Četiri glavna temelja na kojima počiva Darvinizam

Četiri glavna temelja na kojima počiva Darvinizam

U svjetlu nekih vidova sličnosti prisutnih kod stvorenja te u svjetlu utjecaja koje je primio od drugih naučnika, Darvin je svoju teoriju postavio na četiri temelja: vanjski uvjeti, a ponekad i unutrašnji faktori, vrše utjecaje na živa bića, dovodeći do manjih ili većih promjena na njima; tepromjeneukakvoj-takvojmjeri,naovajilionajnačin, igraju korisnu ulogu kod živih bića; te promjene se putem nasljedstva prenose na dolazeće generacije i pokoljenja; prirodna selekcija.

Kao posljedica nestašice hrane, usljed povećanja broja potrošača, živa bića su primorana na međusobnu borbu. Život živih bića jasno govori o toj borbi. Snažna strana u tom sukobu je ona koja opstaje i nastavlja život. Što se tiče slabih i pobijeđenih, njihova sudbina je definitivan nestanak. Budući da će nevolje i teškoće uništiti slabe, koji ne mogu pružiti otpor, na licu Zemlje će ostati samo jake vrste.

Ova ideja se zasniva na Maltusovom ekonomskom stavu koji sam malo prije ukratko izložio. Zato, sada krenimo u detaljniju raspravu o ova četiri darvinistička temelja.

1. Tvrdnja teorije evolucije i postojeća sličnost među živim bićima

Darvinizam polazi od postojeće sličnosti u prirodi. Smatra da su neki zakržljali organi koji postoje na nekim složenijim živim bićima, tragovi prvobitnih predaka kojima su bili funkcionalni, ali su kasnije postali beskorisni, nakon što su ta živa bića prošla određene razvojne etape, te zbog toga što ti organi u novoj etapi razvoja tom biću ne koriste. Zato su ostali kao zakržljali nasljedni organi. Darvin, npr., kaže da je postojanje kose na ljudskom tijelu dokaz da je čovjek tu kosu naslijedio iz dlakavosti kojom se odlikuju tijela sisara, ali mu je, tokom razvojnih etapa, kroz koje je čovjek prolazio, opao veći dio te dlake, da bi se ona očuvala samo na pojedinim mjestima.

Ali, zašto?

Ovakve Darvinove tvrdnje ne počivaju na bilo kakvom stvarnom dokazu, jer postojanje lica, oka i uha kod čovjeka ne predstavlja dokaz da se on razvio od majmuna, kao što ni postojanje ovih organa kod nekih drugih živih bića ne predstavlja dokaz da su se razvijala jedna iz drugih, jer postoji velika sličnost među brojnim živim bićima na svijetu; sva živa bića počivaju na četiri glavna elementa, a to su: azot, ugljik, kisik i vodik. Čovjek i životinje se hrane uglavnom zajedničkom hranom. Posebnu pažnju zaslužuje to što se čovjek hrani tom istom hranom. I pored svega toga, sve što postoji u sklopu vrsta, kao i ljudi pojedinačno, u raznim aspektima međusobno ispoljavaju velike razlike.

Sličnost u vanjskom izgledu ili u unutrašnjem sastavu ne uvjetuje razvoj živih bića jednih iz drugih. Uprkos zajedničkom početku, postojeće razlike među bićima pokazuju da svrha stvaranja, kao i predviđena funkcija tog bića, dolaze unaprijed, da se materijalni sastav organizuje na tim osnovama. Nije uobičajeno zgradu graditi nasumice, ili izgraditi neku lijepu zgradu i tek naknadno joj odrediti namjenu. Nije moguće oblikovati riječi u izgovoru ili pisati knjigu prije nego što se pojavi ideja ili se u glavi pronađe smisao. Svaka zgrada se sastoji od približno istoga građevinskog materijala. Otuda i tolika sličnost među zgradama, iako nijedna zgrada nije sasvim istovjetna nekoj drugoj.

Glasovi koji obrazuju riječi i izražavaju jezike isti su. Međutim, svaki govor se izražava na osnovu odgovarajućih jezičkih znakova, odn. glasova u odgovarajućem broju i nizu. Ako se radi o nekoj riječi sa sedam glasova, ona se zacijelo razlikuje od drugih riječi koje joj sliče po osnovu šest istih glasova, jer razlika u samo jednom glasu mijenja značenje i čini je različitom u odnosu na druge riječi. Može se, također, pretpostaviti da se-dam različitih riječi, sastavljenih od sedam glasova, od kojih im šest može biti zajedničkih, ne moraju biti izvedene iz jednog te istog leksičkoga korijena. Dakle, značenje definiše narav svake riječi, određuje njene glasove. Analogno ovome, slične funkcije iziskuju kod bića slične organe i sastave. No, uprkos postojanju nekih sličnosti u svijetu živih bića te upotrebljavanju različitoga građevinskoga i vezivnog materijala, vidimo postojanje beskrajnih razlika u njemu.

Ako bismo istu sliku htjeli izraziti u obrnutoj projekciji, rekli bismo da međusobna sličnost osnovnoga građevinskog i vezivnog materijala u živim bićima, uprkos postojanju beskrajnih razlika, govori o postojanju odgovarajuće namjere, volje i smisla. Zato, kako god se riječi ovaploćuju stanovitim smislom, tako se živa bića stvaraju s odgovarajućom strukturom. Stoga, postojeća sličnost među živim bićima ne ukazuje na evoluciju, već prije na nešto suprotno.

Nadalje, na Zemljinoj površini ima bezbroj bića, stotine hiljada njihovih vrsta. Kad bi svaka vrsta imala svoje posebno lice a različite organe, zatim svaka vrsta svoju drugačiju strukturu i drugačije tijelo, bilo bi neizbježno da postoje beskonačne vrste organa, struktura i sastava. Ako bismo taj problem razmatrali na razini čovjeka, bilo bi neophodno da svaki pojedinac ima drugačiji sastav i strukturu, drugačiji oblik, jer čovjek čini jedinstvenu vrstu u svijetu živih bića. Nema sumnje da Uzvišeni Allah ima moć da svakoj vrsti da drugačiji oblik i drugačiju strukturu. Međutim, u tako pretpostavljenoj situaciji bilo bi teško međusobno zbližavanje, potpomaganje unutar svijeta živih bića, pa tako i u ljudskom svijetu. Sve vrste bi jedna drugoj bile daleke, a život bi u takvom svijetu bio nepodnošljiv.

Sve slično, ili svake dvije međusobno slične stvari, ne znače nešto isto. Ima mnogo vrsta tečnosti koje se međusobno razlikuju; npr., sok od ruže se razlikuje od hlorovodonične kiseline. Prilikom upotrebe, vidimo da jedno prija, a drugo prži. Isto tako, vidimo da sunce, električna energija, svijeća i zapaljeno drvo, svako za sebe, daje svjetlost, ali se sve te svjetlosti ne mogu podvesti istom izvoru. Zato, postojanje jednog ili više organa kod čovjeka, sličnih organima koji postoje i kod životinja, kao ni postojanje mnogobrojnih drugih sličnosti između čovjeka i životinja, ne ukazuju i ne dokazuju postojanje evoluiranja među dvjema vrstama, jer su svemu što postoji dati odgovarajući organi za vršenje njihove funkcije u životu. Danas se za mnogobrojne organe koji su se smatrali zakržljalim i beskorisnim, koji naizgled nemaju nikakvu funkciju jasno i pouzdano zna da, ipak, imaju svoju važnu funkciju.

Pored toga, u prirodi se mogu naći i stvorenja koja se čine kao da ne odgovaraju okruženju, općem sastavu i strukturi okruženja. Takvih stvorenja uistinu ima. Međutim, može se tražiti smisao toga s različitih aspekata. Mi još ne znamo sasvim pouzdano sve naravi strukture okruženja, nismo razriješili sve zagonetke prirode. Ponekad se nešto postavi na neodgovarajuće mjesto, kao neki detalj iz dekora koji privuče pažnju. Ako to izazove pažnju pa čovjek krene da interveniše vođen vlastitim rasuđivanjem o općoj strukturi, bit će sasvim zaveden. To je jedna od tačaka testiranja, na kojoj su se mnoge noge spotaknule.

Kad bi negdje bio neki dvorac s 1.000 kapija, od kojih su dvije zaključane, pogrešno bi bilo suditi da su sve kapije dvorca zaključane. Isto tako, kad bi bilo neko stablo čije je korijenje živo i jako, deblo mu čvrsto, grane razvijene, lišće nabujalo i plodovi zarudjeli, golema pogreška bi bilo tvrditi da je stablo mrtvo i da ništa ne vrijedi samo zbog toga što na jednoj od njegovih grana postoje dva truhla ploda. Izvoditi zaključak o postojanju evoluiranja među vrstama samo na osnovu postojanja jednoga ili dva zakržljala organa, za koje se kaže još i da su nekorisni, isto tako je pogrešno i s istom mjerom jedan nenaučan postupak.

Rukovodeći se postojanjem sličnosti, Darvin je tvrdio da postojanje nekih oboljenja koja pogađaju čovjeka, a ujedno pogađaju i životinje, također predstavlja dokaz u istom smislu, dokaz o postojanju bliskosti između čovjeka i životinja. U vezi s tim, nama ne preostaje ništa drugo osim da ukažemo na ono što smo o tome već naprijed rekli.

U svakom slučaju, broj otkrivenih bolesti dostiže desetine, pa i stotine, ako se u obzir uzmu sekundarne i druge bolesti koje se razgranavaju iz osnovnih bolesti. Kad bi postojale mnogobrojne bolesti za svaku vrstu živih bića, morao bi postojati neizreciv broj kojim se sve bolesti ne bi mogle iskazati. Neke bolesti zajedničke životinjama i čovjeku su nešto sasvim prirodno i očekivano, jer su organizam čovjeka i životinja većim dijelom sastavljeni od sličnih vezivnih materijala i vrše slične zadaće. Stoga to ne predstavlja bilo koliko vrijedan dokaz da se čovjek razvio iz životinje. Zna se da većina bolesti koje pogađaju čovjeka nisu posve iste bolesti koje pogađaju majmune. Nasuprot tome, neke od tih bolesti se pojavljuju kod drugih vrsta životinja. Kod konja se, npr., pojavljuje hronična astma, kod mačaka i miševa leukemija, kod peradi i miševa distrofija, kod svinja i golubova zakrčenje arterija, kod pasa tromboza i upala bubrega, kod svinja čir na stomaku, kod paunova aneurizma, kod pasa i konja upala jetre, kod pasa i bikova kamenac u bubregu, kod pasa, miševa, peradi i ptica katarakt.

Može li se, polazeći od navedenih podataka, tvrditi da čovjek vodi porijeklo od miša, ili da je evoluirao iz psa, ili da se uzdigao iz razine bika? Prirodno je da čovjek i životinje budu zaraženi istom vrstom virusa i mikroba, a to ne dokazuje da je početak nastajanja čovjeka i životinje jedan te isti. Ima bolesti koje pogađaju čovjeka, kao što pogađaju ptice i perad, koji se sa stanovišta biologije smatraju veoma dalekim od čovjeka. Ako bismo čovjeka, posredstvom ovih bolesti, vratili peradima, to bi značilo udaljavanje od darvinističke teorije budući da je Darvin, povezujući ovo pitanje s evolucijom, stavio majmuna između životinjskih vrsta i čovjeka.

2. Prilagođavanje i pitanje korisnih i beskorisnih organa

Nakon što smo objasnili da pitanje sličnosti, kao jedna od Darvinovih teza, ne može biti temelj evoluciji, dužni smo ukazati na neodrživost još jednog temelja darvinizma. Neodrživa je tvrdnja protagonista La Markove teorije da organi koji se ne koriste vremenom zakržljavaju te da se ta stečena svojstva kod živih bića kasnije prenose na potomstvo i pokoljenja. Sasvim jasno se pokazalo da ova tvrdnja nema nikakvu potvrdu. Tačno je da mi vidimo kako se neki organi, prije svih mišići, povećavaju ako se mnogo koriste. Dizač tereta, čiji su mišići na nadlakticama razvijeni, razvija se s dobrim stasom. Međutim, dijete dizača tegova na svijet ne dolazi razvijenih mišića. Da bi posjedovao takve mišiće, čovjek mora trenirati dizanje tereta.

Slično ovom primjeru, vidimo Židove koji se obrezuju od prije 4.000 godina. Uprkos tome što su protekli toliki mileniji, židovsko dijete se ne rađa obrezano. Muslimani se, isto tako, obrezuju već četrnaest stoljeća, a nismo, unatoč tome, vidjeli dijete da je rođeno obrezano. Stoga se prihvatanje prenošenja svojstava koja je stekla jedna generacija živih bića na njeno potomstvo putem nasljednosti može shvatiti kao nekakvo tumačenje koje se ne slaže s naukom niti s njenom čašću.

Slična ovom primjeru je još jedna bajka, a to je tvrdnja da organi koji se ne koriste vremenom zakržljavaju, pa se zakržljali prenose na dolazeće generacije, dok se organi koji se koriste razvijaju i jačaju. La Mark je tvrdio da je vrat žirafe neobično dugačak zbog toga što je ona bila primorana da vrat isteže kako bi brstila lišće s visokih stabala, da je osjetila potrebu da joj vrat bude dugačak. Međutim, koja životinja ne bi željela brstiti lišće očuvano na najvišim granama stabala? Zašto se vrat žirafe izdužio, a vratovi drugih životinja nisu? Poznato je da se koza hrani s grana drveća, da stalno brsti lišće, dotle da je smatraju neprijateljem šuma. Međutim, budući da vratovi koza nisu dugački, one su prisiljene da stalno ulažu napor i veru se uz drveće. Ne bi li i zmije voljele da imaju noge, pomoću kojih bi koračale, umjesto što s naporom gmižu po zemlji i po kamenju? Darvin tvrdi da su noge zmija vremenom zakržljale. Ovdje postoji jedna sasvim očigledna proturječnost. Kad bi u svijetu živih bića bilo evolucije, bilo bi za pretpostaviti da se zmija iz živog bića oblika larve razvije u živo biće koje posjeduje dugačke, razvijene i čvrste noge. Evolucionisti na jednoj strani tvrde da su zmije, u nekoj od svojih razvojnih etapa, koristile noge, zatim su ih prestale koristiti, pa su noge zakržljale. Međutim, da su se zmije pojavile s nogama, poput, npr., konja, nesumnjivo bi svoje noge koristile. Zašto nisu te noge koristile pa su se pretvorile u gmizavce? Na drugoj strani, pak, evolucionisti tvrde da zmije nisu koristile noge, što je dovelo do njihovoga zakržljavanja. K svemu tome, neki tvrde i da su se vratovi zmija izdužili, jer su one bile prisiljene na stalno gmizanje. Nije li u svemu tome očigledna proturječnost?!

Darvin je tvrdio i da su ptice kasnije stekle krila radi letenja. Očigledna je proturječnost u toj tvrdnji. Gledano u smislu tvrdnje da se usavršavaju i razvijaju organi koji se koriste a zakržljavaju organi koji se ne koriste, bilo je za pretpostaviti da će krila ptica zakržljati budući da ih ptice ne koriste tokom vremena u kojem su nesposobne za letenje. Zato je bilo za pretpostaviti da krila zakržljaju, da nestanu ili da zamalo nestanu. Jedna ovakva tvrdnja za sobom povlači još brojna pitanja. Kako se ptica usavršavala prije nego što je došla u posjed krila podesnih za letenje? Da li je krila najednom dobila? Kako je osjetila potrebu za krilima? Kako je krenula razvijati ta svoja krila? Je li oponašala posjedovanje nakon što je osjetila potrebu da ima krila, koja su joj se najednom pojavila? Da li je ptica, prije nego što je dobila krila, koračala zemljom zajedno s drugim životinjama, ili je imala nekakav organ koji je ranije čuvala i koristila ga pa se on pretvorio u krilo? Kako i čime je čuvala taj organ? Darvin i svi koji uz njegovu teoriju fanatično pristaju kao uz činjenicu u koju nema sumnje, nemaju nikakve odgovore na istaknuta pitanja.

Za one koji insistiraju na prihvatanju teorije evolucije, one koji insistiraju na ideji da zakržljavaju organi koji se ne koriste i da se oni nasljednošću prenose na dolazeće generacije, vidimo da i primjer krajnika i anatomskog crvuljka kod čovjeka iznose kao dokaz u vezi s ovim predmetom. Akteri ove teorije tvrde da je anatomski crvuljak, koji se nalazi između tankih i debelih crijeva, zakržljali dio koji smo naslijedili od svojih predaka životinja koje su jele travu, da on ničemu ne koristi i zato nam ne treba. Međutim, nauka danas tvrdi da su krajnici izraz za stražara na kapiji koji na otvoru usta brane bacilima ulazak u ljudski organizam. Profesor Osman Barlas u djelu “Krevetna medicina i dijagnoza bolesti” za anatomski crvuljak kaže da je “drugi stomak čovjeku”. Obogaćenost ovog organa limfom i krvnim sudovima ukazuje na njegovu važnost. Treba pretpostaviti da ćemo uskoro imati detaljnije podatke o anatomskom crvuljku, a za ovo što smo iznijeli nadamo se da je dovoljno da istakne nesuvislost navedene darvinističke tvrdnje.

Darvin tvrdi da je postojeća kosa kod čovjeka, također, nešto što zakržljava. On u tom smislu kaže: “Čovjekovi preci su bili životinje koje su imale gustu dlaku. Tokom evolucije i njihovog preobražavanja u čovjeka opalo je mnogo te dlake”. Međutim, kad je došlo na red da objasni zašto kod žena nema maljavosti na površinama tijela većim nego kod muškaraca, uz neodgovarajuću ispriku je rekao nešto što ne može imati ništa zajedničko s teorijom evolucije: “To je bilo neophodno zbog ljepote žene i njene privlačnosti”. Ovakav razlog bi bio sasvim moguć, a njegovo navođenje razumljivo kad bi se pitanje iz predmeta posmatralo sa stanovišta mudrosti u sklopu Božanskoga stvaranja.

Međutim, to nije tako s jednom teorijom koja smatra da svijet u kojem sve što postoji, sve u njemu, svaka njegova pojedinost i svaki pokret, počivaju na jednome Apsolutnom Osjećaju, na Apsolutnom Znanju, Moći i Volji, da je to nešto što taj Univerzum baštini kao svoje, za razliku od teorije po kojoj ovaj svijet i sve što živi u njemu počiva na prolaznoj materiji, lišenoj bilo kakvog osjećaja, znanja, volje ili mudrosti, dakle, na prirodi i nasumičnim slučajnostima. Kad se ta teorija, objašnjavajući nepostojanje maljavosti na nekim dijelovima ženskog tijela, a koja se nalazi na muškim tijelima, poziva na razloge utemeljene na osjećanjima, to se može smatrati ne samo bježanjem od odgovora i očiglednom proturječnošću, već i bespomoćnošću u pokušaju da se pobjegne od istine.

Nastojeći da objasni postojanje kose na glavama ljudi i njeno neopadanje, Darvin je rekao: “Budući da je glava mnogo izložena udarima, bilo je neophodno da kosa na njoj ostane”. Međutim, da li se nos, čelo, vrat, ramena i noge izlažu manjem broju udara i dodira? Osim neznatnog dijela, s njih su dlake otpale, a na glavi su ostale!

Neodarvinisti u argumentovanju promjena koje živo biće dobije radi prilagođavanja okruženju iznose slijedeći dokaz koji izvode iz industrijskih mjesta kakvih ima u Evropi, na koja se može primijeniti naziv “tama industrijalizacije”. Primijećeno je da se crni leptiri, kao i drugi leptiri tamnijih boja, u tim mjestima, kad lete iznad potamnjelih mrkih zidova, mogu održati lakše nego leptiri svijetlih boja, te ih ima više. Dakle, tu se odvija proces promjene, proces s kojim će doći dan kad će leptiri svijetlih boja sasvim odumrijeti, a ostat će samo leptiri tamnih boja.

Ovdje je posve jasno da je navedeni dokaz sasvim nesuvisao, jer su i leptiri koji odumiru i leptiri koji opstaju samo leptiri. Tu nema nikvog evoluiranja iz jedne u drugu vrstu, a ne dobija se ni bilo kakva promjena u okviru jedne te iste vrste.

Neodarvinisti i primjer odvijanja promjena u sklopu jedne vrste živih bića, koje nastaju posljedicom prirodnih zbivanja, vještačkog izolovanja ili življenjem u drugačijim uvjetima, iznose kao dokaz evolucije zasnovane na prilagođavanju okruženju. Takve promjene se mogu vidjeti u svako doba, ali su to prividne promjene koje se odvijaju u sklopu jedne te iste vrste. Takve promjene se ne mogu uzimati kao dokaz lanca procesa razvijanja i evoluiranja koji vodi pojavljivanju novih vrsta živih bića. Ako se insistira na takvoj tvrdnji, ona nikad neće biti zadovoljavajuća.

3. Evolucija i etape kroz koje embrion prolazi u maternici

Ima još jedna zanimljiva tvrdnja u vezi s ovim pitanjem, a to je da embrion, dok prolazi kroz etape odrastanja u maternici, sliči prvoj etapi rasta zametaka životinja kičmenjaka i nekih drugih. Međutim, toj tvrdnji u prilog ne ide ništa uvjerljivo. Kritikujući je, profesor Atif Šenkun kaže da mi ne znamo nešto mnogo o razmjerama međusobnog razlikovanja i nalikovanja u etapama rasta i razvoja plodnog jajašca. Nije jednostavno znati i uočavati to razlikovanje i nalikovanje, jer neki zameci brzo rastu i razvijaju se, a drugi sporo. I pored postojanja međusobnoga morfološkog nalikovanja, potomstvo svakoga živog bića posjeduje vlastita specifična obilježja, hromosome, gene, pripreme i put vlastitog rasta i razvoja.

Kur’an pruža podatke o etapama razvoja embriona. To su podaci koje je nauka potvrdila četrnaest stoljeća nakon objavljivanja Kur’ana. Zato ćemo evoluciju zahvatiti u svjetlu kur’anskih ajeta: Mi smo, zaista, čovjeka od biti zemlje stvorili, pa onda kap sjemena ugruškom učinili, zatim od ugruška grudu mesa stvorili, pa od grude mesa kosti napravili, a onda kosti mesom zaodjenuli, i poslije ga, kao drugo stvorenje, oživljavamo. Pa neka je uzvišen Allah, najljepši stvoritelj! Vi ćete, poslije toga, pomrijeti (Al-Mu’minun, 12-15).

Ajet ovdje ističe da su elementi koji postoje u zemlji materijalni početak čovjeka. Njihovo isticanje može biti simbol i alegorija, a može označiti i hranljive sastojke koje elementi unose sa sobom, koji obrazuju tečnost ili proteinsku masu; oba značenja su tačna. Zatim se ta tečnost unosi u maternicu kao kap sjemena, gdje se jedna za drugom smjenjuju različite etape. Allah od kapi sjemena načini najprije ugrušak, odn. komad zgrušane krvi koja se priveže za stjenku maternice. Riječ “ugrušak” (‘alaqatun) u arapskome jeziku je povezana s riječju “veza (‘ilaqatun)”, koja postoji i u turskome jeziku. Ugrušak koji se privezuje za stjenku maternice, u takvom je stanju da ostvaruje “vezu” s majkom i njenim organizmom iz kojeg se hrani. Sve razvojne etape Kur’an pripisuje Uzvišenom Allahu, jer ni kap sjemena ni ugrušak ne bi mogli vršiti nikakvu radnju, niti bi imali ikakvih izgleda na uspjeh u izvršenju bilo koje od brojnih radnji koje zahtijeva proces preobražavanja u potpunog čovjeka, ma kako mali bio u to vrijeme, a koji podrazumijeva i osjećanja, volju, znanje i beskrajnu moć. Stoga sve te radnje pripadaju Jedinom Moćnom i Uzvišenom Allahu, dž.š.

Kad se objašnjavaju različite etape kroz koje prolazi embrion u maternici, koriste se riječi koje, na prvi pogled, izvana izgledaju kao etape koje se odvijaju nasumice. No, mi te riječi ne shvatamo tako već ih prihvatamo kao poređenja i metafore. Dotle, teorija evolucije tvrdi da se sve te etape ispunjavaju same od sebe i putem nasumičnih slučajnosti. Time njeni akteri pokazuju neznanje i negiranje kao niko prije njih tokom ljudske historije. Prema našem čvrstom uvjerenju, to je razlog što materijalistička nauka tako veliku važnost pridaje toj teoriji.

Ugrušak koji se privezuje uz stjenku maternice ulazi u čvrstu i korjenitu vezu s majkom i s njenim organizmom. Zatim se pretvara u grudu, a to znači nešto poput komada mesa ižvakanog u ustima, koji nema neki poseban oblik. Zatim, ne traje dugo dok se neke prisutne ćelije, koje čine sastav grude oblika ižvakanog mesa, ne pretvore najprije u hrskavicu, a nakon toga postepeno i u kost. Nakon obrazovanja tih ćelija vrši se obrazovanje ćelija mišića i vezivnih tkiva da bi meso oblikovano iz njih zaodjenulo kosti. Embriologija je o tim detaljima detaljnije progovorila tek nakon što je olakšano viđenje majčine utrobe pomoću x-zraka, a Kur’an ih je objasnio i u jasnoj formi obrazložio prije četrnaest stoljeća. Treba znati da je osnovni cilj Kur’ana izlaganje temeljnih istina, kao što su Jednost Stvoritelja, poslanstvo Vjerovjesnika, okupljanje oko Allahove Riječi, bogobojaznost i pravednost te njihovo objašnjavanje i dokazivanje.

Zato Kur’an, kad podrobno obrazlaže neku naučnu istinu, koristi stilske figure gradacije, metafore, sinegdohe i poređenja. Međutim, podrobno obrazlaganje etapa kroz koje embrion prolazi u maternici, izneseno u Kur’anu sasvim otvoreno i jasno, bilo je neophodno da bi se otklonile sumnje koje bi mogle biti potaknute u budućnosti te da bi se objasnile razmjere pogrešaka koje će iznositi razne teorije, kao što je teorija evolucije. Zato je, s tim ciljem, to jasno upozorenje došlo prije četrnaest stoljeća.

Nakon što je objasnio stvaranje kosti i njeno zaodijevanje mesom, Kur’an dalje kaže: ...i poslije ga, kao drugo stvorenje, oživljavamo. Iz ovog ajeta se jasno vidi da je čovjek slobodno i samostalno stvorenje, a ova etapa je početak toga posebnog stvorenja.

U sklopu pet navedenih etapa - tj. etape kapi sjemena, zatim etape ugruška, pa etape grude, pa etape stvaranja kosti i etape zaodijevanja kosti mesom - svi kičmenjaci izgledaju međusobno sasvim slični. Kad bismo zametak ptice, zametak ribe ili embrion čovjeka pogledali u nekoj od pet navedenih etapa, ne bismo vidjeli nikakvu razliku među zamecima vrijednu spomena, osim što se vremenski rasponi etapa međusobno razlikuju, tako što su neki veoma kratki, a neki dugački.

Drugo, svaki zametak ima specifična obilježja koja su svojstvena vrsti, po kojima se raspoznaje. Ta obilježja mi ne možemo vidjeti izvana. To ne bismo mogli čak ni kad bismo prodrli u majčinu utrobu. Embrion raste i razvija se prema tim specifičnim obilježjima do razine na kojoj se čovjek donekle razlikuje od drugih, da bi se, na kraju, pojavio kao pojedinac koji se od drugih pojavno razlikuje u mnogobrojnim aspektima: po kosi, očima, nosu, usnama, stasu, težini, jagodicama na prstima, DNK faktorima, po općem izgledu, ponašanju i sklonostima. Međutim, među zamecima iste vrste postoje neka zajednička obilježja koja su svojstvena vrsti. Vidimo, npr., da je čovjek stvoren u “skladu najljepšem”, odn. u najljepšem obliku. Snabdjeven je razumom, osjećanjima i voljom. Čim se pojavi na ovom svijetu, dobija sposobnost da uči, da se uzdiže i napreduje u vjerovanju i bogobojaznosti. Budući da posjeduje u sebi ukorijenjenu tu spremnost, svaki ljudski embrion je snabdjeven i sposobnostima da ostvari pretpostavke i ciljeve koje smo naveli.

Uz navedene, svaki ljudski embrion ima i svoja vlastita svojstva, jer svaki pojedinac u ljudskoj vrsti ima svoja specifična obilježja po kojima se raspoznaje od drugih. Svojstva i specifična obilježja koja posjeduje to živo biće, koja ga čine drugačijim od ostalih živih bića, jesu skriveni program koji se nalazi u DNK faktorima i genima smještenim u hromosomima tog bića.

Unatoč svemu tome, po vanjskom izgledu se na zamecima kičmenjaka, tokom pet prvih razvojnih etapa, ne vidi nikakva razlika koja bi ukazala na njihove buduće specifične odlike. Ne može se na njima uočiti nikakva razlika; svi izgledaju sasvim isto kao i drugi.

Pretpostavimo da su zameci kičmenjaka, kao što su riba, ptica i čovjek, međusobno u svemu isti, kako onda mogu nauka i akteri teorije evolucije objasniti velike promjene koje će najednom uslijediti nakon navedenih etapa? Međutim, Vjerovjesnikov, s.a.v.s., hadis ističe da se tokom navedenih etapa u čovjeka udahnjuje život i propisuje mu se sudbina. Budući da teorija evolucije i materijalistička nauka ne priznaju dušu i sudbinu, one ne mogu objasniti te iznenadne promjene i međusobna razlikovanja. Kako, tek, mogu objasniti da se svaki čovjek, kao pojedinac, razlikuje od drugih, da se usmjerava da bude jedna samostalna i posebna ličnost?

Ako taj proces promjene kod čovjeka izvire iz njegove duše koja mu daje stvarni legitimitet te iz njegove sudbine, odnosno, iz idejnih specifičnih obilježja koja mu daju posebno oličenje i narav, evolucionisti i materijalisti naučnici moraju od početka preispitati cjelokupan svoj predmet i svako pitanje vezano uz njega. Trebaju, zar ne, o svemu ponovo razmisliti!? U svakom slučaju, uprkos suprotnim tvrdnjama koje iznose evolucionisti, mi vjerujemo da zameci svake vrste živih bića, svakog pojedinca u ljudskoj vrsti, posjeduju stanovite specifične razlike, koje kod čovjeka izviru posebno iz njegove duše i upisane sudbine.

Nakon pete etape razvoja ljudski embrion počinje uzimati ljudski oblik, svaki pojedinac počinje nositi svoja specifična obilježja. Nova etapa je etapa stjecanja svojstva “sklada najljepšega” i ukorjenjivanja spremnosti. U njoj se ogleda najviša razina Allahovih, neka je Uzvišen, moći u stvaranju čovjeka, kao i savršenog reda u vremenskom raspoređivanju stvaranja, a to je ono na šta plemeniti ajet sažeto ukazuje riječima: Pa neka je uzvišen Allah, najljepši stvoritelj! Stoga, ukratko možemo reći da se postojanje Uzvišenog Stvoritelja punim sjajem ogleda u Njegovome Uzvišenom imenu, dok stvara čovjeka, jer je čovjek snabdjeven svojstvom Uzvišenoga, koje se značenjski izjednačava s jednim od Allahovih lijepih imena, što postaje vidljivo sa svrhom da čovjek zauzme rang “sklada najljepšeg”, budući da je posebno i jedinstveno stvorenje.

Kratko rečeno, zameci životinja kičmenjaka međusobno su slični u prvim etapama, kao što je i ljudski embrion po izgledu sličan zamecima drugih životinja kičmenjaka, ali samo po vanjskom izgledu. Stoga se ovo, ni u kojem slučaju, ne može smatrati bilo kakvim dokazom evolucije. Džejms Džins, ekspert za astrofiziku, koji se smatra jednim od najvećih naučnika 20. stoljeća, kojeg mnogi smatraju “Drugim Ajnštajnom”, u djelima “Kosmos ispunjen tajnama” i “Kosmos oko nas” (...), kaže: “Ljudi su zaokupljeni jednom od grana nauke koja dovodi do nekog vida gubljenja u toj nauci”. Drugim riječima, čovjek se napaja granom nauke koja ga zaokuplja dotle da se on u njoj gubi tako da čuje samo uhom te nauke, vidi samo njenim okom, govori samo njenim jezikom, živi samo po refleksima te nauke. Potkrjepljujući tvrdnju primjerom, spomenuti velikan kaže: “Muzičaru koji se navikne na slušanje jedne duže melodije svirane u skalama petoj i šestoj, pa se spusti za skalu niže, nakon čega se opet vrati u petu, a iz nje se digne u osmu, neizostavno će se činiti da sluša uvijek istu melodiju, formiranu u skalama petoj i šestoj”.

Neki naučnici iz područja geometrije u pustinji Saudijskog poluotoka i Velike Sahare u Africi načinili su geometrijske likove trokuta i kvadrata pa u njima zapalili velike vatre kojima su proizveli veliko blještavilo i snažan sjaj kako bi privukli pažnju drugih razumnih bića, za koja su pretpostavljali da postoje u svemiru, koja razmišljaju na način sličan razmišljanju čovjeka. Eksperti iz područja matematike su uvjereni da je Uzvišeni Stvoritelj stvorio svijet prema matematičkim mjerama. Tako su se i naučnici iz područja geometrije izgubili u matematici.

A što se tiče Darvina, budući da je sav život proveo u posmatranju, ispitivanju i proučavanju životinja i životinjskih fosila, ne izašavši iz okvira tog područja, on je na svijet i stvaranje gledao skučeno, gledajući sve iz samo jednog ugla, kroz prozor samo tog područja, s vidika tog područja. Da bi argumentovao svoje pretpostavke, u pomoć je pozivao tumačenja koja ne prihvataju ni nauka, ni logika, niti razum. Isto uočavamo i kod onih koji su fanatično i pristrasno usvojili njegovu teoriju. Astrofizičar Džejms Džins je ukazao na zamke te struke i na to kako ona malo vrijedi.

4. Fosili

Oni koji su teoriju evolucije usvojili radi tumačenja nastanka života i njegovog porijekla smatraju da je fosile neophodno koristiti u svrhe dokazivanja ispravnosti teorije, s jedne strane, te zbog izostanka bilo kakvog događaja koji bi potvrdio odvijanje nekoga očiglednog evoluiranja tokom vremena poznatih ljudskoj historiji, s druge strane.

Darvin je činio to isto. Budući da je bio potomak bogate porodice, na samom početku je krenuo s izučavanjem medicine. Međutim, bježao je iz škole i vrijeme u šetnji po poljima provodio zaokupljen posmatranjem biljaka i rastinja. Pošto nije uspio u izučavanju medicine, odlučio je da izučava teologiju. Nije teško primijetiti da je on teorijski bio nadaren, ali nije bio na istoj razini nadaren i za usvajanje praktičnog znanja. Stoga ga vidimo kako se u izučavanju teologije suočava s teškoćama. Najzad, jedna okolnost ga je dovela u priliku da naiđe na zanimanje koje mu odgovara. Naime, krenuo je na jedno naučno pomorsko putovanje koje je organizovala britanska Vlada. Na tom putovanju je vršio istraživanja po Atlantskom okeanu, Africi, Južnoj Americi i Australiji. Vršio je upoređivanja živih bića s ostrva Galapagos i istovrsnih bića s obala kontinenata. Proučavao je fosile, posmatrao aktivnosti vulkana i korala. Sakupio je uzorke nekih tipova biljaka i životinja.

Najkraće rečeno, da bi dokazao kako je čovjek postao od majmuna te kako su se životinjske vrste preobražavale jedna u drugu, Darvinu se ukazala potreba da se pomogne fosilima -ne bi li tako došao do središnjih doba i prijelaznih etapa koje se protežu među vrstama prilikom njihovih preobražaja. Oni koji se bave takvim i sličnim radnjama jesu paleontolozi, odn. eksperti za fosile.

Da su paleontolozi, izvan redova aktera darvinističke misli, pronašli fosile životinja koje predstavljaju središnja doba, ili životinja koje predstavljaju prijelazne etape, pa zatim spomenuli mogućnost povezivanja čovjeka s majmunom, a da su im istovremeno nepristrasni genetičari, koji izučavaju gene, to podržali, tek tada bi ova teorija trebala biti razmotrena na naučnim skupovima. Tek tada bi jedna ovakva teorija mogla biti prihvaćena s uvjerenjem da zaslužuje da se ozbiljno razmotri i ispita. Međutim, sve dok se to ne ispuni, evolucionističke tvrdnje ne mogu biti nikakva naučna teorija.

Fosil ptice

Sad neki govore o fosilu ptice za koji se tvrdi da je to fosil dugorepe ptice koja ima zube, kao i nekakve hvataljke na krilima. Ptici su dali naziv arheopteriks, a u vezi s njom tvrde da predstavlja središnje doba između gmizavaca i ptica. Pozivajući se na to, evolucionisti tvrde da su pronašli središnje razvojno doba između dviju vrsta, te da će pronaći i druga središnja doba koja će čovjeka povezati s prvom larvom iz koje se razvio, da će popuniti postojeće praznine u tome lancu. Tako će dokazati da se čovjek razvio iz majmuna.

Treba znati da nema nijednog znaka, niti ikakvog nagovještaja o tome da je taj fosil središnje doba između gmizavaca i ptica. U to se uvjeravamo i od profesora Atifa Šenkuna (on je jedan od onih koji staju u odbranu ove teorije) koji u prvom dijelu svog djela Evolucija o navedenom fosilu kaže: “Ovaj fosil nema snagu nikakvog dokaza u naučnim krugovima.”

Kad bismo taj fosil smjestili u nekakvo središnje doba, ne bi bilo nikakve smetnje ni da se slijepi miš stavi na istu listu, jer je slijepi miš, leteći sisar, odn. životinja iz reda sisara, te bi se mogao smatrati nekim središnjim dobom između sisara i ptica.

Međutim, nauka ne spominje nijedno vrijeme u kojem nije bilo slijepih miševa, niti je slijepi miš bio ikad izlagan bilo kakvim promjenama tokom svoga postojanja. Stoga ga akteri evolucionizma nisu željeli uzimati kao dokaz u predmetu evolucije. U naše vrijeme, ima ptica koje u kljunu imaju zube, a na krilima hvataljke (prste), slično spomenutom fosilu. Najbolji primjer takvih je mala ptica smrdljivi gnjetao.

Zato je pozivanje na ovakve slutnje porazno u vrijeme kad još nisu otkrivena ni živa bića koja sada žive, a kamoli sva živa bića do sada. Izučavanje središnjih doba na navedeni način, da bi se stiglo do čovjeka, nije ništa drugo nego besmislena igra koja ničemu ne može koristiti stoga što je opravdano uvjetovati postojanje milijardi fosila iz središnjih doba koji bi govorili o prijelaznim etapama između miliona vrsta živih bića. Iako je pronađen znatan broj fosila životinja koje su ranije živjele, čiji su preci “zbog nečega” izumrli, sve do sada nije pronađen nijedan fosil kao obrazac i primjer ijedne prijelazne etape, ili središnjeg doba između vrsta.

Što se tiče nekih živih bića, koja su stvorena i koja su živjela u prošlosti, a zatim izumrla zbog mnogobrojnih okolnosti, u čijem vrhu stoji neprilagođenost okruženju, kao što je slučaj s dinosaurusom, ona čine primjere i dokaze izumiranja, a ne evolucije. Uprkos svemu tome, insistiranje, tokom već više od jednog stoljeća, na toj teoriji, kao i trošenje ogromnih sredstava na njenom putu ne može biti u korist nauke i dolaska do istine. Kao što smo već istaknuli, neki naučni krugovi su teorijom evolucije zaokupljeni zbog toga što je ona sredstvo pomoću kojeg se staje nasuprot stvaranju, odn. nasuprot vjerovanju u Boga.

Mit o konju s pet kandži

Jedan od klimavih dokaza na koji se pozivaju evolucionisti kad govore o prijelaznim etapama jeste mit o konju s pet kandži. Prema toj tvrdnji, nekada je postojao konj veličine lisice koji je imao pet kandži, pa je, nakon toga, prošao ere paleozoika, mezozoika te, najzad, epohu pliocena u eri kenozoika, kroz koje mu se broj kandži smanjivao. U vezi s tom tvrdnjom, profesor Atif Šenkun sumnjičavo kaže: “Nemamo nikakav naučni nalaz koji potvrđuje da je taj konj došao od životinja zastupljenih u tim fosilima”. Kad bismo pretpostavili da su ti fosili autentični, oni bi morali pripadati nekim drugim vrstama životinja koje su nekad ranije živjele i izumrle. Nije moguće toga konja povezati s tim lancem. Ako bismo insistirali na tome da ga povezujemo s tim životinjama, neizbježno bi nam se, kako kaže profesor Atif Šenkun, pojavila dva pitanja: prvo, zašto se broj kandži kod konja, prema tim tvrdnjama, smanjio s pet na jednu; drugo, zašto je konj iz veličine lisice prešao u sadašnju veličinu?

Nauka na ta pitanja nema nikakav odgovor. Sada postoje životinje s jednom kandžom (kopito), dvije kandže (papci) i tri kandže. Ima životinja sličnih lisicama, koje život vode u istim uvjetima, a ima i životinja s pet kandži koje još žive. Pa zašto je, dakle, konj svoje četiri kandže odbacio da bi ostao sa samo jednom velikom kandžom? Ako bi neko rekao da su to uvjetovale njegova veličina i brza trka, mi bismo ga pitali, zašto se tijelo lovačkih pasa nije povećalo kao kod konja, budući da lovački psi trče brzo kao i konji, spremniji su na množenje i više se kreću.

Zašto su se konji tjelesno povećali, a broj im se smanjio, dok su lovački psi ostali ovakvi kakvi su?

Zato, kako ističe profesor Atif Šenkun, ako su naprijed spomenuti fosili, koje neki smatraju prijelaznim etapama konja, istiniti, te ako su živjeli u nekim vremenima pa nestali, nezaobilazno bi bilo da su ranije živjele i neke druge vrste čiji su potomci izumrli.

Postojanje prijelaznih etapa je uvjet i sa stanovišta genetike, jer se, pozivanjem na naprijed spominjanoga konja, ne može uopće zamisliti kako se neka životinja veličine lisice, odjednom, jednim naglim trzajem, premetnula u konja. To je teže nego da čovjek, iz jednog poteza, skoči deset metara uvis. Jedan tako nagao trzaj, čak i manji nego što bi za to bio neophodan, sa stanovišta djelovanja sila mogao bi uništiti životinju. Zato bi bilo neophodno postojanje mnogobrojnih središnjih doba koja su neprekidno tekla jedna za drugim. U prilog tome ide to što se sva ispitivanja i proučavanja odvijaju na istoj liniji i u istom okviru.

Naučnici su vršili mnogobrojna istraživanja i pronašli mnogobrojne fosile novije i starije dobi. Međutim, nisu pronašli nijedan fosil koji može objasniti prijelazne etape od konja s pet kandži, u konja s četiri kandže, zatim u konja s tri kandže, pa u konja s dvije kandže. Mnogo zanimanja su pokazivali za fosile koji, prema njihovim tvrdnjama, povezuju čovjeka s majmunom. Govorili su o fosilima australopitekusa, uspravnog čovjeka, neandertalca, javanskog čovjeka i pekinškog čovjeka.

Vidimo da profesor Atif Šenkun u prvom dijelu svog djela “Evolucija”, uzimajući navedene tvrdnje s nevjericom, sumnjičavo kaže: “Ako se ruka fosila, kao predmeta istraživanja, pronađe na udaljenosti pedeset metara od mjesta gdje mu je pronađena glava, a poneka kost na dubini od nekoliko metara, sumnju izaziva pretpostavka da te sve kosti pripadaju jednom fosilu, jednom stvorenju. Ništa se na osnovu toga ne može tvrditi, jer se može pretpostaviti da neke kosti pripadaju nekom stvorenju koje je živjelo u nekome pradavnom razdoblju, a da neke pripadaju stvorenju koje je živjelo niz epoha nakon njega. Zato se tu ne može izaći s konačnim stavom.”

Evolucionisti su istraživanjem pitanja središnjeg doba između čovjeka i majmuna pretjerivali dotle da su, od 1912. do 1914. godine, govorili o piltdaunskom čovjeku kao o neposrednom pretku sadašnjeg čovjeka. Fosil je izgledom izražavao glavu čovjeka, za kojeg se nagađalo da je živio prije 500.000 godina, koji je imao čeljust majmuna orangutana, s nekoliko ljudskih zubi. Međutim, 1953. godine je ustanovljeno da je fosil sasvim krivotvoren, izrađen, tako što su neki u ljudsku lobanju ugradili čeljust majmuna orangutana i u nju umetnuli nekoliko ljudskih zubi. Zatim su toj lobanji dodali neke hemijske sastojke kako bi izgledala veoma stara.

Ovakvi postupci, naravno, opominju da je teško vjerovati u pouzdanost istraživanja koji se tiču fosila. Naprotiv, oni ne samo što ukazuju, već čak potvrđuju da je teorija evolucije izašla iz statusa pitanja nauke i prešla u status ideologije, štaviše, u status dogme.

Druga dimenzija istog problema sastoji se u tome što, pre-ma istraživanjima paleontologa, najstariji podrobnije proučavani fosil vodi porijeklo od prije 1,500.000 godina, a kasnije je na obali Rudolfovog jezera, u Keniji, pronađen fosil čovjeka koji je živio prije 2,800.000 godina, čija lobanja je bila identična sadašnjoj ljudskoj lobanji. Turski naučni časopis “Nauka i tehnologija” (br. 71) objavio je sliku lobanje zajedno s opširnim napisom uz nju. Prema tome, biće za koje je ranije rečeno da predstavlja prijelaznu etapu između majmuna i čovjeka, moglo bi biti tek neizrecivo kasniji potomak ovoga! Tačno je da neki koji se pozivaju na određena teološka djela i izvore, npr. na Sveto pismo koje sada imamo pred sobom, i Židovi ne prihvataju tvrdnje da postoji tako drevna ljudska historija koja seže u vremena od prije 2,800.000 godina. Naravno, to njihovo odbijanje je upućeno paleontolozima koji ne koriste njihov metod i način utvrđivanja historijskih vremena.

Ako se pojavi neslaganje s bilo kojim načinom utvrđivanja historijskih vremena vezano za bilo koji od navedenih fosila, tad se otvara polje neslaganja s vremenima i svih drugih fosila. Zato nikakvu pažnju ne zaslužuje bavljenje ispravnošću metoda korištenja u utvrđivanju historijskih vremena, kao ni drugim metodama koje se koriste prilikom utvrđivanja vremena vezanih uz fosile. Međutim, nama je ovdje važna činjenica da je čovjek postojao na Zemlji prije postojanja majmuna, ili je, u najmanju ruku, živio u isto vrijeme.

Fantastični likovi bića između čovjeka i majmuna

U predmetnoj literaturi se, jedan pored drugoga, redaju fantastični likovi bića sa željom da se objasni teorija evolucije. Među tim likovima se može vidjeti lik majmuna, zatim lik četvrt-majmuna, zatim lik polu-čovjeka, zatim dvotrećinskog čovjeka te, na kraju, lik osobe sredovječnog Evropljanina.

To je sve skupa prijevara u prijevari. Zašto je taj neki majmun evoluirao, a drugi nisu? Zašto se, na kraju, pojavio sredovječan muškarac, a nije se pojavila žena? Kako se završilo evoluiranje žene? Je li evoluirao jedan majmun ili su istovremeno evoluirali brojni majmuni? Zašto i u novije vrijeme majmuni nisu pukom slučajnošću evoluirali u krajevima u kojima ih ima mnogo? Koji naučni kriterij bi bio dovoljan da pruži odgovor na sva navedena pitanja, da objasni brojne praznine koje postoje u teoriji zasnovanoj na slučajnostima i pretpostavkama. Gdje joj je naučno dostojanstvo? Kako bi bilo da ona taj trud usmjeri u pravcu ideje o stvaranju, koja isključuje postojanje slučajnosti u svemiru? Zacijelo bi rekla da svi dokazi ukazuju na postojanje jedne Volje, Znanja i beskrajne Moći koja je stvorila ovaj nepretrgnuti lanac života. Ne bi li to bilo bolje, neuporedivo više dostojanstveno i naučno?

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.