Materijalizam i nagađanja o slučajnosti i spontanom nastanku

Prirodna selekcija

U osnovi teorije evolucije vidimo nagađanja o spontanom nastanku svijeta kao proizvodu slučajnosti. La Mark, koji se smatra pretečom teorije evolucije u razdoblju prije Darvina, evoluciju je dovodio u vezu s Bogom. On je u evoluciji gledao sposobnost koju je Bog podario stvarima i prirodi. Zato je bio produktivan protagonist evolucionizma. Nasuprot njemu, vidimo Darvina kako postojanje zasniva na materiji, na atomima i stvaralačkom duhu prisutnom u njima. Zato se Darvin, na izvjestan način, smatra zagovornikom “jedinstva egzistencije”. Što se tiče onih koji su za njim uslijedili, postojanje su u cijelosti vezali uz materiju, pa su tako sasvim skrenuli u materijalizam i ateizam, a pozivanje na teoriju evolucije su izabrali kao oruđe i sredstvo pri negiranju Boga.

Oni koji danas pomoć traže u teoriji evolucije jesu ateisti i akteri materijalističke filozofije. Oni vjeruju u vječnost materije, a vi pretpostavite razmjere toga neznanja koje se oglašava u ime nauke, pogotovo ako zamislite da je to postojanje, koje je nezamislivo bez jednoga beskrajnog znanja, moći, volje i života, lišeno veze s Gospodarem toga beskrajnog znanja, moći, volje i života, a dovedeno je u vezu s materijom lišenom osjećanja, znanja, moći i snage, oko čije definicije i naravi se naučnici još nisu usaglasili, koja se u rukama čovjeka pretvara iz jednoga u drugo stanje, a toj i takvoj nemoćnoj materiji su, ipak, dali mjesto tvorca.

Ja nisam u stanju opisati bol koji osjećam kad razmišljam o svome Stvoritelju Kojem činim ibadet, uz Koga se vežu moja duša i moje tijelo, a njih gledam kako Ga upoređuju s tom materijom, znajući da nauka, njeno dostojanstvo i objektivna misao ovo apsolutno ne prihvataju. Zbog toga što pripisivanje svojstva vječnosti i moći stvaranja materiji, neka nas Allah sačuva, znači pristajanje uz stranu koja se odupire i griješi, a to ne dolikuje naučnoj i objektivnoj misli. Uz to, poricanje Uzvišenoga Boga, neka nas Allah sačuva, kao i prihvatanje Njegovog nepostojanja jeste prihvatanje negiranja, a osoba koja to čini treba dokazati svoju tvrdnju. A to nije moguće.Zato se postojanje Uzvišenog Allaha ne može uopće negirati, a drugačija tvrdnja ostaje bez ikakvog dokaza. Naspram nepostojanja bilo kakvog dokaza koji može negirati postojanje Uzvišenoga stoje neizbrojivi dokazi Njegovog postojanja. Čovjek ne može a da ne vidi te dokaze, osim da negira svoje postojanje i postojanje svijeta, kao što su činili sofisti. To je jasna zabluda koju treba odstraniti iz glave i iz života, očita greška i ništa drugo. Samo zagovaranje takve zablude i stajanje u njenu odbranu dovoljno je kao dokaz postojanja.

Međutim, uprkos tim svim velikim istinama, vidimo mnoge ljude kako gube vjeru, ili ih sumnja obuzima u vezi s mnogim istinama u koje su vjerovali. S obzirom na korištenje teorije evolucije u ovom smislu i u tu svrhu, čini nam se da bi, u vidu odgovora teoriji evolucije i kritike na njen račun, trebalo utvrditi da materija nije vječna i da nije stvaralac. Da bismo to ostvarili, trebamo najprije ukratko zahvatiti namjeru onih koji kažu da postojanje u cijelosti počiva na materiji, što je najneistinitija tvrdnja izrečena tokom vremena za koje zna ljudska historija.

Ovdje želim podsjetiti da evolucionisti, bez razlike da li oni to osjećali ili ne osjećali, zamišljaju prostor kao neograničen, jer pripisivanje vječnosti materiji, s obzirom na početak evolucije koja seže u nepoznato vrijeme te vječnosti, znači pripisivanje vječnosti i prostoru, budući da se ne može govoriti o vremenu i prostoru odvojeno, zbog povezanosti jednoga s drugim.

Vrijeme posjeduje relativno (nominalno) postojanje, a prostor čini vrijeme dimenzijom stvarima i događajima. Bez prostora, ni vrijeme ne bi imalo svoje postojanje. Ono čemu dajemo naziv prostor, to je izraz za označavanje svijeta materije, odnosno svijeta atoma. Zato, kad se ispuni dokazivanje prolaznosti materije, pred nama se pojavljuju i prolaznost prostora i vremena, a ono što nema svojstvo vječnosti ne može biti stvoritelj niti se može pojaviti samo od sebe.

Nadalje, drugi zakon termodinamike, koji je postao poznat mnogima, negira vječnost materije. Prvi zakon termodinamike tiče se očuvanja energije, a drugi zakon govori o njenom prijenosu. U Karnoovoj interpretaciji drugog zakona, toplo tijelo predaje toplotu tijelima oko sebe, sve dok se njihove temperature ne izjednače.

Isto tako, izvori svjetlosti i energije oko sebe svjetlost i energiju šire dok ne dođe dan u kojem će se energija izjednačiti na svim dijelovima svemira. Iako to neće značiti prestanak energije, značit će smrt. Značit će prestanak preticanja i nedostajanja u svijetu. Karno je ovaj zakon iznio kao rezultat posmatranja i eksperimentisanja, dok je voda vrila u njegovoj sobi, dok je posmatrao zagrijanu peć. Kasnije su ti njegovi ogledi proširivani, a neki veliki naučnici su ih uvezali u stanovit sistem. Izučavanje tog zakona danas se praktikuje pod Karnoovim imenom.

Danas se ništa sa sigurnošću ne može tvrditi vezano za globalni utjecaj termodinamike u svemiru. Međutim, može se reći da svemir nije jedna čvrsta masa, već se sastoji iz dijelova, te da ono što se odvija na nekom dijelu, odvija se u njegovoj cjelini. Posmatranja i ogledi, vršeni na tom planu, pokazali su, vezano za Sudnji dan, da će, ako ne dođe s nekim od niza mogućih razloga, nekad i prije, onda sigurno uslijediti kao rezultat drugog zakona termodinamike. To znači da će nestati prijenosa energije u svemiru i u njemu će “pasti sistem”.16 Možda će se neko pitati o tome kakve veze ima prolaznost materije s tim termodinamičkim smakom svijeta, ili šta predstavlja udarac koji ta povezanost zadaje “vječnosti materije i vremena”?!

Najprije ćemo objasniti očiglednu činjenicu da oni koji zagovaraju vječnost materije ne znaju šta je vječnost. Kad bi se pijesak svih pustinja na Zemlji računao tako što bi se za svako zrnce broju 1 dodala 0, taj titanski broj bi bio zanemarivo mali u odnosu na beskonačnost. Tako je i s najvećim brojem koji ljudski um može dokučiti, ili ga zamisliti, ili tek naslutiti – on je, također, nula u odnosu na pojam vječnosti, odn. beskonačnosti. Ono što je beskonačno, opisuje se kako slijedi: nije sklopljeno, niti se sklapa, već je jednostavno i nedjeljivo; nikad se ne mijenja, niti se u njega može uplitati; izvan je vremena i prostora, odn. izvan svakog kretanja koje se tiče vremena i prostora; vječno je u svim prilikama izvan vremena; budući da je vječno i beskonačno, vanvremeno je; vječnost i beskonačnost, u njemu se, na neki način sustječu.

Nijedno takvo obilježje nije svojstveno materiji. Materija je promjenljiva. Nije je moguće zamisliti izvan okvira energije, kako to ustanovljava zakon termodinamike. Ona je podložna svim vidovima i vrstama sklapanja. Ona se, nadasve, nalazi pod diktatom vremena i prostora.

Naspram ovoga, vidimo da islamski teolozi kažu: “Ono što nema početka, vječno je”. To govori da materija ne može biti početak postojanja, za razliku od Vrhunaravne egzistencije na kojoj nužno počiva postojanje (svijeta).

Prostor se u mikrodimenzijama sastoji od atoma, a u makrodimenzijama od zvijezda. U našem Suncu, koje je jedna od tih zvijezda, 564,000.000 tona vodonika se u svakoj sekundi pretvori u helijum. Ono tako oko sebe ogromnu energiju širi u vidu svjetlosti i milionskim mjerama izrecivu toplotu. Dio te energije dopire do Zemlje i do svih tijela u Sunčevom sistemu. Svemir se sastoji iz takvih sistema. Kad mu se jednog dana potroši gorivo, naše Sunce će pod djelovanjem centrifugalne sile silovito eksplodirati. Iza toga će uslijediti centripetalno skupljanje i sabijanje. To znači da nakon toga neće moći na Zemlju slati agense života, a to će značiti da je nastao Sudnji dan.

Iako se svemir sastoji iz ovakvih sistema, kao osnovnih dijelova, ne može se zamisliti vječnost tih sistema čija se energija kreće u smjeru trošenja, a ono što je vječno, kao što smo već rekli, nije sklopljeno, ne pripada krugu vremena i mjesta, te se tako ne izlaže nestašici i potrošljivosti. Njemu se ne događaju ni najmanje promjene.

Dotle, materiju i svijet materije gledamo kako se neprestano mijenja, u stalnom procesu prelaska iz jednog stanja u drugo. Izlaže se razlaganju i raspadanju, a zatim ponovnom sastavljanju, ili biva uzrokom razlaganja i promjene. Zato ona ima svoj početak i kraj. Propisano joj je da njome upravljaju vrijeme i prostor. Sve tvrdnje mimo toga mogu se smatrati hipotezama, koje nisu dokazane. Darvin je i sam priznao da je nedorastao ovom pitanju kad je rekao: “Budući da ja nisam živio u vremenima u kojim su živjela ta bića, osjetio sam potrebu da ovo što iznosim osnažim nekim hipotezama.”

Iako počivaju na nekim temeljnim podacima, hipoteze predstavljaju stavove i poglede koji nisu potvrđeni u praksi. Kao što je Darvin iznio svoju pretpostavku, tako i mi iznosimo svoju pretpostavku da je čovjek mogao, zahvaljujući nekome (zamišljenome) Zemljinom kretanju, skočiti 10.000 metara, a da mu se ništa ne dogodi. To je, također, jedna hipoteza. Ako bi neko prigovorio ovoj hipotezi tvrdeći da bi čovjek koji skoči 10.000 metara umro zbog pomanjkanja kiseonika, ja bih svoju hipotezu osnažio tako što bih rekao: “Vi govorite o uvjetima koji su sada na snazi, a uvjeti koji su onda vladali na Zemlji bili su sasvim drugačiji. Zato nije bilo nemoguće da se to dogodi.” Dalje, ako bi moja hipoteza bila shvaćena kao nenaučna, kao puka zamisao, rekli bismo da su takve i tvrdnje Darvinove teorije, ili darvinizma. Evolucija je hipoteza koja počiva na negiranju svih zakona koji vladaju u Univerzumu i u životu. Ona počiva na popunjavanju postojećih šupljina i praznina drugim hipotezama. Zato, o njoj ne vrijedi raspravljati izvan ovakvih okvira.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.