoljubivi)! Čuvajte se laži! Laž čovjeka vodi ka grijehu, a grijeh ka Džehennemu! Sve dok čovjek bude govorio laži, kod Allah će biti upisan kao lažov!”[4]

Iskrenost je simbol vjerovjesnika, a laž je svojstvo nevjernika i munâfika (licemjera). Iskrenost je bitan temelj koji obuhvata i današnjicu i budućnost, dok je laž crna mrlja koja je bačena na lice vremena. Ne može se pokazati nijedna osoba koja je sretno živjela i postigla vječnu sreću putem laži. A na svijetlom putu iskrenosti, koji vodi u vječnu sreću, ne možete sresti nikoga da je nesretan i da je nešto izgubio na ovom i na budućem svijetu.

Laž je najbitniji temelj nevjerništva, najotvoreniji znak licemjerstva, i to je naziv za tvrdnju svega onoga što je suprotno činjenici da Allah sve zna. Laž je naročito danas u potpunosti uništila moral, i to je toliko strašna društvena bolest da je svijet preobratila u boravište lažova, te da nijedan narod koji joj je otvorio vrata svoga doma, svoje čaršije i pijace, svoga parlamenta i svoje kasarne, i tako joj dao pravo “slobodnog kretanja”, nije bio uspješan, niti će to biti. Suprotno tome, najbitniji temelj islâma, najotvorenija pažnja îmâna, kamen temeljac muhammedanskog morala, najjasnije svojstvo vjerovjesnika i dobrih ljudi te glavni i prvi pokretač materijalnog i duhovnog napretka je iskrenost i istinitost u govoru.

Jedno je svojstvo meleka, a drugo šejtana, jedno je svojstvo Allahovih počašćenih robova, a drugo pokvarenih duša; jedno je svojstvo posebnog stvorenja i ponosa čovječanstva, Muhammeda, ’alejhi ekmelu’t-tehâjâ, a suprotno tome je svojstvo Dedždžala.

Jedna od riječi koja se u tekstu hadîsa spominje uporedo je birr. To je sveobuhvatna riječ koja u sebi sadrži sva dobra djela, i sve ono što vodi ka činjenju dobrih djela. Pod tom riječju mogu se nabrojati i njoj se pripisati mnoge teme kao što su ispravno i tačno razmišljanje, istinita riječ, istinski nijjet (odluka), ispravno djelo, ispravno življenje itd.

Druga riječ koja se spominje je fudžûr. Ona ima suprotno značenje prvoj i općenito obuvata svako zlo i zatvorena je dobrim djelima. U tom pogledu, ona je glavno poglavlje za sve vrste zabluda i ideja stranputica i svih neispravnih riječi i djela. Zbog toga je ona poput džehennemskog sjemena.

U tekstu hadîsa prisutno je i upoređivanje riječi siddîk i riječi kezzâb. Ako bismo prvu riječ preveli: potpuno iskren čovjek čiji je sastavni dio karaktera iskrenost i istinitost, mislim da je na svome mjestu da se za drugu riječ može reći da označava profesionalnog lažova koji je u svoj karakter usadio laž. U obje riječi korišten je oblik mubâlege (preuveličavanja), što znači da onaj koji se predao istini, tačno razmišlja, istinu govori, ispravno se ponaša i živi, ako ne danas, sigurno će sutra, i na nebesima i na zemlji, biti simbol iskrenosti i bliskosti Gospodaru, dok će onaj koji je sebe bacio u laži, koji lažno razmišlja, koji govori laž i koji živi u lažima, kad-tad, biti simbol laži.

Posljednje stanice ovih veoma dugih i kratkih, svijetlih i maglovitih, te dosta opasnih i bezbjednih različitih puteva su Džennet i Džehennem. Na jednom od ova dva puta na svakome staništu daju se različite nagrade i brojni pokloni. Taj put se završava Džennetom i taj putnik stiže do Dženneta. Na drugom putu, sve dok traje, susreću se nepogode, te nakon mnogih padova, on se završava vječnim gubitkom.

Ovaj hadîs smo spomenuli kada smo govorili o istinoljubivosti našeg Poslanika, ali ovdje još jednom želimo skrenuti pažnju na rezultate istinoljubivosti na ovom i na drugom svijetu. Ovo je uspjeh Poslanika da ovako sažetim i kratkim rečenicama opiše štete koje nanosi laž i u individualnom i u društvenom životu. Kada bi čovjek samo ovaj hadîs analizirao, shvatio bi i saznao da niko osim Allahovog Poslanika ne može riješiti i objasniti tako velike probleme na ovako jasan i jednostavan način. Nije moguće da neko drugi ove teme na ovakav način objasni.

4. Čovjek je s onim koga voli

Buhârî i Muslim prenose od Abdullâha ibn Mes’ûda, radijallâhu ‘anh, sljedeći hadîs: “Čovjek je s onim koga voli.”[5]

Kada bi se počeo tumačiti i objašnjavati ovaj hadîs, najmanje bi se napisala jedna knjiga. Ovaj hadîs onima koji su ostali na putu, koji ne mogu potpuno da slijede svoga vodiča, i mnogi oni čija su srca slomljena zbog toga što ne mogu da rade ono što treba raditi, nudi čašu vode sa Kevsera, pa čak i Âb-i hajât, vodu koja život daje. On upućuje na to da će osoba, bilo to pozitivno ili negativno, uvijek biti sa onim koga voli. Čovjek je i ovdje i tamo na drugom svijetu s onim koga voli. Kad je tako, onaj koji želi biti zajedno sa vjerovjesnicima, istinoljubivim ljudima i šehidima, najprije treba da ih voli – da bi na drugome svijetu bio sa njima, ili, drugačije rečeno, oni koji na Âhiretu žele biti zajedno sa vjerovjesnicima, istinoljubivim ljudima i šehidima, to su oni koji su ih voljeli i zajedno bili sa njima dok su bili na ovome svijetu. Na one koji predstavljaju zlo i ružne stvari, također se odnosi značenje ovog hadîsa.

Evo, ovaj hadîs, koji se sastoji od jedne rečenice, kazuje na hiljade značenja i izraza, i to na toliko visokom nivou jasnoće. Kazati jednu ovakvu riječ može samo onaj čija je oštroumnost otvorena Objavi i nadahnuću.

Nu’ajmân je ponekada konzumirao alkohol, zbog čega ga je Allahov Poslanik osuđivao i šeriatski ga kažnjavao. Ono što je on činio bilo je grijeh. Zbog toga ga je jednog dana jedan od ashâba prekorio riječima. Tada se Allahov Poslanik naljutio i kazao: “Ne pomažite šejtana protiv vašeg brata! Kunem se Allahom, on voli Allaha i Njegovog Poslanika.”[6]

Zbog toga što će ljubav prema Allahu i Njegovome Poslaniku dati rezultat da će oni biti svi zajedno, koliko god da je ovakav čovjek griješio, ne zaslužuje da mu se izgovaraju ružne riječi, jer on voli Allaha i Njegovoga Poslanika. Ova ljubav je bila dovoljna za jednog čovjeka koji je izvršavao farzove i izbjegavao velike grijehe, da se nađe pored Allahovog Poslanika – zato što je čovjek s onim koga voli.

5. Takvâ (Bogobojaznost)

Imâm Tirmizî i Ahmed ibn Hanbel prenose od Mu’âza ibn Džebela da je Allahov Poslanik kazao: “Gdje god da si, boj se Allaha! Iza grijeha učini odmah dobro djelo koje će izbrisati taj grijeh! U međuljudskim odnosima ponašaj se lijepim moralom!”[7]

Ne postoji drugi faktor koji može uzdići čovjeka kao što je lijepi moral. Lijepi moral je Allahov moral i lijepi moral znači čovjekovo ukrašavanje Allahovim moralom!

Nalazimo se pred hadîsom koji objašnjava puteve bogobojaznosti i njenog čuvanja te mogućnost stalnog življenja u takvom ambijentu, što bi se moglo objasniti tek u nekoliko tomova knjiga. Ali ovdje samo kao primjer spominjemo ove veličanstvene vrijednosti i ne ulazimo u komentare i njihova objašnjenja.

6. Kakvi ste, tako će se upravljati vama

U jednom drugom hadîsu Vjerovjesnik, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, kaže: “Kakvi ste, tako će se upravljati vama.”[8]

Kakvo je vaše stanje, tako će biti i stanje onih koji su na vašem čelu! Kakav ste vi izvor, takvi će biti i oni koji upravljaju vama, koji su istekli s tog izvora! Ova riječ je takva da na polju uprave može iznjedriti nekoliko rječnika. Ako želite, možemo samo ukratko navesti ovaj hadîs, gdje Poslanik kaže: “Svi ste vi čobani, i svi ste vi odgovorni za svoje stado!”[9]

Na osnovu ovog hadîsa, svako ima svoju odgovornost, sve do vladara. I vladar je odgovoran za sve one kojima upravlja, ali izraz: “Kakvi ste, tako će se upravljati vama”, ovom problemu s aspekta društvenog prava daje posebnu dimenziju.

Prvo, ovaj hadîs onima kojima se upravlja kaže: Vi ste veoma bitni, jer oni koji će doći na vaše čelo, bilo kojim putem da idu ka tome cilju, moraju pokucati na vaša vrata, odnosno, vi ste ti koji njima dajete izgled.

Društvo ima sebi specifične principe koji se ne mijenjaju. Isto kao što fizika, hemija i astronomija imaju svoje principe koji se ne mijenjaju i koji se nazivaju “prirodnim zakonima”, isto tako i društvo ima principe koji se do Sudnjega dana neće promijeniti. Zbog toga, ako ljudi daju dozvolu zlu – otvaraju put nemirima, i ako ružna djela otvoreno žive među njima, onda će njima upravljati zli i loši ljudi. Ovo je nepromjenljivi zakon Uzvišenoga Gospodara.

Da li se nemir razvija i raste među ljudima? Da li u tom krugu ljudi sazrijevaju zla djela? Tada Allah, dželle šânuhu, na njihovo čelo dovodi ljude od istog blata i istog tijesta koji će upravljati njima.

Drugo, opet nam ovaj hadîs kaže da su zakoni i sistemi nešto što je dato u recima pravnih akata: oni nemaju baš mnogo utjecaja. Kada bi ljudi sastavili sve umove koji bi pripremili najpravednije zakone, opet bi bilo bitno da li se poštuju ili ne njihovi sastavni dijelovi. Na osnovu toga, temelj je moralna struktura ljudi kojim se upravlja: ako su oni moralni i ako su riješili svoje probleme, na njihovo čelo ne mogu doći problematični ljudi.

Kad smo već stigli dovdje, da vam prenesem jedan događaj:

Među prvim narodnim poslanicima (Republike Turske) bio je Tahir-efendija. Ovaj čovjek je bio od uleme i uglednih ljudi. Dok su ostali narodni poslanici držali govore, Tahir-efendija je uvijek šutio u svome ćošku. Ali, jedne prilike, njegove pristalice ga natjeraju i ubijede da održi govor na jednom mitingu. Tahir-efendija je bio čovjek koji je malo, ali suštinski govorio. Njima je malo, ali jasno kazao: “O, skupino, znajte da ste vi ti koji birate (muntehib); ja sam onaj koji je izabran (muntehab); mjesto kuda idemo je mjesto kuda idu izabrani (muntehabun ilejh); ovo što vi činite je izbor (intihâb). Intihâb vodi porijeklo od riječi nuhbe. Nuhbe znači kajmak. Ne zaboravite, šta je ispod kajmaka, on je od toga. Ako je iznad jogurta, to je kajmak od jogurta, ako je iznad mlijeka, onda je kajmak od mlijeka, ako je iznad stipse, onda je kajmak od stipse, itd...”

Možda neko neće moći dobro da razumije ove arapske izraze, pa ću ponovo ukratko objasniti da bi bilo od koristi: muntehib je onaj koji bira; muntehab je onaj koji je izabran; muntahebun ilejh je mjesto kuda idu izabrani, odnosno parlament; a intihâb znači birati, tj. izbor, dok je ova riječ izvedena od riječi nuhbe.

Još samo jednom da se vratimo na ovu temu.

Da bismo potpuno razjasnili ovu temu veoma je bitan odgovor Hadždžâdža čovjeku koji mu je govorio o pravednosti hazreti Omera, radijallâhu ‘anh. Hadždžâdž u svom odgovoru ovom čovjeku kaže: “Da ste vi poput ljudi koji su živjeli u vrijeme Omera, bez imalo sumnje, i ja bih bio poput njega...”

Treće, svaki čovjek krivicu treba da traži kod sebe. Sve dok svaki čovjek bude advokat samom sebi i bude tražio krivicu izvan sebe, nemoguće je u pozitivnom smislu doći do nekog cilja... Ljudi, dok ne budu promijenili svoj unutrašnji svijet i svoju suštinu, Uzvišeni Allah ih neće promijeniti.

“Allah neće promijeniti jedan narod sve dok taj narod ne promijeni sebe...” (Er-Ra’d, 13/11)

Ako bude pokvarenosti unutar čovjeka, to će se rasprostraniti na sve strane sve do njegovog vrhunca. Isto se može reći i za unutrašnji smjer i ustrajnost kod čovjeka. Znači da između stanja onih kojima se upravlja i onih koji upravljaju postoji utjecaj na relaciji uzrok-posljedica. I ko zna šta se još krije u duši dragulja ove riječi! I ko zna šta razumni još ovdje osjećaju i shvataju!

Naravno, na društvenom planu nemoguće je naći neku ljudsku riječ koja na ovako jasan način izražava i objašnjava izgradnju i strukturu društva i u isto vrijeme ukazuje na put koji vodi ka izgradnji zdrave i lijepe društvene strukture. Hazreti Muhammed, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, je vlasnik fetânet-i a‘zama (najveće oštroumnosti), i zato je njegova svaka riječ poput sokola koji leti nebesima govora...

Svakako, on je među svim ljudima na posebnom i na najljepšem mjestu što se tiče govora. Nijedan književnik i pjesnik njega ne može u tome dostići. Njegove riječi nisu Kur’ân, ali su u potpunosti bremenite inspiracijom. Zbog toga, kao što smo spomenuli na početku ove teme, svi književnici i oni koji razumiju književnost u izgovaranju riječi njemu mogu biti samo učenici.

Hassân ibn Sâbit je bio veliki pjesnik. On je pjesnik koji je od Allahovoga Poslanika imao posebnu dovu i privilegije i koga je Džibrîl podržao. Pa i pored toga, pjesnikinja Hansâ je u njegovoj pjesmi od četiri stiha našla tačno osam grešaka. Ova žena, koja se proslavila na polju pjesništva nakon što je čula Allahovoga Poslanika, prima islâm i poslije toga jedini posao joj je bio da sluša Sultâna govora. Dok ga je slušala, toliko se divila kao da je bila opsihrena, toliko bi se odala svome duhovnom svijetu. Ona kao žena koja je cijeli svijet stavila u tugu kada joj je u predislamskom periodu umro brat mersijama (tužnim stihovima) koje je napisala njemu, kada su joj poginula četiri sina na Kadisiji, bez imalo izraza tugovanja, samo je kazala: “Blago meni kad postadoh majka četiri šehida! Allahu moj, Tebi hvala!”[10]

Hansâ je bila od mulhemûna, odnosno, onih koji su bili darovani nadahnućem. Kad god bi joj jedan od sinova pao, ona je osjećala bol kao da je nju pogodila strijela u grudi, ali njena privrženost našem Poslaniku je bila toliko jaka da nije ugostila nijednu riječ kojom bi se požalila na svojim usnama, koje su se otvarale i zatvarale nadahnućem.

7. Djela se cijene prema namjeri

Buhârî, Muslim i Ebû Dâvûd prenose od hazreti Omera, radijallâhu ‘anh, da je Resûlullâh, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, kazao: “Djela se cijene samo po namjerama. Svakoj osobi pripada ono što je zanijetila (namjerila). Čija je hidžra radi Allaha i Njegovoga Poslanika, onda ona pripada Allahu i Njegovom Poslaniku; ko je učinio hidžru radi nekog ovosvjetskog interesa ili žene koju želi vjenčati, njegova hidžra pripada onome što je namijenio.”[11]

Zbog toga što je Hidžra bila povod kazivanja ovih časnih riječi Allahovoga Poslanika, glavna tema je ona, hidžra. Jer, prema predaji Prvaka svih stvorenja na oba svijeta, on je kazao ovu riječ povodom slijedećeg događaja:

Svi muslimani su iz Mekke činili hidžru za Medinu u ime Allaha, ali jedan ashâb, čije ime ne znamo, učinio je hidžru radi žene koju je volio, a koja se zvala Ummu Kajs.[12] Bez imalo sumnje, ovaj čovjek je bio vjernik, ali za njega namjera i misao nisu bili prioritet već su to bila njegova djela.

Bio je i on jedan od muhâdžira, ali Ummu Kajsin muhâdžir. Toliki napor koji je trebao da se učini radi Allaha on je učinio radi jedne žene. Ovaj događaj, bez spominjanja njegovog imena, bio je tema hadîsa Allahovoga Poslanika, kojeg smo gore naveli. Specifičnost uzroka nije prepreka univerzalnosti stava. Zbog toga je stav ovog hadîsa generalan, on važi za svako djelo i obuhvata svakog čovjeka.

Nijjet (odluka ili namjera)

Svakako, ne samo hidžra, već svako djelo se cijeni prema namjeri (nijjetu). Ako čovjek hoće učiniti hidžru samo radi Allaha i Njegovoga Poslanika, onda će naspram sebe kao nagradu za tu namjeru naći Allaha i Njegovoga Poslanika. To je tako i za namaz, post i zekjât. Kao što smo spomenuli u jednom hadîsu, ko bude čuvao Allahova prava, uvijek će pored njega naći svoga Gospodara. Ovo nalaženje može biti u obliku Njegove milosti, pomoći ili počasti. Kada čovjek nešto od toga nađe, onda on duhovno ojača, okrene se sebi i padne na sedždu želeći time da poveća bliskost svome Gospodaru... I kada se približi svome Gospodaru, onda njegovim djelima zavladaju ovaj osjećaj i ova misao. Kada u hladu te vladavine tog osjećaja prijeđe u drugi svijet gdje se sve mijenja, odnosno u mezar, Berzeh (svijet duša), Hašr (oživljenje) i Sirât ćupriju, opet će uvijek pored sebe naći svoga Gospodara. A ako ga njegova djela odvedu do ispod Livâu’l-hamda (Zastave zahvale), onda će se tamo susresti sa Prvakom svih stvorenja na oba svijeta i postići nezamislivo veličanstveno društvo.

S druge strane, čovjek čija namjera nije Allahovo zadovoljstvo, pored svih zalaganja i napora, ako mu je cilj hidžre jedna žena i ako se mučio samo radi tjelesnih prohtjeva, onda se smatra da je sav taj trud propao i nestao.

Čovjek koji samo uživa u tjelesnim prohtjevima, koji radi samo za tijelo, koji nikada neće da čuje glas svoje savjesti i duše, koji živi uprazno i koji u tumaranju potroši svoj život, nikada ne može postići rezultate koje će postići oni ljudi koji su svoje živote ustrojili prema zadovoljstvu Uzvišenog Allaha. Zapravo, Vjerovjesnik je u drugom hadîsu kazao: “Nijjet vjernika bolji je od njegovog djela.”[13]

Jer čovjek, koliko god da se trudi, ne može postići djelo koje se nalazi u njegovoj namjeri (nijjetu). Milost Uzvišenog Allaha je toliko obilna da vrjednuje više unutrašnju namjeru nego učinjeno djelo. Na osnovu toga, svakako će biti više doprinosa čovjeku od njegove namjere nego od djela. Da, u tom pogledu nijjet vjernika je bolji od njegovog djela.

Uzimajući u obzir da ono što slijedi ima veze sa ovom temom, želim vam skrenuti pažnju na slijedeći hadîs. Poslanik kaže: “Pazite: u tijelu čovjeka ima jedno parče mesa: ako je ono zdravo, onda je i cijelo tijelo zdravo, a ako se ono pokvari, onda će se pokvariti cijelo tijelo! Pazite, to je srce!”[14]

Ako imate iskrenosti i nađete joj teren, onda će sva zrna koja posijete biti primljena. Na početku su slaba i nejaka poput fetusa, ali vremenom dobivaju oblik selvija čije se grane njišu. A vi ćete na drugome svijetu živjeti u njihovom hladu. Da, one će se razvijati i granati prema nivou zdravlja vašeg nijjeta i pojavit će se ispred vas kao posluga u obliku džennetskih plodova.

Nijjetom običaji i ponašanja ljudi prelaze u ibâdet. Kada čovjek zaspi, a odluči (zanijeti) da ustane na noćni namaz, čak svaki njegov udisaj i izdisaj u snu prelazi u zikr (veličanje Allaha, dželle šânuhu). Zapravo, da nije tako, kako bi se sa ovoliko malo vremena i ovoliko malo djela stekao Džennet? Ako će se vjerniku dati vječni život, onda će to biti poklon njegovom nijjetu za vječno robovanje, i na osnovu toga će steći vječni Džennet. Na drugoj strani, stanje kod nevjernika je suprotno, odnosno, to znači da on zaslužuje vječni Džehennem. Mi razmišljanjem o vječnom robovanju u našim nijjetima stječemo pravo na Džennet, dok nevjernik svojim trudom i namjerom da bude vječni nezahvalnik stječe Džehennem. Da, svim djelima, od najmanjeg do najvećeg, bez izuzetka, vrijednost i dragocjenost daje samo i jedino nijjet, i to kao život kad se daje.

Čak i u dobrim djelima ima mnogo toga što samo nijjet može donijeti. Naprimjer, ako čovjek zanijjeti da učini jedno dobro djelo, a ne učini ga opet mu se piše jedan sevap. Ako učini to dobro djelo, prema situaciji, ponekad stječe deset, ponekad sto, a ponekad i više od sto sevapa. Međutim, loša djela, ako ostanu samo u nijjetu, ne pišu se kao grijeh, a kada se učini loše djelo, piše se samo kao jedan grijeh.[15] Svakako da grijeh svakog lošeg djela zahtijeva kaznu prema svojoj vrsti.

Hidžra

U međuvremenu, ne treba propustiti činjenicu da se u ovom hadîsu daje posebna važnost Hidžri. Doduše, u specifičnom značenju, Hidžra je završena zato što je Allahov Poslanik kazao: “Nema hidžre poslije osvajanja Mekke.”[16]

Ali, u općem značenju, hidžra traje i trajat će sve do Sudnjega dana. Jer, hidžret (seoba) je brat blizanac sa džihâdom: zajedno su rođeni i zajedno će živjeti. Da će džihâd trajati sve do Sudnjega dana, opet nas obavještava lično naš Vjerovjesnik. On o tome kaže: “Džihâd će trajati sve do Sudnjega dana!”[17]

Svaki vjernik daija koji se odvoji od svoje majke, oca i prijatelja i napusti svoju domovinu samo da bi dušama žednim Istine dostavio i objasnio Istinu tako što ide od zemlje do zemlje, nalazi se u krugu dobrih djela hidžre, i sigurno će za to biti nagrađen.

S druge strane, ne spominje se određena i jasna nagrada koja će biti darovana za hidžru koja se učini na Allahovome i Putu Njegovoga Poslanika. Vjerovatno je to znak da će se sevap za ovakvu vrstu djela dati kao iznenađenje na drugome svijetu. Meleci takva djela pišu potpuno isto kao što se dogode, a Uzvišeni Gospodar će za njih lično odrediti nagradu.

Čestica innemâ, koja se nalazi na početku hadîsa, specifizira misao. Na osnovu toga, ovaj hadîs ima značenje: Djela samo nijjetom dobivaju ovaj oblik. Što znači da nijedan ibâdet neće biti primljen ukoliko nema nijjeta... Zapravo, ako čovjek klanja hiljadu rekjata bez nijjeta, ako godinama gladuje bez nijjeta, ako podijeli sav imetak bez nijjeta i ako obavi sve obrede hadža bez nijjeta, on niti je klanjao namaz, niti je postio, niti je dao zekjât, niti je obavio hadž. Znači, svakom pokretu i svakom vidu ponašanja oblik ibâdeta daje čovjekov nijjet.

a) Hidžra od grijeha

Ako ponovo obratimo pažnju na ovu temu, vidjet ćemo, najprije, da je Allahov Poslanik objasnio tako opširnu temu, kao što je nijjet, sa tri riječi, a nakon toga je na veoma sadržajnu temu, kao što je hidžra, ukazao sa dvije-tri rečenice... Na tako lahak način objasniti ovu temu, počevši od hidžre koja ima značenje ostavljanja grijeha pa do svake hidžre i seobe koja će se do Sudnjega dana obistiniti na Pravome Putu, i to sa samo nekoliko rečenica, nešto je što može učiniti samo osoba koja je slavuj govora, tj. naš Poslanik.

Bit će od koristi da započnemo i drugu stvar, a to je činjenica da je najveći muhâdžir onaj koji se udalji od grijeha i koji iz svoga srca izbriše i izbaci sve ljubavi osim one prema Allahu.[18] Jednog dana je Ibrâhîm ibn Edhem svome Gospodaru uputio sljedeću dovu: “Moj Gospodaru, ljubav prema Tebi me je obuzela! Osim Tebe, sve sam ostavio i došao Tebi! Nakon što sam Te vidio, moje noći više ništa ne vide...”

Baš u tom trenutku kada je bio u dovi, u njenoj duhovnoj atmosferi pored Ka’be, ugledao je svoga sina, a i njegov sin je njega primijetio. Čežnja koju su izazvale godine povukla ih je da potrče jedan drugom. Tačno u trenutku kada su se grlili, iz tajnosti se čuo jedan glas: “Ibrâhîme, u jednom srcu nema mjesta za dvije ljubavi!”

Tada je Ibrâhîm ispustio svoj drugi krik: “Allahu moj, uzmi ono što je prepreka ljubavi prema Tebi!” I sin mu se spustio odjednom pored nogu i u tom trenutku umro...[19]

b) Hidžra Allahovoj milosti

Pobjeći od grijeha i pokucati na vrata Gospodara i ne odvajati se od njih dok ne dođe naredba za oprost – to je hidžra. Ova molba to najljepše odslikava: “Bože moj, Tvoj grješni rob je došao Tebi, priznaje svoje grijehe i moli se Tebi: ako oprostiš – pa to pripada samo Tebi, a ako me otjeraš, pa ko je u milosti ravan Tebi?”

Čovjek koji je ranije počinjene grijehe napustio i nakon toga povratak u iste grijehe smatra većom patnjom od ulaska u Džehennem, uvijek je, u pravom smislu, na putu hidžre.

Čovjek koji prelazak međa postavljenih na granicama halâla smatra minskim poljem i ne prilazi im već pazi na svoje ruke, noge, oči, uši, usta i jezik – do kraja svoga života čini hidžru. Jedan ovakav čovjek, bilo da se nalazi među ljudima ili da je osamljen, njegov iskreni drug u dubini njegove duše uvijek je sveta seoba-hidžra. Ali, hidžra ima posebnu dimenziju u osamljivanju. Čovjek tada stiže do deredže zvane uns billâh i tako biva počašćen Božanskim nadahnućem.

Pored svega toga, ovaj hadîs-i šerîf, u najmanju ruku ukazuje i na sljedeće stvari:

1) Nijjet je duša djela; djelo bez nijjeta smatra se mrtvim.

2) Nijjet je svijetli i tajni eliksir koji dobra djela preobraća u loša, a loša u dobra.

3) Da bi djelo bilo djelo, zavisi od nijjeta. Bez nijjeta, hidžra je turizam, džihâd nasilje, hadž jedno lažno putovanje, namaz fiskultura, a post dijeta. Da bi ovi ibâdeti bili krila kojima će čovjek odlepršati u Džennet, moguće je samo ukoliko bude nijjeta.

4) Vječni Džennet je rezultat nijjeta za vječno robovanje, a vječni Džehennem je rezultat namjere za vječno nevjerovanje.

5) Čovjek uz pomoć nijjeta sa veoma malo truda i sa malo troška može da stekne jako velike i dragocjene stvari.

6) Oni koji budu znali iskoristiti kredibilitet nijjeta mogu iskoristiti mnoga dobra ovoga svijeta.

7) Pored toga što su ovaj svijet i žena stvoreni kako bi bili nimet (blagodat), ako se zloupotrijebe ili se odnosi sa njima ne usklade mjerilima vjere, onda se javlja alternativa zadovoljstvu Allaha i Njegovoga Poslanika. Zapravo, čovjek u trenutku kada ima mogućnosti da dobije, može da izgubi sve...

Ima mnogo ovakvih problema i tema od kojih je svaka sama po sebi po jedna knjiga, ali je Sultânu govora bilo dovoljno da kaže tri-četiri rečenice koje sadrže ogromno značenje; on je imao moć da u atomu prikaže Sunce, a u kapi okean.

8. Iskušenje ruke i jezika

Još jedan od primjera njegovog suštinskog govora je hadîs koga prenosi Buhârî, u kome Poslanik kaže: “Musliman je onaj od čijih ruku i jezika su sigurni muslimani, a muhâdžir je onaj koji napusti i udalji se od svega što je Allah zabranio.”[20]

Idealan vjernik

Da sada ukratko analiziramo ovaj hadîs.

Na početku riječi el-muslim nalazi se određeni član el, tj. lam-i ta’rif. Pored toga, i riječ el-muslimûn spomenuta je sa određenim članom el. Ova dva određena člana imaju svoje značenje koje nam daju. Idealni vjernik je onaj koji se nalazi u atmosferi pravog mira, spokoja i sigurnosti i koji je sebe utopio u takvu atmosferu. I pored toga, vjernik je onaj koji pravim i istinskim vjernicima, koji su poput njega, ne nanosi štetu rukama i jezikom. Ovdje se govori o istinskom i idealnom vjerniku koji je tako skiciran u mislima ostalih ljudi, a ne o onome koji izgleda kao vjernik ili onome kome samo u ličnoj karti piše da je musliman. Iz ovog određenog člana el, koji označava “razumni sporazum”, mi izvlačimo ovo značenje, odnosno, polazeći od pravila da “općenito spominjanje nečega paralelno je njegovom savršenstvu”, kada se spomene mu’min (vjernik), ono što nam prvo pada na pamet je vjernik u pravom smislu te riječi, na koga se cilja u ovom hadîsu.

Normalno je da svaki čovjek ne može poznavati ove jezičke i gramatičke detalje; to je moguće znati samo tako što će se naučiti jezik i gramatika u medresama i vjerskim školama ili tako što će se otići u halku nekog učenjaka. Za Allahovoga Poslanika takva vrsta obrazovanja nije postojala i ona nije tema razgovora. Znači, ono što on govori, ne govori po svome hiru, već je to ono što ga navodi da kaže njegov Iskonski Učitelj. Zbog toga u izrazima i riječima Allahovoga Poslanika postoje sva jezička pravila, ne postoji nijedna jezička greška.

Da se ponovo vratimo navedenom hadîsu.

Istinski musliman je čovjek od povjerenja i sigurnosti – toliko da svi ostali muslimani mogu da mu okrenu leđa bez imalo sumnje i nedoumica zato što znaju da od njega nikome ne dolazi šteta. Ako treba da nekome da u emânet svoje porodice, njemu ih mogu ostaviti a da se uopće ne brinu za njima i da o njima ne razmišljaju. Jer od njegovih ruku i jezika niko nikada nije vidio zlo. Čovjek koji sjedi zajedno sa njime na istome mjestu, kada ustane sa toga mjesta, on je siguran jer zna da taj vjernik koji je ostao iza njega niti će ga ogovarati niti će dozvoliti da ga drugi ogovaraju. Koliko god misli i brine za svoju čast i ponos, on isto toliko misli i brine za čast i ponos drugih. Ne jede već hrani druge. Ne pije već poji druge. Ne živi za sebe već za druge. Čak za drugoga žrtvuje i svoje dragocjene osjećaje.

Sva ova značenja izvlačimo iz određenog člana koji u isto vrijeme označava sažetost.

Mir i musliman

S druge strane, u ovim izrazima postoji džinâs (paronomazija). Imenica muslim i glagol selime vode korijen iz riječi silm. Zbog nekih sličnosti u slovima, u ovim riječima se nalazi nepotpuna paronomazija, ali oblici ove dvije riječi su različiti. Ova sličnost i različitost podsjećaju nas na slijedeće značenje: musliman je čovjek koji se uvijek kreće putem mira (silm), blagostanja (selâmet) i predanosti. On je čovjek koji je sebe dao jednoj Božanskoj gravitaciji i, poslije toga, svi njegovi pokreti se odigravaju u krugu gravitacije, odnosno privlači sve oko sebe.

On selami sve, i poznate i nepoznate. Na taj način se odvaja i pravi mjesto za sebe u srcima ljudi.

Kada završava svoj namaz, on ga završava selâmom. Sva svjesna bića, i ljudi i džini i meleci, odgovaraju na njegov selâm. On se selami i sa ovim bićima koja ne vidi. Niko dosad nije toliko proširio selâm (pozdrav mira) kao što je to učinio vjernik!

U islâm se pristupa izvršavanjem osnovnih temelja vjere kao što su namaz, post, zekjât, hadž i Kelime-i šehâdet. A to znači: zaploviti u okean selâmeta i mira slijedeći naređenje Uzvišenog Allaha koje glasi: “O, vjernici, živite svi u miru...” (El-Bekara, 2/208)

Stanje čovjeka koji zaplovi u taj okean je uvijek spokoj i uvijek miriše na islâm. Od čovjeka koji je došao do tog stanja niko ne vidi neki pokret izvan dobročinstva.

Zašto ruka i jezik

Kao što je to slučaj u svakoj riječi našeg Poslanika, tako je i u ovom hadîsu o kome govorimo svaka upotrijebljena riječ pažljivo izabrana. Primjećuje se da se ovdje opet govori o ruci i jeziku. U spominjanju samo ova dva organa, bez ostalih, svakako postoje mnoge mudrosti. Kada čovjek hoće nekome nanijeti štetu, to čini na dva načina; to može biti licem u lice ili u odsutnosti, odnosno, iza leđa. Štetu licem u lice simbolizira ruka, a štetu u odsutnosti – jezik. Čovjek onoga koji se nalazi ispred njega lično napada i krši njegova prava, ili ga napada kada je odsutan tako što ga ogovara i ponižava. Oba ova ružna stanja nikada ne potiču od vjernika zato što se on uvijek ljubazno ponaša, bilo da se radi o ljudima u njegovom prisustvu ili o onima koji su odsutni.

Pored toga, naš Poslanik jezik spominje prije ruke jer na štetu koja se čini rukom suprotna strana ima mogućnosti da odgovori, dok ogovaranje i klevetanje iza leđa u većini slučajeva ostane bez uzvraćanja. Na osnovu toga, jedan takav pokret lahko može da zavadi pojedince, skupine pa čak i narode. Pratiti štete prouzrokovane jezikom mnogo je teže nego pratiti štete prouzrokovane licem u lice. Zbog toga je naš Poslanik spomenuo jezik prije ruke. S druge strane, u ovom hadîsu se ukazuje na vrijednost i dragocjenost jednog vjernika kod Allaha. Biti musliman toliko je dragocjeno i vrijedno kod Allaha da je neophodno da drugi musliman prema njemu kontroliše svoje ruke i svoj jezik.

Pored toga što je jedna od bitnih moralnih dimenzija islâma, koji je došao sa univerzalnom idejom sigurnosti i mira, udaljavanje muslimana kao pojedinca od svega onoga što mu materijalno i duhovno može nanijeti štetu, druga bitna mudra činjenica je da on kao musliman ne može nanositi štetu drugima, pa makar to bilo i u maloj količini. Šteta nastranu; on u svakom društvenom sloju predstavlja sigurnost i povjerljivost.

Musliman je u onoj mjeri istinski musliman koliko mu u svome srcu kuca osjećaj povjerljivosti i sigurnosti. Istinski musliman je prevodilac osjećaja koji izvire iz riječi es-selâm (mir), gdje god da se nađe i kud god da pođe. Kada sretne vjernike, on im naziva selâm i udiše sigurnost; kada se odvaja od njih, prvo poželi mir pa se odvoji; svoja sjedenja i Ettehijjate u namazima ukrasi selâmima; i kada se odvaja od svoga Gospodara, od namaza, on se odvaja nazivajući selâm vjernicima. Vjerovatno se ne može zamisliti da čovjek koji je cio život proveo u krugu selâma, i pored svoje temeljne ideje, može nanijeti sebi i drugima štetu i krenuti naopakim putem, suprotnom sigurnosti, povjerenju, zdravlju, te materijalnom, duhovnom, ovosvjetskom i onosvjetskome miru...

Nakon ovog prvog zapažanja u vezi sa ovim hadîsom, ponovo ćemo se još jednom osvrnuti na neka značenja koja izviru iz njegove sadržine.

1) Istinski musliman je najpouzdaniji predstavnik univerzalnog mira na Zemlji;

2) Ovaj visoki osjećaj, koji živi u dubinama njegove duše, musliman ostavlja na svakom mjestu i širi ga;

3) Ostavimo postani njegovo nanošenje nasilja i štete drugom, jer je to nemoguće, već: gdje god da se on spomene, spomene se kao simbol mira i sigurnosti;

4) U očima muslimana nema razlike između nasilja učinjenog rukom i nasilja učinjenog jezikom kao što je ogovaranje, kleveta, omalovažavanje i nepotrebna rasprava. Čak u nekim situacijama ova druga vrsta nasilja je veći grijeh od prve;

5) Ako jedan čovjek učini ove grijehe, on je i dalje vjernik, tj. ne izlazi iz vjere, odnosno, prema našoj akîdi, ne zapada u neku poziciju između kufra (nevjerništva) i îmâna (vjerovanja);

6) Kao što je slučaj u svim stvarima, tako i u îmânu i islâmu treba imati velike ciljeve i raditi na usavršavanju ljudskih osobina, odnosno, u ovom nadnaravnom govoru sažetom u jedan redak ukazuje se na to da musliman treba tražiti puteve do savršenog vjernika, a ne da se zadovolji stanjem bilo kakvog muslimana.

Što se tiče ovog dijela hadîsa, koji govori o muhâdžiru, zadovoljit ćemo se sa toliko jer smo ukratko u gore spomenutom hadîsu o hidžri kazali nekoliko riječi. A sada ćemo prijeći na drugi svjetli govor našeg Poslanika.

9. Ostaviti ono što ga se ne tiče spada u lijep islâm jednog čovjeka

Prvak svih stvorenja na oba svijeta, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, rekao je: “Ljepota islâma kod neke osobe (muslimana) ogleda se i u napuštanju onoga što ga se ne tiče...”[21]

Naravno, nije moguće shvatiti dubinu ovih Poslanikovih riječi i njihovo sveobuhvatno značenje samo prijevodom.

U hadîsu se govori o tajni kojom islâm jednog vjernika stiže do stepena ihsâna (dobročinstva) i itkâna (savršenstva), odnosno, u praksi i sa spoljašnjeg aspekta kako se stiže do jakog, ispravnog i neiskvarenog nivoa. S unutrašnjeg aspekta, vjernik koji je stigao do nivoa tajne ihsâna treba da ostavi ono što ga se ne tiče, a on to inače čini...

Unutrašnja ozbiljnost vidi se i vani

I u ibâdetima neozbiljnih i ravnodušnih ljudi nema ozbiljnosti. Jedan takav čovjek, kada stupi u namaz, može izgledati ozbiljan, ali ako u svom unutrašnjem svijetu, u srcu i savjesti, nije postigao ozbiljnost, on je samo poput svica koji želi da izgleda kao zvijezda. Nije moguće da dugo vremena tako izgleda; karakter ne može da se sakrije. Svaki čovjek će kad-tad pokazati pravo lice svoga karaktera, pa čak i ako je ozbiljnost kod njega postala nepromjenljivi dio karaktera. Ovaj stepen moguće je postići vježbanjem i redovnom kontrolom. Ako postoji takvo vježbanje i kontrola, onda će “postojanje” ozbiljnosti prijeći ispred njenog “prikazivanja”. Jedan vrabac dugo vremena ne može glumiti pauna, odnosno, čovjek je dijete svoje svijesti i podsvijesti; od njih ne može pobjeći i ne može se spasiti.

Ovu temu možemo ovako sumirati: Treba posjedovati ihsân (dobročinstvo) unutra da bi itkân (savršenstvo) bio vani! Vanjska strana uvijek treba da dobija podršku iznutra. Unutrašnji svijet čovjeka treba da bude ozbiljan da bi se to primijetilo na njegovoj vanjskoj strani.

Hazreti Omer, radijallâhu ‘anh, za jednog velikog ashâba koji je predložen za halifu, kazao je: “Osoba koju predlažete u svakom pogledu zaslužuje hilâfet (vrhovno vođstvo u islamskoj državi), ali mnogo se šali, dok je hilâfet dužnost koja u potpunosti zahtijeva ozbiljnost.”[22]

U slučaju hilâfeta upravljanja ljudima neophodna je ozbiljnost, a zar hilâfet u smislu namjesnika Uzvišenoga Gospodara na zemlji ne zahtijeva ozbiljnost?

Čovjek koji nije postigao neophodnu ozbiljnost pred Allahom, kada treba da bude poput sluge na čijem su vratu okovi, kako može biti ozbiljan u drugim poslovima?

Svijest o dobročinstvu i ozbiljnost

Riječ min koja se nalazi na početku rečenice označava sažetost. Ovime se govori o neophodnom putu kojim treba da se kreće musliman da bi stigao do ihsâna. A taj put je napuštanje nemarnosti i neozbiljnosti. Jedan čovjek ne može doskočiti do osjećaja ihsâna sve dok se ne uozbilji i ne ostavi nemarnost.

U hadîsu poznatom kao “Džibrîlov hadîs” stepen ihsâna se spominje kao posljednja etapa. Džibrîl, koji je došao Allahovome Poslaniku, najprije ga je pitao o imânu, a zatim o islâmu i na kraju potvrđivao odgovore koje mu je davao Allahov Poslanik, nakon čega je upitao o stupnju ihsana: “Šta je ihsân?” Vjerovjesnik, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, dao je slijedeći odgovor: “Ihsân je da robuješ Allahu kao da Ga vidiš, jer iako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi.”[23]

Stići do ovog stepena moguće je samo pomoću velike bogobojaznosti, odricanja od ovodunjalučkih poslova i Allahu dragim djelima. Čovjek, prije svega, stizanje do te tačke treba da sebi odredi kao ideal i cilj, a nakon toga da ispituje puteve koji tamo vode.

Allah je čovjeku bliži od njegove vratne žile kucavice. (Kâf, 50/16) Kao što je pjesnik kazao:

Dok sam Ga tražio u prostranstvu, našao sam Ga u duši čija je On duša.

Drugi pjesnik kaže:

Čekajući vijest sa druge strane, podiže se zavjesa; tako vidjeh samoga sebe.

Da, čovjek je sa svim bićem u Njegovoj ruci koja ga okreće kako hoće... I sve se sastoji od Njegovih manifestacija. Tražiti Ga vani je prazno umaranje, jer On je čovjeku bliži od njega samog, a shvatanje i otkrivanje ove tajne je ihsân.

Savršenstvo u svakom poslu

Kada čovjekovu savjest obuzme osjećaj jednog takvog ihsâna (dobročinstva), poslije toga njegovim pokretima zavlada savršenost. Zapravo i Uzvišeni Gospodar zahtijeva da se svaki posao radi kvalitetno i da voli kvalitetna djela.

On, Uzvišeni, u Kur’ân-i kerîmu kaže: I reci: “Trudite se! Allah će trud vaš vidjeti, a i Poslanik Njegov i vjernici, i vi ćete biti vraćeni Onome koji zna nevidljivi i vidljivi svijet, pa će vas o onome što ste radili obavijestiti.” (Et-Tevbe, 9/105)

Odnosno, svako učinjeno djelo će proći kroz kontrolu Allaha, Njegovog Poslanika i bogobojaznih vjernika. Zbog toga svaki posao treba činiti uzimajući u obzir da će biti kontrolisan i da on ne smije zastidjeti svoga vlasnika, a to znači da je obaveza svako djelo kvalitetno uraditi. Biti uspješan u takvom djelu moguće je samo dostignućem do unutrašnjeg ihsâna. Kada čovjek u pogledu unutrašnjeg svijeta bude u tolikoj mjeri usavršen, i njegova djela će biti veoma savršena i on nikako ne može pasti u nemar. Na taj način će postići sve ljepote islâma, ili drugim riječima, živjet će lijepi islâm i zavladati prijestoljem savršenstva koje je u skladu sa ljepotom islâma, čija je suština inače ljepota.

Mâlâjânî su stvari koje se ne tiču čovjeka, koje su mu nepotrebne i beskorisne, kako sa aspekta njegove sadašnjosti, tako i sa aspekta njegove budućnosti, u smislu da bavljenje njima neće biti ni od kakve koristi ni njemu, ni njegovoj porodici, kao ni njegovom ummetu.

Onaj koji je uspio dokučiti ljepote islâma, u isto vrijeme znači da se udaljio od nemarnosti. Kada je tako, onda ovaj hadîs u isto vrijeme podučava čovjeka šta treba činiti. Čovjek treba uvijek biti zauzet veličanstvenim i velikim idejama čijom će zauzetošću direktno ili indirektno biti koristan i sebi i svojoj porodici, a i zajednici. U jednom smislu, ovo je definicija ozbiljnosti jednog čovjeka...

Ne mogu prijeći a da ne spomenem jedan mali detalj koji u sebi sadrži ovaj hadîs:

Šta su to mâlâja’nijât (stvari koje se čovjeka ne tiču)?

Čovjek koji je zauzet mâlâja’ nijâtom, nema vremena ni prilike da bude zauzet stvarima mâja’nî-a, tj. stvarima koje se tiču njega. Čovjek koji je uvijek zauzet stvarima koje ga se uopće ne tiču i koji je prepun takvih razmišljanja, ne može naći vremena za poslove koji ga se izbliza tiču i koji su potrebni za njega da bi se njima pozabavio...

Čovjek koji još nije krenuo tom linijom i koji nije uhvatio tu frekvenciju ne može se ni zamisliti da na tome putu učini nešto dobro. Čovjek koji je preokupiran stvarima koje ga se ne tiču, ne može biti otvoren i spreman za stvari koje ga se tiču. Da, kako čovjek može biti zauzet uzvišenim i kvalitetnim stvarima ukoliko su mu srce i glava puni loših stvari?

Eto, na ovaj način, sa tri-četiri riječi, Allahov Poslanik je iskazao sva ova značenja. Ne smatram da sam mnogo šta kazao objašnjavajući ovaj hadîs; samo sam u tu riječ, koja je poput granita, udario nekoliko puta sa nekoliko izraza koji su poput krampa. Do vas su došla samo dva-tri dijela koji su se odlomili i prsli od tog granita. Možda nisam bio uspješan u objašnjavanju tih smislova kako treba. Ali, čak moja, i meni sličnih, nemoć dokazuje snagu govora i izraza Allahovoga Poslanika jer mi smo nemoćni da dokučimo sve implikacije onoga što Vjerovjesnik, s.a.v.s., izgovori trenutno, bez prethodeće pripreme. Ove sadržajne riječi, koje su bremenite značenjem, a koje prevazilaze naš svijet razmišljanja, za njega su bile normalno izgovorene riječi. Čime se, osim njegovom oštroumnošću, može objasniti ovo njegovo svojstvo? Koliko je slaba riječ “genije” za objašnjenje jednog ovakvog svojstva!

10. Strpljivost

Buhârî i Muslim prenose hadîs u kome se kaže: “Sabur (strpljenje) je prilikom prvog udarca.”[24]

Posjeta mezaru

Kada je Poslanik primijetio da se neki običaji iz predislamskog perioda i dalje vrše na mezarjima, zabranio je vjernicima da idu na njih. Međutim, kasnije je ovu zabranu ukinuo i podstakao posjetu mezarima riječima: “Bio sam vam zabranio posjetu mezarima, a sada ih posjećujte!”[25]

Jer je najutjecajniji savjet koji spašava ljude od ljubavi za dugim životom skriven u mezarima. Zapravo, i on, Poslanik kao simbol velikodušnosti (muruvveta) često je obilazio mezare i najmanje jednom heftično je posjećivao šehide Uhuda.

Prilikom jedne takve posjete mezarju primijetio je neku ženu kako na mezaru svoga djeteta nariče i plače te cijepa svoje odijelo i ogrtač izgovarajući neugodne riječi. Kada je to vidio, htio je prići toj ženi da bi je posavjetovao. Ona nije poznavala Poslanika i kazala mu je: “Idi od mene, ti ne znaš šta mi se dogodilo!” Poslanik je ostavio tu ženu bez ijedne riječi i odvojio se od nje. Kada su joj prisutni kazali da je to bio Allahov Poslanik, ona se još više uznemirila zato što je, ne znajući postupila nepristojno prema Allahovome Poslaniku. Trčeći je došla Poslanikovoj kući. Bez kucanja na vrata ušla je unutra i izvinila se Poslaniku. Tada joj je Allahov Poslanik u smislu mudrog odgovora kazao: “Sabur (strpljenje) je prilikom prvog udarca.”[26]

Na taj način je Allahov Poslanik sa samo četiri riječi na nadnaravan način objasnio ovako bitnu temu, koja se može objasniti samo tomovima knjiga.

Vrste strpljenja

Postoji sabur (strpljenje) naspram belaja i iskušenja, strpljenje u opiranju grijesima i strpljenje u upornom izvršavanju ibâdeta...

Sva naređenja vezana za robovanje Allahu, kao što je klanjanje pet namaza svaki dan, post najmanje mjesec dana godišnje i davanje određene sume zekjata, mogu se izvršiti samo uz pomoć strpljenja. Ova naređenja uvode disciplinu u život čovjeka i njegovom životu daju ahiretski obol. Jedan takav život u potpunosti prolazi linijom svjetlosti, biva berićetan i kao plod daje Džennet. Zbog toga čovjek treba da stegne zube, da se strpi u izvršavanju ibâdeta i time osvijetli svoj život.

Riječ sabr (strpljenje) i sabır otu (vrsta trave) dolaze iz istog korijena. Govori se da je biljka zvana sabır otu gorka poput otrova. Koristi se i u medicini u farmaceutskoj industriji. Eto, sabur (strpljenje) je teško i gorko isto kao kada se pojede ova trava, sabır otu, ali ta gorčina je na početku tog čina. Rezultat toga je uvijek sladak i zdrav.

Promijeniti stanje

Svakako da nije lahko strpiti se, stegnuti zube, izdržati, biti čvrst, ne potresti se, ne odustati, ne paralizovati snagu volje i svakog dana gomilati događaje gorke poput otrova u svoju dušu. Ali, sve ovo treba pokazati u prvom udarnom trenutku nesreće i iskušenja – jer promjena mjesta i prelazak u neku drugu sredinu uvijek psihički utiče na čovjekovu dušu da može zaboraviti događaje koji su ga potresli.

Recimo da nam se dogodila neka nesreća. U prvom trenutku kao da nam nije moguće da se strpimo i da izdržimo. Odmah treba da tražimo lijek da odstranimo taj šok. To je moguće promjenom mjesta i to, ako smo na nogama, da sjednemo, ako sjedimo, da legnemo, ili promjenom posla koji u tom trenutku radimo, kao npr.: uzeti abdest, klanjati namaz ili, u najmanju ruku, promijeniti temu razgovora, ili, pak, udaljiti se od mjesta na kome se nalazimo i tako promijeniti ambijent. Ponekad je malo odspavati dovoljno za razbijanje šoka. Na koji god način bilo, ove promjene situacije i mjesta anulirat će utjecaj šoka i makar malo će olakšati nesreće koje izgledaju neizdržive.

I strpljenje u izvršavanju ibâdeta je bitno. U početku za čovjeka koji je tek počeo da klanja namaz, taj ibâdet može da bude težak, ali ako se malo strpi dok se njegova duša objedini sa namazom, onda propustiti jedan namaz za takvog čovjeka je najveća patnja na ovom svijetu. Isto se može kazati i za post, zekjat, hadž i ostale ibâdete.

Zamislite one koji su po prvi put obavili obred hadža, koji je veoma težak ibâdet: oni se nakon toga tako reći pojedu da bi otišli ponovo, sljedeće godine u Mekku. Čak se ponekad naljute zbog ograničavanja broja hadžija. Ovakva ljubav prema ibâdetu znači da je prevaziđen onaj prvi teški trenutak. U svim drugim ibâdetima stanje je slično.

Čovjek na isti način i sa istim strpljenjem treba da postupi prema harâmu. Odbrana koja se pokaže prilikom prvog napada grijeha polomit će sva zla koja dolaze od toga grijeha, i na taj način će čovjek od sebe odbaciti šok. Zbog toga je Poslanik hazreti Aliji kazao: “Prvi pogled je za tebe, a ostali su protiv tebe.”[27]

Odnosno, čovjeku oko može da klizne ka grijehu, ali ako on odmah zatvori svoje oči i okrene lice, to mu se ne piše kao grijeh; čak mu se može pisati kao sevap zato što nije gledao u harâm. Međutim, drugi i ostali pogledi poslije toga zabost će se u srce i dušu čovjeka poput otrovne strijele i zamaglit će mu misao. Njegova volja će izgubiti duhovne ambicije jer svaki pogled u harâm je pozivnica koja olakšava puteve koji vode harâmu. Jednostavno, svaki pogled poziva za sobom drugi pogled. Taj čovjek je već podigao jedra ka harâmu i krenuo na putovanje čiji je povratak težak.

Da se ne bi došlo u takvo stanje, od zlatnih savjeta nam je preporuka Allahovoga Poslanika da se prilikom prvog udarca harâma strpimo i okrenemo mu leđa ili da zatvorimo oči pred njim.

Postoji jedna izreka Epiktetosa koja glasi: “Kada te opkole loše utopije, u svojim mislima radi na tome da se od njih udaljiš čim ti se pojavi prva prilika; kasnije se ne možeš vratiti na mjesto odakle te one odnesu!”

Ove njegove riječi su pune inspiracije. Da je živio poslije Allahovoga Poslanika, mogli bismo kazati da je uzeo inspiraciju od njega...

Ukoliko se čovjek bude odnosio prema harâmu na ovaj način, vremenom će to postati njegova navika i karakter. Jer, uz pomoć vježbanja i navikavanja, u srcu će mu se pojaviti svjetlost imâna, koja je poput zavjese koja štiti od grijeha, od kojih je svaki u vidu jedne varnice iz Džehennema. Tako da vremenom izbjegavanje gledanja u harâme postaje sastavni dio njegovog osnovnog i prirodnog ponašanja. Ako bi se pojavila neka suprotna situacija, on odmah stavlja svoj prst u med imâna čija je košnica srce čovjeka, i uz pomoć tog slatkog okusa ljubavi prema Allahu, koja je proizvod zdravog rasuđivanja, on će pobjeći od svega onoga što ga udaljava od njegove duhovne atmosfere. Za čovjeka koji se nalazi u takvoj situaciji ne može se ni zamisliti da svojom voljom uđe u grijehe.

Svaka nesreća sama po sebi u sebi sadrži neki šok. Kada se izbjegne taj šok, onda nesreća prelazi u milost, bolovi u ukusne osjećaje, a brige u uživanje... U takvim grudima muke se smire i ostavljaju mjesto vječnoj radosti, ali sve je to moguće ukoliko se uspješno prevaziđe prvi šok. Jednu tako detaljnu i opširnu temu Allahov Poslanik objašnjava sa samo četiri riječi: “Sabur (strpljenje) je prilikom prvog udarca.”

11. Biti gornja ruka koja daje

U hadîsu koga prenose Buhârî, Muslim i Ahmed ibn Hanbel Poslanik je rekao: “Gornja ruka je bolja od donje ruke.”[28]

I u jednom drugom hadîsu Allahov Poslanik je komentarisao gornju ruku kao ruku koja daje i dijeli, a donju ruku kao onu koja uzima.[29] Ovdje se, kao što je i realno, ukazuje na činjenicu da je ruka koja daje gornja, a ona koja uzima donja, te, pored toga, da je u pogledu vrijednosti sevapa ruka koja udjeljuje iznad ruke koja uzima. Sa aspekta časti i obraza, može se kazati da, ako je prva “veličanstvenost”, onda je u nekim slučajevima druga “niskost”. U smislu podsticanja zdravih karaktera da udjeljuju i odvraćanja od uzimanja, ovdje je upotrijebljena izvanredna metoda i sredstvo za tu metodu, da je sve na svome mjestu i nepromjenljivo.

Pored toga, da ne bi nestalo udjeljivanja i zbog toga što je neophodno da se uvijek nađe neko ko će uzimati, dovoljno je bilo da se ukaže na činjenicu da je ruka koja udjeljuje korisnija, i nije rečeno da je “ruka koja uzima štetna”. Suprotno tome, shvata se da je i ona donekle korisna i upozorava nas da u nekim okolnostima uzimanje nije opravdano.

Pored toga što sva ova značenja postoje, ipak je manjkavo prevesti ovaj hadîs kao: “Ona ruka koja daje bolja je od one koja uzima”. Jer riječi koje se upotrebljavaju u hadîsu su riječi koje su sinonimi ovim riječima. Poslanik je u ovom hadîsu izabrao metodu metafore. Zbog toga se može dati prednost značenjima “ruka koja daje” ili “ruka koja uzima”, ali to nije jedino apsolutno značenje.

Prije svega, ovdje je upotrijebljena djelimičnost, a ciljana je cjelovitost, odnosno, rukom se cilja na čovjeka. Ovim riječima se misli: “Čovjek koji udjeljuje bolji je od onoga koji uzima”.

Ponekad je korisniji onaj koji uzima

Drugo, u arapskome jeziku za onoga koji daje kaže se el-mu’tî, a za onog koji uzima el-âhiz. Da je Allahov Poslanik ove riječi upotijebio kao atribut riječi el-jed, onda bismo mogli kazati: “Bolja je ruka koja daje od ruke koja uzima.” Međutim, Allahov Poslanik govori o nečemu što je “gornje” ili “donje”, a ne o ruci “koja daje” ili ruci “koja uzima”. Iz ovog izraza proizlazi jedna ovakva mudrost: Nije uvijek bolja ruka koja daje od ruke koja uzima. U nekim slučajevima, ruka koja uzima, iako nije mnogo bolja od druge, to čini zbog prinude ili da bi osevapila onoga ko daje i to dijeli onamo gdje treba. Ili, kada onaj koji udjeljuje time želi da se hvališe, onda je u takvim situacijama bolja ruka koja uzima, i ona je gornja. Iako je pred našim očima, spolja gledano, gornja ruka koja daje, u suštini, ona je, u određenoj mjeri, donja.

Ima takvih ljudi koji su strpljivi siromasi; nisu dotjerani i ugledni, zbog čega se uvijek omalovažavaju tamo gdje se nađu. Kada zazvone na vrata, neki neće da im otvore. Kao što kaže Prvak svih stvorenja na oba svijeta, kada bi se oni za bilo šta zakleli Allahovim imenom, Allah ih ne bi utjerao u laž. Jedan od takvih je Berâ ibn Mâlik, radijallâhu ‘anh.[30] Kada bi muslimani u toku borbe došli u tešku situaciju, obratili bi se Berâu ibn Mâliku, radijallâhu ‘anh, i molili ga da se zakune da će oni pobijediti. On bi se zakleo i muslimani bi iz boja izašli kao pobjednici.[31] Ruka koja uzima može da bude i jedan ovakav čovjek...

Jedan od ashâba, Sevbân, radijallâhu ‘anh, bio je veoma siromašan. Pored toga, Allahov Poslanik ga je savjetovao da ni od koga ne traži ništa. Od tog dana on nije ni od koga ništa tražio.

Čak bi mu ponekad pao bič dok bi bio na devi, on bi odmah sišao sa deve da ga ne bi ni od koga tražio te bi ga uzeo lično i ponovo se vratio na devu.[32] Ljudima poput njega moguće da je nešto i dato, ali to je isto kao davati nekome ko je u liku Džibrîla. Nikada ljudi koji su bili u ovakvom stanju uzimanja nisu ispod onih koji daju. Jer iz jednog hadîsa koga prenosi naša majka hazreti ’Âiša shvatamo da, dok se ovakvim ljudima daje nešto, najprije se stavlja u ruke Uzvišenoga Gospodara, gdje se ne gleda na kvalitet i kvantitet. I tako, ono što se daje tome čovjeku, daje mu se od Uzvišenoga Gospodara.[33]

Prijedlozi

Allahov Poslanik ovim riječima preporučuje nam slijedeće: “Budite uvijek ponosni! Nemojte sebe omalovažavati prošenjem! I na polju individue i na polju države, ni u kom slučaju se ne spuštajte na nivo ruke koja uzima, već radite na očuvanju situacije u kojoj ste uvijek ‘ruka koja daje’! Na taj način ćete uvijek biti gornji i sačuvat ćete svoj ponos! Ne zaboravite ovo: Onaj koji je gornji, uvijek je sigurniji u poslu i radi kako hoće, dok onaj koji je donji briži za svoje poslove i živi u strahu! Vi budite ruka koja upravlja, a ne ruka kojom se upravlja. Ako budete gornji, bit ćete ruka koja upravlja.”

Mjerilo u međudržavnim odnosima

Ovaj hadîs je za nas nepogrešivo mjerilo u međudržavnim odnosima. Ako bismo mi bili gornja ruka, i u međudržavnim određivanjima ravnoteže bilo bi mjesta za nas. Na taj način bi naš čovjek, koga koloniliziraju super snage, našao priliku da se ispravi, i tako bi se spasio. Suprotno tome, neće moći da se spasi od stanja u kojem je uvijek koloniliziran i ponižen. Generalna slika današnjice je, sa jasnim dokazima, puna stvari koje smo naveli...

Svjetske super sile, koje radi reklame daju po tri-četiri kuruša siromašnim zemljama, piju im krv i do srži ih koloniziraju uzimajući im nazad ono što im daju, pa mi danas živimo teške dane zbog stanja zaostalosti “ruke koja uzima” i vrtimo se u krugu nedaća. Ako je tako, onda na nas i kao pojedince i kao narod pada dužnost da radimo i da se trudimo da bismo postigli ono što očekuje cijeli islamski svijet, pa čak u jednoj mjeri i cijelo čovječanstvo od nas.

Ovim veoma kratkim i jasnim izrazom – ko zna još na koliko je Allahov Poslanik stvari ukazao, pored ovih koje smo mi ovdje naveli?

12. Tri vrste ljudi koje neće biti počašćene

U jednom hadîsu koga bilježi Imâm Muslim kaže se: “Tri su vrste ljudi s kojima Allah na Sudnjem danu neće pričati, neće ih pogledati niti će ih očistiti od grijeha, i za njih je patnja golema, a to su: onaj koji ide a ogrtač mu puzi po zemlji (od oholosti), onaj koji se hvališe dobrim djelima i onaj koji se lažno kune da bi prodao svoju robu...”[34]

Ovaj prijevod, kojeg smo naveli daje nam približno značenje hadîsa. Značenja na drugom jeziku reduciraju se na samo jednu dimenziju. Uz pomoć njih se traže činjenice, ali ta značenja nisu direktno same činjenice. Čak i oni koji traže Kur’ân u njegovom prijevodu uveliko griješe i idu putem koji vodi laži. Jer Kur’ân je nadnaravan (mudžîza) u onom obliku kako je objavljen od Allaha. Kada ga prinesete samo sa prijevodom, liči na nešto čija ja koža oderana. Zbog toga, temelj su originalne riječi Kur’âna i hadîsa. Na osnovu toga želimo se malo zadržati na riječima hadîsa kojeg smo spomenuli i poraditi na tome da približimo razumu ono što se želi kazati. Zapravo, sve ono što možemo učiniti jeste da se okrećemo oko te svijetle fontane. To je jedno putovanje pameću i razumom, dok su naše dove i molitve uspjeh u duhovnom putovanju, kojeg nam daje Uzvišeni Gospodar.

Selâsetun, odnosno “tri” je ostavljeno u općem značenju. Ako želite, za ovo možete da kažete da se radi o muškom ili ženskom rodu, ili da se radi o skupinama. I opet, za ove tri osobe ili tri grupe možete kazati da se cilja na učenjake ili na neznalice. Glavna tema koja se ovdje spominje i koju treba razmatrati prije nego njihove ličnosti jesu njihova svojstva, zbog čega to u hadîsu nije ograničeno.

Selâsetun je neodređena imenica. Tenvin, tj. un, koji se nalazi na kraju, izraz je neodređenosti, što znači da su to neodređeni i nepoznati ljudi. Oni su toliko neodređeni ljudi da nemaju ličnosti koja bi ih učinila karakterističnim. Oni su grubi ljudi i niskog su morala. Toliko su niskog morala i tako prezreni da ne zaslužuju da im se da neka vrijednost. Isto kao što ih Uzvišeni Gospodar neće pogledati niti će sa njima pričati, isto tako i vi ne treba da se interesujete za njih niti da pričate sa njima, niti da smatrate da je uopće važno da ih poznajete. Oni su izgubili svojim srcima, a ne svojim oblicima... Njihova svijest je ostala pod njihovim tijelom te su tako pogaženi. Ka visokim i veličanstvenim mjestima oni u sebi nemaju ni koliko trun sposobnosti. Oni se valjaju u blatu niskosti i odatle ne izlaze...

Odmah nakon ove riječi “tri” spominju se tri glagola koji ukazuju na prošireno i buduće vrijeme. Ova tri glagola za ove tri vrste ljudi crtaju tamni prizor. Čim čovjek izgovori ovo “tri”, odmah kao da uzjaše njegova leđa i kao da počinje posmatrati tmurni kraj ove tri vrste ljudi.

Tri uskraćenosti

1. Uskraćenost govora

Prvi glagol koji se koristi na početku rečenice (lâ jukellimullâhu) jeste sadašnje vrijeme. A glagol u sadašnjem vremenu ukazuje i na prošireno sadašnje i na buduće vrijeme. Onaj kome je nekada podaren cvijet govora i kome je Allah dao umijeće da mu bude sagovornik, Allah neće sa njim pričati. Nesreća počinje ovom prvom rečenicom. Iako se u sûri Rahmân spominje da je Allah čovjeku dao govor kao nimet (blagodat), Allah, dželle šânuhu, sada sa takvim čovjekom neće da razgovara. Međutim, govor čovjeka je dokaz da je Uzvišeni Gospodar Onaj koji govori. Čovjek koji govori i koji je dokaz Njegovoga govora pao je u jedno takvo stanje da Allah, dželle šânuhu, neće da ga prihvati kao sagovornika i neće da priča sa njim.

Da li ima veće patnje od neslušanja čovjekovoga govora onoga dana kada je čovjeku govor najpotrebniji i kada je ovisan o govoru da bi iskazao svoje bolove? On toga dana traži pomoć i nalazi se u velikim brigama, ali Jedini koji mu može pomoći toga dana neće baš nimalo da ga sasluša.

Kur’ân-i kerîm, objašnjavajući ovaj prizor, kaže: “Ostanite u njoj prezreni i ništa Mi ne govorite! – reći će On.” (El-Mu’minûn, 23/108)

Jer mjesto gdje ste mogli pričati bio je dunjaluk... Tamo ste trebali pričati i dostići nivo uns billâh, tj. bliskosti sa Allahom. Dok ste bili na dunjaluku, Uzvišenom Gospodaru niste bili enîsi, tj. bliski. A ni danas On neće biti vaš enîs (veoma blizak).

2. Uskraćenost Allahovog pogleda

A drugi prizor je:

Allah ih neće pogledati.

Na danu kada će im biti najpotrebniji pogled milosti, Uzvišeni Gospodar ih apsolutno neće milostivo pogledati, dok će neka lica biti svijetla od radosti, neka će biti tužna i namrštena.[35] Bez imalo sumnje, ova druga grupa lica su ona koja Uzvišeni Gospodar neće pogledati Svojim milostivim pogledom.

Kako je strašno i koliko je žalosno stanje ovih ljudi koji neće biti ni pogledani, dok će drugi biti prozivani po imenima i dok će ostali biti spašeni nekim drugim povodom!

Koliko je poučan za sve one koji su čuli slučaj vezan za Ka’ba ibn Mâlika, radijallâhu ‘anh, koga je nakratko na ovaj način kaznio Allahov Poslanik tako što nije dozvolio da se sa njim priča pedeset dana,[36] a ove o kojima je riječ čeka takav vječni kraj. Aman, Allahu! Ni Džehennem nije ovoliko strašan kao ovo! Kako je bolna patnja i strašan završetak da Jedan Gospodar čija je milost beskrajna ne pogleda čovjeka ni na tren!

Šta možemo reći? Ljudi će naći nadoknadu za sve ono što su radili. Oni koji su radili dobro, susrest će se sa dobrom, a oni koji su činili zlo, susrest će se sa zlom.

3. Uskraćenost čišćenja od grijeha

Treće stanje je:

Allah ih neće očistiti od grijeha (Ve lâ juzekkîhim).

Ljudi se trebaju ovdje očistiti da bi na drugi svijet otišli čisti. Proces čišćenja se vrši na ovome svijetu, dok na Âhiretu čovjeka čisti samo Džehennem. Zbog toga ih Uzvišeni Gospodar neće očistiti.

Ljudi imaju samo jednu priliku da polože ispit. Onaj koji iskoristi tu priliku – on je dobitnik, a onaj ko je propusti – on je gubitnik. Nema treće mogućnosti.

Onaj jadnik, čije i srce, i savjest, i duša, i osjećanja – svi, dakle, darovi kojima ga je Allah bio obasuo, budu inficirani i ranjavi poput tijela vjerovjesnika Ejjûba, na Sudnjem danu će pogledati u svoje bijedno stanje i zapitati se: Da li bih se, nekako, mogao očistiti?! Tako će mu, za trenutak, bljesnuti nada, no Allah ove tri vrste ljudi tada neće očistiti od grijeha.

Završetak: bolna patnja

I završetak je:

I za njih je patnja golema (Ve lehum ‘azâbun elîm).

Kada budu zakoračili samo još jedan korak naprijed, ispred njih će se pojaviti strašna patnja. To je takva patnja koja sagorijeva dušu i stiže do srži čovjeka. Oni će sebe naći u kandžama i vrtlogu jedne takve patnje...

Ko su te tri grupe ljudi koje čeka ovakav kraj? Ko su oni s kojima Allah neće pričati, neće pogledati u njihova lica niti će ih očistiti od grijeha? I ko su oni kojima je pripremljena tako bolna patnja?

Kod čovjeka koji pročita ovaj hadîs do ovog dijela probudi se izvanredna znatiželja... Potom napregne svo svoje biće da bi saznao ko su ove tri skupine.

U nastavku Allahov Poslanik kaže: “onaj koji ide a ogrtač mu se vuče po zemlji”.

Ova riječ aludira na oholost i hvalisanje.

U historiji Rimljana i Grka možete vidjeti slike ljudi čije se haljine vuku po zemlji. I u filmovima koji su snimljeni o njima isto se može otvoreno vidjeti. Međutim, ovdje nije temelj svega toga povlačenje po zemlji haljina i ogrtača, već činjenica da je to znak oholosti i hvalisanja koji se ovdje prikazuje kao simbol toga. Zapravo, u hadîsu se i cilja na isto.

Oholost

U mnogim âjetima i hadîsima na različitim mjestima je obrađeno koliko je oholost loša bolest i kakve sve negativne posljedice prouzrokuje. Naprimjer, u jednom hadîsu Vjerovjesnik kaže: “Čovjek koji u svome srcu ima koliko trun oholosti neće ući u Džennet.”[37]

Jer onome u čijem se srcu nalazi koliko trun oholosti Allah, dželle šânuhu, zatvorio je puteve Upute.

Uzvišeni Gospodar u Svome Kur’ânu kaže: “Odvratiću od znamenja Mojih one koji se budu bez ikakva osnova na Zemlji oholili. I kakav god dokaz oni vide neće ga vjerovati; ako vide pravi put – neće ga kao put prihvatiti, a ako vide stranputicu – kao put će je prihvatiti. To zato što će dokaze Naše poricati i što će prema njima ravnodušni biti.” (El-A‘râf, 7/146)

Oholost je zavjesa koja zasljepljuje pravilno viđenje. Savjest koja u sebi sadrži oholost ne može vidjeti mu‘džîze (nadnaravnosti) koje su u vasioni ispisane u stranicama i koje niti može doseći niti shvatiti. Jer kada oslijepi basîret (duhovno viđenje i shvatanje), onda ni fizički vid ništa ne koristi.

Istinska veličina pripada samo Allahu. Kako bi se ta istina, koja se dnevno pet puta obznanjuje sa munara, mogla pripisati nekom drugom osim Njemu?

U jednom hadîs-i kudsîju Uzvišeni Gospodar kaže: “Uzvišenost je Moja odjeća, a veličina Moj ogrtač! Bacit ću u vatru onoga ko se u bilo kojem od toga dvoje bude Meni oponirao.”[38]

Kibrijâ je uzvišenost, koja je svojstvo Uzvišenoga Gospodara. Ono što za čovjeka znači unutrašnja i vanjska odjeća, isto to je uzvišenost i veličina, čija je kakvoća nama nepoznata, za Uzvišenoga Gospodara. Ko bude radio na tome da ova dva svojstva dijeli sa Uzvišenim Gospodarom, u pravom smislu će ih Allah podijeliti tako što će ga baciti u Džehennem.

U oholom srcu imân ne može da zavlada. Drugim riječima, u srce gdje je zavladalo nešto drugo osim Allaha ne može se nastaniti imân (vjerovanje u Allaha). Isto je takvo stanje i za onoga čija djela i ponašanje simboliziraju oholost. U hadîsu se takav čovjek spominje kao “onaj koji ide, a ogrtač mu se vuče po zemlji”.

Hvalisati se

Drugi čovjek ili druga vrsta ljudi je mennân, tj. onaj koji se hvališe. Takvom je Allah, dželle šânuhu, dao imetak da bi se njime kao nimetom okoristio sam, a i da bi drugima udjeljivao zbog čega bi ga Uzvišeni Gospodar za to nagradio za jedan sa hiljadom. Međutim, ovakav čovjek uopće nije iz zavičaja odakle su takvi... Iako ne udjeljuje, ako nekada udijeli on to izbriše tako što nabija na nos onome kome je nešto dao. A nije svjestan da su i on i njegov imetak vlasništvo Allaha. Iako je njegova jedina dužnost u tome da imetak Uzvišenoga Gospodara podijeli, on je zamislio da je on pravi vlasnik i zavolio je da ucjenjuje. A kako je to velik gaflet (nemarnost) i strašan gubitak!

Taj imetak mu je dao Allah, dželle šânuhu, ali u tome imetku je i pravo drugih. Međutim, taj čovjek škrtari, a kada udijeli, potcjenjuje. Kur‘ân-i kerîm nam kaže da je bolje ne udijeliti i lijepo se udaljiti nego udijeliti sadaku koju prati vrijeđanje:

Lijepa riječ i izvinjenje vrjedniji su od milostinje koju prati vrijeđanje... (El-Bekare, 2/263)

Mennân, tj. onaj koji se hvališe u isto vrijeme je i škrtica. A poznato je da škrtarenje čovjeka udaljava od Allaha, Dženneta i drugih ljudi... Udaljava ga od njih, a približava ga Džehennemu. Vjerovjesnik je u jednom hadîsu o škrtici kazao sljedeće: “Škrtica je daleko od Allaha..., daleko od Dženneta..., daleko od ljudi, a blizu Džehennema!”[39]

Kazna je recipročna djelu

U hadîsu sa aspekta pravila belâgata (stilistike) arapskoga jezika postoji leff-u nešr-i muretteb, odnosno, izraz ve lâ jenzuru ilejhim (i neće ih pogledati) odnosi se na mennâna, tj. onoga koji se hvališe. Jer se oba izraza nalaze na sredini, dok se prvi i posljednji odnose jedan na drugog. Kada je situacija takva, onda možemo izvući sljedeću pouku iz ovog hadîsa: Isto kao što mennân, dok je bio na ovome svijetu, nije gledao na ljude pogledom milosti i nisu ga interesovali, a ono što bi ponekad udijelio je izbrisao tako što se hvalisao, isto tako na drugome svijetu će se susresti sa kaznom koja će biti prema njegovim djelima i Uzvišeni Gospodar će se prema njemu na isti način ophoditi.

Oni koji hode oholo i vuku svoje ogrtače i koji neće da se spuste na nivo drugih da bi pričali sa njima, neka znaju da na drugome svijetu Uzvišeni Gospodar neće razgovarati sa njima! Treba da znaju to i ne treba da idu putevima koji vode ka takvoj kazni.

Čak u normalnim uvjetima nije ispravno zakleti se, a kamoli za laž ili samo za neku ovosvjetsku korist ili, pak, opustiti se i zakleti se samo radi konkurencije da bi se prodala neka stvar. A to je treći prizor koji odvodi čovjeka ka mračnom završetku na koji nam ukazuje prijetnja: ve lâ juzekkîhim, tj. “neće ih očistiti od grijeha”.

Treća grupa ljudi je opisana riječima: ve’l-munfiku sil’atehu bi’l-hâlifi’l-kâzibi, tj. “onaj koji se lažno kune da bi prodao svoju robu”.

Kao što smo već kazali, ovakvi ljudi računaju na zaradu tako što će lagati tokom trgovine i vjeruju da će prevariti narod tako što će se lažno zaklinjati. Da, to je ta treća vrsta ljudi koja zaslužuje patnju.

Pogledajte kako su pune značenja riječi Allahovoga Poslanika i recite ovako: Sadeka Resûlullâh (Istinu je rekao Allahov Poslanik). Naš je dug da nakon svakog hadîsa kažemo tako, i njegova svaka riječ treba da nas navede da kažemo: Muhammedun resûlullâh (Muhammed je Allahov poslanik).

13. Iskušenje jezika i čestitost

U jednom hadîsu koga bilježi Imâm Buhârî u svom Sahîhu Allahov Poslanik je kazao: “Ko mi bude garantovao (da će čuvati od grijeha) ono što mu je između dvije vilice i ono što mu je među dvije noge, ja mu garantujem Džennet.”[40]

Ovo je kazao Allahov Poslanik. On najbolje zna šta jedan čovjek može, a šta ne može garantovati. Ako kaže da garantuje Džennet, to znači da će apsolutno tako biti. Zapravo, poznati ashâb Osmân ibn Maz’ûn, radijallâhu ‘anh, čovjek koga je volio kao rođenog brata, kada je preselio, njegova supruga za njega je rekla: “Postao si džennetska ptica i otišao”. U vezi sa tim Allahov Poslanik je rekao: “Iako sam Allahov Poslanik, ja ne znam, a otkud ti znaš da će on biti stanovnik Dženneta?”[41]

Znači, kada Allahov Poslanik garantuje Džennet čovjeku koji bude dao riječ da će čuvati od grijeha ono što mu je između vilica i između nogu, to ne govori po svome hiru i volji. On daje tu garanciju na osnovu nečega što mu je kazao Uzvišeni Gospodar.

Zapravo, on nikada nije prenosio riječi od Uzvišenoga Gospodara prema svome hiru i prema svome nahođenju. Od jednog takvog pada i gubitka on je uvijek bio daleko i bio je čist od toga. Ako je tako, onda je ono što on kaže samo istina i činjenice. Ono što je on obećao apsolutno će se obistiniti kada dođe za to vrijeme.

Ako ti možeš da čuvaš ono što je između tvojih vilica i ono što je između tvojih nogu, i tako časno provedeš svoj život, bez imalo sumnje kažem: Ako bi te na drugom svijetu uzeli meleci kazne (zebânije) za ruke i krenuli te voditi prema Džehennemu, koliko imaš snage izglasa možeš vikati da je tvoj zastupnik koji ti je dao garanciju za Džennet Allahov Poslanik. Na ovaj tvoj glas i poziv pristići će ti kao pomoć šefâ’at (zalaganje) i kefâlet (garancija) hazreti Muhammeda Mustafe, sallallâhu ‘alejhi ve sellem.

Govor je jedan nimet (blagodat)

U suštini, usta čovjekova su izraz blagodati govora, i to važan sastavni dio tijela čija se dragocjenost i vrijednost ne mogu izmjeriti. Ali, kada se jedan ovako blagoslovljen organ upotrijebi u loše svrhe, onda se preokreće u najštetnije sredstvo koje čovjeka vodi u propast i nesreću i koje će ga uništiti. Usta su ta kojima čovjek veliča i slavi Uzvišenoga Gospodara. Naređivanje dobra i odvraćanje od zla se radi ustima. Čovjek svojim ustima uči i čita Kur’ân-i kerîm, koji je knjiga svemira i njen iskonski prijevod, zatim âjete i dokaze i svojim ustima ih isto tako objašnjava drugima. Ponekad uvodi u imân nekoga ko ne vjeruje posredstvom izraza i govora. Na taj način čovjek je učinio djelo koje je bolje od svega nad čime se rađa i zalazi Sunce. I čovjek se svojim ustima uzdiže do a’lâ-i illîjjîna, tj. najvišeg stepena, i zavlada na vrhu iskrenosti.

Međutim, ta ista usta mogu pripremiti čovjeku nesreću. Usta su sredstvo svoga nevjerništva i negiranja vjere. Oni koji punim ustima psuju Allaha i Njegovog veličanstvenog Vjerovjesnika, taj odvratni grijeh čine svojim ustima. Laž, ogovaranje i kleveta se uvijek čine ustima, i čovjek posredstvom svojih usta upada u Musejleminu jamu laži.

Evo ovako Allahov Poslanik izgovara samo jednu riječ i privlači pažnju na jedan organ. Samo u ovoj riječi se nalazi još stotine istina koje nisu obznanjene i sve ono na što smo mi ukratko ukazali. On nam ovim kaže: “Upotrijebite svoj jezik u krugu dozvoljenog, a ja ću vam dati riječ za Džennet!”

Ovo ne znači: Zatvorite usta i sjednite u jedan ćošak, već znači “Upotrijebite ih u krugu dozvoljenog!”

Edeb u govoru

Allahov Poslanik ne spominje naziv stidnog organa. Umjesto toga, koristi izraz “između dvije noge”. Ovo je izraz njegovog veličanstvenog edeba (lijepog ponašanja). Zapravo, uvijek kada nam se on obraća želeći da nam kaže čak i nešto veoma prirodno i normalno, to čini na sebi specifičan način dubokim edebom tako da čak ono što za neke od nas izgleda najmrže, odjednom dobiju lijep izgled u očima čovjeka. On je čovjek koji je moralom, karakterom, ličnošću i prirodom programiran za ljepote.

Eto vidi, kada hoće da spomene organ koji je sramota izgovoriti među ljudima, Allahov Poslanik na sebi specifičan lijep način aludira na ovaj organ koristeći izraz “između dvije noge”. Šta da kažem osim: “Onaj ko je privržen ljepoti i sam je lijep.‘‘

Između nogu

Veoma je bitno ono što je između nogu. Zabranjena voćka koja je uzrok izlaska iz Dženneta hazreti Âdemu pred njim se pojavila u toj dimenziji. Trenutno duga analiza tog âjeta je izvan naše teme, zbog čega se toga neću doticati, ali da bih privukao pažnju na važnost onoga što je između dvije noge, prijeći ću samo ukazujući na ovoliko.

Isto kao što je nastavak ljudskih generacija moguć posredstvom ovog puta, također je i uništenje generacija moguće tim putem uz pomoć bluda i nemorala. Jer njegovom zloupotrebom pomiješat će se porijekla i urušit će se sve ono što je obavezno štititi zakonom.

Ko je čiji otac? Ko će kome ostaviti nasljedstvo i ko će od koga tražiti pravo? Kako će se sačuvati porodica i kako će opstati jedan narod? Sva ova i njima slična pitanja su vezana samo za čestitost onoga što je između nogu. Čestiti ljudi i skupine kojima oni pripadaju sačuvat će svoju unutrašnju strukturu do Sudnjega dana, dok pojedinci i narodi koji su sebe zaglibili u blud i nemoral svoje postojanje ne mogu prenijeti ni jedno koljeno naprijed.

U suštini, kao što je slučaj i kod svake teme, tako je i ovdje krug halâla prostran i dovoljan za uživanje. Uopće nema potrebe da se ulazi u harâm. I ta strast koja postoji kod ljudi na najljepši način može da se zadovolji u krugu halâla.

Zbog toga Allahov Poslanik kaže: “Ženite se i razmnožavajte jer ja ću se ponositi vašom brojnošću nad drugim skupinama.”[42]

Jer će se Allahov Poslanik naspram drugih ummeta (skupina) ponositi svojim ummetom (skupinom svojih sljedbenika). On će imati toliko mnogo sljedbenika da će ostale skupine ostati u njihovoj sjenci. Ovoliko veliko razmnožavanje Ummeta je vezano za ono što je između nogu. Svakako, do ovog rezultata se dolazi samo na ovaj način. I oni čije je porijeklo nepoznato i oni čije je porijeklo iznad svih porijekla čisto uvijek će se tim putem pojavljivati. I taj organ je za obje suprotnosti otvorena rodna njiva.

Čovjekovo traženje dozvoljenog puta u ovoj oblasti donosi mu sevap, nagradu koja je u vidu vâdžiba (obaveznog). Kada je Allahov Poslanik to kazao svojim ashâbima, oni su ga sa čuđenjem upitali kako je to moguće. Allahov Poslanik je sa osmijehom odgovorio: “Da nije na dozvoljen način, da li bi bio odgovoran za nedozvoljen način?”[43]

A ostavljanje harâma je obavezno. Ako je tako, onda intimni odnos na halâl način čovjeku donosi sevap vâdžiba.

Treba znati – iako se na prvi pogled ljudi stide govoriti o ovoj temi – da je to put kojim su došli i prolazili i sami vjerovjesnici. Da nije jedan ovakav osjećaj podaren hazreti Âdemu, kako bi se pojavio na ovaj svijet Ponos vasione, hazreti Muhammed, ’alejhi’s-selâm? Znači, prava svrha i istinski povod one zabranjene voćke je davanje našeg Poslanika kao ploda…

Od jednog vatrenog predavača sam čuo ovu rečenicu: “Da je hazreti Âdem znao vezu između pružanja ruke ka zabranjenoj voćki i dolaska hazreti Muhammeda, ’alejhi’s-selâma, na ovaj svijet, ne samo da bi pružio ruku već bi to stablo pojeo zajedno sa korijenom.”

Vertikalna dimenzija dobročinstva (amûdî velâyet)

Ovdje ću vas zamoliti da obratite pažnju na sljedeću veoma bitnu stvar: Allahov Poslanik obećava Džennet onome ko mu bude garantovao da će čuvati od grijeha ono što je između usana i ono što je između nogu.

Oni velikani koji su obradovani Džennetom i njihova stanja su nama poznata. Znači, osim njih, oni koji budu došli do nekog stepena i koji budu stekli bliskost Gospodaru, u isto vrijeme dobivaju jedno takvo dostignuće (tj. bit će džennetlije). Ovo dostignuće se postiže izvršavanjem obaveze da se čuva ono što je između usana i nogu. A to je moguće, jer, kada strasti obuzmu svo tijelo i u trenutku kada egoizam osvoji dušu, pa čak kada popusti volja i kada dođe u situaciju da je otvorena svakoj vrsti nemorala, čovjekovo pokretanje i djelovanje u ime Gospodara Allaha toliko je bitno da može biti uzrok čovjekovom vertikalnom stizanju do vrha, i onaj koji to uspije sigurno je ušao pod garanciju Allahovog Poslanika i može odletjeti u Džennete.

Da, uporno tvrdim: onaj koji može staviti uzdu na nagone svojih strasti, koji svaku vrstu nemorala, kada su za to vrata otvorena, može spriječiti i zaštititi se od grijeha i koji se pred grijehom opire strpljenjem, pa se čak bez prestanka riječima bori protiv takvih slabosti, u jednom trenutku može postići one vrijednosti koje neko drugi godinama postiže kao vođa na čelu nekog tarîkata. Ponovo mogu kazati: One vrijednosti koje će neko drugi postići klanjajući svake noći po hiljadu rekjata namaza, on će još više u jednom trenutku postići. Pored toga što će to postići, on će stići do tačke dobrog roba (evlije), i to vertikalnom linijom. Nemoj da se pomisli da ovim omalovažavamo dobrovoljne (nâfile) namaze i nâfile posta. I to su bitni faktori približavanja Gospodaru, i uvijek će tako ostati. Mi smo samo htjeli da podsjetimo na jedan drugi uzrok koji će čovjeka uzdignuti do savršenosti.

Zamolimo Uzvišenoga Gospodara da nam kao ljudima podari snagu i strpljivost te da nas obdari temeljima uzdignuća ka “vrhu ljudskog savršenstva”, ali i neka nas sačuva od svih vrsta zloupotrebe!

Veoma je važno da čovjek, sa svojom prirodom koja je otvorena za opasnosti, sačuva svoju liniju kretanja na terenu koji je otvoren za opasnosti. Da, na osnovu pravila bi-hasebi’l-magremi’l-magnemu: “uzdignuće je veliko koliko i trud”, ili: “plijen je onoliki kolika je opasnost”. Onoliko koliko ćete učiniti dobrih poslova na terenu opasnosti, i onoliko koliko uzmete odgovornosti na ivici strmine, toliko će biti i nagrađeni vaši uspjesi.

Da još malo proširimo ovu temu.

Primjera radi, Allah je u vaš karakter stavio neke štetne elemente, kao što su srdžba, mržnja i strasti. Međutim, nijedno od ovih svojstava nikada ne vladaju vama samima. Suprotno tome, vi ste ih uvijek vašom izvanrednom voljom držali pod svojom kontrolom. Uzeli ste ih pod svoju kontrolu i živjeli kao ljudi volje i duše. Obavljali ste sve farzove i sunnete. Pratili ste stepen života vaše duše. Niste se spotakli na užitke koji odvlače ka džehennemskom putu, i radili ste na tome da sačuvate svoju pobožnost izlažući se teškoćama koje vode džennetskom putu, i odjednom ćete vidjeti da dijelite isti ambijent sa vjerovjesnicima, istinoljubivima i šehidima.

Mislim da u vremenu prije Sudnjeg dana, u hiljadu i jednoj smutnji, leži ta tajna iza toga zašto hazreti Muhammed Mustafâ, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, sa savršenim ljepotama gleda na ovaj drugi džemat preporoda, koji radi na tome da iziđe u susret svojoj jasnoj vjeri. Naspram činjenice da čaršija i grad privlače ljude k sebi poput džehennemske rupe, oni koji čuvaju sebe, koji se opiru grijesima i koji su, stežući zube, uporni, mogu se zaista ubrojati odmah pored ashâba. Ashâbi su drugovi Allahovog Poslanika, a ovi su njegova braća. Jer on je, za ove ljude koji će se poslije njega pojaviti nakon nekoliko stoljeća, u svome periodu izrazio želju za susretom, kao da je kazao: “Selam mojoj braći!”[44]

Da, pored svih stoljeća, Allahov Poslanik kao da se naročito obraća današnjem čovjeku govoreći mu: “Ko bude dao riječ da će štititi od grijeha svoja usta i ono što mu je između nogu, garantujem mu Džennet!”

Ova riječ je tako kazana ljudima da su oni izvanredno postali željni i voljni Dženneta i neograničeno su zavoljeli susret sa Allahom i Njegovim Poslanikom. I oni se ponašaju sukladno ovoj izjavi Allahovoga Poslanika, koja je puna radosnih vijesti, i trude se, inšallâh, da se drže toga puta.

Allahov Poslanik najjasnijim izrazom na ovaj način ukazuje na puteve koji vode Džennetu i ovim veoma kratkim govorom odslikava prizor najidealnijeg pojedinca i društva. Jednu ovako dugu istinu zbiti u ovoliko jasan i kratak govor – čime se drugim može objasniti osim činjenicom da je Poslanik vlasnik najveće oštroumnosti? Da, samo je on Sultân govora i samo se za njegove riječi kaže da su dževâmiu’l-kelim.

14. Djela koja brišu grijehe i povećavaju stepene

U drugom hadîsu koga prenosi Muslim, Allahov Poslanik je rekao: “Hoćete li da vam ukažem na jednu (važnu) stvar kojom će vam Allah izbrisati grijehe i čime će vas uzdići na više deredže (stepene)?”

Ashâbi odgovoriše: “Da, hoćemo, Allahov Poslaniče.” On im reče sljedeće: “Uzeti potpuni abdest, bez imalo manjka, u otežanim uvjetima, koračati mnogo (od kuće) do džamije i nakon jednog namaza čekati drugi namaz, a to je bdijenje (na Allahovome Putu), a to je bdijenje, a to je bdijenje!”[45]

Da sada još jednom, onoliko koliko smo u mogućnosti, pogledamo ovaj niz riječi, koje kao da su od dragocjenog kamena krizolita.

Najprije, Allahov Poslanik riječju elâ (na početku svoga govora) upozorava i opominje svoje sagovornike. Jer teme koje će u nastavku hadîsa biti objašnjene zahtijevaju posebnu pažnju. Zapravo, njihovo izvršavanje je moguće samo uz pažnju i opreznost. U nekim stvarima čovjek može biti uspješan ukoliko spava. Naprimjer, ako neki čovjek zbog toga što spava ne čini blud ili ne ogovara, u najmanju ruku, sačuvao se od takvoga grijeha. Međutim, ono o čemu mi želimo ovdje govoriti jesu djela koja direktno zahtijevaju opreznost i koja mogu uspješno izvršavati samo oni koji su oprezni. Zbog toga je na početku govora stavljena arapska postpozicija upozorenja elâ.

I riječ hata (grijeh, greška) jedna je od riječi u ovom hadîsu koja privlači pažnju. Svaki čovjek griješi. Čak se smatra da je čovjek koji kaže da nema grešaka počinio najveću grešku. Ne griješiti je svojstveno samo vjerovjesnicima. Svako griješi, a najbolji od onih koji griješe su oni koji se pokaju.[46] Ovdje Allahov Poslanik želi kazati čovjeku koji je krenuo ka džehennemskoj jami lijek kako da se spasi od grijeha.

Nije dovoljno samo se spasiti od grijeha, već je veoma bitno i da se čovjek, stepen po stepen, duhovno uzdiže i postiže rezultate. U suštini, brisanje jednoga grijeha je za toga čovjeka uzdizanje na viši nivo. I ostalim djelima koja će činiti on će doći do različitih duhovnih dubina. Na taj način čovjek će, zbog takvih djela na relaciji negativno-pozitivno, ući u krug sačinjen od svjetlosti i redovno će letjeti ka beskraju. Mislim da to znači: zaplivati u okean Božanskog znanja.

Prvo od tih djela je uzimanje abdesta u najtežim uvjetima, ali taj abdest treba da bude bez grešaka i bez manjaka. Po snijegu, u zimi, na hladnoći ili u trenucima kada je ponekada voda hladna da ne može da se uzme abdest.

Drugo djelo je provesti život na putu ka džamiji. Jedan takav život će se jednog dana, poput sjemena bačenog u zemlju, na drugom svijetu pojaviti kao stablo koje će dati džennetski plod. Ići u daleke džamije i nogama se uvijek kretati ka džamiji je ovo drugo djelo.

Cilj: namaz

Treće djelo je željno čekati namaz nakon klanjanog namaza, a to je ono stanje koje je opisano u drugom hadîsu kao vezanje srca za džamiju.[47]

Namaz je odmaranje duše i pročišćavanje savjesti. Svako ima prema nečemu neku slabu tačku i strast. Strast Allahovoga Poslanika, tj. njegova jaka želja i volja bila je prema namazu.[48] Zbog toga se svaki put obraćao Bilâlu riječima:

Erihnâ ja Bilâl, odnosno: “Odmori nas, Bilâle!” (Polij našu unutrašnju stranu vodom!)[49]

A na drugome mjestu je ukazao na ovu činjenicu riječima: “Namaz je postao svjetlo mojih očiju (moja radost)”.[50]

Mislim da je onu želju i osjećaj koje ćemo čuti prilikom ulaska u Džennet Allahov Poslanik osjećao prilikom stupanja u svaki namaz, zbog čega je i čekao drugi namaz sa tolikom željom nakon svakog prethodnog namaza.

U hadîsu se objašnjavaju tri stvari, ali, ako se pažljivo pogleda, odmah će se shvatiti da se sve tri te stvari odnose na namaz.

Namaz je u životu čovjeka bitan faktor, čiji vrh dotiče Mi’râdž i koji na najljepši način čovjeka upozorava i opominje na istine njegova bića, zbog čega se i smatra mi’râdžom vjernika.

Namaz je temelj vjere[51] i on pokreće lađu vjere. Kada nema namaza, nemoguće je da vjera dugo živi. Pored toga što je namaz direktno upozorenje, isto tako ga treba izvršavati kao jednog upozoritelja. Čovjek treba obavljati svoj namaz tako što će svoje srce i osjećaje očistiti od svih drugih zauzetosti. Zbog toga, u situaciji kada čovjeku naiđe prirodna nužda, nije prihvatljivo da stane na namaz.[52] Da, čovjek ne treba da stupi u namaz dok su mu misli zauzete takvim stvarima jer u tom trenutku je čovjeku glava zauzeta sa dvije stvari, i u takvim i sličnim situacijama uglavnom se propuste veoma bitne stvari. Pored toga, stati na namaz u jednom takvom stanju je nepoštovanje namaza. Jer namaz nije toliko prosto djelo da se može izvršiti koliko radi reda. Namaz ne postoji da bi se odmah izašlo iz njega, već da bismo se u njemu prosvijetlili.

Priprema za namaz

S druge strane, sve prethodne pripreme, da bismo smirenog srca klanjali namaz, donose čovjeku sevap isto kao sam namaz. Zbog toga se najprije izbacuje sve ono što je neophodno da se izbaci i stupa se u ibâdet samo sa osjećajem robovanja Gospodaru te se tako staje na namaz lišen svih utjecaja koji bi ga mogli sprječavati i odvlačiti pažnju na drugu stranu. Na taj način, svaki prijeđeni nivo sve do stupanja u namaz tome čovjeku opet donosi sevap. Jer je njegova namjera (nijjet) da skrušeno obavi namaz, a namjera vjernika bolja je od njegovog djela.[53] Treba razmisliti; dok drugi jednu običnu nuždu obavljaju samo da bi obavili nuždu, vjerniku čak i izlazak radi nužde donosi sevap. Da, njegovo vršenje i velike i male nužde – sve je sevap.

U suštini, obavljanje nužde i uzimanje abdesta su djela koja su radi duhovne pripreme čovjeka za namaz veoma bitna. Rezultat se neće promijeniti bilo da se radi o promjeni toka elektriciteta u tijelu tokom pranja abdeskih organa ili zbog kojeg drugog objašnjenja. U suštini, vjernik, dok uzima abdest, ne razmišlja o ovim i sličnim mudrostima. On razmišlja samo o onome radi čega uzima abdest. Na prvome mjestu od onoga o čemu razmišlja nalazi se namaz.

Priprema za abdest je prvo, a sam abdest drugo upozorenje. Nakon toga se uči ezan, koji po treći put upozorava čovjeka na namaz. U suštini, dok uči poznate dove prilikom uzimanja abdesta i nakon toga, a zatim dok pije vode, vjernik se u svemu tome nalazi u metafizičkom svijetu. Nakon toga, tome se, kao sunnet, doda još dva rekjata nâfile-namaza i na taj način čovjek dođe u potpuno spremno stanje za farz namaz.

Da, u krugu priprema za namaz sve nas podsjeća na namaz. Na samom početku, duhovni glas koji se uzdiže sa munara maksimalno povećava naše duhovne tenzije i mi tako počinjemo u svojoj savjesti osjećati veličinu Allaha. Da bismo stigli u džamiju ka kojoj smo krenuli, učestimo svoje korake i na taj način kao da se odazivamo na poziv koji dolazi s ezanom s one strane ovog svijeta. Kada se počne stišavati i privoditi kraju glas koji uči ezan, i mi kao da se svojom sviješću i dušom stišavamo. Nakon toga, ulazimo u džamiju i klanjamo nâfile-namaz, a ovo u jednom pogledu za nas biva udaranje na kapiju farza. I kao da želimo našem Gospodaru svojim nâfilama kazati ovako: Moj Allahu, želim se uvijek k Tebi okrećati, da bih kod Tebe našao ono što tražim, da bih Tebe vidio, da bih Tebe čuo, i da bih Te uvijek osjećao. Jer gledati na drugu stranu izvan Tebe, vidjeti drugo i biti zauzet drugim stvarima je prazna rabota! Ja bježim od praznih stvari, a okrećem se prema Onome ko mi je najbitniji.

U nâfilama ovoliko navaljivati na vrata i kucati na vratima Istine bitan je uzrok za svjesni pristup farzu, a raditi na postizanju tog stanja bitno je za koncentraciju u farzu.

Abdest je odradio svoj utjecaj...; onda je to isto učinio i ezan...; i sa nâfilom smo učinili treći korak; i baš u tom trenutku ustaje mujezin čiji je glas dirljiv, i, potpuno iskreno okrenut Allahu, donosi ikamet. Za nas je ovo, u pogledu mobiliziranosti, posljednja kap koja preliva čašu.

Iako je ovo posljednja tačka, ipak savjest ne može da se uzbudi i ne može u potpunosti da se okrene prema Allahu, i ako ne jeca “Gdje si, moj mihrabu?” znači da u tome ima nekog manjka.

Učeći ikamet, mujezin posljednji put šalje udarac svemu onome što čovjeka može odvratiti od Allaha i rob stupa na namaz sa tim mislima izgovarajući riječi Allâhu ekber (Allah je veći od svega), a zatim, idući na ruku‘ (pregibajući se) i padajući na sedždu uvijek ponavlja ove riječi. Na ovaj način, na svakom ruknu (sastvanom dijelu namaza) vjernik oglašava veličinu svoga Gospodara i svoju malenkost: “Gospodaru moj, Ti si velik, a ja sam malehan.” Tako On, Veliki, ostaje sa Svojom veličinom, a malehni čovjek naspram Njega staje u potpunosti svjestan svoga robovanja i činjenice da je sluga, i s tim mislima on se kreće i živi. Ako želite, vi ovo možete nazvati doživljajem postizanja koncentracije u namazu.

Čovjek u namazu stiže do Allaha, i to tako stiže do Njega da se, prilikom učenja et-Tehijjâta na sjedenju, direktno obraća Uzvišenom Gospodaru i šalje Mu selam koga je hazreti Muhammed Mustafâ, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, nazvao prilikom susreta sa Njim na Mi’râdžu.

Čišćenje grijeha

U ovom hadîs-i šerîfu, govoreći o poništavanju grijeha, kaže se:

Jemhullâhu, odnosno: “Allah će izbrisati grijehe i očistiti ih.”

Ovdje mahv ima značenje brisanja nečega. Kada je tako, onda grijeh u prirodi čovjeka postoji u vidu jednog sjemena. Čovjek ovo sjeme ili odgaja da raste ili mu ne dozvoljava da se razvija. Izvršavanjem onoga što je preporučio Allahov Poslanik, Uzvišeni Gospodar će izbrisati te grijehe i preokrenuti intenciju zla u intenciju dobra.

U sljedećem âjetu se ukazuje na tu činjenicu: “Allah dokida ono što hoće, a ostavlja ono što hoće; u Njega je Glavna knjiga.” (Er-Ra‘d, 39)

Znači da je greška kao mogućnost neodvojivi dio čovjekove prirode, i za svakog čovjeka je veoma bitna stvar. Kada je već tako, čišćenje i brisanje grešaka je nešto što sigurno interesuje svakoga.

Svaki čovjek može pogriješiti, pa čak i svoj život provoditi u zabludama, ali brisanjem ovih grešaka uvijek i za svakoga je moguće doći do visokih stepena. Jedan od tih puteva koji vode ka takvoj sreći je uzimanje abdesta, pored svih poteškoća. Drugi put je redovno hitanje u džamije uz ozbiljnu želju i ljubav, a zatim da srce bude vezano za džamiju i odvojiti se od džamije s namjerom ponovnog dolaska u nju da bi čovjek poslao svjetlost drugim dijelovima svoga života. I treći put je čekanje namaza nakon svakog namaza. Ove stvari, pored toga što brišu i odnose grijehe, ujedno i uzdižu čovjeka stepen po stepen do prijestolja savršenosti.

Bdijenje na Allahovome Putu (ribât)

Allahov Poslanik je ova djela predstavio kao ribât: bdijenje na Allahovome Putu, i ovu riječ je ponovio tri puta.

Ribât kao izraz, pored toga što se koristi za dolazak materijalnog i duhovnog berićeta, ima i značenje pažnje i opreznosti na tačkama gdje se mogu pojaviti sve vrste iskušenja i zala te: biti vezan za nešto i žrtvovati se. Zapravo, i za vojnika koji stražari na opasnim tačkama i koji je sebe za to žrtvovao kaže se murâbit. Množina riječi murâbit je murâbitûn. U jednom periodu pod ovim nazivom bila je i osnovana jedna dinastička država.

Nama se naređuje bdijenje koje je u Kur’ân-i kerîmu spomenuto riječima:

O, vjernici, budite strpljivi i izdržljivi, na granicama bdijte (da biste bili spremni za džihâd) i Allaha se bojte, da biste postigli ono što želite! (Âl-i Imrân, 3/200)

U jednom drugom âjetu se ukazuje na bdijenje sa jednog drugog aspekta riječima: “I protiv njih pripremite koliko god možete snage i konja za boj...” (El-Enfâl, 60)

Ako riječ ribât ima značenje uvakufiti ili žrtvovati nešto, onda čovjek koji u potpunosti uzme lijepo abdest, zatim redovno ide od kuće do džamije ili ide na posao a srce mu je u džamiji, onda znači da je takav čovjek sebe zavjetovao i uvakufio Allahu.

Ovim izrazom Allahov Poslanik otvara vrata paronomazije i kao da kaže: U suštini, ribât se kaže za zavjetovanje onih koji su sebe uvakufili da čuvaju granice svoje domovine od neprijatelja. Biti spreman za borbu protiv vanjskih neprijatelja i upozoravati na mjesta odakle se mogu pojaviti je ribât: bdijenje na Allahovome Putu. Ali postoji i čovjekova svađa sa neprijateljima zvanim šejtan i strast. I ova kavga je u jednom pogledu veća od ove prve vrste džihâda, dok je čovjek odgovoran za izvršavanje obje vrste džihâda. Jedan od ovih je mali džihâd (džihâd-i asgar), a drugi je veliki džihâd (džihâd-i ekber). Dok se prsa u prsa bori sa neprijateljem, čovjek više puta nema vremena da razmišlja o varljivim strastima, te u toj situaciji je manja vjerovatnoća da ostane pod utjecajem izgleda tena i tijela: čitavo njegovo biće obuzela je misao o džihâdu i ona ga u potpunosti odvraća od ostalih djela. Međutim, kada se taj isti čovjek povuče u blagostanje i rahatluk, onda se javlja veća mogućnost da mu dušu obuzmu loše misli. On je obavezan da čuva i štiti svoj duhovni svijet od takvih stvari, i to je jedna vrsta džihâda: borbe na Allahovome Putu, i u toj vrsti džihâda najvažnije oružje je namaz. Džihâd je, prema situaciji, ponekad farz-i kifâje, a ponekad farz-i ‘ajn. Između materijalnog džihâda i duhovnog džihâda u pogledu obaveznosti postoji sličnost.

Zbog toga je Allahov Poslanik jednom prilikom vraćajući se sa bojnog polja rekao: “Vraćamo se iz malog džihâda u veliki džihâd.”[54]

Kada je čovjekovo srce vezano za džamiju, odnosno, kada je uvijek sa namazom, kada je čovjek vezan za namaz strastvenim osjećajem, slično shvatanju Vjerovjesnika, kada on postaje ašik namaza, i kada je za njega, tako zaljubljenog, namaz postao “svjetlost očiju” ili radost, onda se on smatra jednakim onome koji na bojnom polju radi islâma stražari (na granici).

Ako bismo donijeli jedan zaključak u vezi sa mišljenjima vezanim za ovaj hadîs, onda možemo kazati sljedeće: Prva dva djela više su vezana za ponašanje, dok je treće djelo vezano za nijjet (namjeru). Zajedno, sva tri djela, u pogledu osjećaja i misli, uzimaju čovjeka u ogradu i na osnovu naređenja koje je širokogrudno a glasi: “Dobra djela zaista poništavaju hrđava.” (Hûd, 11/114), čiste ga od prošlih grijeha, a naoružavaju ga ljubavlju prema ibâdetu, vezom sa Gospodarem i snagom nijjeta da ratuje sa grijesima koji se mogu ubuduće pojaviti.

Prvo djelo: uzeti abdest kada elementi vode i zraka nisu zato odgovarajući, kada se ohlade voda i zrak i kada je zbog nedostatka voda veoma dragocjena da se čak ne može ni potrošiti za abdest (naravno, izuzetak su situacije kada je život u opasnosti), te uzimati abdest s posebnom pažnjom – to su situacije koje, da bi se izvršile, zahtijevaju veoma duboku iskrenost, ozbiljnu želju za sevapom i neograničenu volju za robovanjem Allahu.

Ako jedan čovjek, kao izraz iskrenog izvršavanja svega ovoga, može u najtežim okolnostima uzeti abdest, onda je njegova duša izgrađena i znači da je vezan za Uzvišenog Allaha. Zapravo, ovdje sveokupljajući pravac je veza sa Njim. Jer u takvom svijetlom svijetu, iako mrlje, komadić po komadić, pogađaju dušu do njenih dubina, one nisu dugotrajne. Abdest ujedno uravnotežava “elektriku” tijela, tako što čovjek abdestom u velikoj mjeri pobjeđuje stres. Pored toga što smo svjesni da duša pet puta dnevno sebe obnavlja metafizičkom snagom, prijeći ćemo preko toga jer ćemo izići iz okvira teme.

Drugo djelo je u nekom značenju mi’râdž (duhovno uzdignuće): to su kontinuirana putovanja prema džamijama gdje se osoba duhovno uzdiže i približava svome Gospodaru. Pored toga što je jasno da time tijelo postaje krjepko i da čuva svoju fizičku snagu, duša se uzdiže radostima koje ne može razum shvatiti, a srce se utapa u misli o namazu prije stupanja u namaz, čime se postiže neophodna koncentracija za veoma bitan ibâdet koji će značiti potpunu predanost Allahu i stajanje pred Njim. Na ovom dugom putu koji se prelazi, kao što je rečeno, sa “mnogo koraka”, zalazi se u različita razmišljanja u različitim dimenzijama, a kada se zađe u takva razmišljanja, onda se čovjek mijenja i nakon ovih promjena briše se crna prošlost kajanjem, a molitvama se boji u bijelo. Sve je to takva putanja dobara (upotrebljavam ovaj izraz naspram putanje ili kruga nereda i zala), koja je uzrok dobru i novim dobrima, i onaj koji je sebe dao putovanju tom putanjom, njegova prošlost je emânet vjernosti koja proističe iz govora âjeta: “Da bi ti Allah ranije krivice oprostio...” (El-Feth, 48/2), a budućnost mu je emânet jakoj zaštiti, koja proističe iz nastavka ovog âjeta: "...i kasnije krivice..." (El-Feth, 48/2)

Zbog toga, na svakom stajalištu ovog putovanja oči se otvaraju i zatvaraju riječima: Jemhullâhu’l-hatajâ, tj. Allah će vam izbrisati grijehe..., a duše lete radošću riječima: Ve jerfe’u’d-deredžât, tj. (Allah) će vas uzdići na više deredže (stepene)...

Treće djelo je čekanje namaza kao kada zaljubljenik (ašik) čeka sastanak i koristi te blagoslovljene vremenske periode poput “vremenske tablice”, prema kojoj određuje svoj život i svoje aktivnosti. To je takvo shvatanje vremena koje nadmašuje zamisli, i čovjek samo uz pomoć toga može takvom dimenzijom nijjeta (namjere) upotpuniti praznine koje se rađaju iz raspoređenosti djela na određene vremenske periode. Takvo stanje može skrušenost u namazu i bliskost Gospodaru prenijeti i izvan namaza, i sve ovosvjetske zauzetosti povezati sa Allahom, te ih na taj način sve preobratiti u ibâdet. Tim povodom, kao i mnogi drugi ibâdeti, koji su u svojoj ograničenosti nijjetom (namjerom) postali neograničeni, i namaz koji se obavlja u duhu očekivanja, isto kao tjelesni i duhovni džihâd (borba), dobio je zvanje odnosa između čovjeka i Njegovoga Gospodara riječju ribât.

Ovo je primjer jedne riječi koja dolazi od Poslanika, veoma kratke, ali duboke, i sa veoma malo izraza, ali sveobuhvatne, izrečene da bi se predočio jedan mali dio iz svijetlog života jednog vjernika, koji se rađa na horizontima abdesta, a namazom uzdiže ka nebesima...

Bez odugovlačenja, želim prijeći na njegove sljedeće svijetle riječi.

15. Iznenađenja za dobre robove

U kudsî hadîsu koga bilježe Buhârî i Muslim Uzvišeni Gospodar kaže: “Ja Sam za svoje dobre robove na drugome svijetu pripremio ono što oko vidjelo nije, što uho nije čulo i što čovjek svojim srcem pomisliti ne može!”[55]

U hadîsu se govori o iznenađenju. Čovjek će se tamo susresti sa onim što nije očekivao, i to, čak, u onom trenutku kada to nije očekivao. Zaista se u Kur’ânu spominju neke džennetske blagodati, ali to su samo njihova imena i zvanja, približna objašnjenja i uzroci za razmišljanje. Inače, dok je čovjek na ovome svijetu, nemoguće je da shvati njihovu suštinu.

Ibn Abbâs, radijallâhu ‘anh, tumačeći âjet: “...a bit će im davani samo njima slični...” (El-Bekare, 2/25) kaže da se u Džennetu nalaze blagodati čija samo imena znamo.[56] Kada okusite njihove okuse, možete kazati: “Ovo liči na to i to”, ali to neće biti isto jer su džennetski nimeti isto kao i sam Džennet, stvoreni paralelno sa činjenicom da je Džennet beskrajan i vječan. Bilo bi naivno tražiti u njemu ovosvjetsku lubenicu, dinju, jabuku, krušku...

Džennet je zavičaj iznenađenja! Džennet je onosvjetski trg na kome su izložene sve vrste nimeta, koje će zapanjiti vaše glave, zamagliti vaše poglede, zaprepastiti vas i odvesti u trans da ćete doći u situaciju od čuđenja kao da nećete znati šta radite. Pored toga, jedno od iznenađenja je i gledanje očima u Uzvišenoga Gospodara, čije je posmatranje ljepote samo jednu sekundu bolje i ljepše od hiljadu godina džennetskog života. Što znači, kada vjernici uđu u Džennet, vidjet će svoga Gospodara! Inače, Uzvišeni Gospodar je daleko od vremena i mjesta, pa makar to mjesto bilo Džennet, a vrijeme džennetsko vrijeme. Da, dobrim robovima je pripremljeno iznenađenje kao što je gledanje u Džemâlullâh – Allahovu ljepotu.

Sâlih znači onaj koji radi nešto bez manjka i grešaka, dok se sâlihât koristi za djela učinjena bez manjkavosti i grešaka. Da li se učinjena djela ubrajaju u sâlihât ili ne, moguće je znati samo kada se stave u mjerila koja je Allah propisao, odnosno, kako se klanja namaz, kako se posti, kako se daje zekjat, kako se vodi džihâd, kako se kontroliše unutarnji svijet, kako se gleda na savjest, kako se pokreće duša, kako jača volja i kako napreduju osjećaji prema mjerilima koja je postavio Allah? Sve ove vrijednosti procjenjuju se i dobivaju važnost prema Allahovim mjerilima vrijednosti. Tim povodom, preusmjeravanje čovjeka prema Allahovome govoru i usklađivanje te njegov rad na “izvođenju glasova” onako kako će se to svidjeti Uzvišenom Gospodaru smatra se prvim korakom prema sâlihâtu.

Da, isto kao kada jedan svirač sâza, prije nego što počne svirati, naštima svoj instrument, tako i vi, ako želite izvesti glasove koji će se svidjeti Božijem prijestolju, onda neminovno morate sebe uskladiti i preurediti prema Kur’ânu da bi vam se glas lijepo prihvatio čak na “drugoj strani”. U suprotnom, neće vas ni pogledati u lice! Uzvišeni Gospodar je Onaj koji sve čuje i koji sve vidi. On sve vidi i čuje svaki glas. Ali, ako vam glas ne odgovara tome mjestu, onda vas neće slušati. Jednostavno, ni vi nećete moći da se oglasite!

U drugom značenju, sâlihât su učinjena djela koja Sâm Uzvišeni Gospodar nadgleda i koja se izvršavaju pažljivo – uzimajući u obzir da ih On gleda. Kada je tako, onda čovjek svako dobro djelo koje čini treba činiti pažljivo. Jer ne zna se koje dobro djelo može biti uzrok spasa jednom čovjeku.

Zbog toga Allahov Poslanik kaže: “Boj se Allaha i ne omalovažavaj nijedno dobro djelo!”[57]

Pored toga, u hadîsu o kojem govorimo kaže se: “Mojim dobrim robovima”.

Znači da su njih dobra djela (sâlihât) približila Allahu, dovela ih u situaciju da ih Allah zavoli i da oni Njemu budu voljeni.

U jednom drugom hadîs-i kudsîju stanje onih koje Allah voli opisuje se ovako: “Kada ga (Svoga roba) zavolim, postajem njegovo uho kojim čuje, njegovo oko kojim vidi, njegova ruka kojom dohvaća i njegova noga kojom hoda!”[58]

Odnosno, rob se svojim dobrim djelima (sâlihât) toliko približi Allahu da u potpunosti biva “obojen” Njegovom “bojom”. Nakon toga, on je došao u stanje mejta (mrtvaca) u rukama gassâla (onoga koji gasuli, kupa) tako da je Onaj koji ga uvijek okreće kako hoće, desno-lijevo, Uzvišeni Gospodar. Kako je ovo “prisiljavanje” slatko kada Gospodar Svoga roba okreće u pravcu Istine! Uostalom, vjerovatno se ne može govoriti o skretanju s Pravoga Puta takvog čovjeka koji ima Božanski dar. Jer on se drži za tačku koja se može nazvati: “Moji dobri robovi”, i on ulazi među one koji su Njemu bliski. Zapravo, takva osoba uvijek govori i moli: “Pomozi mi, moj Allahu! Pomozi mi, jer bez Tebe ne mogu!”

Takav čovjek čini sve ono što je dobro i lijepo, i u tome što čini, traži uzroke za svoj spas. Jer on zbog neznanja koje će mu djelo biti uzrok spasa ne propušta nijednu priliku koja mu se ukaže da bi učinio dobro. Sva ova djela koja je učinio, na drugi svijet idu kao paket iznenađenja, i jednog dana, kada uđe u Džennet, ti paketi će se otvoriti pred njim jedan po jedan i doživjet će iznenađenja koja njegove oči nisu vidjele, niti uši čule.

Uzimajući u obzir činjenicu da ponekad čak davanje vode nekom psu može da uvede – a i uvest će – čovjeka među stanovnike Dženneta, a da ponekad ostavljanje mačke žednom biva i bit će uzrok Džehennema,[59] kažemo slijedeće: Džennet i ono što će biti dato u njemu u potpunosti su iznenađenja!

Pored toga, čovjek može znati samo ono što mu oči vide, što mu uši čuju i što može da oživi u svojim zamislima. Međutim, isto kao što je čovjek ograničen, tako su i ti njegovi osjećaji ograničeni. Na osnovu toga, putem tih ograničenih osjećaja, može da shvati samo ograničene stvari, dok je nemoguće da putem njih osjeti blagodati u jednom neograničenom svijetu.

Shvatanje značenja ne treba ovom malom razumu,
jer ova terazija ne može da podnese toliku težinu.
(Zija Paša)

Drugi komentar ovog hadîsa može biti i sljedeći: Uzvišeni Gospodar za učinjeno dobro djelo nagrađuje sa deset, ponekad sa sto, ponekad sa sedamsto, ponekad sa sto hiljada, ponekad sa milion, a ponekad i sa onoliko sevapa čiji broj samo On zna. Nijedan rob ne može znati kakva će mu nagrada biti. Na drugom svijetu će se začuditi kada mu se pojave nagrade za dobra djela kao iznenađenje iznad svih njegovih očekivanja, tako će čak i ono što nije ni zamišljao postati činjenica.

Jednu tako duboku činjenicu Allahov Poslanik je objasnio bez razmišljanja, bez pripreme i bez čitanja, sa nekoliko riječi, koje stiskaju mogućnost shvatanja našeg razuma. Čak je samo ova riječ dovoljna kao dokaz da je on (Poslanik) posjedovao fetânet (oštroumnost), koja je iznad razuma... Međutim, pošto ne možemo odustati od duhovne slasti koju daje govor o Poslaniku, onda mislimo da treba u najmanju ruku prenijeti još nekoliko njegovih riječi.

16. Džennet je okružen teškim djelima a Džehennem strastima

U jednom hadîsu koga, također, bilježe Buhârî i Muslim Poslanik je kazao: “Džennet je okružen teškim djelima (koja se ne dopadaju nefsu), a Džehennem je okružen strastima (koje pokreću tjelesne želje)...”[60]

Džehennem je pokriven strastima, zamotan je u bošči strasti i otvoren je za atmosferu strasti, dok je Džennet prekriven stvarima koje vanjskim izgledom za um bivaju neugodne i teške. U očima onih koji sve traže u materiji, ono što se nalazi na putevima koji vode ka Džennetu nikako nije nešto što se može smatrati lijepim.

U suštini, i Džennet i Džehennem su za nas nimet, jer za pronalazak Pravoga Puta jedan ima ulogu onoga koji podstiče, a drugi onoga koji zastrašuje. Čovjek, kad god pogleda u lice Dženneta koji ga podstiče, radit će na tome da uđe u njega, a kad god ugleda nakostriješeno lice Džehennema, nastojeći da ne upadne u njega, odleti ka Džennetu. Na taj način oba su za nas milost.

Ali, Uzvišeni Gospodar je i Džennet i Džehennem uvio u po jednu bošču i izložio ih ljudima na pijaci djela. Čovjek je u stanju da izabere jedno od ovo dvoje slobodnom voljom koja mu je data. Prema mjerilu te volje, neko postaje saîd, odnosno, sretnik, i traži puteve koji vode ka Džennetu, a onaj koji želi drugo postaje šâkijj, odnosno nesretnik, jer se kreće putem koji vodi ka Džehennemu.

Da, oko Džehennema se nalazi atmosfera sačinjena od strasti i Džehennem je okružen takvom atmosferom. Ta atmosfera spolja izgleda veoma privlačno, tako da se sve što se obraća željama čovjeka: tjelesno zadovoljavanje poput jela, pića, ležanja i postizanja svega što se nefsu sviđa, nalazi okolo Džehennema poput vezova. Ukratko, put koji vodi Džehennemu je mozaik strasti koji golica čovjekovu tjelesnost.

Dok je Džennet poput školjke koju okružuju poteškoće kao što su: uzimanje abdesta, klanjanje namaza, odlazak na hadž, davanje zekjata, vođenje džihâda, podnošenje teškoća na Allahovome Putu, u nekom mjestu biti smatran “parijom”, prostakom u društvu, ostati bez ikakvih ljudskih prava, biti sprovođen od zatvora do zatvora, biti tučen samo zbog riječi “Allah je moj Gospodar”, biti progonjen i biti osuđivan ni zbog čega, te mnoge druge situacije koje na prvi pogled za razum izgledaju teške i loše. Da, Džennet su okružila ova djela i on se nalazi u okruženju takve atmosfere. Oni koji gledaju spolja uvijek se spotaknu o te zavjese i tu ostanu. Na osnovu zavjesa, Džehennem je primamljiv, dok je Džennet zastrašujući. Zbog toga su mnogi ljudi vidjeli njihova vanjska lica, i tako se prevarili. Jednostavno, mnogo je potražitelja Džehennema, a veoma je malo potražitelja Dženneta.

Većina ljudi trči za sitnim računima. Čovjek koji kaže: “Namaz je dobar, ali mi je teško da dnevno pet puta klanjam”, spotakao se i pao na veoma maloj poteškoći koja se nalazi u namazu. Teškoća uzimanja abdesta tokom zime ponekog je ostavila na pola puta. Međutim, u gore navedenom hadîsu vidjeli smo da prilikom uzimanja tog istog abdesta onaj ko podnese tu malu poteškoću korak po korak se približava Džennetu. Isto se može kazati i za post, zekjat, hadž i džihâd. Mnogi kojima je prepreka pamet da se ponašaju pametno naspram ovih malih prepreka i prijevoja, nemaju snage da poskoče koliko je neophodno, i poteškoće koje vide oko Dženneta bivaju im prepreka za ulazak u njega.

Džehennem je poput vještice koja je pripremila obične strasti kao zamku. Mnogi, ne znajući da će ih nakon kratkog vremena to koštati života, upadaju u tu zamku i otrov, isto kao što muhe upadaju u med. Da, strasti su za njih otrovni med! Ove ljude možemo uporediti i sa leptirima koji oblijeću oko vatre i na kraju ulete u nju te tako sebe unište, jer i ovi idu pravo u strasti koje okružuju Džehennem, i sebe će pronaći u Džehennemu. Zbog toga što ne mogu da tačno procijene pozadinu zavjese, ono što je zavjesa Džehennema pokreće njihove tjelesne strasti i privlači ih k sebi.[61]

Oni ljudi čija su se srca probudila za Istinu zato što su se na raspuću životnog puta upoznali sa Najvećom Ličnošću, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, i uzeli pravac i krenuli putem poruke koju su uzeli od njega, shvatili su pravo lice poteškoća koje se nalaze na lijevoj i desnoj strani džennetskih puteva i nikako se ne varaju u pogledu vanjskog izgleda. Jer Džennet koji se nalazi u njihovoj savjesti u vidu jednog sjemena svakog trenutka se otkriva i okružuje njihov duhovni svijet. I dok drugi traže Džennet vani, oni čak i na ovome svijetu uživaju u Džennetu koga su pronašli u sebi. Međutim, oni koji žive u materijalnom raju ovog svijeta ne mogu uhvatiti i okusiti, čak cio život, nijednu minutu Dženneta, koga ovi prvi žive u svojoj savjesti. Imân je sjeme koje u sebi nosi Džennet, dok je kufr zrno koje u sebi nosi Džehennem. Ta zrna će se na drugoj strani razviti, razgranati i u pravom smislu izroditi jedan Džennet ili Džehennem. Znači da vjernik, čak i na ovome svijetu, živi džennetskim životom, ali ono što živi vani izgleda kao teško.

Za duše koje žude za susretom sa Džennetom svako stajalište je posebna sreća. Na tome putu više puta poteškoće koje proizlaze iz tjelesnih ibâdeta kao što su abdest, namaz i post, zatim iz teških obaveza kao što su zekjat, sadaka i druge vrste poreza, te iz materijalnih i tjelesnih obaveza kao što su hadž i džihâd, pored zadovoljstva duše za tijelo mnogima te iste obaveze taj isti put naprave neprolaznim. Na tome putu neki se spotaknu o abdest i namaz, neki o glad i žeđ, neki o ljubav prema imetku i nekoj osobi, dok neki o nekoliko ovih stvari odjednom, ostanu na putu i ne stignu do Dženneta koji ih čeka tri-četiri koraka ispred sa svim svojim ljepotama i veličanstvenošću.

Da, ako je Džennet – a sigurno jeste – zemlja snova koja se nalazi na vrhu svijeta, gdje se nalaze raznobojni prikazi svih vrsta sreće, koji se nalazi na drugom vrhu stotina obaveza i odgovornosti, od kojih smo samo nekoliko gore spomenuli, okružen preprekama i prevojima veličine ovog svijeta, onda je Džehennem trnovita jama koja k sebi privlači i u sebi uništava izvanrednom snagom gravitacije sve one koji prolaze kroz njenu oblast, koja je poput crnih rupa, koja je presjekla put putnicima vječnosti, strastima koje pokreću nefs, tjelesne želje, apetite i gomile drugih želja i koja je okupirala pažnju uvijek slabih duša te im uveličala sve tjelesne želje i strasti.

Koliko ima ljudi koji su sebe bacili u tu jamu tako što su ugledali taj ukrasni pokrivač i fanus (ukrasni fenjer) Džehennema i zadivili mu se, i koliko je onih koji su se, vidjevši samo zavjesu ispred Dženneta, uplašili i udaljili od tog zavičaja sreće i svijeta iznenađenja!

Svakako, ukoliko hoćemo shvatiti suštinu, ne može se zamisliti da oni koji čuju i saznaju za Džennet nemaju želje za njim, niti da oni koji upoznaju Džehennem da se približavaju njemu. Ali šta je, tu je, pred ljudima se Džennet pojavio pokriven nikabom od mekâriha (poteškoća), a Džehennem pokriven fistanom od strasti zbog tajnosti obaveza, imâna u gajb (neviđeno) i činjenice ispita i iskušenja na ovom svijetu.

Sada pogledajte snagu, utjecaj i sadržaj u ovoj Pejgamberovoj riječi, kako povezuje ova dva duga, ogromna i opasna puta te sve njihove sreće i opasnosti sa dva neminovna rezultata, od kojih je jedan zastrašujući, a drugi radostan. I sve to, kao i u svakom poslu, čini po principu “najveće štednje”, a u objašnjavanju ovih ogromnih problema koristi samo četiri-pet riječi.

Ovdje želim odmah, nevezano za ovu temu, kazati da se mi želimo zadovoljiti samo ukazivanjem na činjenicu da je svaka mubârek riječ našeg Vjerovjesnika po jedna brilijantna riječ. Inače, ovi i njima slični hadîsi posjeduju još mnogo, mnogo detalja vezanih za arapsku gramatiku i stilistiku (belâgat)! Kada bismo mogli istražiti mubârek riječi Allahovoga Poslanika sa tog aspekta, ko zna koliko bismo još snopova značenja primijetili! Ali pošto je to u potpunosti odvojena i sama po sebi specifična tema, ta vrata zasad nećemo otvarati.

17. Tri prava: prema Allahu, državi i vjeri

U drugom hadîsu Imâm Tirmizî prenosi: “Preporučujem vam da se bojite Allaha, da se pokoravate i slušate svoga vladara makar on bio i abesinijski rob-crnac! Od vas će mnogi u budućnosti doživjeti velika razmimoilaženja. Vi se čvrsto držite moga puta sunneta, i puta pravovjernih halîfa, kao kada držite nešto zubima kutnjacima! Čuvajte se novotarija; svaka novotarija je zabluda!”[62]

Ovdje Allahov Poslanik govori o tri prava: prvo je bogobojaznost (takvâ), a to je Allahovo pravo; drugo je slušanje i pokornost, a to je pravo onih koji upravljaju državom; a treće je čvrsto slijeđenje sunneta, a to je pravo vjere.

Riječ takvâ (bogobojaznost) vodi porijeklo od riječi vikâje (zaštita). U jednom smislu, to znači poštivanjem i čuvanjem principa prirodnih zakona koje je uspostavio Allah ući pod Njegovu zaštitu i tako se zaštititi od njih.

Čovjeka koga izaberete za vođu, odnosno kojeg izborom dovedete na vaše čelo, uvjet je da ga slušate i da mu se pokoravate makar on bio crnac, sluga kovrdžave kose. Ovo je demokratija nad demokratijama. Ovo je demokratija koju ljudi još nisu postigli, a ako ovako nastave, dugo vremena je neće ni postići, dok je prije tačno četrnaest vijekova na ovaj način spomenuta. Međutim, ovaj sistem, koji je došao putem jednog vjerovjesnika, nije ispravno nazvati demokratijom zato što na ovome svijetu nijedna demokratija nije stigla do ovih vidika. Čak ni u zemljama koje izgledaju najmodernije i najcivilizovanije ovakva vrsta shvatanja i misli još nije zastupljena. Danas su crnci još uvijek druga kategorija ljudi u Americi. I dalje ima država koje crnce ne prihvataju kao ljude. Međutim, islâm je još prije nekoliko stoljeća kazao: Ako ljudi svojom voljom izaberu nekog takvog za vođu, neophodno je da mu budu pokorni. Pored toga, ovdje se skreće pažnja da je put hilâfeta (vođstvo nad muslimanima) otvoren za svakoga. Ako narod želi i hoće, može izabarati za vođu i crnca. Kada on dođe na vlast, svi su dužni da mu se pokoravaju. Nije bitno ko je izabran, već koga je većina izabrala.

Ovim âjetom je upotpunjena vjera gdje Allah kaže: “Danas sam vam upotpunio vašu vjeru.” (El-Mâide, 5/3)

Više nije ostala nijedna riječ da se kaže. U vjeru ne može da se ubacuje ništa novo, jer svaka novotarija koja će se ubaciti u vjeru znači uništavanje jednog sunneta. Zbog toga je neophodno čvrsto se držati sunneta, puta Allahovoga Poslanika i njegovih Pravovjernih halîfa. Ovo držanje nije rukama već zubima. Njegov sunnet je ptica sreće. Ako će se uloviti, onda treba da se ulovi i da se ne ispušta iz ruku. Pored toga, sunnet Allahovoga Poslanika će se drugima objašnjavati ustima, a onima koji budu pružali jezik protiv sunneta, treba na najljepši način ukazati i ne dozvoliti im da pričaju sve i svašta o sunnetu...

Ove stvari, koje smo ovdje ukratko spomenuli, da smo imali mogućnosti čuti i shvatiti od Sultâna govora, ko zna koja bi sve bogatstva potekla u naš svijet mašte! Svaki list koji se otvara u njegovim riječima došapnuo bi nam različita značenja. Mi bismo iza svake njegove riječi, u pogledu svjedočenja njegovoga poslanstva, kazali, a i kažemo:

Fe-sadeka Resûlullâh, odnosno: “Istinu je rekao Allahov Poslanik!”

Kako da ne kažemo, kad bi njegove riječi krenule još jedan korak naprijed, uzdigle bi se do nebesa nenadmašnosti Kur’âna.

18. Dva puta biti ujeden iz iste rupe

U hadîsu koga zajedno bilježe Buhârî i Muslim Allahov Poslanik je rekao: “Vjernika zmija ne ujeda dva puta iz iste rupe.”[63]

U vezi s ovim hadîsom, koji je tijesno vezan za buduće političare, nećemo mnogo šta kazati, već ćemo se zadovoljiti samo da ukažemo ukratko na jednu činjenicu.

U budućnosti, svijetle duše koje su svjesne svoje kulture, koje traže svoj svijet same u sebi, kao vojska svjetlosti trebaju po nekoliko puta razmišljati o ovom hadîsu i svu svoju unutarnju i vanjsku politiku djelovanja trebaju zasnovati na poukama uzetim iz ovog hadîsa. Tada mogu računati da su pronašli bitan put koji vodi ka uspjehu. Inače, varke i prijevare na političkoj sceni nikada neće nedostajati, i naš čovjek će uvijek biti varan i prevaren.

19. Ljudi su poput ruda

Budući pedagozi treba da porade na hadîsu, koga opet bilježe Buhârî i Muslima, a u kome Allahov Poslanik kaže: “Ljudi su poput ruda zlata i srebra: oni koji su bili najbolji u periodu džâhilijeta, prije islâma, oni su najbolji i u islâmu nakon što su ga shvatili.”[64]

Ovim riječima Poslanik kao da uzima sve pedagoge i psihologe ispred sebe i drži im sljedeće predavanje:

U odgoju je veoma važno utvrditi karakter ljudi. Njihova fizionomija govori o njihovom duhovnom svijetu. Kada je tako, onda najprije treba shvatiti duhovni svijet svakog čovjeka, a kasnije ga staviti u onu posudu za topljenje koja njemu odgovara. U jednom smislu, odgoj mu daje oblik, a dati mu oblik moguće je samo tako što će se staviti u odgovrajuću posudu za topljenje.

Odgoj koji se želi vršiti bez znanja i onako slučajno, radi reda, pored toga što od toga neće biti nikakve koristi, može otvoriti put velikim štetama. Zbog toga je Allah, dželle šânuhu, Ličnosti, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, koja se nalazi na čelu ovog posla, kazao: Reci: “Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi...” (Jûsuf, 7/108), što će reći da poziv ovoj misiji (da’vi) i ideji treba biti sa basîretom. Basîret je izvršavanje nekog posla znajući kako, s kim, zbog čega i u kojoj mjeri, a ako se radi o pozivu u vjeru izvršavati to uz određenu svijest.

Znači da Allahov Poslanik u pozivu za sebe bira put svjesnosti, i svome ummetu preporučuje ovakav put. Zapravo, to naređuje direktno sam Uzvišeni Gospodar.

Ko se topi na određenoj temperaturi, ko i gdje pronalazi svoju suštinu, ko se topi u određenoj posudi, ko se i gdje baca u destilatore te kome i kako treba provlačiti čunak – to se može znati samo uz pomoć basîreta.

U periodu džâhilijeta oni koji su bili svjesni, razumni, istinoljubivi i sažaljivi, i nakon što su otvorili oči Istini te primili i shvatili islâm, i u pogledu shvatanja Istine probudili se, opet su postali najbolji. Jer zlato je i dalje zlato kada prođe kroz svoju posudu za otapanje; srebro i bakar isto tako ostaju isto i nikad se ne pretvaraju u druge rude. Oni koji su u džâhilijetu bili ruda zlata, i nakon što su prešli u islâm, opet su ostali zlato, ali pod jednim uvjetom, kako se kaže u hadîsu: “kada shvate propise vjere i udube se u vjeru...”

Da bi oni došli u takvo stanje, svakako je potreban učitelj i vodič, u jednom smislu hemičar koji će obraditi te rude u određenim uvjetima. Da, uliti islâm u njihovu svijest moguće je samo na ovaj način, a i oni samo tako mogu spoznati islamske propise i prava.

20. Nasilje ne ostaje nekažnjeno

Ne mogu prijeći a da ne ukažem na hadîs u kome Poslanik kaže: “Allah nasilniku daje određeni rok, a kada ga ščepa, njemu više nema spasa.”

Nakon toga je Allahov Poslanik u nastavku svojih riječi naveo âjet:

Eto, tako Gospodar tvoj kažnjava kad kažnjava sela i gradove koji su nasilje činili. Kažnjavanje Njegovo je zaista bolno i strašno! (Hûd, 102)[65]

Allah nasilniku daje rok nad rokom i onoga koji čini nasilje i onoga koji se buni protiv Njega i nepokoran je, Allah više puta dočekuje sa rokovima, ali kada ga jednom ščepa, njega više niko ne može spasiti. Znači da su djela takvih dotakla Njegovu srdžbu, i poput posljednje kapi prelila čašu.

U vasioni su na snazi neki zakoni Uzvišenoga Gospodara koji se apsolutno nikada ne mijenjaju. Sljedeći âjet nam to objašnjava: “...Nema promjena u Allahovoj vjeri...” (Er-Rûm, 30/30)

Jedno od takvih pravila je činjenica da je nasilnik Allahov mač. Vjerovjesnik, kada govori o tome, kaže: “Nasilnik je pravda Allahova; On se njime sveti, a zatim se osveti i nasilniku!”[66]

Nasilnik je Allahov mač! Koji ne znaju svoje granice, Allah im obznani granice nasilnikom, a zatim se osveti tom nasilniku, naspram čega se vi začudite! Nasilnici u svakom dobu uzmu lađu u svoje zube i plove, ali vi nikako ne gubite nadu kada vidite takvo stanje. Za koliko je “sela” Allah dao takav rok, kao da im je rekao: “Jedite vi, pijte i živite”, ali, iznenada, vidite da ih je uništio i završio sa njima.[67]

Ako biste oko sebe poučno pogledali, vidjeli biste otvorene i jasne primjere i prizore ovoga o čemu govorimo. Sodoma, Gomora i Pompeji samo su tri primjera toga. Ko zna koliko još ima takvih primjera čija imena ne znamo ili su zaboravljeni zato što nisu koliko ova tri primjera poučni! Svi oni jezikom svojih stanja svjedoče ovaj Božiji zakon.

Nema potrebe da idemo daleko. U jednom periodu prije nas na ovim prostorima na kojima danas živimo postojala je velika Osmanska država. Njena propast bilo je nešto što se nije moglo ni sanjati. Ova propast, koja nikome nije mogla ni naumpasti, a kad je pala, postala je samo historijska uspomena koje se sjećamo s bolom u duši. Danas se jedna malobrojna skupina bori za svoj opstanak u okviru male države čije su granice zacrtane Nacionalnim ugovorom (Misâk-ı Millî)... Vanjski i unutarnji neprijateljski pokreti smatraju da im je čak i to pravo na život mnogo...

...I eto nepromjenljivog zakona na snazi: “Tvoj Gospodar ovako uništava!” Istinski historičari i sociolozi mnogo će se okoristiti od ovog nepromjenljivog pravila Uzvišenoga Gospodara i primjera zakopanih u njivi historije. Možda će ta korist omogućiti da stoljećima ostanu živi i svjesni. Kao što smo i mnoge probleme ostavili njegovom izvoru riječi koji krasi naše vidike, također ćemo i komentar ovog hadîsa i njegovo objašnjenje ostaviti njemu i prijeći na drugi hadîs. Allahov Poslanik kaže:

21. Sedmerica u hladu Arša

“Allah će sedmericu staviti pod Svoj hlad onoga dana (na Kijâmetu) kada drugoga hlada osim Njegovog neće biti:

1. pravednog vladara,

2. mladića koji je odrastao u pobožnosti Allahu,

3. čovjeka čije je srce vezano za džamije,

4. dvojicu ljudi koji su se zavoljeli u ime Allaha, pa se budu radi Njega sastajali i rastajali,

5. čovjeka koga pozove ugledna i lijepa žena pa joj on kaže (suprotstavljajući se svojim strastima): ‘Ja se bojim Allaha’,

6. čovjeka koji da sadaku pa je sakrije tako da ne zna njegova lijeva ruka šta daje desna, i

7. čovjeka koji u samoći spomene Allaha pa mu suze poteku.”[68]

Gore navedene stvari su sa aspekta čovjekove volje svaka sama po sebi bitne. Izvršavanje nekih od njih je veoma teško i mukotrpno, dok su neke od ovih stvari ozbiljne zamke za dušu, poput mreža. Ako se čovjek spasi od jedne od tih zamki, svakog trenutka se susreće sa mogućnošću da upadne u drugu zamku. Međutim, ove smrtonosne zamke mogu se prijeći samo uz Allahovu pomoć i zaštitu, zbog čega čovjek, da bi bio uspješan u ovim teškim odgovornostima koje otežavaju njegove mogućnosti, ponekad ga čak i prevazilaze, opet treba dati pravo svojoj volji i biti u čvrstoj vezi sa Allahom, što se smatra najprihvatljivijim sredstvom i najjačom privlačnošću pomoći i zaštite.

Riječi našeg Pejgambera, koje smo gore spomenuli, predstavljaju nam, jednim dijelom, odlomak iz života svete i savjesne skupine, koju od davnina tražimo u utopijama i nikako ne možemo da je nađemo, koja je uvijek opstajala svojom voljom i vezom sa Allahom te tako pokazala svoju snagu i, u ime stizanja do takve skupine, te utopije pokreću naše duše puneći ih željom za time.

Da, onoga dana kada Sunce zauzme mjesto oblaka i na sve strane opeče, kada mozgovi budu ključali, a znoj bude došao do vratova ljudi, i kada sve veze budu potrgane te se sve okrene protiv čovjeka, neće biti – i niti može biti – drugog hlada osim hlada Allahove pomoći i zaštite! Nije bitno da li je taj hlad hlad Arša ili bilo čega drugog; bitno je da će se promijeniti nama poznati sistem, pomiješati nama poznata sva mjerila i nestati te će Zemlja i nebesa dobiti drugi oblik.

Tog strašnog dana, kada niko nikome neće moći pružiti pomoć i podršku, svakako neće biti od koristi zaštita i poznanstva drugih! Ko koga može čuvati onog dana kada nestane glasova, kada duše dođu do grla i kada se glave budu okretale naokolo, a pogledi se ukoče od straha?

Baš u jednom takvom danu postoji samo jedno utočište, a to je hlad Allahove zaštite. I od toga hlada okoristit će se:

– lider ili vladar koji je svjestan svoje odgovornosti i koji na ovome svijetu bude predstavljao istinu, pravdu i ustrajnost na Pravome Putu izvršavajući emânet koji je uzeo na svoja pleća;

– mladić koji je sebe zavjetovao robovanju Allahu u periodu kada su mu strasti najbjesnije, pored svih tjelesnih i fizičkih nagona;

– junak ibâdeta koji je ispred svojih tjelesnih pohlepa stavio želju i radost prema robovanju Allahu i čije srce je postalo vezano za džamije;

– oni koji budu voljeli jedan drugog radi Allaha, tako, kada se susreću, to čine u ime Allaha, a kada se rastaju, isto to čine opet u ime Allaha; oni su borci ljubavi koji su sebi za mihrab uzeli zadovoljstvo i ljubav Allaha;

– heroj koji provodi cio svoj život u krugu strahopoštovanja prema Allahu, koji je veoma pažljiv u čuvanju časti i bezgrješnosti, koji je do kraja odlučan u borbi protiv strastvenih želja i koji loše prijedloge svog nefsa odbija idejom i uzvikom: “Ja se bojim Allaha”;

– junak iskrenosti i darežljivosti koji, kao znak pokornosti i odanosti prema Allahu, odvaja od svojih usta i ruku imetak i udjeljuje ga samo radi Allaha u duhovnom stanju kojem mnogi zavide, tako da ne želi da mu drugi bilo ko osim Allaha za to zna, i to toliko želi da čak krije od lijeve ruke ono što mu udjeljuje desna;

– vojnici duše i osjećaja koji svoje trenutke samoće popunjavaju razmišljanjem, promišljanjem i samokontrolom, koji ponekad svoje osjećaje koje komponuju u duši oglase suzama, koji uvijek svoju snagu volje uzimaju od Allaha te tom veličanstvenom voljom, koja je poput lukobrana, lome i rasturaju svoje pohlepe za grijesima.

Da, kao što je rečeno u drugim hadîsima, vladar koji vlada pravedno na drugome svijetu će biti na minberu od nura (svjetlosti) i od Allaha će primati počasti jednu za drugom;[69] mladić koji je svoju mladost proveo u čednosti bit će nagrađen Allahovim zadovoljstvom;[70] junak ibâdeta koji je uspio izvesti svoj život poput čipke na relaciji džamija-kuća-radno mjesto bit će uzet u Allahovu zaštitu;[71] oni koji na vasionu gledaju kao na “kolijevku bratstva” i provode svoje živote voleći se radi Allaha, na danu kada svi ljudi budu sakupljeni i oživljeni bit će nagrađeni Allahovom ljubavlju;[72] čovjek duše koji je svoj život na ovome svijetu izatkao na stazicama strahopoštovanja prema Allahu na drugome svijetu će biti siguran od onoga od čega će drugi strahovati;[73] vojnik odanosti koji svoju sadaku udjeljuje kao znak poslušnosti bit će iznad očekivanja primljen i počašćen od Onoga koji je najvjerniji;[74] i na kraju, čovjek osjećaja i duše čiji vanjski izražaj odražava mnoštvo značenja, a unutrašnjost mu je duboka, koji je najidealniji primjer u onome u čemu ga poznaje svijet i koji, kada se osami sa svojim prijateljem, može da mu se ispovijeda prolijevajući suze,[75] postići će sve što požele prevazilazeći sve prepreke. Pored ovih âhiretskih nagrada, ovakav čovjek predstavlja i primjerak jednog idealnog društva, okvir za jednu idealnu zajednicu koja će ljude voditi ka ostvarivanju takvih vrijednosti.

Ne znam da li ima potrebe da više ponavljamo da se ovako duboki sadržaj, koji se može objasniti tomovima, može zbiti u nekoliko redova – kao što se okean “može objasniti kapljicom?”

22. Ovaj svijet je samo jedan hlad

“Šta ja imam sa ovim svijetom! Ja sam poput putnika koji je sjeo u hlad ispod drveta da bi se odmorio, a zatim ga ostavio.”[76]

Šta je dunjaluk? Kako čovjek sebe treba da postavi naspram prolaznih stvari? Radi čega je došao na ovaj svijet i kuda ide?

Ovo su glavne teme filozofije i teme o kojima se govori stoljećima. Kao što se vidi, te teme je Allahov Poslanik objasnio veoma jasnim izrazima. Ove i slične teme, koje drugi nisu u stanju objasniti tomovima knjiga – Allahov Poslanik na najjasniji, najjednostavniji i najizražajniji način obrađuje! Da, cijelo čovječanstvo se divi jasnoći koja se nalazi u njegovim riječima...

23. Pet stvari koje nisu date prijašnjim vjerovjesnicima

“Dato mi je pet stvari koje nisu date nikome prije mene: potpomognut sam (od Allaha) strahom (u srcu neprijatelja od mene) na udaljenosti od mjesec dana (hoda); Zemlja mi je učinjena čistom za sedždu; pa zbog toga, gdje god nekog čovjeka iz moga ummeta zadesi namaz, neka klanja (tu gdje se nađe); dozvoljen mi je ratni plijen koji nije bio dozvoljen nikome prije mene; dato mi je pravo za šefâ’at (zauzimanje); i prije mene svi poslanici su slati samo svome narodu, a ja sam poslan cijelom čovječanstvu.”[77]

U općenitom smislu, Allah je svakom podario neke blagodati, a u posebnom smislu, svakom ummetu i svakom vjerovjesniku podario je različite blagodati: hazreti Âdemu i njegovim sinovima podario je čistoću i podučio ih imenima stvari; hazreti Nûhu – borbu i odlučnost; hazreti Ibrâhîmu – ugled da bude otac mnogim vjerovjesnicima, ljubav prema monoteizmu i prijateljstvo sa Allahom; hazreti Mûsâu – obrazovanje, odgoj, društvene nauke i shvatanje društvenih prilika; hazreti Îsâu – mehkoću u međuljudskim odnosima, strpljenje, podnošenje teškoća, toleranciju, milosrđe i ljubav; i prvaku svih vremena i mjesta – hazreti Muhammedu, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, i njegovom ummetu, kao dodatak onome što je dato prijašnjim vjerovjesnicima – volju, mudrost, ravnotežu, mir, savršenstvo i univerzalnost. Na osnovu toga, pored toga što je islâm naspram drugih vjera teža i odgovornija, može se reći i da je ljepša, uzvišenija, berićetnija i prikladnija čovjeku. To se smatra jednim od svojstava Poslanikove univerzalnosti.

Gore spomenuti hadîs-i šerîf nam predočava Poslanika i njegovu univerzalnu poruku na najupečatljiviji i najslikovitiji način.

Časni dostavljač ove univerzalne vjere i univerzalne misije i njeni prvi predstavnici bili su svjesni svoje dužnosti i shvatili su svoju odgovornost prilikom dostavljanja ovog univerzalnog sistema na sve četiri strane svijeta. Da bi zavladali cijelim Svijetom, trčali su od fronta do fronta, borili se na Allahovome Putu, ginuli i pokazivali sve svoje sposobnosti da bi ušli u Džennet i vidjeli Allahovu ljepotu. U ime misije kojoj su posvetili svoje duše, svoje živote su smatrali malim, najmanje koliko su drugi voljeli svoje živote; oni su toliko gorjeli ljubavlju da se sretnu sa Allahom i radili na tome da uspostave hilâfet (Allahovo namjesništvo) na ovozemaljskoj kugli tako da niko nije imao snage da ratuje sa njima čiji su se životi kretali putanjom okrenutom prema drugom svijetu. Oni koji su greškom i ne znajući krenuli tako opasnim putem protiv njih i tako postali nesretnici, od straha su na velikim udaljenostima drhtali i na samom početku puta se paralizovali i nestajali. Još ako se na frontu imâna veličanje Allaha pretvaralo u stanje veličanstvenosti i ponosa kod vjernika! Kako je divno oružje i zaštićena tvrđava za one koji posjeduju istinski imân, ova poruka: “Nusirtu bi’r-ru’bi mesîrete šehrin – Potpomognut sam strahom neprijatelja na udaljenosti od mjesec dana!”

Jedna od dimenzija univerzalnosti islâma je ustupanje Zemlje sljedbenicima ove vjere da je koriste kao mesdžid (mjesto sedžde, džamija) da bi svaki musliman izvršio svoje ibâdete onamo gdje želi ne osjećajući strogu potrebu u tom trenutku za bogomoljom ili musalom. Druga tačka univerzalnosti islâma je dozvola plijena da bi se izvršavala dužnost borbe na Allahovome Putu do Sudnjega dana bez ikakvih prepreka. A posebna dimenzija je i dovođenje do stepena mira na drugome svijetu, u određenoj mjeri, gotovo svih vjernika, putem “velikog zauzimanja” (šefâat-i uzmâ). I na kraju, otvorena dimenzija univerzalnosti je Poslanikovo slanje cijelom čovječanstvu, dok su svi vjerovjesnici prije njega bili slati samo svojim narodima...

Pored toga, bez ikakvih poteškoća iz ovog hadîs-i šerîfa moguće je izvući sljedeće zaključke:

– Poslanstvo i poruka koja dolazi sa njim je takav Božiji dar da se nikada ne može steći trudom i radom;

– Ovih pet stvari su u potpunosti Muhammedova, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, tekovina i nisu date nijednom od poslanika i vjerovjesnika prije njega;

– Uliti strah u srce neprijatelja na određenoj udaljenosti izraz je jednog poslaničkog duhovnog stanja, i to je Božiji poklon samo onima koji žive u toj atmosferi;

– Ne vezivati ibâdete strogo bogomoljama i vjerskim službenicima[78] – pored toga što predstavlja jednu dimenziju univerzalnosti ove vjere, u isto vrijeme označava lahkoću odnosa između Stvoritelja i stvorenja, na svakom mjestu i u svakom vremenu. Ovdje je korisno spomenuti i još jednu poruku islâma, a to je činjenica da je zemlja čista kao i voda. Pored toga, ne znam da li ima potrebe da govorimo o važnosti čistoće u islâmu, važnosti vode u čišćenju, njenoj ulozi u životu svih stvorenja i osobenosti čišćenja zemljom?

– U suštini, plijen nije zabranjen, već je ta zabrana iskušenje koje se javljalo u određenim vremenskim periodima, dok je u periodu našeg Poslanika prevaziđeno sve ono zbog čega bi plijen bio zabranjen. Naročito je plijen najbitniji i prvi izvor za borbu na Allahovome Putu i na osnovu činjenice da će “džihâd trajati do Sudnjeg dana” (El-džihâdu mâdin ilâ jevmi’l-kijâmeti); [79] plijen je za one koji su sebe dali ovom poslu i izvor prihoda opstanka i premija koja ih ohrabruje, a veoma je važan sa aspekta nanošenja materijalne štete neprijateljima, njihovom slabljenju i nedavanja prilike da se nakon rata ponovo sakupe. Baš zbog toga što je važan, iako nije vâdžib, ipak je mubâh (dozvoljen) i u isto vrijeme nije prepreka iskrenosti kao bitnom faktoru u borbi da Allahova riječ bude gornja;

– Šefâ’at (zauzimanje) je istina. Allahovom dozvolom, svako se može zauzimati za drugog. Međutim, u smislu obuhvatnosti, veličine i načina, u jednoj mjeri najveći šefâat (na Sudnjem danu), s kojim svi imaju veze, podaren je samo njemu, i jedno je od svojstava Poslanika. Naravno i za nas je to povod ponosa i radosti...;

– Prijašnji pejgamberi su dolazili užim krugovima, odnosno, svojim narodima i plemenima, dok je Sultân svih pejgambera došao kao Poslanik cijelom čovječanstvu, pa čak svim stvorenjima. Jednostavno, poslanstva prijašnjih vjerovjesnika različitim skupinama i plemenima zavisila su od opstanka tih skupina i plemena, dok se velikim poslanstvom koje se tiče svih stvorenja ukazuje da će ono trajati sve dok je ovog svijeta.

Navest ćemo još jedan od nizova riječi ispletenih od nura oko strane koja sve okuplja i koja je veoma bitna sa aspekta sadržaja, snage izraza, jasnoće i sveobuhvatnosti:

24. Vjernik je čovjek odgovornosti

“Svi ste vi čobani i svi ste vi odgovorni za svoje stado: vladar je čobanin i odgovoran je za svoje stado; svaki čovjek je čobanin u svojoj porodici i odgovoran je za svoje stado; žena je čobanica u kući svoga muža i odgovorna je za ono što joj je dato na čuvanje; sluga je čobanin u imetku svoga domaćina i odgovoran je za svoje stado! Svi ste vi čobani i svi ste odgovorni za svoja stada!”[80]

Arapska riječ râî, koja se nalazi u ovom hadîsu, znači: onaj koji nešto čuva, pazi, nadgleda i motri. Čoban je u arapskome nazvan râî zbog bitnih stvari kao što su: da bi životinje koje su mu date kao emânet čuvao na najsigurnijim i najboljim mjestima, da ih ne bi pojeli vuci i ostale divlje životinje, da bi pazio o njima kada zatreba, da bi prirodnom čistoćom duše prilikom obavljanja ove svete dužnosti uvijek ostao daleko od podlih pohlepa i da bi osjetio bol uz njihovu bol ili ukus uz njihov ukus, svojom dubokom milosrdnošću i širokim merhametom koje osjeća prema svome stadu.

I eto, u ovom smislu je riječ o jednom ovakvom odnosu državnog vladara prema svome narodu. Vladar jedne države i njegovi predstavnici na različitim nivoima odgovorni su da motre i paze na one koji se nalaze pod njihovom upravom, da zajedno sa njima dijele žalost i radost, da se zajedno spremaju za sretniju budućnost te da se suoče sa njihovim poteškoćama i problemima...

Isti odnos treba da postoji između domaćina kao glave kuće i njegovih članova porodice. Pored toga što je na prvome mjestu odgovoran za stvari poput opskrbe svoje porodice, njihovog odijevanja i odgovarajućeg stanovanja, također je odgovoran i za stvari kojima se postiže ovosvjetska i onosvjetska sreća kao što su obrazovanje, odgoj i lijep odnos prema njima.

Ista situacija je i kad je riječ o odnosu žene prema svome mužu. Žena je u obavljanju kućnih poslova odgovorna za imetak svoga muža i u zaštiti njegove časti i poštovanja isto kao što je čoban odgovoran za svoje stado.

Čuvanje i budno motrenje sluge na imetak njegovog domaćina i situacije kada djeca paze na imetak, čast i poštenje svoga oca uvijek je vezano za misao “čobanina” (râî) i “stada” (râijje). Može se kazati da u pogledu vjere nema nijednog odgovornog čovjeka a da nije onaj koji čuva ili koga neko čuva. U jednom pogledu, svako je poput čobanina, dok je u drugom smislu – poput čuvanog stada. Čak jedan čobanin, i da nema nekog stada koje štiti, opet je odgovoran. Da, svako je dužan da štiti i čuva kao emânet svoju dušu, svoj razum, svoje osjećaje i sve svoje organe.

Islâm je jedini životni sistem koji je među nama poznatim sistemima i vjerama do detalja ukazao na svačiju odgovornost od šefa države pa sve do sluge u kući, i to u periodu kada se demokratija nije ni sanjala, i na tom polju nije moguće pokazati drugi sistem koji bi mu parirao.

Poslanik je kazao da je “državni vladar odgovoran” i poredao mu je jedno po jedno: odgovornost, granice odgovornosti, dužnosti i obaveze. On je podsjetio na odgovornosti žene i muškarca i u različitim oblastima im dao određene odgovornosti. Kazao je šta su obaveze oca prema djeci i djece prema ocu, i skrenuo je pažnju na prava i odgovornosti i jednog i drugog. Čak, ako bismo na ovu temu uzeli u obzir događaje u Svijetu, otvarajući rasprave o pravima i odgovornostima sluga i radnika u tom periodu, koji se može smatrati veoma ranim, onda nam islâm nudi, veoma rano, jedno rješenje za socijalni problem, čak i prije socijalnih revolucija u povijesti čovječanstva.

Evo vam još jednog pejgamberskog izraza od tri-četiri riječi, koji sadrži teme od prava između vladara i njegovih podanika (većina ih je kazana u šeriatskim propisima), preko prava između djece i roditelja, prava na relaciji supruga-muž i radnik-domaćin, pa sve do problema koji zauzimaju veliko mjesto u knjigama islamskog prava, traktatima o ahlâku (moralu) i djelima sociologije!

25. Neki harâmi i mekrûhi

“Allah vam je zabranio neposlušnost majkama, ukopavanje žive ženske djece, neizvršavanje dugova i prava prema drugima i uzimanje onoga što vam ne pripada i pokudio vam je da ogovarate, da mnogo zapitujete i da pretjerujete u trošenju imetka!”[81]

Neposlušnost prema majci

Biti neposlušan prema majci navedeno je izrazom ukûk-u ummehât, koji nas podsjeća na značenje da onaj koji je neposlušan svojoj majci – kao da je prekinuo svaku pravnu vezu sa njom i ostavio je u samoći. Iako je i neposlušnost prema ocu u istoj mjeri harâm, može se kazati da je spominjanje samo majke, zbog potrebe zaštite žena, zbog jednog dijela njihovih slabosti, zbog prednosti nad muškarcima u merhametu i zbog toga što u njihovoj prirodi postoji krhkost i mehkoća, te neposlušnost više i brže utječe na njih... U isto vrijeme, ovim izrazom se ukazuje na činjenicu da majka posjeduje ista prava, zbog čega je neposlušnost prema ocu također neposlušnost, ali da se nikako ne može uporediti sa neposlušnošću prema majci.

Zakopovanje žive ženske djece

Zakopavanje žive ženske djece u periodu džâhilijeta naziva se ve’du’l-benât. U tom periodu neznanja, prije islâma, u određenim mjestima i društvenim slojevima novorođena ženska djeca uglavnom su se zakopavala u zemlju – živa! Ovaj divlji običaj neki su izvršavali nošeni čudnovatim osjećajem ljubomore, neki zbog poteškoća u opskrbljivanju porodica, neki zbog straha da im imetak i bogatstvo putem kćerki ne prijeđe u ruke drugih. Bilo kojim povodom da su to činili i bilo koji faktor da je na to utjecao, to divljaštvo je trebalo da se zaustavi, i zaustavljeno je... I u smislu zaustavljanja tog lošeg običaja u Kur’ân-i kerîmu i u Sunnet-i sahîhu (vjerodostojnom sunnetu) nalazi se veliki broj naređenja, koja su sretno objavljena i časno kazana...

Pronevjera emâneta

Ne izvršavati i ne davati neophodna prava i dugove izraženo je riječju men’un, a uzimanje i traženje onoga što je zabranjeno različitim metodama riječju hâte. Oboje, odnosno, ne dati ono što je potrebno da se da i uzeti ono što se ne treba uzeti, harâm je! Linija ovog harâma je neposlušnost roditeljima i zakopavanje žive ženske djece. U isto vrijeme, prva od ove dvije riječi može se shvatiti kao neizvršavanje prava koja pripadaju siromasima pojedinaca tako što ne udjeljuju zekjât, sadaku i ostale pomoći, a druga riječ se može shvatiti kao prošenje i traženje pomoći. Zakoračivši još jedan korak naprijed sa tačke na kojoj se nalazimo, iz prve riječi možemo shvatiti da u zabranjeno ulazi direktno uzimanje tuđeg imetka negirajući pravo drugih, neisplaćivanje čekova i drugih uplatnica, prevarantno poslovanje i sve vrste špekulacija, nepravedne zarade koje se stječu na nedozvoljen način, a zatim neodstranjivanje tih nepravdi, pa čak još veće zadubljivanje u njih. Pod drugom riječju se može shvatiti obično prošenje, zloupotreba vjerskih i nacionalnih osjećaja jednog naroda, zvanično i nezvanično prisvajanje imetka koji pripada narodu, kod nekih nasilnika otvoreno ili zatvoreno, i sve vrste krađa velikih ili malih mafijaških grupa na hiljadu i jedan način koji nanose štetu.

U ovom kratkom sadržajnom hadîsu ukazuje se da je harâm da djeca budu neposlušna svojim roditeljima, da se prekidaju rodbinske veze, da se roditelji ne ponašaju prema svojoj djeci nemilosrdno i neljudski, zapostavljajući osjećaj merhameta koji je skriven u prirodi roditelja, pa čak i negirajući te osjećaje, i ukazuje se da je harâm u društvu koje se smatra velikom porodicom da jedna grupa egoista smatra vrjednijim svoje lične interese tako što će ugroziti sigurnost, povjerenje, mir, istinu i pravdu, jednostavno – cio društveni sistem. Nakon što se ukazuje na ove harâme i na međusobnu sličnost, dotiče se tri stvari koje su također zabranjene, iako ne u istoj mjeri kao i gore spomenute. Te tri stvari su: ogovaranje, postavljanje pitanja na svakome mjestu ili dovođenje prosjaštva u stanje profesije i razbacivanje imetka na sve strane.

Prenošenje riječi

Kîle ve kâle znači ogovarati i prenositi rekao je – rekla je. Želimo kazati nekoliko riječi vezanih za korijene ovih riječi, a onda ćemo prijeći na njihov sadržaj. Kîle ve kâle se koristi za prazne i nepotrebne priče od kojih nema ni ovosvjetske ni âhiretske koristi. Jedna ovakva vrsta govora je društvena bolest u društvima čiji su pojedinci lijeni, mase nesvjesne i bez vidika, bilo da se radi o vrsti bolesti koja se u turskom naziva laklâkijât ili o prenošenju onoga što nam nije potrebno, ili da se radi o govorima koji se kreću oko granice zabranjenoga, ili da se radi o bilo kojem društvenom sloju koji ogovaraju ili, pak, prema polju širenja ogovaranja (kao što su novine, revije, radio i televizijske stanice). Koliko god da ima smrtonosnih prljavština koje islâm ubraja u grijehe koji dolaze između dvije vilice, sve se one razvijaju i rastu u hladu ogovaranja. Zbog toga je Allahov Poslanik, kada je među tri poredane stvari na jednoj liniji ubrojao i govor ili šutnju, – kazao: “Onaj koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka ne nanosi štetu svome komšiji! Onaj koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka posluži svoga musafira! Onaj koji vjeruje u Allaha i Sudnji dan neka kaže dobro ili neka šuti!”[82]

Mnogo pitanja

Postavljanje pitanja na svakome mjestu ili kada je nepotrebno prositi, (čak se može protumačiti i kao uobičajeno prošenje), dvije su pokuđene i štetne stvari. U Kur’ân-i kerîmu i sunnet-i sahîhu prošenje bez nužde i potrebe je pokuđeno, isto kao i uvijek i na svakome mjestu postavljati pitanja, već se ljudi upućuju u svakoj prilici da nauče nešto što će im biti korisno za osjećaje i misli.

Pored toga, vidimo da se postavljanje pitanja u Kur’ân-i kerîmu dijeli na dva dijela: pohvalno i pokuđeno. Kao primjer za pohvalno i prihvatljivo postavljanje pitanja možemo navesti âjet u kome se kaže: "Pitaju te (ashâbi) šta će udijeliti. " (El-Bekara, 2/215), a kao primjer pokuđenog i neodgovarajućeg postavljanja pitanja možemo navesti uzvišeni âjet: "Pitaju te o duši." (El-Isrâ, 17/85)

Postavljati pitanja ili ne postavljati i prositi ili ne prositi, među djelima onih koji se ubrajaju odgovornim u islâmu, procjenjuju se prema tome da li proistječu iz neke potrebe ili ne i da li su neophodni, te mogu biti ispod ili iznad linije vâdžiba, harâm ili mubâh. Zbog toga mislim da je pogodnije zajedno tumačiti i razmatrati ova dva problema koja izgledaju kao različita u krugu “jednog pravca”.

Razbacivanje imetka

Idâ’atu’l-mâl se može definisati kao razbacivanje imetka lijevo-desno ne uzimajući u obzir materijalnu ili duhovnu i ovosvjetsku ili onosvjetsku korist, što je i individualna i kolektivna bolest. Da, iako čovjekovo trošenje svoga imetka i bogatstva na neodgovarajuća mjesta, izgleda kao nanošenje štete samo samome sebi, ipak je, sa aspekta činjenice da se u njegovome imetku nalazi i narodni imetak, nekontrolisano trošenje stvar koja se tiče cijelog naroda, i u pitanju je nanošenje štete cjelokupnom društvu.

Hadis se završava ovom tačkom, koja je snažno aktuelizirana u ovom našem vremenu, a koja će u budućnosti još više dobiti na značaju – naime pozivan za racionalnim trošenjem kapitala i njegovim valjanim investiranjem. Još jednom želimo podsjetiti na dubinu, obimnost i raznobojnost riječi koje je birao i koristio Sultân govora...

26. Odličnost

“Ihsân (odličnost) je da robuješ Allahu kao da Ga vidiš, a iako ti Njega ne vidiš, On tebe vidi...”[83]

Znak da je čovjek potpuni vjernik je njegovo objedinjenje imâna i islâma te življenje u atmosferi ihsâna. Vjernikov život u imânu i islâmu i, nakon toga, postizanje jedne dimenzije iznad îmana i islâma te izvršavanje obaveza koje proizlaze iz te posljednje tačke do koje je stigao, jedna je vrsta ihsâna (odličnosti), dok je posebna vrsta ihsâna ona koja proistječe iz pravila da dobro rađa dobro, a to je kada Uzvišeni Gospodar uzvrati na Njemu iskrenu predanost, a prema Njegovoj veličini iznenađenjima opisanim kao: “ono što oko vidjelo nije, niti su uši čule, a niti je srce čovjekovo moglo zamisliti.”[84]

Zapravo: "A nagrada za ihsân je samo ihsân." (Er-Rahmân, 55/60)

Ali odličnost čovjekova je njegova iskrenost shodno dubini vjerovanja, odgojenosti i strahopoštovanja, dok je odličnost Allaha prema Njegovoj veličini i vlasti, u smislu hiljadu i jedne inspiracije, pojačavanje i ukrašavanje duše roba vjerovanjem tako što će ga pokretati nadahnuća, podizanje zavjese sa očiju roba te davanje mogućnosti da shvati Istinu i mudrost stvari, čuvanje usta roba od beskorisnog govora te davanje mogućnosti da jezik govori mudrošću i pobuđivanja osjećaja tako da oni zaplove obzorjima Božanskog manifestiranja... Vjernik koji stigne do te tačke gdje se otvara pozadina zavjese postojanja, dođe u situaciju kao da Ga vidi “izvan količine i kakvoće” (bîkem u keyf).

Međutim, budući da je On takav da: "Pogledi do Njega ne mogu doprijeti." (El-En‘âm, 6/103), vjernik koji čvrsto vjeruje i zna da ga On vidi, s obzirom na uzvišenost i blagoslovljenost tog Allahovog viđenja njega, skoro da nikad ne smeće s uma. Onako kako postač, dok iščekuje trenutak iftara, u svijesti ima i predodžbu slasti samog iftara, tako isto i vjernik koji ovaj život provodi u raznim oblicima pokornosti Bogu, u iskrenosti, poniznosti i skrušenosti, uz kratkotrajno i nepotpuno viđenje u svojoj svijesti ima i predodžbu slasti onog potpunog viđenja na ahiretu, kojem ide ususret. Tako njegov ovosvjetski život – koji traje određen broj dana – izgleda kao permanentan post, sve dok se ne susretne sa svojim Voljenim. Na taj način jedan njegov život se nadaje kao hiljadu života.

Da, rob, da bi vidio Sultâna ezela i ebeda[85], i da bi time osjetio slast tog sastanka, osjeća duboku slast i kada zna da ga On vidi, prati, motri i zna za njega dok je u službi Njemu. Pored toga što osjeća slast, tada vjernik, i kada obavlja nešto najmanje, čini to s najdubljim osjećajem da izvršava ibâdet.

Ovo je mini prozor samo malo otvoren prema riječima našeg Pejgambera! Ovo su samo tri-četiri riječi od Sultâna govora, koji je poput onoga koji dijeli bisere. I ovo je opširni sadržaj koji nam govori da ne može stati u tomove knjiga!

Ovo je samo jedna kap iz okeana, jedan atom od Sunca i jedan tračak svjetlosti od zvijezda koje plove vasionom! Prevoditi obasjavajuće riječi koje su ogledalo manifesta ahmedanske istine, i objašnjavati ih prema njihovoj vrijednosti, vjerovatno je posao neznalica koji ne znaju ni jedne riječi... Doduše, mi smo trenutno, znajući, počinili takvo nepoštovanje... I na početku i na kraju njemu se pokoravamo i molimo Allaha da nam grijehe oprosti.

Na samom početku smo kazali da objasniti njegove svijetle riječi sa svim dimenzijama prevazilazi naše moći i ukazali smo da još čekamo da se pojave oni koji će to učiniti profesionalno. Pored svega toga, opet smo se donekle ohrabrili, i ako smo pokušali da analiziramo neke aspekte nekih hadîsa, ono što nas je ohrabrilo na tu analizu jeste nekoliko svijetlih riječi iz tog razuđenog svijeta, dubina njihova sadržaja, jasnoća izraza i snaga govora. I to smo učinili na jeziku koji je jasan običnom čovjeku.

Molim Allaha da nam grijehe oprosti i da učini da nam dobri učeni ljudi tolerišu nenamjerne manjkavosti.

[1] Tirmizî, Kijâme, 59.
[2] Tirmizî, Zuhd, 25. (Jedan dio hadîsa nalazi se i kod Buhârîja u poglavlju Rikâk, 3.).
[3] Adžlûnî, Kešfu’l-hafâ, 2/384.
[4] Buhârî, Edeb, 69.; Muslim, Birr, 103-105.; Ebû Dâvûd, Edeb, 80. (Riječi su uzete od Muslima).
[5] Buhârî, Edeb, 96.; Muslim, Birr, 165.
[6] Buhârî, Hudûd, 4-5.
[7] Tirmizî, Birr, 55.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 5/153.
[8] Ibn Džemî’, Mu’džemu’š-šujûh, str. 149.; Dejlemî, Musned, 3/305.
[9] Buhârî, Džumu’a, 11.; Muslim, Imâre, 20.
[10] Ibn Hadžer, el-Isâbe, 7/615-616.
[11] Buhârî, Bed’u’l-vahj, 1. i Ejmân, 23.; Muslim, Imâre, 155.; Ebû Dâvûd, Talâk, 10.
[12] Taberânî, el-Mu’džemu’l-kebîr, 9/103.; Ibn Hadžer, Fethu’l-Bârî, 1/10.
[13] Taberânî, el-Mu’džemu’l-kebîr, 6/185.
[14] Buhârî, Îmân, 39.; Muslim, Musakât, 107.
[15] V.: Buhârî, Rikâk, 31.; Muslim, Îmân, 203-208.
[16] Buhârî, Džihâd, 1.; Muslim, Imâre, 83-86.
[17] Taberânî, el-Mu’džemu’l-evsat, 5/96.; (Za ostale hadîse koji ukazuju na isto značenje v.: Buhârî, Džihâd, 44.; Ebû Dâvûd, Džihâd, 4.).
[18] Hadîs “Muhâdžir je onaj koji ostavi ono što mu je Allah zabranio”, koji govori o ovome bit će obrađen u daljem tekstu.
[19] Ferîduddîn Attâr, Tezkiretu’l-evlijâ, dio iz života Ibrâhîm b. Edhema.
[20] Buhârî, Îmân, 4.; Ebû Dâvûd, Džihâd, 2.
[21] Tirmizî, Zuhd, 11.; Ibn Mâdže, Fiten, 12.
[22] Taberî, Târîhu‘l-umem ve‘l-mulûk, 2/581.; Ibn Asâkîr, Târîhu Dimešk, 44/438. i 45/453.; Ibnu‘l-Esîr, en-Nihâje fî garîbi’l-hadîs, 27118.
[23] Buhârî, Îmân, 37.; Muslim, Îmân, 1-7. (U daljem tekstu ćemo se nakratko osvrnuti na ovaj hadîs).
[24] Buhârî, Dženâiz, 32.; Muslim, Dženâiz, 14-15.
[25] Muslim, Dženâiz, 106.; Tirmizî, Dženâiz, 60.
[26] Buhârî, Dženâiz, 32; Muslim, Dženâiz, 15.
[27] Tirmizî, Edeb, 28.; Ebû Dâvûd, Nikâh, 42.
[28] Buhârî, Zekât, 18.; Muslim, Zekât, 94-97.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 2/4.
[29] Buhârî, Zekât, 18.; Muslim, Zekât, 94.
[30] Tirmizî, Menâkib, 54.; Bejhekî, Šu’abu’l-îmân, 7/331.
[31] Ibn Hadžer, el-Isâbe, 1/281.
[32] Ebû Dâvûd, Zekât, 27.; Ibn Mâdže, Zekât, 25.
[33] Buhârî, Zekât, 8.; Muslim, Zekât, 63-64.; Ibn Hadžer, Fethu’l-Bârî, 3/279.
[34] Muslim, Îmân, 171-174.; Tirmizî, Bujû’, 5.; Ebû Dâvûd, Libâs, 25.
[35] V.: Âl-i Imrân, 3/106-107.; el-Kijâme, 75/22-25.; Abese, 80/38-41.
[36] V.: Buhârî, Megâzî, 79.; Muslim, Tevbe, 53-55.
[37] Muslim, Îmân, 147-149.; Tirmizî, Birr, 61.; Ebû Dâvûd, Libâs, 26.
[38] Muslim, Birr, 136.;Ebû Dâvûd, Libâs, 26. (Tekst hadisa naveden prema Ebû Dâvûdu.)
[39] Tirmizî, Birr, 40.; Taberânî, el-Mu’džemu’l-evsat, 3/27.
[40] Buhârî, Rikâk, 23.
[41] Buhârî, Dženâiz, 3.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 1/237.; Taberânî, el-Mu’džemu’l-kebîr, 5/139. i 9/37.
[42] Abdurrezzâk, el-Musannef, 6/173.; (Za hadîse sa sličnim značenjem v.: Ebû Dâvûd, Nikâh, 3.; Nesâî, Nikâh, 11.; Ibn Mâdže, Nikâh, 1.).
[43] Muslim, Zekât, 53.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 5/167-168.
[44] Muslim, Tahâre, 39.; Nesâî, Tahâre, 110.; Ibn Mâdže, Zuhd, 36.
[45] Muslim, Tahâre, 41.; Tirmizî, Tahâre, 39.
[46] Tirmizî, Kijâme 49.; Ibn Mâdže, Zuhd 30.
[47] Buhârî, Ezân, 36.; Muslim, Zekât, 91.
[48] Taberânî, el-Mu’džemu’l-kebîr, 12/84.; Dejlemî, Musned, 1/172.
[49] Ebû Dâvûd, Edeb, 78.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 5/364. i 371.
[50] Nesâî, Isretu’n-nisâ, 1.; Ahmed b. Hanbel, el-Musned 3/199.
[51] Bejhekî, Šu’abu’l-îmân, 3/39.
[52] Tirmizî, Tahâre, 108.; Ibn Mâdže, Tahâre, 114.
[53] V.: Taberânî, el-Mu’džemu’l-kebîr, 6/185.
[54] Bejhekî, ez-Zuhdu’l-kebîr, 2/165.; Bagdâdî, Târîhu Bagdâd, 13/523.
[55] Buhârî, Tevhîd, 35.; Muslim, Džennet, 2-5.
[56] Taberî, Džâmi’u’l-bejân, 1/174.
[57] Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 5/63.; Nesâî, es-Sunenu’l-kubrâ, 5/486.; Taberânî, el-Mu’džemu’l-kebîr, 7/63.
[58] Buhârî, Rikâk, 38.
[59] V.: Buhârî, Musakât, 9.; Muslim, Selâm, 151-155.
[60] Buhârî, Rikâk, 28.; Muslim, Džennet, 1. (Tekst hadisa naveden prema Muslimu).
[61] Ovo Poslanik, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, objašnjava sljedećim primjerom: “Primjer mene i moga ummeta je poput čovjeka koji je naložio vatru u koju počinju padati životinje i leptiri. Ja vas držim za odjeću da ne uđete u tu vatru a vi se u nju bacate.” (Buhârî, Rikâk, 26.; Muslim, Fedâil, 17-19. Tekst hadisa preuzet od Muslima).
[62] Tirmizî, ‘Ilm, 16.; Ebû Dâvûd, Sunnet, 5.; Bejhekî, es-Sunenu’l-kubrâ, 10/114.
[63] Buhârî, Edeb, 83.; Muslim, Zuhd, 63.
[64] Buhârî,Menâkib,1.;Muslim, Birr, 160.(Tekst hadisa naveden prema Muslimu).
[65] Buhârî, Tefsîr (11) 5.; Muslim, Birr, 61.
[66] Adžlûnî, Kešfu’l-hafâ, 2/64-65.
[67] Na ovu činjenicu ukazuje 48. âjet sûre el-Hadždž.
[68] Buhârî, Ezân, 36.; Muslim, Zekât, 91.
[69] V.: Muslim, Imâre, 18.; Nesâî, Adâbu’l-kudât, 1.
[70] V.: Ebû Nu’ajm, Hil-jetu’l-evlijâ, 4/139.; Dejlemî, Musned, 4/112.
[71] V.: Buhârî, Salât, 28.; Muslim, Mesâdžid, 261-262.
[72] V.: Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 5/229., 233., 236. i 239.; Taberânî, el-Mu’džemu’l-kebîr, 20/80-81.
[73] V.: Ibn Mubârek, ez-Zuhd, str. 51.; Taberânî, Musnedu’š-Šâmijjîn, 4/339.; el-Hakîm et-Tirmizî, Nevâdîru’l-’usûl, 1/418.
[74] V.: Buhârî, Zekât, 8.; Muslim, Zekât, 63-64.
[75] Tirmizî, Fedâilu’l-džihâd, 8.; Nesâî, Džihâd, 8.
[76] Tirmizî, Zuhd, 44.; Ibn Mâdže, Zuhd, 3.
[77] Buhârî, Tejemmum, 1.; Muslim, Mesâdžid, 3.
[78] Ovim hadîs-i šerîfom se objašnjava da ibâdet ne zavisi samo od bogomolja, odnosno vjerskih lica.
[79] Taberânî, el-Mu’džemu’l-evsat, 5/96.; (Za ostale hadîse koji ukazuju na isto značenje sa malim razlikama v.: Buhârî, Džihâd, 44.; Ebû Dâvûd, Džihâd, 4.).
[80] Buhârî, Džumu’a, 11.; Muslim, Imâre, 20.
[81] Buhârî, Istikrâd, 19. i Edeb, 6.; Muslim, Akdije, 12. i 14.
[82] Buhârî, Edeb, 31.; Muslim, Îmân, 74-77.
[83] Buhârî, Îmân, 37.; Muslim, Îmân, 1-7.
[84] Buhârî, Tevhîd, 35.; Muslim, Džennet, 2-5.
[85] Ezel i ebed – bespočetna i beskrajna vječnost.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.