Gülen, Konfučije i Platon o ljudskom idealu

Najraširenije i najsistematičnije humanističke filozofije nude vizije ljudskog ideala. U nekim slučajevima, taj ideal je socijalni ili kolektivni po svojoj prirodi i on uključuje politiku, obrazovanje, vlast, socijalne strukture itd. U drugim instancama, vizija se fokusira na pojedinca i na to kako da svaka osoba postigne najviše i najbolje u životu. Primjeri iz prvog slučaja uključuju tri najpoznatija učenjaka od klasičnih Grka: Sokrata, Platona i Aristotela. Stoički pisac Epiktet, epikurejac, i Buda primjer su drugog, gore navedenog slučaja. Ono što se javlja kod svih spomenutih, uglavnom, jeste vizija ljudskog ideala kao cilja ljudskog razvoja i postignuća. Humanizam, pošto veliča čovjeka u ovim instancama, ide dalje, ka idealiziranoj, savršenoj formi kao standardu mjere, kao cilju kome svako nastojanje teži ili ka njemu samom ili ka onome što taj cilj donosi u svome odnosu prema ultimativnoj, transcendentnoj stvarnosti kakva je Bog.

U ovom i u narednom poglavlju konstruisat ću «trijalog» između Gülena i dvojice najistaknutijih izlagača ljudskog ideala na svijetu: Konfučija i Platona. Interesantno, Konfučije (551. – 479. god. prije Krista) i Platon (427. – 347. god. prije Krista) živjeli su unutar jedne generacije i daleko jedan od drugog, jedan u Kini, drugi u Atini, ali su oni artikulirali slične revolucionarne vizije društva i pojedinca utemeljene na onome u šta su vjerovali: na inherentnim mogućnostima ljudske prirode, s jedne strane, i na redu ili “putu” stvari u višu stvarnost, na drugoj strani. Gülen ocrtava viziju duhovno obnovljenog društva čija jačina i koherentnost dolaze uglavnom iz sadašnjosti i napora ljudi koji su se maksimalno usavršili u skladu sa ciljevima islama. U djelima sve trojice, Konfučija, Platona i Gülena, mi vidimo zajedničku tvrdnju koja prožima cijelu njihovu respektivnu viziju: društvo funkcionira najbolje kada je vođeno i konstituirano od strane ljudi sa moralnim i intelektualnim vrlinama. Ljudi moralne i intelektualne vrline dolaze pod različitim imenima, naravno, u djelu svakog od ovih mislilaca, i oni egzistiraju unutar različitosti kulturnih, filozofskih i religijskih okvira; oni, međutim, “razgovaraju” u zapretanoj suštini o kojoj naučava svaki od ove trojice mislilaca, a ta suština je ljudski ideal, kome se sada vraćamo.

Konfučije, Platon i Gülen, iako dolaze iz veoma različitih sredina i svjetonazora, dijele fundamentalni pogled na strukturu realnosti. Sve trojica izražavaju svoje respektabilne vizije ljudske zajednice sa referiranjem na transcendentni ideal koji je temelj, izvor, istina ili premisa cijele ovozemaljske stvarnosti. Za Konfučija, ovaj transcendentni ideal je Dao, ili Put svih stvari. Dao nije Bog ili božanstvo; to je prirodna sila, princip ili energija Stvarnosti. Sve stvari postoje u i od Dao-a u Načinu svih stvari. Obje domorodačke kineske filozofije, konfučionizam i daoizam, u Dao-u vide zapretani temelj svih bića, esencije i stvarnosti, i samo ploveći sa Daom, ili integrišući se s njim, priključujući se u njega ili imitirajući ga, može se postići harmonija u ljudskom životu i u njegovim socijalnim, političkim i kosmičkim dimenzijama.

Platon opisuje ovaj transcendentni ideal kao «ideal» iznad “stvarnog” svijeta. U dijalozima koje on konstruira od dijaloga svoga učitelja Sokrata sa njegovim učenicima, Sokrat izražava ove dvije primarne dimenzije postojanja, idealno i realno, ili ponekad drugačijim terminima nazvane: Stvarno i sjena. Ideal ili Stvarno je vječan, nematerijalan, što znači: čista misao ili duh, koji je besmrtan, nepromjenljiv, izvor Dobra, Istine i Pravde, između ostalih stvari. On to simbolizira svjetlom ili svjetlošću, kao opozicijom sjenovitoj tami empirijske stvarnosti koju ljudska bića često mijenjaju za istinu, ultimativnu realnost. Stvarno ili carstvo sjene je materijalno, promjenljivo, smrtno, carstvo promjenljivog dobra, konkurentskih istina i relativiziranih predstava pravde. Ukratko, ideal ili stvarni svijet je svijet čistog uma i duše i njihovih želja, dok je stvarno ili svijet sjene – svijet tijela i njegovih želja. Ljudska individua i kolektivni život su dobri kad prvo vlada potonjim.

Konačno, Gülen izražava svoju viziju ljudskog života u okviru islama, koji u svome pogledu na svijet na sličan način razdvaja zemaljsko od nebeskoga carstva. Život na zemlji dobiva svoju usavršenost, smisao i autentičnost samo kada se živi u pripoznavanju nadležnosti Boga, ili Allaha, kao istinskog Izvora i temelja za svu stvarnost. Suštinski, sva živa bića koja postoje su muslimani, oni koji se pokoravaju Bogu, jer uopće ne postoji egzistencija koja bi bila izvan Božijih ruku (tj. moći-op. prev.). Kada stvari krenu svojim tokom, upotpunjujući svoje živote i svrhu na način njihove inherentne kreacije, one to čine “u predanosti” Bogu, tj. kao muslimani (ar. muslim – predan, potčinjen Božijoj volji). Pojednostavljeno, život je najpotpuniji kad se živi svjesno, ne samo nesvjesno, kada se živi sa pogledom prema vječnom Raju života u pokornosti Bogu.

Dakle, u sve tri instance, vidimo verziju podijeljene stvarnosti. Stvarnost je, nema sumnje, jedna, ali sastavljena od različitih dimenzija, carstava ili načina postojanja. Oni koji ovo znaju i žive u svojim mislima potpuno sa tim - pronalaze sreću, dobrotu i istinu, bez obzira na okolnosti u kojima žive, jer je njihova orijentacija usmjerena prema gore, prema višoj stvarnosti. Oni koji žive ravnodušno plivajući u močvari konfuzije i tjelesnih žudnji – zaslijepljeni su ograničenom, nižom, «sjenovitom» stvarnošću. Ukratko, postoje dvije osnovne grupe ljudi: prosvijetljeni i slijepi; da bi život na zemlji bio dobar, njime moraju upravljati i voditi ga ovi prvi, prosvijetljeni.

U Analektima, Konfučije i ostali razlikuju one sa “višim” ili “plemenitim” umovima i one sa “nižim”, “manjim” načinima ili “manjim” umovima. Često se oni doimaju kao ogledala okrenuta jedna prema drugima:

Osoba sa oplemenjenim umom je drugačija od ostalih, ali u miru sa njima; osoba sa manjom moći razumijevanja je ista kao ostali, ali nikada u miru sa ostalima.

Oplemenjeni umovi ohrabruju ono što je lijepo u ljudima, a obeshrabruju ono što je ružno u njima; mali ljudi rade suprotno.

Plemeniti umovi istražuju unutar sebe; manji ljudi istražuju negdje drugdje.

U ovim odlomcima vidimo da ljudi sa oplemenjenim umovima posjeduju orijentaciju kategorički različitu od orijentacije ostalih. Oplemenjeni umovi su ljudi sa većim kapacitetom u svim njihovih unutarnjim dimenzijama, što im dozvoljava da budu i djeluju u svijetu na način fundamentalno drugačiji od drugih. U tekstu se nastavlja:

Plemeniti umovi imaju strahopoštovanje prema tri stvari: nalogu Neba, velikom čovjeku i riječi mudraca; niži umovi ne razumiju nalog Neba pa i nemaju strahopoštovanje prema njemu; oni preziru velike ljude i ismijavaju riječi mudrih.

Plemeniti imaju devet stanja uma: za oči - bistrinu; za uši - pronicljivost; za lice - srdačnost; za ponašanje - poniznost; za riječi - dostojanstvenost; za službu - puno strahopoštovanje; za sumnju - ispitivanje; za ljutnju - obazrivost; i prilikom suočenosti sa profitom - moral.

Plemeniti slijede drugačiji put u životu od onih koji to nisu. Njihov sluh je okrenut prema mudrosti, disciplini, dignitetu, službi, s obzirom na to da obični i “niži” ljudi uopće ne posjeduju sluh za takve stvari.

Platon izražava sličnu podjelu ljudi u Državi, koja predstavlja njegov najduži dijalog. Mnoštvo velikih djela je posvećeno interpretaciji samo ovog dijaloga. Ja ni na koji način ne pokušavam produbiti analizu nijednog dijela ovih dijaloga. Umjesto toga, fokusirat ću se jednostavno i ekskluzivno samo na one odlomke koji su važni za nas ovdje. Kao što je gore napomenuto, Platon dijeli stvarnost na dvije oblasti: vječno carstvo od čiste misli i duha i ograničeno carstvo tjelesnosti. Mnoge konverzacije između Sokrata i njegovih studenata u dijalogu tiču se filozofa, ili “ljubitelja mudrosti”, koji duboko razumije ovu podjelu egzistencije, i živi od i prema idealnom, čistom carstvu.

Kasnije, u dijalogu, Sokrat opisuje one koji nisu ljubitelji mudrosti, koji ne razumiju Istinsku Stvarnost i zato ne žive i ne uživaju u beneficijama života naviknutog na mudrost. On kaže:

Tako je sa onima koji nemaju iskustva sa mudrošći i vrlinom već se konstantno, umjesto time, bave naslađujućim i sličnim aktivnostima. Prvo, čini se da su pometeni dolje, pa onda opet gore prema sredini; zatim tumaraju i plove između dvije tačke svojih života. Uvjereni u ove granice, oni nikad ne pogledaju prema onome što je iznad njih; niti su nošeni prema gore. Nikad nisu bili osvježeni suštinom realnosti; nikad nisu okusili zadovoljstvo koje je čisto i koje ne može obmanuti. Uvijek gledaju prema dolje, glave pognute prema stolu. Kao stoka, oni pasu, debljaju se i razmnožavaju. Pohlepa ih tjera da udaraju i bodu jedan drugog rogovima i kopitama od željeza. Zato što su neutoljivi, oni muče jedni druge. I oni su neutoljivi zato što neće da traže istinsko osvježenje iz onog dijela duše koji je stvaran i čist. Zato moraju da žive sa fasadom i iluzijom istinskog zadovoljstva: njihovo zadovoljstvo mora biti pomiješano sa bolom. To je jukstapozicija senzacijā koje daju svakoj njegovoj boji intenzitet vodeći budale u pomame ljubavi prema samome sebi. Sve ove obmane su se borile na isti način kao što je Stesihor prebrojavao napad na Troju za Helenin duh od strane ljudi koji nisu znali istinu.

Na isti način, u Konfučijevom učenju, obrisi su jasni između dvije grupe ljudi: onih koji su mudri i koji usmjeravaju svoju pažnju prema višim zadovoljstvima, i onih koji su neuki i koji usmjeravaju svoju pažnju prema nižim zadovoljstvima. U najboljem slučaju, obični neuki ljudi dižu svoju glavu do sredine ili srednje tačke, ali provedu većinu svog života fokusirani u domašaju između srednjeg i niskog. Kao takvi, oni su kao stoka na paši, oni žive život sa zadovoljstvima koja više priliče životinjama, koje nemaju duše, nego ljudima, koji posjeduju besmrtnu dušu.

Platon ilustrira distinkciju između filozofa i običnih ljudi u Sedmom poglavlju Države, svojom poznatom alegorijom pećine, gdje Sokrat traži od nas da zamislimo ljude koji su živjeli u pećini od djetinjstva, fiksirani u takvu poziciju da je njihov pogled usmjeren prema zidu ispred njih. Ono što ne vide je da se iza njih proteže dugi pasaž koji vodi izvan pećine. Iza njih je i jasno svjetlo koje sja na takav način da su sjene objekata iza ljudi odzada uperene / bačene na zid ispred njih. Ljudi žive svoje živote suočeni sa zidom povezujući se sa sjenama na zidu kao da su one istiniti, stvarni objekti, ne videći da su to, ustvari, samo sjene, kopije ili simulakre (utvare) stvarnih objekata. Oni čuju eho od zvuka u pećini i pretpostavljaju da zvuk dolazi od sjena. Oni stvaraju priče o sjenama i daju im značenja. Sjene su “stvarnost” za ljude.

Ali onda, neko se izdvoji iz grupe ostalih ljudi i nekako se otkine od svoje fiksirane pozicije i okrene se unazad da sagleda jasno svjetlo koje sija, sjene koje ono stvara i put koji vodi nagore i izvan pećine prema još jasnijem svjetlu. On prati taj put, oči ga bole od svjetla, dok ne pobjegne iz pećine, i pojavljuje se na potpunom dnevnom svjetlu i u “stvarnom” svijetu. On, u početku, ne može da sagleda stvarnost potpuno jasno; njegove oči se moraju navići na stvarnost kroz praksu. Najzad, on konačno vidi jasno i potpuno i vraća se u pećinu da kaže ostalima o njihovoj tami i o svjetlu koje može biti njihovo samo ako htjednu da se oslobode, da se okrenu od sjena i slijede put prema svjetlosti. Oni ga ismijavaju, naljute se na njega dok, na kraju, ne isplaniraju da ga ubiju zbog njegovih ideja koje im se čine potpuno smiješnim i bez ikakve veze sa realnošću.

Alegorija je jasna: samo nekolicina ljudi će se čitavim svojim karakterom okrenuti prema svjetlu mudrosti i istine i predat će se ovoj svrsi uprkos svim poteškoćama; većina ljudi će, pak, preferirati pećinu tame i provest će svoj život živeći predajući se mnogo podnošljivijim “sjenovitim” svrhama na račun viših zadovoljstava koja su prikladnija za bića koja imaju dušu. Sokrat nastavlja:

Mi tvrdimo da se ova moć već nalazi u svačijoj duši. Način na koji svako od nas uči može se uporediti s onim što se događa oku: ne može biti okrenuto od tame da bi se suočilo sa svjetlom bez uključivanja cijelog tijela. Zato od naše sposobnosti zavisi koliko ćemo saznati; zajedno sa cijelom dušom moramo okrenuti leđa svijetu prolaznih stvari prema svijetu vječitog postojanja dok konačno ne naučimo da podnosimo moć viđenja najblistavijih stvari. To je ono što zovemo dobrom, zar ne?

Stoga, dok snaga za življenjem života posvećenog mudrosti leži u svakom od nas, samo neki od nas će aktivno živjeti od ove unutarnje snage. Da bi se to postiglo, neophodno je uključivanje cjelokupne orijentacije prema Istinskoj Stvarnosti i odolijevanje privlačnostima prolaznih stvari koje su, u najboljem slučaju, puke kopije Istinske Stvarnosti. Prema Platonu, kao i prema Konfučiju, postoje dvije osnovne vrste ljudi na svijetu: prosvijetljeni i slijepi.

Gülen se pridružuje Platonu i Konfučiju kada identificira karakteristike idealnih ljudskih bića koje ih razlikuju od obične mase u čovječanstvu. Ljudi koji su dati kao primjeri ljudskog ideala imaju različita imena u Gülenovom djelu, kakva su npr. “nasljednici Zemlje”, “ljudi ideala” i “idealni ljudi”. Kako god da se nazivali, oni dijele crte koje ih razlikuju i razdvajaju od svjetovnih ljudi. Prema Gülenovoj viziji, obnova i preporod će stići do svijeta općenito, a do Turske posebno, kada se ovi idealni ljudi uzdignu duhovno, moralno i intelektualno da vode čovječanstvo, kroz njihovu službu i primjer njihovih vlastitih života, u novu eru. Bez takvih ljudi, društvu će oportunističke ideologije i senzualnosti nastaviti da zagorčavaju život, a ljudi koji žive unutar takvog društva jedva da će se moći uzdići do nivoa da ih se nazove “ljudima”. Gülen kaže:

Neki žive bez razmišljanja; neki samo misle, ali ne mogu svoje misli primijeniti u praksi... Oni koji žive bez razmišljanja objekti su filozofije drugih. Takve osobe uvijek bježe sa jednog obrasca na drugi, neprekidno mijenjaju karakter i oblik grozničavo se boreći kroz čitav život, u devijacijama misli i osjećaja, psihičkim poremećajima i u metamorfozama karaktera i oblika, nikada u mogućnosti da postanu oni sami.... Ovi ljudi uvijek liče jezercetu sa vodom koje je neplodno, stagnirajuće i pokvareno smradom. Daleko od mogućnosti da izraze bilo šta čime bi na najjednostavniji način povećali vrijednosti života, takvi ljudi neizbježno postanu za život opasni poput smotuljka virusa ili gnijezda mikroba.

Ovo su Gülenove riječi, ali one isto tako mogu biti i Platonove ili Konfučijeve na vrlo jednostavan način. Gülen ovdje čini isto ono što su njegovi partneri u trijalogu učinili prije njega opisujući dva tipa ljudi na svijetu: idealne ljude, ili one koji su svjesni, prosvijetljeni, i koji rade prema idealu, i ovozemaljske ljude. Ono što ovozemaljski ljudi imaju zajedničko je da, na nekom nivou, oni zaboravljavaju da su ljudi koji imaju svoju vrijednost. Gülen nastavlja:

Ovi ljudi su tako plitki u svojim razmišljanjima i tako površni u svojim pogledima da imitiraju sve što čuju i vide, kao djeca, plutajući zajedno sa masom, ovamo i onamo, nikad ne našavši priliku da se saslušaju ili da postanu svjesni ili da ispitaju svoju vrijednost; ustvari, oni nikad ne uspijevaju da shvate da posjeduju vrijednosti koje su jedinstvene samo njima. Oni žive svoje živote kao da su robovi koji nikad ne mogu da prihvate slobodu od svojih fizičkih i tjelesnih osjećaja... Svjesno ili nesvjesno, oni sami sebe svakoga dana nalaze uhvaćene u jednoj ili više fatalnih mreža; oni ubijaju svoje duše gore nego što ih ubija smrt.

Kao i stanovnici Platonove pećine, Gülenovi zemaljski ljudi žive živote fiksirani za ograničena, tjelesna zadovoljstva na račun viših zadovoljstava inetelektualnog i duhovnog razvoja i doprinosa društvu. Radeći to, oni niječu svoju ljudskost i žive kao životinje. Gülen, u vezi sa dosezanjem pune ljudskosti, kaže:

Ljudi su, dakle, daleko od postizanja pune ljudskosti zbog svoje tjelesnosti i senzualnosti. Osim toga, može se također reći da, kada su ljudi nesvjesni samih sebe ili svoga postojanja, oni su tada niži od ostalih bića. Ipak, ljudi su, sa svojim intelektom, vjerovanjem, savješću i dušom, posmatrači i komentatori svetih tajni koje su sakrivene između redova života. Stoga, ljudi, koliko god da se čine neznatnim, jesu “najviši primjer”; oni su više voljeni nego ostala bića. Islam ne vrjednuje ljudsku vrstu bez dolaženja do (njezinih) krajnjih granica. To je jedina religija od svih sistema vjerovanja koja ljude posmatra kao uzvišena stvorenja koja imaju posebnu misiju, opremljena superiornim potencijalom i talentom. Po islamu, ljudi su superiorni već samim tim što su ljudi.

Gülenov zaključak je jasan, iako neki mogu preispitivati njegovu tvrdnju o distinktivnom, islamskom pogledu na svijet. Kao što je raspravljano u prvom poglavlju, Gülen govori o inherentnom ljudskom dignitetu i moralnoj vrijednosti unutar islamskog religijsko-filozofskog sistema. Ljudska bića koja žive nesvjesna od, ili u deficitu od ove inherentne vrijednosti i obećanja opredijelila su se za manje-nego-ljudski život. Nažalost, većina ljudi odabire upravo ovo.

Ipak, unutar mase se uzdiže nekoliko neobičnih pojedinaca koji gledaju iznad prijelaznih, uvjetnih zadovoljstava i težnji svjetovnog života. Ovi pojedinci, različito opisani od strane Konfučija, Platona i Gülena, postižu ljudski ideal i, kao takvi, oni su sjajni primjeri mogućeg u oblasti ljudskog života. Za sve trojicu, nada za dobar ljudski život na individualnom i socijalnom ili političkom nivou leži u ovim ljudima. Sve trojica, zbog toga, govore, svaki na svoj način, da ovi idealni pojedinci moraju zauzeti poziciju lidera u svojim društvima.

Kao što je gore napomenuto, Konfučijev superiorni čovjek je različit od mase po svome moralnom karakteru. Konfučije i drugi u toj tradiciji često govore o centralnim vrlinama koje definiraju superiornog čovjeka i koje aktualiziraju njegovu duboku ljudskost. Ove centralne vrline su zajednički nazvane “konstantnim vrlinama” konfučijanizma.

One se razlikuju u broju kao i u “manjem” ili “većem” pojmovnom određenju, što zavisi od interpretatora, ali i pored toga služe kao temeljita kolekcija karakternih crta koje označavaju superiornog čovjeka. Te vrline su: ren – humanost, blagonaklonost, dobrota; li – ritual, etikecija, prikladnost; yi – pravednost, ispravnost; zhi – mudrost; xin – vjernost, dostojnost povjerenja; cheng – iskrenost; i xiao – dječije saosjećanje. Tradicija ponovo prebrojava Konfučijevo naglašavanje svih ovih, ali i još nekih vrlina. Uglavnom, ren i li dobivaju najpodržavaniji tretman, i od ovo dvoje ren sabire osnovu svih vrlina. Ren je temelj svih vrlina i, kao što interpretator Laurence G. Thompson primjećuje: “Moralna perfekcija je sabrana u pojmu ren... Za učitelja Konfučija, to stoji iza tako uzvišenog ideala da nikad nije upoznao osobu za koju bi ova riječ mogla istinski vrijediti.” Fokusiranje na ren-u koje čini konfučijanizam ovo učenje razlikuje od forme religije koja nudi ideal ukorijenjen u društveno ili političko odricanje, asketizam ili dijetalnu, jogijsku ili alhemijsku praksu uobičajenu u drugim kineskim religijskim duhovnim potragama. Obrazovana Tradicija (ime dato Konfučijevoj tradiciji koja poziva na razvoj čovjeka superiornog u moralnoj i intelektualnoj vrlini) naglašava izgradnju karaktera, bez obzira na krvnu lozu, koji je zatim stavljen u službu države. Ren je najpotpuniji ideal dobrote, ljudskosti i dobročinstva; ren je kultiviran u čovjeku pomoći li-ja, prakse i rituala. Priča iz Analekata to ovako objašnjava:

Yen Hui je postavio pitanje o Ljudskosti (ren), i Učitelj je rekao: “Predati sebe Ritualu (li) – to je Ljudskost. Da se vladar preda Ritualu, bar na jedan dan, sve ispod Neba bi se vratilo Ljudskosti. Zar praksa Ljudskosti ne pronalazi svoj izvor najprije u sebi samoj, a zatim u drugima?”

“Možete li objasniti kako sebe prepustiti ritualnim radnjama?” - upitao je Yen Hui.

“Nikad ne gledaj bez Rituala! Nikad ne slušaj bez Rituala! Nikad ne govori bez Rituala! Nikad se ne kreći bez Rituala!”

“Nisam nešto pretjerano pametan”, rekao je Yen Hui, “ali ću se potruditi da služim ovim riječima.”

Ovdje vlada uvjerenje da besmrtno pridržavanje formi pristojnog ponašanja, etikecije i rituala u svakoj dimenziji života traži disciplinu koju, obrnuto, čovjek koristi da u sebi kultivira karakter dobročinstva, dobrote i ljudskosti. Ren, kako ga čovjek razvija u sebi, osigurava čovjeku temelj da se razviju sve ostale vrline kroz konstantnu praksu ili li. Ren ovdje funkcionira slično kao i dobra volja u Kantovoj teoriji moralnoga karaktera opisanoj u prvom poglavlju. Bez dobre volje, nijedno drugo dobro nije moguće. Isto tako, bez ren–a, te osnovne inklinacije prema dobroti i ljudskosti, ostale vrline ostaju bez svoje osnove.

Pošto superiorni čovjek utjelovljuje konstantne vrline i pretpostavlja svoju ulogu u građanskoj službi, on počinje posjedovati snagu u društvu koja je osobito moralna. Termin za ovo je te, često prevođen kao «moralna snaga» ili «integritet». Integritet superiornog čovjeka civilizira i inspiriše one koji su oko njega, toliko da njegovo upravljanje njima postaje produžetak njegovog osobnog karaktera. Pročitali smo u Analektima:

Učitelj je rekao: “U vlasti, tajna je Integritet (te). Upotrijebite ga, i bit ćete poput zvijezde vodilje: uvijek ćete se zadržavati na pravome mjestu, dok će se druge zvijezde okretati pune poštovanja oko te.”

Učielj je rekao: “Ako koristite vlast da biste pokazali ljudima Put i njome im priprijetili kaznom kako biste ih držali lojalnima toj vlasti, ljudi će odrasti u dvosmislenosti i izgubiti svaki osjećaj grižnje savjesti, ali ako koristite Integritet da biste im pokazali Put i Ritual kako biste ih učinili lojalnim građanima, oni će se ponašati savjesno i uvijek dubokoumno gledati na stvari.”

Ispitujući Konfučija o vladavini, vlastelin Chi K›ang je upitao: “Šta ako obezbijedim one koji se povinuju Putu ubijajući one koji ignorišu Put, da li će to funkcionirati?”

“Kako ćeš vladati ubijanjem?” odgovorio je Konfučije. “Okreni svoje srce prema onome što je vrlo i dobroćudno, i ljudi će biti vrli i dobroćudni! Plemeniti umovi imaju Integritet (te) vjetra, a mali ljudi imaju Integritet trave; kada vjetar prijeđe preko trave, ona se nakloni.”

Učitelj je želio da ode živjeti sa devet divljih plemena na otoku. Neko je rekao: “Kako ćeš podnijeti toliku vulgarnost?”

“Ako neko plemenit živi tamo”, odgovorio je Učitelj, “kako vulgarnost može biti problem?”

Argument u ovim odlomcima je da je te sila unutar i izvan nje same, dovoljna da rukovodi ponašanjem drugih kad se manifestira u životu superiornog čovjeka. Superiorni čovjek, konstantno izlažući te, ima malo ili nimalo problema u vođenju ljudi u društvu jer su oni inspirisani njegovim dobrim primjerom do tačke da su čak i neke vrle osobine kod njih isplivale na površinu dok su slijedili njegov primjer. Zbog njegove vrline, oni osjećaju grižnju savjesti zbog njihove besmrtnosti; zbog njegove vrline oni će slijediti njegovo vodstvo u vrlim načinima uprkos njima samima; zbog njegove vrline, oni će reformirati svoje vulgarne načine i on ih neće morati prisiliti na to. Inherentno ovim tvrdnjama je Konfučijevo vjerovanje u temeljnu ljudsku prirodu koja je inherentno dobra. Konfučije nije naivan u pogledu ljudskih bića i njihovih mogućnosti da čine zlo; on ovo vidi dovoljno jasno. Umjesto toga, on ostaje uvjeren u to da moralno dobra ljudska priroda može biti kultivirana promišljenom, posvećenom praksom zbog njenih ihnerentnih kvaliteta koji ljude čine receptivnim za takvu kultivaciju. Više od toga, ova predusretljivost znači da ljudska priroda odgovara na demonstraciju moralnog dobra reformirajući se, u ma kako malim načinima, u pravcu moralne dobrote. Prema tome, trava se povija prema vjetru, a manje zvijezde se okreću oko zvijezde vodilje. Takva je snaga te-a.

Konfučije se konzistentno poziva na tradiciju koja, bez usluga superiornih ljudi, tih uzora morala i intelektualne vrline, društvo šalje u haos. Društvo pada kao žrtva dokle god rangira materijalizam, prazni ritual, maloumne i moralne izopačenosti. Zaista, ovako je Konfučije gledao na društvo svoga vremena, i njegovo učenje služi da se obrati pažnja na ovaj ozbiljni problem. Za njega, u društvu ne može biti reda i harmonije ukoliko ona ne započinje unutarnjim karakterom moralnih individualaca koji onda doprinose svojom moralnom vrlinom društvu kroz službu u vlasti. Prema tome, konfučijanizam je i politička isto koliko i moralna ili religijska teorija. I više od toga, to je humanistička ili naturalistička teorija koja u vrh svojih prioriteta postavlja pojedince koji se posvete aktualizirajući u sebi samima najviše ljudsko postignuće, ideal moralne i intelektualne perfekcije.

Kao i Konfučije, Platon priskrbljuje teoriju moralnog razvoja i političkog vodstva u svojoj Državi koja u centar egzistencije postavlja idealnog čovjeka koji je ljubitelj mudrosti, ili «filozof». Platonovi dijalozi ističu njegovog duboko poštovanog učitelja Sokrata kao glavnog primjera takvog filozofa u svakom pogledu. Sokrat, ipak, otjelovljuje ljudski ideal kakvim se on čini da jeste u Platonovim dijalozima, i on mlade ljude, koji se okupljaju oko njega, podučava tome idealu, a njegov život i njegove ideje podučavaju njegove studente, one koji su sjedili sa njim u staroj Atini, kao i one koji i danas čitaju Platonove dijaloge.

Sokratova “persona” je dobro definirana kroz Platonove dijaloge, ali možda Odbrana, Kriton i Fedon ovaj lik ilustriraju na najdramatičniji način. Sokrat se, u ovim dijalozima, sukobljava sa atinskim sudom koji ga je optužio, a kasnije i osudio, za nevjerništvo i kvarenje omladine u gradu. On se zatim potčinjava dosuđenoj smrtnoj kazni i u poznatim završnim rečenicama iz Fedona pije smrtonosni otrov od kukute koji mu je dao čuvar i umire. Sokrat, braneći se protiv optužbi prije suda, izražava svoju viziju idealnog ljudskog života, koja je, kako je on opisuje, najviša i najbolja vrsta života i brani sam sebe time da je živio pokušavajući da razumije i postigne ovakav život za sebe i za druge. On nastavlja objašnjavajući i dajući primjere za ovakav najviši i najbolji život u svojim djelima Kriton i Fedon dok je proživljavao svoje posljednje dane u zatvoru i dok su ga posjećivali njegovi studenti.

Glavna među filozofovim karakternim crtama, kako je naučavao i primjenjivao Sokrat, jeste - mudrost. Ovo je, međutim, objašnjeno dosta paradoksalno u Odbrani. Kako ispada, filozof je mudar jer priznaje da zna vrlo malo ili nimalo. Sokrat je najmudriji čovjek jer zna, za razliku od profesionalnih tutora i sofista njegova vremena, da nije mudar. Mudrost je upravo to: poznavanje granica ljudskog znanja, posebno kada je proces učenja sprječavan arogancijom ili apatijom. Rezultat specijalne vrste mudrosti je život življen upravo da se stekne znanje, da se teži ka njemu kad god i kako god da je to moguće. Ukratko, Sokrat je živio i drugima preporučivao da žive u potrazi za istinom, a život u potrazi za istinom ispituje sve iznova. Zato slika koju Platon predstavlja o svom učitelju u svim svojim dijalozima jeste slika čovjeka koji je spreman da se odrekne svih drugih potraga u zamjenu za duboku konverzaciju i istraživanje prirode vrijednih stvari: ljubavi, ljepote, dobrote, pravde itd. Sokrat se nikad ne umara od takve konverzacije, čak i kad se čini da ima stabilna i čvrsta uvjerenja o ovim stvarima. On je uvijek spreman da istražuje dalje, da produži ispitivanje, da testira čak i čvrste zaključke. Takav stav o životu proizvodi jednu od najpoznatijih Sokratovih izreka: “Neispitan život nije vrijedno živjeti.”

Sokrat otjelovljuje i druge karakteristike ljudskog ideala, ili filozofa, uključujući veću brigu za dušu nego za tijelo, bojazan od slabosti više nego od smrti i nepropustljivost mišljenja masa. Ova posljednja tema je važna za našu diskusiju ovdje. Sokrat govori Kritonu da bi trebao živjeti svoj život tražeći mišljenja samo vrlih i znanih, a ne mase. Mase daju mnoštvo mišljenja o svemu i teže da se fokusiraju na trenutni, materijalni dobitak na račun vječnih realnosti. Zato bi Kriton trebao tražiti mišljenja i pristanak samo od nekolicine mudrih. U srcu svih ovih izjava je duboko moralno uvjerenje da je najviši i najbolji ljudski život - život kultiviranih vrlina i odlika. Povrh toga, kako Sokrat objašnjava u Državi, oni pojedinci koji posjeduju takve vrline moraju biti stavljeni u službu države, inače su nered i tiranija neizbježni.

Ideja da red dolazi u život tek onda kada vrlina upravlja je dosljedna tema u Sokratovom učenju, i to je centralna tema Države. On tvrdi da moralni “dio” entiteta mora rukovoditi ostalim dijelovima kako bi red, harmonija i dobro postojali u cijelom entitetu. Ovo je istina i na individualnom i na kolektivnom nivou. Život pojedinca teče ispravno kada je rukovođen najvišim i najboljim dijelom njega samog, njegovom dušom, koja je inherentno usklađena sa najvišim vrlinama dobrote, istine i pravde. Isto tako, društvo pronalazi red, harmoniju i pravdu kada njegovi najviši i najbolji članovi upravljaju ostalima. Ovi najviši i najbolji su filozofi, moralno kultivirani pojedinci o kojima je naprijed bilo riječi, koje on kasnije definira kao “čuvare” države. Sokrat priznaje da neko može smatrati nevjerovatnom ideju da filozofi treba da budu kraljevi, ali on ipak insistira na tome. On objašnjava Glaukonu, jednom od mlađih ljudi koji su bili sa njim:

Ukoliko filozofi ne postanu kraljevi u našim gradovima, ili ukoliko oni koji su sada kraljevi i vladari ne postanu istinski filozofi tako da politička snaga i filozofska inteligencija konvergiraju, i ukoliko oni sa nižom prirodom, koji trče za onim prvim (tj.vladarima), a bez onih drugih (tj. filozofa), ne budu isključeni iz vlasti, vjerujem da neće biti kraja problemima, moj dragi Glaukone, u našim gradovima ili u cijelom čovječanstvu. Samo tada će naša teorija o državi početi da zaživljava i da jednom ugleda svjetlo dana, barem do stepena do kojeg je to moguće. Sada vidiš zašto sam se toliko dugo suzdržavao od govorenja o tako mučnom prijedlogu. Zato što to ukazuje na uzbudljivu lekciju: ni u privatnom ni u javnom životu nema drugog načina da se postigne sreća.

Važno je u ovom pasusu podvući Sokratovu identifikaciju “niže prirode” sa onima koji teže ili političkoj snazi ili filozofskoj inteligenciji sami, a ne u kombinaciji sa drugima. Njegova tvrdnja ovdje je da prvo bez drugog rezultira tiranijom i korupcijom, kao što ovo drugo bez onog prvog rezultira trivijalnošću i beskorisnošću. Oni sa političkom snagom ali bez istinske filozofske inteligencije vladat će državom gledajući da steknu vlastiti dobitak i snagu koju bi mogli iskoristiti za svoje ciljeve. Oni sa filozofskom inteligencijom, ali bez pogleda prema političkoj primjeni svoga znanja potrošit će svoju energiju na intelektualne kaprice i beznačajne stvari koje nemaju korisnu primjenu. Zbog toga, ove dvije strane moraju biti kombinirane: istinski filozofi moraju biti vođe.

Istinski filozofi su, naravno, oni koji su već opisani, oni kojima je vječnost bitnija od prolaznih stvarnosti, oni koji traže svjetlo radije nego tamu pećine, oni koji žive kao besmrtne duše, a ne kao većina onih koji su odabrali da imitiraju životinje koje samo jedu i pare se. Samo takvi pojedinci, muškarci i žene, koji žive uzajamno bez briga za personalno, privatno dobro, čak i bez briga za porodični život mogu upravljati kormilom države tako da dobrota, red i istina preovladaju u svim njenim pothvatima. Ovi istinski filozofi traže istinu povrh svega, i traže je u cilju da žive po njoj i individualno i kolektivno, budući da nema mogućnosti za socijalnu i političku harmoniju ukoliko istina ne upravlja državom.

Sokrat priznaje da njegov državni ideal možda nikada neće moći biti postignut u potpunosti u realnosti, pa i pored toga, on insistira na tome da oni koji brinu za društvo moraju pokušavati da to postignu što je više moguće. Inače, samo anarhija i tiranija ostaju kao eventualne opcije za društvo. I Konfučije i Sokrat vide jasno u svom životnom vijeku dubinu u koju društvo može potonuti kada oni koji nemaju brige za dobrotu i istinu kontroliraju poluge moći.

Haotične mogućnosti prezentirane u prošlosti ostaju žive i danas u savremenom svijetu i, prema tome, Gülen danas izražava viziju za vodstvo društvom koja je uveliko rezonantna sa vizijama njegovih antičkih kolega. Za Gülena, kao i za Konfučija i Sokrata, nada za društvo leži ekskluzivno u utjecaju “idealnih ljudi”.

Gülenove refleksije na svijet islama i, posebno, na anatolsku historiju i sudbinu paralelne su sa Konfučijevim refleksijama na antičku Kinu. Oba ova mislioca referiraju se na veličanstveni prošli period koji je izgubljen i koji ponovo mora biti vraćen. Konfučije se regularno obraća antičkim vladarima, imperatorima i drugima iz prošle generacije kao primjerima plemenitosti i mudrosti koja mora sada, u njegovo vrijeme, biti imitirana ako Kina želi da se obnovi prema svojoj prijašnjoj veličini i da izbjegne fragmentaciju i tiraniju. Gülen, također, reflektira na slavnu prošlost Otomanskog carstva, vrijeme kada je turska civilizacija bila na svome vrhuncu, i kada je islam i kao religija i kao kultura bio postigao globalnu prevlast u značajnim razmjerama. Po njegovoj procjeni, istinska veličina Otomana bila je u njihovoj posvećenosti visokim idealima da traže dobro za društvo tog vremena kao i za budućnost, i u njihovoj islamskoj osnovi do stepena da su se ugledali na Četvericu halifa iz ranog islama poslije smrti poslanika Muhammeda. Gülen tvrdi da, dok su znamenite ličnosti kakve su bili Faraon, Cezar i Napoleon, ostale nepoznate po svojim djelima, njihov rad nema istrajnu prirodu jer su bili motivirani u svojoj osnovi ne visokim idealima za čitavo čovječanstvo i za budućnost, već personalnom ambicijom, pohlepom i žudnjom za moći. Gülen o njima kaže:

Njihovi bučni i grozničavi životi, koji su zasjenili mnoge, nikad nisu postali, i nikad neće postati obećavajući za budućnost ni na koji način. Za takve su ljudi jadni, bijedni, oni koji istinu podređuju komandi moći, koji uvijek traže socijalne veze i podudarnosti oko vlastitih interesa i profita i koji žive svoje živote kao robovi, nikad ne prihvativši slobodu zbog svojeglavosti, sebičnosti i senzualnosti.

Nedostatak visokih ideala i vječnih vrijednosti za sadašnjost i budućnost onemogućuje da pothvat ovih spomena vrijednih figura zadobije bilo kakav trajni, pozitivni utjecaj. To nije bilo slučaj sa Halifama i Osmanlijama, prema Gülenu. On kaže:

Suprotno od njih, prva četverica pravednih halifa i, kasnije, Otomani prezentirali su tako velika djela čiji su rezultati prevazišli ovaj svijet i dosegli do slijedećeg, da su ova djela u osnovi sposobna da se takmiče sa stoljećima; naravno, samo za one koji nisu prevareni privremenim pomračenjima. Iako su živjeli svoje živote i dužnosti u potpunosti i prošli dalje, oni će uvijek biti upamćeni, pričat će se o njima, i pronaći će mjesto u našim srcima kao dobri i divljenja vrijedni. U svakom ćošku naše države, duh i esencija takvih ljudi kao što su Alparslan, Melikšah, Osman Gazi, Fatih i mnogi drugi, lebde kao miris mošusa, i nadaju se i raduju radosnim vijestima koje će uploviti u naše duše iz njihove vizije.

Kvalitativna razlika postoji, kaže Gülen, između figura kakve su Cezar, Napoleon i Faraon, sa jedne strane, i Fatiha, Sulejmana Veličanstvenog i Četverice pravednih halifa, sa druge strane. Razlika leži u njihovom respektabilnom otjelovljenju, ili potčinjenosti visokim idealima dobrote, istine, morala i pravde. Takvi ideali su jedina legitimna baza socijalne, političke ili kulturne agende koja će producirati dobro za svoje vlastito vrijeme kao i za budućnost. Gülen vidi oživljavanje ovih ideala u savremenoj Turskoj, kao novu generaciju ljudi posvećenih visokim idealima koji dolaze do ostvarenja. On kaže: “Sada postoje, u velikom broju, uzvišeni predstavnici – ili kandidati koji će uskoro postati – nauke, znanja, umjetnosti, morala i vrline koji su nasljednici svih vrijednosti iz slavne prošlosti.”

Gülen opisuje svog idealnog čovjeka opsežno kroza svoj rad, ali možda nigdje više jezgrovito kao u Statui naših duša. U svome djelu on koristi termine “osoba ideala” ili “nasljednici Zemlje” da bi referirao na intelektualne i moralno kultivirane ljude koji aktualiziraju istinsku ljudskost i, zato, oni moraju voditi društvo kako bi se ostvarilo dobro. Ustvari, kao što to Gülen obrazlaže, ovdje se hoće reći da ljudi i duhovna kultura koju oni otjelovljuju moraju da dođu do izražaja u ovozemaljskom životu zbog njihove pravednosti. Bog im daje tu istaknutost kao dar, i oni prema tome daru imaju svoje obaveze i dužnosti, dok njihova vlastita bezvrijednost nalaže da Bog tu istaknutost oduzme od njih. Gülen citira odlomak iz Kur’ana, koji se također nalazi i u Tevratu /Tori, a u kome Bog kaže: “Moje sluge, pravednici, naslijedit će Zemlju!” Gülen nastavlja i kaže:

Bez sumnje, to će obećanje, zagarantirano zakletvom u ovom ajetu, biti ispunjeno jednog dana! Bez sumnje, to nije samo nasljedstvo Zemlje; nasljedstvo Zemlje znači i upravljanje i rukovođenje izvorima neba i svemira. To će biti skoro pa univerzalna «vlast». Kao što će ovo područje biti ono koje će biti opunomoćeno članom ili upravnikom od starne Gospodara, iznimno je važno, zaista neophodno, da svojstva koja su prikladna nasljeđivanju Zemlje i neba budu tome prilagođena. Zaista, samo koliko treba da se, u budućnosti, ostvare i u praksi primijene ovdje zahtijevana svojstva tih vladara, toliko treba da se ostvari ovaj san.

Gülen nastavlja objašnjavajući da je u prošlim erama islamska civilizacija nosila naziv “nasljednika Zemlje”, ali da je izgubila to mjesto zbog padova i u unutarnjim i u vanjskim dimenzijama, tj. u unutarnjem carstvu srca i duše i u vanjskom carstvu savremenog znanja. Muslimanska društva su izgubila svoj put duhovno i intelektualno i, stoga, ona su izgubila i mjesto “nasljednika Zemlje”, koje je, kasnije, prihvatio i zadržao drugi entitet na Zapadu. Kroza svoj rad, Gülen konstantno poziva na ponovno oživljavanje islama i u duhovnom i u intelektualnom smislu - kako bi se obnovile obje njegove dimenzije i kako bi čitav ljudski rod i čitava Zemlja ušli u novu veličanstvenu eru tolerancije i mira. Kroz kadar visoko odgojenih, vrlih pojedinaca, islam i- nada se Gülen - Turska mogu biti vraćeni na poziciju globalne istaknutosti - da bi Svijet poveli u novu epohu.

Važno je ovdje napomenuti da Gülen nigdje u svome djelu ne poziva na bilo koju vrstu političke ili vladalačke aktivnosti da bi ljudski rod ušao u tu novu eru. Gülen nije političar, niti politički teoretičar, i on, za razliku od Konfučija i Platona, ne poziva na novu generaciju političkih lidera. Ovo je centralna razlika između Gülena i njegovih sabesjednika u trijalogu u ovom i u narednom poglavlju. Gülenove ideje, koje su ponavljanja većih islamskih ideala, ne oslanjaju se na snagu vlasti pri njihovoj implementaciji. Baš suprotno, Gülen se fokusira na ponovno uspostavljanje kulturnog, intelektualnog i ljudskog razumijevanja koje dolazi od običnih ljudi sa vrlinama i službama, ljudi koji žive svoje živote u različitim profesionalnim, zajedničkim i familijarnim ulogama. “Području” kojem se Gülen ovdje obraća nije područje vođa političke elite iznad svih ostalih, već je to, prije, područje i isaknutost pogleda na svijet okarakterisanog mirom, znanjem, duhovnošću, tolerancijom i ljubavlju. Povrh toga, ovaj pogled na svijet dolazi do istaknutosti radi milijarde ljudi koji, svojom vrlinom i položajem upravnika, dolaze da se kvalificiraju za nasljednike Zemlje.

Gülen je čitavo jedno poglavlje Statue naših duša ostavio za nabrajanje karakternih crta nasljednika Zemlje, i mi u ovom nabrajanju vidimo njegovo najjezgrovitije izražavanje ljudskog ideala kako ga on predviđa unutar islamske perspektive. On definira osam centralnih svojstava nasljednika Zemlje ili, kako ih on na drugome mjestu naziva, “ljudi ideala”. Te crte su: savršena vjera, ljubav, naučno razmišljanje provedeno kroz prizmu islama, samoocjenjivanje i kritički pogled na svijet i perspektive, slobodno razmišljanje i poštovanje slobode misli, društvena savjest i davanje prednosti konsultativnom donošenju odluka, matematičko razmišljanje i osjećaj za umjetnost.

Ova lista se čini, na svojoj površini, dosta različitom od liste vrlina Konfučijevog superiornog čovjeka ili od Sokratovih vrlina, ali dublji pregled otkriva čvrste paralele između sve trojice. Savršena vjera i ljubav, za Gülenova idealnog čovjeka, ukorijenjene unutar islamske perspektive, čvrsto su utemeljene u pokornosti Bogu.

Vjera i ljubav koje se ovdje navode kontekstualizirane su unutar šireg okvira vječnog referiranja koje obezbjeđuje pokornost Bogu. Ova vjera i ljubav neće biti svjesno zagubljene niti će tražiti konačno ostvarenje u ovozemaljskim ili materijalnim stvarima, zbog čega bi cijelu civilizaciju survale do stepena materijalizma i senzualnosti. Ne, nego su ova vjera i ljubavi usmjerene ka vječnim stvarnostima, na isti način na koji to čine Sokratovi čuvari. Naučno i matematičko razmišljanje Gülenovih nasljednika Zemlje je perspektiva ukorijenjena u uvjerenju da je Istina jedna, da nije podijeljena na sasvim različite kategorije religijskih istina naspram naučnih istina, ili istina vjere naspram istina razuma. Istina je nepodjeljiva za nasljednike Zemlje i oni teže da razumiju cijelu istinu sa naučnom i matematičkom strogošću, željni da unaprijede naučno razumijevanje kosmosa kao do u beskraj neprotumačene “svete knjige” Stvoriteljevih djela. Kao i Konfučijev superiorni čovjek, oni se odlikuju mnogim disciplinama znanja, a ne samo “religijskim” znanjem. Što se tiče vladanja i donošenja odluka, nasljednici Zemlje djeluju sa pogledom prema dobru za zajednicu, a ne samo za vlastito dobro. Povrh toga, oni vrjednuju konsultaciju i dijalog kao najbolji put ka dobrom donošenju odluka. Kao Sokratova stražarska klasa, oni se, u ispitivanju i analizi, potčinjavaju jedan drugome s ciljem da se pojave sa konsenzusom koji je dobar za sve. Kao i Sokratovi stražari i Konfučijev superiorni čovjek, nasljednici Zemlje su nemilosrdni prema sebi samima po tome što sami sebe podvrgavaju pomnom samoispitivanju propitujući svoje ideje i poglede, uvijek pročišćavajući i prerađujući sebe i svoje ideje u žeđi za znanjem i vrlinom. Konačno, kao stražari i superiorni čovjek, nasljednici Zemlje vrjednuju ljepotu gdje god se ona nađe, i oni znaju da jedino slobodnim protokom misli i kreativnošću mogu kultivirati duše koje stvaraju nove vizije svijeta i čovječanstva u estetici, filozofiji, vladavini ili nekoj drugoj oblasti.

Centralna razlika između Gülenovih nasljednika Zemlje, Konfučijevog superiornog čovjeka i Sokratovih stražara jeste da su prvi muslimani, da oni generiraju cijelo svoje biće i pogled na svijet unutar islamske perspektive. Ono što sprječava vladavinu muslimanskih nasljednika Zemlje od toga da budu ugnjetački tirani – to je isto ono što sprječava vladavinu Sokratovih stražara ili Konfučijevog superiornog čovjeka da ne budu tirani, naime, to je briga o dobru za cijelo čovječanstvo i fundamentalno priznanje inherentne vrijednosti svih ljudskih bića, i to zbog njihove sličnosti sa Bogom, kao što je navedeno u poglavlju broj 1. Gülen nadugo i naširoko opisuje ove nasljednike Zemlje. On kaže:

Čovjek sa takvim karakterom uvijek će se kretati od pobjede do pobjede, ali ne radi toga da bi uništio zemlje i zgrnuo bogatstva na ruševinama, već da bi pokrenuo i aktivirao ljudske misli, osjećanja i sposobnosti, da bi nas ojačao sa toliko mnogo ljubavi, naklonjenosti i dobročinstva kako bismo bili u stanju da prigrlimo sve i svakoga, da obnovimo i popravimo uništena mjesta, da udahnemo život u mrtve dijelove društva, da postanemo krv i život i tako zaplovimo kroz vene bića i egzistencije, na temelju čega ćemo početi osjećati ogromno zadovoljstvo postojanja. Sa svim tim što takve osobe posjeduju, one su ljudi od Boga i kao Njegovi nasljednici uvijek su u kontaktu sa stvorenim svijetom, sa svim živim bićima. Sva njihova djelovanja i stavovi su kontrolirani i nadgledani (od strane Boga). Sve što rade, rade kao da je prezentirano za Njegovu inspekciju; oni osjećaju ono što On osjeća, oni vide Njegovim pogledom, oni izvode svoj način govora iz Njegove Objave; oni su, pred Njegovom voljom, poput mrtvaca u rukama gassal-a (onoga koji kupa umrlog čovjeka pred dženazu – op. prev.); njihov najveći izvor moći je njihova svijest o vlastitim slabostima, nesposobnosti i siromaštvu pred Njim, njihovim Stvoriteljem, i oni se uvijek trude da sa svoje strane učine sve što mogu, ali da ne čine greške - kako bi na najbolji način upotrijebili ovo neiscrpno blago.

Gülenovi nasljednici Zemlje, jasno, nisu osvajači u ime Boga ili islama. Oni nisu džihadisti koji vode rat protiv nevjernika. Umjesto toga, oni su ljudi nevjerovatne vrline, dobrote i ljubavi koji sebe u potpunosti predaju najvišim idealima i teže da stvore svijet u kome će svi ljudi imati mogućnosti da aktualiziraju svoj potpuni ljudski potencijal u svakom domenu života, od najsvjetovnijeg do onog najtranscendentnijeg. Štaviše, to je svijet u kome članovi zajednice sami sebi osiguravaju inspirativan primjer toga potpuno aktualiziranog humaniteta.

Ovi ljudi ideala su centralni u svakom korisnom, dobrom i istrajnom društvu. Bez njih, bez oba ta ideala i bez ljudi koji ih otjelovljuju, društveno naslijeđe je, u najboljem slučaju, bezglasno, nijemo, a dobro koje se čini da je postignuto – prolazno je i kratkotrajno. Gülen kaže:

Ako su službenici koji vode dobru i vrlu državu odabrani na temelju njihove plemenitosti u duši, ideala i osjećaja, država će biti dobra i jaka. Vlada koju vode službenici kojima nedostaju ove visoke osobine je i dalje vlada, ali nije ni dobra niti će ona trajati. Prije ili kasnije, loša ponašanja službenika će se pojaviti kao crne tačke na licu države i u očima ljudi će ocrniti tu državu.

Dominacija moći je prolazna, dok je dominacija istine i pravde vječna. Iako one ne postoje danas, one će biti na tronu u veoma bliskoj budućnosti, i zato bi iskreni političari sebe trebali staviti naspram ove činjenice, a svoju politiku uskladiti sa istinom i pravdom.

Gülen, kao i njegovi partneri u dijalogu, insistiraju na tome da dobro društva direktno zavisi od dobrote onih koji ga vode; više od toga, vođe i članovi zajednice koji otjelovljuju ove crte žrtvuju sve svoje lične ambicije za dobro svih. Oni daju sebe u cijelosti u službu čovječanstva nikad ne prestavši razmišljati o budućnosti. Oni sebe utemeljuju na vječnim duhovnim vrijednostima, i oni procjenjuju zasluge svih naučnih i tehnoloških napredaka u perspektivi prema ovim vječnim vrijednostima. Gülen kaže o njima:

Oni će u potpunosti biti ljubitelji istine i dostojni povjerenja i, u podršci istini u svemu, uvijek spremni da ostave svoje familije i domove kad je to neophodno. Nemajući nikakve veze sa svjetovnim stvarima, udobnostima ili luksuzom, oni će koristiti svoj od Boga dati talent da čine dobro čovječanstvu i da posiju sjeme sreće za budućnost. Zatim, konstantno tražeći pomoć i uspjeh od Boga, oni će dati sve od sebe da bi zaštitili ovo sjeme od ozljede, baš kao što čini kvočka kad štiti svoj nasad. Njihov cijeli život će biti posvećen ovom putu istine... Ovi novi ljudi će ujediniti duboku duhovnost, raznolika saznanja, glas savjesti, naučni temperament i mudri aktivizam. Nikad zadovoljni onim što znaju, oni će konstantno povećavati znanje o sebi, prirodi i Bogu.

Gülen ovdje opisuje idealne ljude kao one koji bježe od stalnih iskušenja koje je Sokrat naveo u Državi, naime, iskušenja od vezivanja za svjetovna zadovoljstva, bogatstvo i privatni komfor. Gülenovi idealni ljudi, kao i Sokratovi stražari, ne podliježu takvim iskušenjima jer je njihova priroda tako konstruisana da ona uvijek teži ka vječnim zadovoljstvima i istinama, na račun trenutačnih. Također, kao Sokrat i stražari, ti idealni ljudi nikada nisu zadovoljni sobom i svojim znanjem; oni uvijek idu naprijed, uvijek u čežnji za novim visinama znanja, vrline, dobrote i istine. Za Gülena, samo kada tursko društvo, kao i sva društva, budu formirana od strane takvih pojedinaca ili kad ta društva budu pod njihovim utjecajem, ona će ljudsku civilizaciju usmjeriti prema životu, vitalnosti i zdravlju, a ne smrti i raspadu.

Nadalje, Gülenova vizija vladanja je ekspanzivna i ona funkcionira na posebno apolitičan način. Njegove propovijedi i učenja ne kompromitiraju, u sebi, sistem vladanja ili političku teoriju, kao što to čine Konfučijeva učenja i Platonove ideje u Državi. Gülen je muslimanski propovjednik i vjerski učenjak, a ne politički ili naučni aktivist. On ne poziva svoje slušaoce da se kandidiraju za određene političke pozicije ili da preuzmu komandu u vladi. On ne poziva na raspuštanje trenutnih sistema vladanja. Dok njegova vizija društva svakako uključuje idealne ljude koji drže autoritativne pozicije u vladi, on uglavnom ne govori u takvim specifičnim terminima. Umjesto toga, Gülen govori o vođama zajednice raspršenim u društvu kroz bezbrojne profesije. Ljudi ideala će oblikovati društvo kada se u potpunosti budu predali svojim respektabilnim naporima kao naučnici, učitelji, ljudi iz biznisa, vojni službenici, roditelji, javni radnici, fizički radnici i sl. Oni su nešto više od masovnog, narodnog pokreta; oni, u demokratskoj proceduri, biraju one koji otjelovljuju vrle ideale da bi služili državi i vodili je. Krajnji je rezultat, međutim, isti i za Konfučija i za Platona i za Gülena: postojanje stabilnog, dobrog društva koje, kao takvo, postoji za svoje građane jer je vođeno od strane ljudi koji u sebi aktualiziraju najviše moguće ljudske ideale vrline i dobrote.

Stoga, sva tri učesnika našeg dijaloga, od unutarnjih njihovih raličitih pogleda i historijskih perioda, kristalizirali su za nas centralne odlike koje su potrebne da bi se živio dobar ljudski život i na individualnom i na kolektivnom nivou. Ta centralna odlika je vrlina, i intelektualna i moralna. Ljudi će živjeti najpotpuniji, a samim tim i najsretniji ljudski život kada podese svoja gledišta prema razvijanju njih samih u ljude intelektualne i moralne vrline. Povrh toga, društvo kao cjelina postiže svoj najviši i najproduktivniji razvoj kad je vođeno od strane onih pojedinaca koji posjeduju najviše moralne i intelektualne vrline, koji su u najboljoj mogućnosti da sagledaju dobro za sve, umjesto samo za nekolicinu privilegovanih ili za njih same. Ovi vrli ljudi će voditi društvo tako da svi njegovi članovi imaju dovoljno mogućnosti da razviju sami sebe do najpotpunijih kapaciteta koji su mogući za čovjeka.

Sada se postavlja pitanje: Odakle dolaze ovi ljudi vrline? Gdje da pronađemo ove ljude čvrstoga karaktera i vođe koji će voditi našu socijalnu i kolektivnu egzistenciju prema dobru, istini i pravdi? Da li ovi ljudi dolaze do nas s neba, potpuno formirani i spremni da vladaju? Da li su oni božanska bića među nama? Ne, ovi ljudi su u potpunosti ljudi, a ne božanska bića; rodili su ih ljudski majka i otac, i bili su odgajani i obrazovani da bi bili uzori za vrline koje su društvu potrebne da bi ono opstalo. Sva tri naša učesnika u dijalogu složili su se da je obrazovanje sredstvo pomoću koga mi kao društvo ljudi stvaramo među sobom ove vrle pojedince. Zbog toga se njihovim respektabilnim teorijama o obrazovanju bavimo u slijedećem poglavlju.

Tweet

Whatsapp