Da li je slučajnost moguća i može li se objasniti postojanje

Da li je slučajnost moguća i može li se objasniti postojanje

Oni koji teoriju evolucije nastoje prikazati kao naučnu istinu i žele joj pomoći da se održi na nogama, pozivaju se na Milerov opit i tvrde da su uvjeti koji su u nekom vremenu vladali na Zemlji doveli do gomilanja proteina u morima, te da su se, posljedicom hemijskih reakcija koje su se odvijale, pojavljivale aminokiseline. Kako neki tvrde, to se sve događalo samo od sebe.

Međutim, ruski naučnik Oparin, dvadeset godina nakon pokušaja da se napravi jedna živa ćelija, vršenih u modernim hemijskim laboratorijama, priznao je da je “nemoguće napraviti živu ćeliju od hemijskih materija, čak i u najpreciznijim i naj kompletnijim hemijskim laboratorijama”. Međutim, evolucio nisti ne poklanjaju pažnju ovom priznavanju. No, mi znamo da sadašnji zemaljski život nije dovoljan da se putem nasumičnih slučajnosti načini ne aminokiselina, već ni jedan djelić proteina. To bi zahtijevalo neuporedivo duže vrijeme.

Ako sadašnji zemaljski život nije dovoljan za izradu ami nokiseline, niti za izradu jednog djelića proteina nasumičnom slučajnošću, kako je onda moguće pojavljivanje žive ćelije? Da li je zemaljski život dovoljan za to?

Postojanje života na Zemljinoj površini je vezano uz mno gobrojna međusobna uravnoteženja (balanse) i precizne uvjete. Morali su se, najprije, osigurati svi uvjeti za život na Zemljinoj površini. Mi živimo na Zemljinoj lopti koja je od Sunca udalje na 149,500.000 km. Dakako, ta udaljenost nije proizvod nika kve slučajnosti. Osa oko koje se Zemlja vrti nakošena je za 23,5˚. Nakošenost za toliko stepeni, koja predstavlja najvažniji faktor u smjenjivanju godišnjih doba, nikako ne može biti proizvod slučajnosti. Zračni omotač koji obavija Zemljinu loptu sastoji se iz 21% kiseonika, u sastavu gasova koji čine taj omotač. Ni taj procent kiseonika se, također, ne može obrazložiti slučajnošću.

Iz proračunavanja vjerovatnoće znamo da će, ako slijep čovjek baci iglu na zemlju, mogućnost da neka druga igla koju baci upad ne u rupu uboda prve igle biti 1:100. Međutim, matematička nau ka još nije otkrila postotak vjerovatnoće da 1.000 igala bačenih na zemlju jedna za drugom pogodi istu rupu. Postotak vjerovatnoće da je Zemlja svoj sadašnji položaj u svemiru zauzela slučajnošću manji je neuporedivo nego u prethodnom proračunavanju. Izno šenje bilo kakve predviđene vjerovatnoće ne bi značilo samo isko rak iz ponašanja u skladu s naukom, već se i sam razgovor o tome kosi sa zdravom pameću. Džejms Džins je u vezi s tim rekao:

“Da bi Zemlja zauzela svoj sadašnji položaj slučajnošću, trebalo bi uzeti sav pijesak Zemljine kugle i rukom ga razastrti. Vjero vatnoća da jedno zrnce tog pijeska bude Sunce, a drugo zrnce Zemlja, a ostala zrnca da predstavljaju sve ono što se nalazi na Ze mlji, sve na svome odgovarajućem mjestu, odgovara vjerovatnoći da je Zemlja u svoj sadašnji položaj došla slučajnošću.”

Trajno su otvorena pitanja pojavljivanja života na Zemlji i dolaska Zemlje u sadašnji položaj - na udaljenosti 149,500.000 km od Sunca. Tu su i pitanje gustoće zračnog omotača, njene uloge u prečišćavanju sunčevih i drugih kosmičkih zraka, zatim pi tanje paljenja meteora, pitanje debljine Zemljine kore, njenog viška ili pomanjkanja, sa stanovišta izbijanja gasova,17 pitanje otrovnih gasova koje mora upijaju, kao i brojna druga pitanja.

Debljina Zemljine kore je veoma precizno određena. Kad bi bila imalo veća nego što jeste, upila bi veliki postotak kiseonika, a to bi dovelo do gašenja života na Zemlji. Kad bi debljina bila manja, povećao bi se broj zemljotresa i bili bi mnogo žešći.

Tu je i pitanje postojanja međusobnog potpomaganja izme đu biljaka i životinja. Biljke noću ispuštaju ugljendioksid, a da nju ga apsorbuju. Tu je i proces koji obavljaju u izjednačavanju svjetlosti potrebne plodovima te postojanje programa nicanja sjemena voćke tako što se sjemenka pretvori u mladicu, a mla dica raste i postane stablo, pa sve do pojavljivanja lišća i otvara nja pupoljaka behara iz kojeg nastaje plod. Pored toga, vidimo postojanje svekolikog potpomaganja između sjemenke voćke i sunca, vode i zraka.

Ukratko, Zemljina lopta i život na njoj zahtijevaju očarava jući uređaj, znanje, volju, osjećaj i sposobnost, jer je nemoguće da sve počiva na nasumičnim slučajnostima, na gluhoj i slijepoj materiji lišenoj života, osjećaja i znanja. Zasnivanje toga svega na slučajnosti, ili na materiji, ili na bilo kojim drugim bićima može se shvatiti kao negiranje razuma i istine, kao udaljavanje od njih.

U smislu navođenja drugog primjera, zamislimo sebe kako ulazimo u apoteku, ili u tvornicu lijekova, u potrazi za nekim lijekom. Vidimo da su svi lijekovi, a među njima i onaj koji mi tražimo, poredani na policama, da su sve materije potrebne u izradi lijekova u ampulama. Može li neko ko je razuman za misliti, kao nešto moguće, to da puhne vjetar i da pokrene te materije tako da postanu željeni lijekovi, sa zadatim mjerama svojstvenim svakom lijeku? Može li zamisliti da se sve to ispuni djelovanjem bilo kakvog uzroka izvana, ili iz same materije, kad bi opazio da se sve potrebne materije, iz ovoga našeg primjera, već nalaze u odgovarajućim količinama i stavljene u ampule? Budući da su materije tu, slučajnosti bi pripao zadatak da zna lijek koji mi tražimo razumjevši to iz našeg obraćanja i traženja, pa da ampule poobara i pusti da materije iz njih poteku te da ih sakuplja u odgovarajućim mjerama i iz toga sačini traženi lijek.

No, ako postojanje vežemo uz slučajnosti, ili kažemo da se pojavilo samo od sebe, zasnovali smo ga na prirodi ili na ma teriji. Međutim, da bi se spomenuti lijek iz različitih materija sačinio sam od sebe, te brojne materije od kojih se lijek sastoji trebale bi se pojaviti same od sebe, ili od strane prirode, ili po uputstvima materije. Povrh svega toga, potreban bi bio čovjek, odn. neko kome su svojstveni život, osjećaj, znanje, volja i spo sobnost koji bi te materije stavio u ampule i poredao ih po po licama, koji bi, uostalom, pokrenuo tvornicu. Taj čovjek bi se na pozornici života trebao pojaviti od strane prirode, od strane materije, ili spontano – sam od sebe!

S razlogom se pitamo: Ko pametan može prihvatiti moguć nost da se samo od sebe desi sve navedeno? Međutim, na veliku žalost, vidimo da oni koji postojanje zasnivaju na evoluciji, ili na prirodi, ili na slučajnosti u takve besmislice vjeruju samo u svrhe jednoga, a to je negiranje da Bog postoji.

Možda bi neko na sve mogao reći da nauka ne počiva na uvjerenjima ili vjerovanju, već na objektivnim naučnim rezul tatima, kako bi se uredila budućnost i unaprijedila tehnologija. Mi odgovaramo da je to uredu, samo što postojanje na jedan jasan način pretpostavlja nužno postojanje osjećaja, volje, pla na, znanja, pažljivosti i sposobnosti. To sve očigledno podastire nebrojene dokaze o postojanju Uzvišenog Allaha. Zato, kakvu vrijednost možemo dati nauci ako osnove postojanja vežemo uz materiju, ili uz prirodu, ili uz slučajnost, ili uz spontani na stanak, ili uz neku drugu praznovjericu? Kakav gubitak može nauka pretrpjeti ako prihvati da Bog postoji, pa tako nastavi sa svojim naučnim aktivnostima?

Uistinu su jedan atom, samo jedna ćelija, da i ne govorimo

o Univerzumu, dovoljni kao dokaz postojanja Uzvišenog Alla ha koga krase Apsolutna moć, Bezgranična volja i Beskrajno znanje. Dijelovi svemira se međusobno prepleću, poput organa ljudskog tijela, čvrsto i skladno, izlažući se pogledu kao savršen sklad jedinstva, a neko ko nije u stanju stvoriti svijet ne može stvoriti ni jedan atom. Istinski naučnici to shvataju i priznaju.

Pakistanac In’amullah je zabilježio jednu zgodu s naučnikom Džejmsom Džinsom, kojeg i ja jako cijenim. Prema dobrom sje ćanju, In’amullah kazuje: “Kad sam bio u Americi, često sam se viđao s gospodinom Džejmsom Džinsom. Jednog dana, dok sam išao ulicom, krenuo je jak pljusak. Ugledao sam Profesora kako žuri prema crkvi, asklopljen kišobran mu je bio pod pazuhom. Šutke sam mu od mah prišao. Pitao sam ga: ‘Porofesore, nečim ste u mislima jako zaokupljeni. Kiša pljušti, a kišobran Vam je pod pazuhom!?’ Pro fesor se iz misli trznuo kao iz sna. Dobokim pogledom je nešto ispitivao, nekako kao da je gledao u daleki horizont. Prihvatajući primjedbu, rasklopio je kišobran. Nastavili smo nekoliko kora ka zajedno. Kad sam saznao da je krenuo u crkvu, pitao sam ga: ‘Kako to da Vi idete u crkvu dok većina, čim malo dublje zađe u nauku, od bogomolja se udalji?’ Pošto je bio zamišljen, a moje pitanje ga malo iznenadilo, nije mi odmah odgovorio. Umjesto toga, rekao mi je: ‘In’amullah, dođi mi sutra, da kod mene popije mo čaj i da razgovaramo’.

Drugog dana sam se uputio njegovoj kući. Kad sam došao na vrata, pozvonio sam. Dočekao me mladić produhovljenog izgle da i saopćio mi da me Profesor čeka s pripremljenim čajem. Kad sam kročio u njegov intimni svijet, oči su mi se zamalo ispunile suzama, koje su se nakupljale kao u oblaku koji samo što se nije izlio. Kad sam sjeo pored njega, Profesor je započeo razgovor. Govorio je o stvaranju Zemlje, o tome kako je stvorena, pogodna za življenje. Dok je govorio o Božijim djelima, uzbuđivao se sa zanosom. Govorio je o umornim oblacima, kako se pokoravaju izvjesnoj volji u tome prostranom svemiru. Govorio je o širinama prostranstava, o dokazima Božanskog djelovanja u svemu posto jećem. Naizmjenično je spominjao istine o velikome svijetu (ko smosu) i malom svijetu (atomu), nekako kao da je tumačio riječi Uzvišenog Allaha: Mi ćemo im pružati dokaze Naše u prostran stvima svemirskim, a i u njima samim, dok im ne bude sasvim jasno da je Kur’an istina. A zar nije dovoljno to što je Gospodar tvoj o svemu obaviješten? (Fussilat, 53). Povremeno nije uspijevao skriti koliko je uzbuđen. Najednom, kaže mi: ‘In’amullah, ja sam iznenađen time kako se čovjeku pruža prilika da upoznaje ovaj prostrani svemir, da spoznaje njegove zakonitosti, a opet ne vje ruje u Boga!? Ja to ne mogu shvatiti’. To je bio pogodan trenutak, dočekan u pravo vrijeme. Umiješao sam se: ‘Dragi Profesore, do zvolite mi’. Kad mi je rekao da izvolim, uzvratio sam:

‘U Kur’anu ima stavak u kojem Uzvišeni Allah kaže Svome Po slaniku: A Allaha se boje od robova Njegovih – učeni (Fatir, 28). Dodatno se uzrujavši, Profesor mi je odgovorio: ‘In’amullah, ako je to tako, ja Muhammeda priznajem kao Božijeg poslanika’.”

Sad zamislite, molim Vas! Taj čovjek, koji je najplemenitije stvorenje, najinteligentnije i najpronicljivije, ipak ne može nacr tati ni sasvim pravilan kvadrat za primjer, iako ga crta; ne može povući jednu sasvim pravu liniju, za primjer, iako je crta. Ne može to bez korištenja geometrijskih sprava. Kako, onda, može taj čovjek tvrditi da postoji bilo kakva vjerovatnoća oko nastan ka niza aminokiselina, ili djelića proteina, ili ćelije, ili organa, ili živog bića, ili organizma, spontano, kao rezultat slučajnosti, u sklopu silnih složenosti koje se međusobno prožimaju u živim bićima? Zatim, kako može, nakon takvih tvrdnji, sred tolikih spletenih i međusobno prožetih nevjerovatnosti, tvrditi za niz aminokiselina, ili neko sićušno biće čiju veličinu možemo samo pretpostaviti, da se razvilo u složeno živo biće, u sklopu djelat nosti nekakve evolucionističke radionice!?

Gledano iz ugla vremena, čak i najveći optimisti u tom po dručju smatraju da zemaljski život nije dovoljan da nastane niz aminokiselina. Dakle, čovjek se s punim pravom može pitati: Nije li se evolucija odigrala u nekome drugom svijetu, pa se, nakon što je dozrela i usavršila se, stigla na Zemlju i dala svo je plodove? Ako nije sve bilo tako, pa kako je ovaj divni svijet stekao svoju zanosnu ljepotu, raskoš, dostojanstvo i preciznost ostavljajući iza sebe nered i zbrku? Kako je život mogao ubilje žiti takav uspjeh i stići u ovako divno postojanje uprkos djelo vanju zakona entropije? Kako su se mogli spontano pojaviti ti milioni vrsta živih bića? Kako je sve postojeće moglo prkositi drugom zakonu termodinamike, koji koči kretanje u smjeru od nereda ka poretku, od jednostavnosti ka složenosti, ka tehnič koj dotjeranosti?

Mogu li se na sva postavljena pitanja pružiti odgovori koji bi išli ukorak s duhom nauke, ili bismo morali izbjeći odgovor i reći kao što i neki drugi kažu, da se “evolucija odigrala, iako mi ne znamo kako se odigravala, te da to i ne treba utvrđivati.” Mi takve pitamo: Možemo li balonima slučajnosti prevladati čuda umjetnosti stvaranja, koja se pojedinačno vide na svim živim bićima?

Postojanje kodova u tijelima živih bića, počevši od najsit nijih do najkrupnijih, od samog početka, zatim postojanje ča robnoga i ushićujućeg plana u DNK i RNK faktorima plana koji usmjerava funkcije živih bića, počevši od najmanje i najprostije jedinice u tome biću pa do najsloženije, koji djeluje prema izvr snom sistemu, slijedeći razine odgovornosti i specijalnosti, pru žajući svoje usluge živom biću, nemoguće je objasniti slučajno šću? Možemo li shvatiti ovaj sistem po tome što se atomi unutar njega međusobno razumijevaju?

Vidimo da čak i kompjuter radi samo nakon dekodiranja posebnog programa koji mu je programer instalirao. Postoji li ikakva vjerovatnoća da ti sitni dijelovi u tom uređaju spontano obavljaju tako moćne radnje? Da li je moguće nešto takvo bra niti u ime nauke? Kad bismo pretpostavili nemoguće, odgovori li bismo da je moguće da se to desi na razini materije. Međutim, kako nešto takvo možemo tvrditi kad se radi o tijelima živih bića složenog sastava? Kako preko tako brojnih nevjerovatnosti prijeći kad se tiče živih bića?

Nauka uistinu otvara vrata vjerovanja i čovjeka za ruku vodi ka Bogu. Što se tiče nauke koja nije upotpunila svoja sred stva i metode, koja još nije dostigla svoj vrhunac, koja je ozna čena žigom opsjene i pogrešnim uglom posmatranja, koja je sklopila savez sa nasiljem i u njemu sudjeluje, ona vodi samo u nevjerovanje. Oni koji još nisu shvatili naravi nauke, koji na pozornicu nauke izlaze kroz stražnja vrata, oni koje obuzimaju zanos i opojnost nauke pa misle da su je prethodno dosta stekli i sad se mogu opuštati, koje zahvata opijenost uspjehom i pre tvara ih u idola zavedenima, ne shvataju da su u “neznanju na kub”, kako bi rekao Dija Kuk Adib, jer “ne znaju da ne znaju, a uvjereni su da znaju”.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.