Dostavljanje Objave (Teblig)
Treće svojstvo pejgambera je dostavljanje Objave. Ako želite, ovo možete nazvati i objašnjenjem islamskih načela ili upućivanje na dobro a odvraćanje od zla (emr-i bi’l-ma’rûf ve nehj-i ‘ani’l-munker). Rezultat se neće promijeniti, kako god da ga nazovete, objasnit ćete ovo uzvišeno svojstvo poslanstva.
Dostavljanje Objave je svrha slanja svakoga pejgambera. Da nema dostavljanja Objave, slanje svih vjerovjesnika bilo bi besmisleno i nepotrebno. Allah, dželle šânuhu, Svoju počast i dar prema ljudima je oživio slanjem vjerovjesnika i tako je Svoju milost i samilost izrazio putem njihovih života. Prelazak toga na druge ljude moguć je samo putem dostavljanja.
Isto kao što nam Allah, dželle šânuhu, pokazuje jedan dio Svoje milosti svakog dana tako što na nebesima okači Sunce da visi i da nam se smješi..., tako to Sunce za one koji treba da se zagriju biva peć, za ono što treba da se ispeče biva pržionica, a za raznobojne lijepe biljke ono obavlja dužnost jedne četkice za bojenje. Tako su i veliki vjerovjesnici poput Sunca koje nam prikazuje milost i samilost Uzvišenog Allaha. Oni svi, a naročito hazreti Muhammed Mustafâ, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, za koga se kaže „A tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.“ (El-Enbijâ, 21/107), među ljudima su predstavnici Allahove, dželle šânuhu, milosti i samilosti. Znači, da On nije došao kao vjerovjesnik i da nije obnovio misiju prijašnjih vjerovjesnika, mi ne bismo nimalo, ama baš nimalo imali udjela u Allahovoj, dželle šânuhu, milosti jer bismo tada ostali u lutanju i zaprepašćenosti, bez ikoga, u pustinji neznanja, nevjerništva i zablude.
I dok se čovječanstvo davilo u jednoj takvoj divljini, osjetilo je zrak koji život daje iz daha našeg Pejgambera, a odatle dah i ostalih vjerovjesnika. Kada je osjetilo taj dah, samo sebe je odjednom pronašlo u džennetskoj bašči sa hiljadu i jednim cvijetom. Da nije bilo toga, poludjelo bi i umrlo od divljine i samoće.
Da, šta smo mi? Odakle dolazimo i kuda idemo? Ova teška pitanja bi nam redovno probijala mozak poput bušilice. Pored toga što bi nam probijala mozak, mi opet ne bismo našli odgovor i bili bismo prinuđeni da cijeli život bolujemo od toga. Naročito kada se sjetimo truhlih kostiju u mezaru. Kada ih zamislimo, preplašimo se i obuzme nas crni strah. Pored toga, misao da ćemo nestati i strah da se svakog trenutka približavamo nestanku trovali bi nam život.
Pejgamberi su došli i objasnili nam svrhu postojanja i istinu o smrti. Tako smo shvatili da nam je život vezan za jedan cilj i da naš odlazak s ovog svijeta ima svoju mudrost. Smrt nije nestanak i ništavilo, već je to promjena mjesta i oslobođenje od dužnosti. S druge strane, mezar – to su vrata otvorena ka drugom svijetu i “sala za čekanje”. Kada smo čuli ova objašnjenja od pejgambera, straha je u nama nestalo i naša srca su ih prihvatila. Sve sumnje i strahovi koji su nam napunili srca i glave izbrisaše se i na njihovo mjesto dođoše prijateljstvo i radost.
Nama su pejgamberi donijeli ove i ovima slične poruke. I dostavljanje ovih poruka je svrha njihovog slanja. Mi treba dostavljanje islamskih načela da shvatimo i izvršavamo kao jednu istinu i obavezu. Pejgamberi ovu dužnost obavljaju kao svoj cilj i potpuno svjesni njene mudrosti. Oni govore:
“U našem dolasku na ovaj svijet mi nemamo drugog cilja. Allah nas je poslao ljudima da im osvijetlimo sve strane, lijevo-desno, ispred-iza ili ispod-iznad, naspram tmine da ne bi zalutali sa svijetlog puta kojim se kreću, tako da šejtan ne nađe prilaza njima ni sa jedne strane da bi ušao u njihovu dušu i da oni ne stanu na ovom dugom putovanju.”
Da, opet vam ponavljam: Mi dostavljanje islamskih načela izvršavamo kao jednu dužnost, a oni, vjerovjesnici, kao svrhu njihovog stvaranja.
- Napravljeno na .