Smrtni čas i skidanje odgovornosti s ubice

Smrtni čas i skidanje odgovornosti s ubice

Pitanje: Ako su vrijeme smrtnog časa i njegova narav unaprijed određeni, u čemu se sastoji grijeh ubice?

Odgovor: Vrijeme i način smrti unaprijed su određeni, kao što je određeno i sve drugo. To znači da ono što se pojavljuje i dešava svim bićima, pojavljuje se i dešava u vezi sa životom i smrću čovjeka. Činjenica od koje se ne može pobjeći jeste dolazak svega u postojanje određenim putevima i provođenje života u skladu s određenim načelima. Zatim se, nakon nekog vremena, odvija povlačenje s pozornice života.

Naravno, sve se rađa, raste i umire, krećući se u skladu s određenim planom iscrtanim u sklopu veoma širokoga kruga općeg kadera. To je jedan iskonski opći poredak koji se ne mijenja, a trajat će vječno.

Na osnovama modernih nauka, njihovih aksioma i čvrstih i obuhvatnih temelja, izvedenih iz konstrukcije kosmosa koji se kreće u skladu sa savršeno preciznim poretkom, kakav fascinira razum, jasno postaje da je sve, počevši od atoma pa do galaksija, unaprijed definisano, određeno i po tome uspostavljeno. Štaviše, nije moguće postići bilo kakav napredak u nauci osim na osnovama takvih unaprijed postavljenih definicija i planova.

Precizni poredak, prisutan u prostranom kosmosu, savršena tehnika koja se primjenjuje u skladu s matematički utvrđenim pravilima jeste ono što podstiče na istraživanje i proučavanje u laboratorijama fizike, u skladu s određenim zahtjevima studija i komentara anatomije, u sklopu određenih pravila, koja dižu u kosmičke visine. Ne bi uopće bilo moguće istraživati svijet u stanju bez poretka, svijet bez plana, sklopljen od dijelova koji ne funkcionišu kao sistem. Same nauke su postale lupa za izvlačenje pravila i osnova; nastale su knjige naslovljene kao “Nauke”.

Nema sumnje da mi ovdje ne želimo umanjiti važnost nauka i njihovih otkrića, već želimo podsjetiti na njihovo mjesto i ulogu da bismo skrenuli pažnju na ono što je važnije i vrjednije. To je savršeni harmonični poredak koji je u kosmosu postojao i prije konstituisanja nauka o njemu, a taj poredak je nešto poput srca koje kuca za kosmos. Neizmjerna je moć koja je divni poredak unaprijed odredila odgovarajućim planom i učinila ga osnovom cjelokupnoga kosmosa. Među sociolozima su se pojavili oni koji te veličanstvene zakone žele primijeniti na svijet “svučen dolje”, na ljudska društva. Uprkos tome što je zagovaranje kadera do ove mjere, ili, preciznije rečeno, što pretjerani fatalizam uvijek zaslužuje prigovore i kritiku, ono uvijek ima duboku pouku zbog toga što se njime priznaje poredak koji vlada kosmosom, odnosno prethodeći iskonski plan Svijeta.

O bilo kojoj istini iz okvira vjerovanja da se radi, suvišno je dokazivati je i potvrđivati izvana. Međutim, pogled našega sadašnjeg naraštaja je pomućen mnogobrojnim tuđim nazorima, a srce mu ide za tuđim naklapanjem. Kad bismo mu rekli, vrati se svojoj razboritosti, uvjereni smo da bi on to, makar prema onom što se jasno pokazuje, shvatio kao pobijanje tvrdnji onih koji su ga pokvarili pruživši mu ono što koristi. Da nije bilo tako, po divnom planu i poretku bi se kretao sav kosmos, počevši od atoma pa do galaksija. Kretao bi se u potpunoj harmoniji, shodno unaprijed iznesenoj definiciji i određenju, koji sve povezuju jedno s drugim. Sve što oči vide dokazuje jednu Apsolutnu i suverenu vladavinu. Otkako ih je Allah stvorio, svi svjetovi se potčinjavaju Apsolutnoj vladavini i u svojim preobražavanjima se potpuno povinjavaju Njenim zapovijestima.

Uprkos tome što je prvotno stvaranje u cijelosti bilo predestinirajuće svim stvorenjima, zajedno s čovjekom i svim njemu sličnim, po tome što ima slobodu i volju, ta stvorenja kojima su svojstvene volja i sloboda razlikuju se od drugih po sadržajima koji su smješteni pod volju. Zbog toga specifičnog razlikovanja određivanje unaprijed dobija svoje posebno mjesto i značaj.

Isticanje ovog pitanja uistinu proizlazi iz neshvatanja te odlike, specifične čovjeku, zbog toga što se čovjek smatra nekako drugačijim. Zato mislimo da razumijevanje razlike između čovjeka i drugih bića, makar dijela njih, može pružiti odgovor na pitanje, a to je tvrdnja da Iskonsko znanje svojim opsegom obuhvata sve postojeće.

Naravno, čovjek ima svojstva slobode, volje, težnje i izbora, za razliku od drugih stvorenja. Čovjeka se tiču dobro i zlo, nagrada i kazna, sve prema slobodi, volji, težnji i izboru.

Ma kako volja i težnja kod čovjeka bile neznatne u odnosu na veličinu rezultata, Uzvišeni Allah ih prima kao ustaljen uvjet, da bi ta djelimična stvar, koju nazivamo voljom, došla do izražaja u vidu težnje ka dobru ili zlu. Na osnovu usmjerenosti te volje ka dobrim ili lošim djelima, čovjek bude grješan ili nedužan. Ishod koji proističe iz te težnje, kako god bio težak, taman i toliko da ga čovjek ne može na svojim plećima držati, jeste ono što je čovjek sam prizvao i proizveo svojom težnjom. Zato se i kazna i nagrada dovode u vezu s njim. Uzvišeni Allah je iznad odgovornosti koju je, u neko vrijeme, odredio, definisao i stvorio kao visoku vrijednost.

Nastojmo ovo sagledati u svjetlu sljedećega komentara. Zamislimo da Uzvišeni Stvoritelj jednim važnim zbivanjem, kao što je mijenjanje godišnjih doba, neposredno uvjetuje naše udisanje i izdisanje zraka, pa kaže: “Ako preko ove granice udahnete ili izdahnete, izmijenit ću vam geografske prilike”! Ako bismo mi granicu prekoračili ne shvatajući povezanost udisanja s mijenjanjem godišnjeg doba, shodno načelu uzroka i posljedice, pa ako bi Uzvišeni Allah promijenio godišnje doba u skladu s onim kako je rekao, odgovornost bi stajala na nama zbog toga što smo tome bili uzrok, svejedno što sam čin te promjene neizrecivo premašuje naše mogućnosti.

Slično tome je ovo: svaki čovjek koji se smatra grješnikom i kažnjava se, ili nedužnim nagrađuje se, u skladu sa svojom voljom i izborom koje ima na raspolaganju zbog toga što je on uzrok proisteklih rezultata.

Zastanimo sada, nakratko, pored drugog dijela ovog pitanja, odnosno, pored usaglašavanja između Sveobuhvatnoga Božijeg znanja i ljudske volje.

Sve što je u vidljivome i nevidljivom svijetu, u Božijem znanju se međusobno prožima stojeći jedno pored drugoga, u sklopu uzročno-posljedičnog odnosa. U tom odnosu postoje prije i poslije, djelo i rezultat, uzrok i posljedica, otac i sin, proljeće i ljeto, dakle, dva lica jednoga istog. U Njegovom znanju se zna prije kao i poslije, djelo kao i rezultat, posljedica kao i uzrok, a po tome se i sudi.

Kako god, kuda god i u kojem god pravcu čovjek težio, kako god mi koristili njegovu volju kao ustaljeni uvjet, određivanje i označavanje dobrih rezultata tih djela poznati su unaprijed, ne zbog pridržavanja ljudske volje niti zbog toga što se nešto ignoriše, već zato što je ljudska težnja uzeta u obzir, ubrojana i pravedno proračunata. Dakle, zato je ljudska volja prihvaćena; pridata joj je važnost.

Slično bi bilo kada bi, recimo, neka važna osoba rekla svojim slugama: “Kad prigušite kašalj, dobit ćete neku nagradu, a kad isprovocirate kašalj, dobit ćete kaznu, bit će vam uskraćene nagrade”. To bi značilo da je ljudska volja tu prihvaćena i uvažena.

To bi otprilike značilo nešto kao da Uzvišeni Allah nekom Svom robu rekne: “Ako pokažeš težnju u ovom smjeru, Ja ću stvoriti ono čemu težiš. Ja ću sada odrediti tok tvoje težnje do toga”. To bi značilo da je Uzvišeni Allah pridao važnost ljudskoj volji.

Prema tome, kao što kod Njega nema sputavanja načelima određivanja, tako nema ni protivljenja ljudskom zadovoljstvu.

Načelno kader je izraz plana Božijeg znanja, ako je tako dozvoljeno reći, odnosno, onoga što Uzvišeni zna o čovjeku, njegovoj težnji, kao i iznošenje plana i programa vezano uz ono što će čovjek raditi.

To znanje ne znači postojanje nečeg što će se na ovaj ili onaj način zbiti vani, već znači da će Stvoriteljeva moć i volja, na ovaj ili onaj način to proizvesti u izvanjskom svijetu, u skladu s težnjom čovjeka. Zato se stvari koje se pojave u postojanju, ne pojavljuju zato što su tako bile poznate, već one postaju poznate po formama u kojim se pojavljuju. To je to načelno određivanje i prvotno definisanje. Teoretičari kažu “Znanje dolazi iza onoga o čemu se stječe”, odnosno, ono što se zna na osnovu ishoda zbivanja. Neka stvar se ne zbiva zbog toga što o njoj postoji znanje, već ona najprije postane a nakon toga se o njoj stječe znanje. Očigledno je da ni ono što smatramo Stvoriteljevim planovima, nije neophodno da bi nešto postojalo vani.

Ukratko rečeno, Uzvišeni Allah Svojim opsežnim znanjem obuhvata sve, što je bilo i što jeste. Zna djela kao i rezultate, zna rezultate kao i djela. On zna ko ima namjeru uraditi dobro djelo, a ko nastoji počiniti loša djela. Prema tim naumima i nastojanjima, On naznačuje i određuje šta će stvoriti. On stvara ono što je odredio, prema Svojoj volji, kad dođe vrijeme, a prema težnji čovjeka i njegovoj namjeri.

Zato, načelno određivanje smrti nekoj osobi, njene naravi, kao i toga da neka druga osoba bude uzročnik tog čina ne otklanja odgovornost. Ne otklanja zbog toga što je određivanje već određeno uzimanjem u obzir čovjekove slobode i njegove volje. Zato se njegovo nedjelo na njega navodi i njemu se zaračunava.

Nezaobilaznim nam se čini sticanje uvida u temeljni izvor u vezi s ovim produbljenim pitanjem koje se tiče kadera i njegovoga ponovnog proučavanja, jer je ono što smo mi iznijeli izraz objašnjenja na razini narodne većine, koje samo podržava čvrste stavove čestitih predaka.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.