Islam – vjera tolerancije

Islam – vjera tolerancije

Islam je imenica koja je izvedena iz korijena riječi silm i salamah, što znači: predanost, upućenost ka miru i zadovoljstvu, uspostavljanje sigurnosti i sporazuma.

Islam je vjera sigurnosti i mira. Ovi principi prožimaju cjelokupni muslimanski život. Kada muslimani stanu na namāz (svoju molitvu), oni prekidaju svaku vezu s ovim svijetom i okreću se prema svome Gospodaru u vjerovanju i pokornosti i stoje usredotočeni na Njegovo prisustvo. Završavajući namaz, oni pozdravljaju one sa svoje desne kao i one sa svoje lijeve strane želeći im mir: “Ostanite sigurni i u miru!” Sa željom za sigurnošću, mirom i zadovoljstvom, oni se vraćaju u ovaj svijet.

Pozdrav kojim se izražava želja za sigurnošću i mirom smatra se jednim od najboljih djela u islamu. Kada je jedne prilike bio upitan koje je djelo najbolje, Poslanik je odgovorio:

Nahraniti druge i poselamiti one koje poznaješ i one koje ne poznaješ.[1]

Optužbe za terorizam na račun islama

Kakva je to nesreća da neki krugovi islam, koji se temelji na gornjim principima, izjednačavaju s terorizmom! Ovo je velika povijesna greška: da se jedan vjerski sistem koji se temelji na sigurnosti i povjerenju obavije velom terorizma! To samo pokazuje da je duh islama za mnoge takve pojedince i krugove ostao potpuno nepoznat. Ukoliko neko traži istinito lice islama u njegovim vlastitim izvorima, povijesti, istinskim predstavnicima, onda će on otkriti da oni ne sadrže ni strogost, ni okrutnost, ni fanatizam. Islam je vjera opraštanja, pomilovanja i tolerancije, a takve evlije (boguugodnici) i prinčevi ljubavi i tolerancije, kakvi su bili Rumi, Yunus Emre, Ahmed Yesevi,[2] Bediuzzeman[3] i mnogi drugi, živjeli su i širili te vrijednosti. Oni su čitav svoj život proveli u podučavanju toleranciji, a svaki je postao legenda u svome vremenu kao otjelovljenje ljubavi i tolerancije.

Džihad nije ništa drugo do samoodbrana ili uklanjanje prepreka između Boga i slobodnog ljudskog izbora. Naša povijest je puna primjera koji pokazuju kako je ovaj princip bio primjenjivan u životu.

Naravno, postoje i situacije kada je rat neizbježan. Međutim, kur'anski ajeti koji se odnose na džihad objavljeni su u posebnim prilikama i za posebne prilike i samo kratkovidni pojedinci mogu ih generalizirati. Činjenično stanje je da je rat pitanje od drugorazredne važnosti, dok mu ovakvi ljudi daju prioritet i gledaju na nj kao na suštinsko pitanje. Takvi ljudi ne shvataju istinski smisao i duh islama. Oni nisu u stanju uspostaviti adekvatan balans između onoga što je primarno i onoga što je sekundarno, pa tako navode druge na zaključak da islam zagovara zlobu i mržnju, iako su istinski muslimani puni ljubavi i milosti za sve ljude i za sva stvorenja. U vezi s tim, u jednom kupletu je lijepo rečeno:

Muhammed je rođen iz ljubavi; šta bi ljubav bez Muhammeda?

Ljubav je suština stvaranja

Ponos čovječanstva je bio čovjek ljubavi i milosti. Jedno od njegovih imena je Habībullāh (Onaj kojeg voli Bog). Osim ovog značenja: onaj koji voli, habīb označava i onoga ko je voljen, onoga ko voli Boga i onaj kojeg Bog voli. Sufijski prvaci kakvi su bili Imam Rabbānī,[4] Mewlana Khalid[5] i Šah Waliyyullah[6] tvrde da je ljubav krajnja stanica duhovnog putovanja.

Bog je stvorio kosmos kao izraz Svoje ljubavi prema svemu što je stvorio, posebno prema ljudskom rodu, a islam je Njegova rukotvorina satkana od ove ljubavi. Prema Bediuzzemanovim riječima, ljubav je suština stvaranja, svega stvorenog. I kao što majku njezina ljubav i milost tjeraju da dozvoli hirurgu da operiše njezino bolesno dijete da bi mu se spasio život, tako i džihad dopušta rat, ukoliko je neophodno, da bi se zaštitila osnovna ljudska prava kakva su pravo na život i pravo na vjersku slobodu. Džihad, dakle, ne označava samo rat.

Jedne prilike mi je rekao jedan moj prijatelj: “Ne praveći izuzetke i razlike u vjeri, vi se sa svakim susrećete i tako eliminirate tenziju mogućih oponenata prema muslimanima. Islamski princip je da se vole stvari i ljudi koji moraju biti voljeni u ime Boga i da se ne vole stvari ili ljudi koji se ne smiju voljeti u ime Boga.” Zaista, taj princip se često pogrešno shvata, jer se u islamu sve što je stvoreno voli u skladu s načelom ljubavi u ime Boga.

“Mrziti u ime Boga” – to se odnosi samo na osjećanja, misli i svojstva. Prema tome, mi moramo mrziti takve stvari kao što su nemoral, nevjerovanje i višeboštvo, ali ne i ljude koji su u njih uključeni. Bog je ljude stvorio kao plemenita bića i svako, do određene mjere, ima učešća u toj plemenitosti. Jedne prilike je Poslanik ustao u znak poštovanja prema umrlom Jevreju dok je prolazila posmrtna povorka, i kada mu je neko od ashaba rekao da se radi o umrlom Jevreju, on je rekao: Ali i on je čovjek!, čime je pokazao kakvu vrijednost islam pridaje ljudskom biću.

Ovaj slučaj demonstrira kako je naš Poslanik visoko cijenio svako ljudsko biće. I kada se ovo ima na umu, učešće nekih samoproglašenih muslimanskih pojedinaca ili institucija u terorističke akcije ne može se pravdati islamom. Razlozi ili uzroci za te terorističke akte moraju se tražiti u njima samima, u pogrešnom tumačenju vjere, te u nekim drugim faktorima i motivima. Islam ne podržava teror, pa kako onda musliman koji istinski razumije islam može biti terorist?

Ukoliko mi tumačimo islam onako kako su ga globalno shvatali i tumačili heroji ljubavi kakvi su bili Niyaz-i Misri[7], Yunus Emre i Rumi, ukoliko širimo poruku ljubavi, dijaloga i tolerancije pred onima koji su žedni ove poruke, onda će se svi oni okrenuti u okrilje ljubavi, mira i tolerancije koje mi predstavljamo.

Definicija tolerancije u islamu je takva da je Poslanik zabranio da se oni koji ne vjeruju čak i verbalno napadaju. Naprimjer, Ebu Džehl je umro a da nije primio islam i pored Poslanikovih napora u tome pravcu. Njegovo nevjerovanje i neprijateljstvo prema Poslaniku bilo je toliko da je on zaslužio naziv: Otac neznanja i oholosti. Njegovo neumorno protivljenje islamu bilo je trn u oku muslimanima.

Uprkos takvom neprijateljstvu, kada je na jednom skupu ashaba bio prisutan i Ikrime, Ebu Džehlov sin, Poslanik je savjetovao ashabima koje je vrijeđao Ebu Džehl: Ne vrijeđajte druge kritikujući njihove očeve![8] Drugom prilikom je rekao:Psovati svoju majku i oca je veliki grijeh! Ashabi su upitali: “O, Božiji Poslaniče, kako čovjek može sebi opsovati majku ili oca?”, na što je Prvak vjerovjesnika odgovorio: Kada neko nekom drugom čovjeku opsuje oca, a ovaj mu uzvrati istom psovkom, ili kada neko nekom drugom čovjeku opsuje majku, a ovaj mu uzvrati istom psovkom, i jedan i drugi su opsovaali svoje roditelje![9]

I dok je Poslanik milosti bio neuobičajeno osjetljiv kada je u pitanju poštivanje drugih ljudi, neki muslimani danas odvratno ponašanje “opravdavaju” vjerom, čime pokazuju da oni nisu ni razumjeli islam, vjeru u kojoj nema mjesta zlobi i mržnji.

Kur'an se snažno zalaže za opraštanje i toleranciju. U jednom ajetu se o pobožnim ljudima kaže:

(...) koji gutaju svoju srdžbu i ljudima opraštaju – a Allah voli one koji dobra djela čine (Ali Imran, 3:134).

Drugim riječima, muslimani se ne smiju svetiti kada su verbalno zlostavljani ili napadnuti. Ukoliko je moguće, kao što kaže Yunus, oni se trebaju ponašati tako kao da nemaju ruku ili jezika kojima bi im odgovorili, niti srca koje bi ih zamrzilo. Oni moraju progutati svoju srdždbu i zatvoriti oči pred mahanama drugih. Riječi ovog ajeta su pune smisla. Kazm, koja se prevodi kao gutanje, doslovno znači: gutanje nečega što je poput trna, koji se, ustvari, i ne može progutati; na taj način je izraženo čovjekovo gutanje bijesa, iako je to veoma teško. Drugi ajet, u kojem se donose osobine vjernika, kaže:

(...) i oni koji ne svjedoče lažno, i koji, prolazeći pored onoga što ih se ne tiče, prolaze dostojanstveno (Al-Furqan, 25:72).

Kada mi pogledamo uzvišeni život Božijeg Poslanika – neka su mir i blagoslovi s njim – vidimo da je on uvijek prakticirao propise Kur'ana. Naprimjer, jedan ashab se jedne prilike kajao za grijeh koji je počinio i sam priznavao: “Ja sam počinio prostituciju, kriv sam! Ma kakva bila kazna koju sam zaslužio, daj mi je i očisti me!” Prvak vjerovjesnika mu je na to rekao: Idi i pokaj se, Bog prašta sve grijehe![10] Sve ovo se na isti način ponovilo tri puta. Druge prilike, jedan ashab mu se požalio da mu je neko pokrao njegove stvari, ali kada mu je rečeno kakva kazna čeka kradljivca, ovaj ashab je rekao: “Ja mijenjam svoje mišljenje, zaustavljam ovaj slučaj i opraštam tome čovjeku!” Poslanik je upitao: A zašto si svoj predmet iznio na sud? Zašto mu nisi odmah oprostio?[11]

Kada ove slučajeve prostudiramo, sasvim je jasno da metod onih koji djeluju s mržnjom i zlobom, koji na svakoga gledaju s ljutnjom, koji druge blate kao nevjernike i slično nije islamski – islam je vjera ljubavi i tolerancije. Musliman je čovjek koji voli i koji je milostiv, koji je daleko od svake vrste terorističkih aktivnosti i koji u sebi nema zlobe ni mržnje ni prema kome i ni prema čemu.

[1] Abu Dawud, Adab, 142.
[2] Ahmed Yesevi (u. 1166.) – sufijski pjesnik i rani turski duhovni lider koji je ostavio snažan utjecaj na razvoj turskih mističnih redova u čitavom turskom govornom području.
[3] Bediuzzeman Said Nursi (1877-1960) – islamski učenjak najviše i najdublje duhovnosti, poznat u modernoj znanosti i savremenom svijetu. Vjerovao je da se čovječanstvo može izvući iz krize i dostići sreću i napredak samo ukoliko spozna vlastitu prirodu priznavajući i potčinjavajući se Bogu. Njegove Risale-i Nur (Poslanice Svjetlosti) bave se suštinom islamske vjere, mišljenja, bogoslužja i morala, te kur'anskim opisima Božije aktivnosti u univerzumu. S racionalnim i logičkim dokazima i opisom kur'anskih istina, te poslanice su Bediuzzemanov odgovor onima koji u ime znanosti poriču te istine.
[4] Imam Rabbani (šejh Ahmed al-Sirhindi) (1564-1624) – indijski sufija i vjerski učenjak koji je oživio i reafirmirao principe vjere i sufijske tradicije u Indiji naspram sinkretističkih religijskih tendencija koje su bile prevladale za vrijeme vladavine mogulskog imperatora Akbara. Posthumno je nazvan Mudžaddi-i Alf-i Thani (Obnovitelj drugog islamskog milenija).
[5] Mawlana Khalid al-Bagdadi (1778-1827) – nakšibendijski pir (prvak) koji se smatra mudžeddidom (obnoviteljem) 13. islamskog stoljeća. Red halidija, novog nakšibendijskog ogranka, osnovan je pod njegovim rukovođenjem, a najveći uspjeh je polučio krajem 19. st.
[6] Šah Waliyyullah, muhaddis iz Delhija (1702-1762) – veliki učenjak 12. islamskog stoljeća. Neki ga nazivaju Khatam al-Muhadditheen (posljednji učenjak iz hadisa).
[7] Niyaz-i Misri (1618-1694) – sufijski pjesnik i pripadnik halvetijskog tarikata (reda).
[8] Hakim, al-Mustadrak, 3:241; Muttaqi al-Hindi, Kanz al-'Ummal, 13:540.
[9] Muslim, Iman, 145; Tirmidhi, Birr, 4.
[10] Muslim, Hudud, 17, 23; Bukhari, Hudud, 28.
[11] Abu Dawud, Hudud; 14 (4394); Nasai, Sarik, 4 (8, 68); Muwatta, Hudud, 28 (2, 834).

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2020 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.