Metoda u dostavljanju objave (teblîgu)

Rekli smo da pejgamber misli samo na svoju dužnost. Da, na ovaj svijet su došli i sa njega otišli mnogi vjerovjesnici kojima i pored toga što su se cijelog života borili i pozivali u vjeru, nije povjerovao čak nijedan čovjek.^[1] Međutim, oni su uvijek bili mirni zato što su svoje dužnosti obavljali onako kako treba. Ni u jednom trenutku njihovog života ne nalaze se pitanja u kojima bi bila skrivena primjedba. Kod njih ne postoje pitanja:

Zašto nisam mogao da im činim usluge? Zašto mi niko nije povjerovao? Zašto je ovaj posao ispao bez rezultata? Zašto se ovi problemi javljaju jedan za drugim?

Da, svaki vjerovjesnik razmišlja samo kako će izvršiti svoju dužnost. Zbog toga u obzir uzimaju sve uvjete i tako odrađuju svoju dužnost. Natjerati nekoga da prihvati njegov poziv nije sastavni dio njegove dužnosti. Na tom polju odluka pripada Allahovoj, dželle šânuhu, volji. Obraćajući se Allahovome Poslaniku, u jednom âjetu se kaže:

Ti, doista, ne možeš uputiti na Pravi Put onoga koga ti želiš da uputiš – Allah ukazuje na Pravi Put onome kome hoće... (El-Kasas, 28/56)

Zbog toga, poruka vjerovjesnika ima svoju specifičnost. Kad je niko ne bi prihvatio, da niko ne obrati na nju pažnju i da je neko potcijeni – vjerovjesnik će, bez klonulosti, sumnje i panike, nastaviti da obavlja svoju dužnost ne kritikujući i ne okrivljavajući druge. Baš zbog toga, nijedan vjerovjesnik ni koliko trun lijenosti nije pokazao naspram tolikih raznovrsnih uvreda i zlostavljanja.

Ovaj oblik dostavljanja Objave je svojstvo koje pripada samo vjerovjesnicima. Jedan ovakav potpuni izgled dostavljanja vjerskih načela nemoguće je vidjeti kod ljudi koji nisu vjerovjesnici. Kod drugih ljudi u ovakvim slučajevima mnogo puta primijetit ćete ljutnju i uvrijeđenost. Koliko god da su sazreli u tome, opet se ne mogu spasiti od želje za rezultatima, a kada ne vide rezultate, ljute se i postaju mrzovoljni. Samo vjerovjesnici ne znaju da se naljute i rasrde, – to je svojstvo koje njima pripada.

Pogledajte, pored tolikih ružnih događaja na Uhudu koji su ga zadesili, Allahov Poslanik se nije naljutio niti se rasrdio. Polomljen mu je zub, a halke od štita sa glave su se zabole u njegovo lice toliko da je Ebû Ubejde, radijallâhu ‘anh, ostao bez zuba vadeći te halke iz lica Allahovoga Poslanika.^[2]

Pored svega toga Prvak svih stvorenja na oba svijeta sav u krvi, samo je kazao slijedeće:

“Gospodaru moj, uputi na Pravi Put moj narod, jer oni ne znaju.”^[3]

(Ne znaju, jer kada bi znali da sam ja pejgamber, ne bi mi ovo činili.) Doista, kasnije, kada ga spoznaju, oni će svoje duše pokloniti Allahovome Poslaniku. Ovi i njima slični događaji pokazuju nam ogromnu širokogrudnost Allahovoga Poslanika i koliko je on bio velikodušan. On i drugi vjerovjesnici bili su “bez ruku za one koji ih udaraju i bez jezika za one koji ih vrijeđaju”. Čak i glave da su im u ranama, i zubi da su im polomljeni, iz njihovih usta se nije moglo čuti “âh” u smislu žaljenja.

I da gorim poput peći, drugome to neću reći!
Ne bacaj me u vatru, o, strijelo, dušu mi mučeći!

Hazreti Nûh, ‘alejhi’s-selâm, obratio se svome narodu, kako nam prenosi Kur’ân-i kerîm, ovako:

O, narode moj, – govorio je on – nisam ja ni u kakvoj zabludi, nego sam poslanik Gospodara svjetova. (El-A‘râf, 7/61)

Bez imalo sumnje, hazreti Nûh, ‘alejhi’s-selâm, ovako je govorio jer mu je narod pripisivao zabludu. Oni su se prema tom velikom vjerovjesniku ponašali nepristojno govoreći mu:

... Mi smatramo da si ti u pravoj zabludi. (El-A‘râf, 7/60)

Ni danas se ništa nije promijenilo. Sve ono što se govori i pripisuje vjernicima ima isto značenje. Ti si zalutao, ti želiš stare sisteme, ti si zaostao i živiš iza nas..., i još mnogo toga sličnoga!

U nastavku âjeta hazreti Nûh, ‘alejhi’s-selâm, obraća se svome narodu:

Poslanice Gospodara svoga vam dostavljam i svako dobro vam želim, ja od Allaha znam ono što ne znate vi. (El-A‘râf, 7/62)

Kaže im: Ja nisam u zabludi, a isto tako želim vas spasiti od zablude i stranputice. Jer ja sam vjerovjesnik i poslanik milosti kojeg vam je poslao Gospodar svih svjetova. Ja vam donosim poruke i osvjetljavam vam puteve jer – ja znam ono što vi ne znate.

Vijekovi koji su prošli nisu nimalo promijenili nevjernike. Ovog puta hazreti Hûd, ‘alejhi’s-selâm, obraća se svome narodu koji se udaljio od vjere:

O, narode moj, – govorio je on – nisam ja neznalica, nego sam Gospodara svjetova poslanik; dostavljam vam poslanice Gospodara svoga, i ja sam vam iskren savjetnik. (El-A‘râf, 7/67-68)

Ništa se nije promijenilo, ni pejgamberi, ni njihovi narodi. Ono što su im pripisivali i naturali njihovi narodi i njihovi odgovori tim narodima sastoji se od rečenica istog značenja, koje se razlikuju samo u riječ-dvije...

Nakon što smo spomenuli ostale pejgambere u okviru općih načela, ako želite, mogli bismo reći par riječi o Sultânu svih vjerovjenika.

Allah, dželle šânuhu, obraćajući se njemu, kaže:

O, ti, pokriveni! Ustani i opominji! I Gospodara svoga veličaj! (El-Muddessir, 74/1-3.)

O, ti, umotani! Probdij noć, osim malog dijela; – polovinu njezinu ili malo više od nje, i izgovaraj Kur’ân pažljivo. (El-Muzzemmil, 73/1-4)

Znači, nije vrijeme pokrivanja u ogrtače i spavanja, nego ustani i trči upomoć onima koji su ostali u tmini! Upozori ljude koji su u gomilama ostali u čuđenju i zbunjenosti i ukaži im na rezultate koje prouzrokuje krivi put i zabluda. I sa svom snagom uzvikuj veličinu svoga Velikoga Gospodara, toliko da se čak i nebesa potresu! Zemljom-nebom neka odjekuje tvoj glas! I ljudi i džini putem tvoga glasa još jednom čuju koliko je tvoj Gospodar veličanstven.

O, prijatelju koji si se u noći pokrio ogrtačem! Jedna velika dužnost kao što je poslanstvo očekuje te, ustani i ibâdet čini! Jer, ti se trebaš duhovno napuniti od Allaha, dželle šânuhu! Jer ima mnogo velikih djela koja trebaš činiti! Treba da preneseš ljudima sve ono što čuješ. Ovako težak zadatak ne možeš obaviti bez pomoći tvoga Gospodara! Tu snagu mogu ti dati samo tvoje klanjanje i tvoje molitve.

Da, isto kao i naš Vjerovjesnik, i svi drugi su obznanili da su došli radi dostavljanja Objave i poziva u vjeru, i to bez ikakvih ovosvjetskih očekivanja, bez težnje prema bilo čemu drugom i ne dajući mjesta u svojim srcima drugome. Oni su čovječanstvu dostavljali poruke tako što poglede nisu zaprljali niti su ih u nešto drugo usmjerili. Da nije bilo njihovih svijetlih poruka, svi ljudi bi ostali u tmini i ne bi se razlikovali od životinja.

Poslanstvo vjerovjesnika toliko je vezano za sudbinu čovječanstva da, ukoliko u jednu oblast nije poslan pejgamber, ti ljudi nisu bili odgovorni za ono što su radili, ali ako im je došao pejgamber i ako mu nisu bili pokorni, bez sumnje će biti pitani. Allahova, dželle šânuhu, naredba glasi:

...A Mi nijedan narod nismo kaznili dok poslanika nismo poslali! (El-Isrâ, 17/15)

Na drugome mjestu se kaže:

A Gospodar tvoj nikad nije naselja uništavao dok u njihov glavni grad poslanika ne bi poslao, koji im je dokaze Naše kazivao. I Mi smo samo onda naselja uništavali kad su stanovnici njihovi nasilnici bili. (El-Kasas, 28/59)

Znači, Allah, dželle šânuhu, najprije je slao pejgambere. Nakon što bi pejgamber izvršio svoju dužnost i nakon što bi upozorio, ako bi opet negirali Allaha, dželle šânuhu, On ih je kažnjavao. U svakom periodu bilo je tako, na taj način. Ako će Uzvišeni Allah danas nekoga kazniti, to će biti na osnovu činjenice da li su vjernici u potpunosti obavili svoju dužnost poziva u vjeru ili nisu. Ako im je došao poziv i ako i dalje nastoje da se opiru, onda su oni ti koji zaslužuju kaznu!

Zbog toga svaki vjerovjesnik ukazuje i poziva u islâm bez imalo umora, dosade i straha koristeći sve vrste metoda. Jezikom Kur’ân-i kerîma, Nûh, ‘alejhi’s-selâm, kaže:

(On reče:) Gospodaru moj, ja sam narod svoj i noću i danju, doista, pozivao, ali ga je pozivanje moje još više udaljilo! I kad god sam ih pozivao (da povjeruju i tako) da im oprostiš, prste su svoje u uši stavljali i haljinama svojim se pokrivali – bili su uporni i pretjerano oholi. Zatim, ja sam ih otvoreno pozivao, a onda sam im javno objavljivao i u povjerenju im šaputao, i govorio: Tražite od Gospodara svoga oprosta jer On, doista, mnogo prašta. (Nûh, 71/5-10)

Hazreti Nûh, ‘alejhi’s-selâm, kao da im se obraća: “Gospodaru moj, ja sam svoju skupinu pozivao dan-noć. Kucao sam im redovno na vrata i pozivao ih. Međutim, moj poziv je uvećao njihovo udaljavanje od mene. Bili su uporni da me ne slušaju. Da me ne bi slušali, nalazili su uvijek nove i različite načine. Ponekad su prste u uši stavljali i nisu me htjeli slušati. Ponekad su se haljinama svojim pokrivali da me ne bi vidjeli.”

a. Dostavljanje Objave bilo je u njegovoj prirodi

Dostavljanje Objave kod Prvaka svih stvorenja na oba svijeta bilo je sastavni dio njegovoga karaktera i prirode. On je bio uznemiren kada ne bi našao neku čistu dušu kojoj bi dostavio Objavu i pozvao je u vjeru, isto kao kada smo mi uznemireni u trenutku kada nemamo nešto pojesti ili popiti ili kada ne možemo da dišemo. I tada nije imao nikakvu volju za jelo. Ponekad bi danima postio.^[4] Ponekad bi jeo koliko da preživi. Kao da mu briga za pozivanje u vjeru nije dala apetita za jelo i piće. Kako meleci žive sa tesbîhom,^[5] tako je i hazreti Muhammed, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, živio sa teblîgom (dostavljanjem Objave). Onoga dana kada bi našao čistu dušu koja bi primila njegove poruke, bio bi radostan i bodar.

Kur’ân-i kerîm, govoreći o njegovom takvom stanju, kaže:

(O, Moj Poslaniče), zar ćeš ti sebe uništiti zato što ovi neće da postanu vjernici? (Eš-Šu‘arâ, 26/3)

U drugom âjetu Allah, dželle šânuhu, mu se obraća:

Pa zar ćeš ti za njima od tuge svisnuti ako oni u govor ovaj (Kur’ân) neće da povjeruju? (El-Kehf, 18/6)

Tako je, kada bi on primijetio crno čelo koje sedždu ne čini, ražalostio bi se, i kad god bi vidio čovjeka bez vjere, u njegovoj duši bi zavladala oluja tuge. To je, zapravo, i postojalo u njegovoj duši. Sa poslanstvom, taj osjećaj je još više ojačao i dobio veće dimenzije.

Pored toga što je pazio na svaku vjersku dužnost u detaljima, brižni čovjek ovog stoljeća^[6] je na pitanje svog učenika “Zašto se nisi oženio?” odgovorio: “Razmišljajući o ovolikim mukama i patnjama Muhammedova ummeta, nisam našao nimalo vremena da razmišljam o svojoj ženidbi!” Da, takva je situacija kod Vjerovjesnika i kod njegovih nasljednika! Mislim da svijet danas čeka ovakve brižne ljude.

Kad već govorimo o tome, želim ponovo navesti jedan primjer kojeg spominjem na više mjesta, jer ovaj primjer će u isto vrijeme dati nove dimenzije o ovoj temi. Jedan naš prijatelj čista čela, koji je radio u Njemačkoj kao ugostitelj, svojim muhammedanskim ponašanjem je utjecao na porodicu kod koje je stanovao. Uzvišeni Allah ga je učinio da bude uzrok njihovoj uputi na Pravi Put. Kada su, najprije muškarac, zatim žena i na kraju djeca, počeli disati isti zrak tj. kada su primili islâm, kuća se pretvorila u jedan dio džennetskih bašči.

Jednog dana muškarac iz ove kuće i naš prijatelj sjedili su jedan naspram drugog i razgovarali. U jednom trenutku ovaj čovjek u čijoj duši je uputa na Pravi Put izazvala nova osjećanja, obratio se našem prijatelju:

“Prijatelju, tebe mnogo volim, toliko da mi ponekad dođe da otvorim srce i da te u njega smjestim, jer ti si mi bio uzrok da krenem Pravim Putem. Meni i mojoj porodici si dao vječan život. Međutim, u isto vrijeme, ja sam ljut na tebe, toliko da mi ponekad dođe da te dohvatim za kragnu i da te pretučem. Ti ćeš me pitati: Zašto i zbog čega? Da ti kažem zbog čega! Prije nego si ti došao kod nas, umro mi je otac. On je bio mnogo zaslužniji od nas da primi islâm. Imao je prečistu dušu i uredan život. Da si došao prije njegove smrti, i njemu bi bio uzrok da primi islâm. Eto, zbog tog tvoga kašnjenja, ja sam dosta ljut na tebe.”

Ovaj ukor liči mi na jecaj cijele Evrope, pa čak i cijelog Svijeta. Ja se lično mnogo plašim da ću za to biti pitan. Jer, mislim da nisam tamošnjim ljudima dostavio islamske poruke, onako kako se to od nas očekivalo.

b. Požuda za teblîgom

Allahov Poslanik je u dostavljanju Objave bio veoma požudan i odlučan. Nije želio da ostane ijedan čovjek kome nije objasnio istinu i dokaze. Zbog toga je bez prestanka sa jednim ozbiljnim entuzijazmom razmišljao o tome i na pristojan način je pozivao u vjeru koga god bi sreo. Uzmimo kao primjer njegovo ponašanje u posljednjim minutama života njegovog amidže!

Pozivanje Ebû Tâliba

Ebû Tâlib je čovjek koji je više od četrdeset godina štitio Allahovoga Poslanika. Kada je naš Vjerovjesnik oglasio svoje poslanstvo, svi mekkanski mušrici su po prvi put uvidjeli da je Ebû Tâlib zid koji se ne može prijeći. Nije bilo moguće doći do Allahovoga Poslanika dok ne poraze i ne prijeđu preko njega.

Ebû Tâlib, koji je prihvatio sve poteškoće radi Allahovoga Poslanika i koji je, pored starosti i siromaštva, bio prinuđen da se bori protiv trogodišnje izolacije muslimana, našao se na smrtnoj postelji i izdisao je posljednje dahove svoga života. Kad kod bi našao priliku za to, Allahov Poslanik bi došao kod njega i odlučno tražio od njega da kaže: Lâ ilâhe illallâh (Nema drugog Boga osim Allaha). I govorio bi mu:

“Reci to da se zauzimam za tebe na drugom svijetu!”

Međutim, ljudi mračnih duša, koji su se u tom trenutku nalazili pored Ebû Tâliba, bili su prepreka njegovoj uputi na Pravi Put. Dok je davao posljednje znake života, kazao je: “U vjeri Abdulmuttaliba”. I na taj način je, Allah zna, propustio brod.

Allahov Poslanik nije mogao zaustaviti svoj plač i u tom velikom plaču je kazao:

“Tražit ću oprost za tebe sve dok mi to ne bude zabranjeno!”

Međutim, âjet koji je sišao malo vremena nakon toga uklonio je ovu muku koja je tekla iz njegove duše.^[7] On više nije mogao tražiti oprosta za Ebû Tâliba, jer u âjetu se kaže:

Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da mole oprosta za mnogobošce, makar im bili i rod najbliži, kad im je jasno da će oni stanovnici u Džehennemu biti. (Et-Tevbe, 9/113)

Koliko je imao želje da Ebû Tâlib primi islâm, najbolje je znao Ebû Bekr, radijallâhu ‘anh. Prilikom oslobođenja Mekke, Ebû Bekr, radijallâhu ‘anh, doveo je svoga starog oca Ebû Kuhâfu kod Prvaka svih stvorenja na oba svijeta, jer je povjerovao u Allahova Poslanika. Doveo ga je da se rukuje i dotakne mubârek ruku Allahovoga Poslanika i tako posvjedoči njegovo poslanstvo. Dok je ovaj starac, koji je izgubio vid, izjavljivao svoj imân, Ebû Bekr, radijallâhu ‘anh, povukao se u jedno ćoše i počeo jecajući da plače. Kada ga je Allahov Poslanik upitao zašto plače, “Drug iz pećine”^[8] mu je odgovorio: “Allahov Poslaniče, mnogo sam želio da mi otac krene Pravim Putem, i evo, Allah mu je podario uputu. Međutim, ja bih više volio da je Ebû Tâlib primio islâm nego moj otac – jer si ti to mnogo želio, ali – njemu uputa nije podarena. Toga sam se sjetio te sam zaplakao.”^[9]

Pozivanje Vahšîja

Allahov Poslanik, isto kako je želio da Allah podari uputu njegovom amidži Ebû Tâlibu, na isti način je žudio i molio za uputu Vahšîju, koji je usmrtio i učinio šehidom njegovog rođenog amidžu, Allahovog lava, hazreti Hamzu, radijallâhu ‘anh. Evo pravog lica tog događaja koga bilježi historija:^[10]

Allahov Poslanik je ubicu njegovog amidže Vahšîja pozvao na Pravi Put tako što je poslao čovjeka da mu odnese pismo u kome ga poziva da dođe kod njega i da prihvati istinsku vjeru, islâm. Međutim, Vahšî je napisao pismo i poslao ga po istom čovjeku Allahovome Poslaniku. U pismu se nalazio časni âjet:

I oni koji se mimo Allaha drugom bogu ne klanjaju, i koji one koje je Allah zabranio ne ubijaju, osim kad pravda zahtijeva, i koji ne bludniče; – a ko to radi, iskusiće kaznu, patnja će mu na onom svijetu udvostručena biti i vječno će u njoj ponižen ostati. (El-Furkân, 25/68-69)

Vahšî nije mogao a da ispod ovog âjeta ne napiše sljedeće: “Ti me pozivaš da primim islâm, a ja sam počinio sve ove grijehe koji se spominju u âjetu. Živio sam u nevjerništvu. Počinio sam blud, a pored toga sam i usmrtio svjetlo tvojih očiju – tvog amidžu. Da li se može oprostiti nekome poput mene pa da i ja primim islâm?”

Allahov Poslanik, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, poslao je i drugo pismo. Ovog puta u pismu je napisao âjet:

Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostit će manje grijehe od toga, kome On hoće. A onaj ko drugog smatra Allahu ravnim čini, izmišljajući laž, grijeh veliki. (En-Nisâ, 4/48)

Vahšî je ovog puta dostavio pismo Resûlullâhu u kome kaže da oprost spomenut u âjetu nije apsolutan, već je ostavljen Božijoj volji. Nakon toga je Pejgamber samilosti poslao treće pismo. U tom pismu se nalazio âjet:

Reci: “O, robovi Moji koji ste se prema sebi ogriješili, ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će, sigurno, sve grijehe oprostiti. On, doista, mnogo prašta i On je milostiv.” (Ez-Zumer, 39/53)

Vahšî je došao Allahovome Poslaniku tek nakon ovog trećeg pisma i dao mu prisegu. I on će se uvrstiti među ashâbe i tako se njegovo ime neće spominjati bez dodatka ra.^[11] Međutim, on je ubica hazreti Hamze, radijallâhu ‘anh. Nije bilo moguće da on ili bilo ko drugi to zaboravi. Vahšî, radijallâhu ‘anh, na Sudnjem danu neće biti pitan za ovaj grijeh jer toga dana kada je počinio ovaj zločin nije bio musliman, a prelaskom na islâm oprošteni su mu svi prijašnji grijesi.^[12] Zbog toga je bio sretan... Ali, čovjek koga je ubio bio je hazreti Hamza!..

To je onaj Hamza, radijallâhu ‘anh, od koga su bježali lavovi u pustinji, koji je, kao čovjek iz mitologije, došao i pao na koljena ispred Allahovoga Poslanika i primio islâm. Čak je bio počašćen da bude brat po mlijeku Prvaku svih stvorenja na oba svijeta, jer ih je svojim mlijekom hranila ista žena.^[13] Dok on nije primio islâm, muslimani su strahovali. Kada je Hamza, radijallâhu ‘anh, primio islâm, njihov glas potresao je Arapski poluotok. I dok se nalazio u periodu divljaštva, Vahšî je prolio krv Hamze, radijallâhu ‘anh. Na Uhudu je zario nesretno koplje u grudi hazreti Hamze, radijallâhu ‘anh. U svome životu Hamza, radijallâhu ‘anh, svemu osim Allaha rekao je لاَ (Lâ - Ne)! I kada se koplje zabolo u njega, opet je kleknuo u obliku لاَ (Lâ) i pao na zemlju poput jednog لاَ (Lâ). Malo kasnije, Allahov Poslanik će primijetiti njegovo tijelo, čiji su organi bili razbacani na dijelove, i stat će iznad njegove glave i plakati kao malo dijete. Šehidi se ne gasule, ali ipak je Allahov Poslanik oprao tijelo Hamze, radijallâhu ‘anh, i kao da je umjesto vode upotrijebio svoje suze,^[14] koje su dragocjenije od Kevser-vode... Da, Allahov Poslanik je nad njim prolio toliko mnogo suza, a evo sada počinilac tog zločina, Vahšî, pruža krvavu ruku Allahovome Poslaniku i prima islâm. Pogledajte shvatanje teblîga kod Allahovoga Poslanika da čak pruža ruku i Vahšîju i čestita mu prelazak na islâm! Zapravo, on je taj koji je uporno pozivao Vahšîja u islâm.

Nakon što je Vahšî povjerovao, Allahov Poslanik se sagnuo ka njemu i na uho mu tiho kazao:

“Koliko je moguće radi na tome da se mnogo ne susrećemo! Jer kad god te vidim, sjetit ću se Hamze i možda ti ne poklonim dovoljno pažnje i samilosti. Na taj način, ti bi se osjećao nesretnim, a ja ne bih u potpunosti izvršio svoju dužnost.”^[15]

Vahšî, kao i svaki drugi svjestan ashâb nije se suprotstavio toj želji i naređenju Allahovoga Poslanika. Uvijek je stajao dalje od Allahovoga Poslanika i radio na tome da ga ne vidi.^[16] Međutim, svaka minuta i svaka sekunda prošla mu je u očekivanju da će ga Allahov Poslanik drugi put pozvati k sebi. On je posmatrao Allahovoga Poslanika stojeći iza jednog stuba tražeći priliku da uhvati makar jedan njegov pogled. Samom sebi je govorio: “Da li će, možda”, jednog dana doći meni i kazati mi: “Odsad možeš da mi izlaziš pred oči”. Čekajući taj radosni dan, Vahšîju je, jednog dana, stigla bolna, teška i žalosna vijest: da je Allahov Poslanik preselio na Âhiret i da se rastavio od ashâba. Vahšî se potpuno zbunio zato što mu više nije ostala nijedna nada da će ga Allahov Poslanik pozvati k sebi.

Vahšîjevi dani nakon toga su prolazili samo u pronalaženju otkupa za svoj grijeh. Odjednom je izbio rat u Jemâmi. Odmah je ušao u redove Hâlidove vojske i uputio se ka ovome bojištu. Ovo je za njega bila prilika koju nije smio propustiti. Ubio je jednog od najvećih vitezova islâma i počinio grijeh. Koliko god da mu je taj grijeh oprošten, savjest je Vahšîju, zbog toga grijeha, gorjela poput džehennemske vatre. Sada se pred njim pojavila sjajna prilika: uništiti najvećeg neprijatelja islâma, Musejlemu.

Vahšî je uzeo skriveno zahrđalo koplje koje je izvadio iz Hamzinih grudi i uključio se u bitku na Jemâmi. Rat je trajao danima. Musejlemina vojska se borila na život i smrt. U jednom trenutku, kada je Musejlema počeo da bježi iz svoga utvrđenja, primijetio ga je ashâb, koji je stražario. Taj ashâb pozva Vahšîja: “Eno Allahova neprijatelja, odlazi!” Odmah nakon što je to čuo, Vahšî je uzeo svoje zahrđalo koplje, i isto kao što ga je godinama ranije zabo u grudi hazreti Hamze, ovog puta ga zabode u grudi Musejleme.^[17] Kada je vidio da ga je oborio i da je pao sa konja, Vahšî je pao na sedždu. Plačući, pun suza – kao da se obratio duši Allahovoga Poslanika riječima: “Mogu li sad da dođem k tebi, o, Allahov Poslaniče?”

Mi ne znamo šta mu je odgovorio Allahov Poslanik, ali, vjerovatno je i Allahov Poslanik bio duhovno prisutan na Jemâmi i molba Vahšîja, puna ovolikog preklinjanja, dotakla je i njegovo sažaljenje te je prigrlio Vahšîja da bi mu čestitao na ovom njegovom junaštvu i kazao mu:

“Odsad možeš da mi izlaziš pred oči.”

Ne znamo! Ovo je tema drugih dimenzija. Mi smo naveli ovaj događaj da bismo ilustrirali shvatanje teblîga kod Allahovoga Poslanika...

Odavde svakako vidimo kako Allahov Poslanik biva milost čak i za ubicu velikana – hazreti Hamze, koga je volio najmanje koliko svoga oca i za koga je brinuo najmanje kao za svoga rođenog brata. Da bi Vahšî primio islâm, pokušava na možda pedeset načina, i – jednog čovjeka kakav je Vahšî uvodi među ashâbe. Šta bi bilo da se ideja pozivanja u islâm nije objedinila sa njegovom prirodom, da se nije nastanila u nju i da nije postala dijelom njegove duše – da li bi bilo moguće da Allahov Poslanik uporno poziva u islâm čovjeka poput Vahšîja? Svakako da ne bi, jer je u njegovome moralu bila skrivena činjenica da je teblîg svojstvo vjerovjesnika. Zbog toga se on i nije mogao drugačije ponašati.

Pozivanje Ikrîme u islâm

Neprijateljstvo Ikrîme bilo je veće nego kod Vahšîja. On je bio neprijatelj lično i posebno islâmu, odnosno, njegovo neprijateljstvo je bilo potpuno svjesno. U kući iz koje potiče Ikrîme već su svi bili korjeniti neprijatelji islâma. Gazda kuće bio je Ebû Džehl. Njegov džehâlet (neznanje) prenio se na cijelu kuću, te je tako Ebû Džehlova kuća, zbog tmine okorjelog nevjerništva postala pakao. Ko god je primio islâm, u toj kući je zlostavljan i mučen na najteži način i nikada ne bi bio ostavljen na miru.

Ikrîme kao da se takmičio sa svojim ocem u neprijateljstvu prema islâmu.^[18] Učestvovao je već u svim lukavim potezima protiv islâma u kojima je učestvovao njegov otac. Nevjerništvo mu je oduzelo vid i učinilo ga slijepim. Kada je Mekka osvojena, on se i dalje opirao. Da, iako su mnogi osvajanjem Mekke odmah primili islâm i time ušli u krug svjetlosti, mržnja Ikrîmea prema islâmu i dalje je trajala. Zapravo, on je prilikom osvajanja Mekke izvadio mač i borio se protiv muslimana, a zatim pobjegao u Jemen...^[19]

Ikrîmeova supruga Ummu’l-Hakem bila mu je ujedno amidžina kćerka. Ova hrabra žena, samo da bi iskazala svoju vjernost prema njemu, otišla je do Jemena i ubijedila svoga muža da se vrati. Međutim, Ikrîme nije imao obraza da se pojavi pred Allahovim Poslanikom – jer nije ostalo nijedno neprijateljstvo a da ga on nije učinio Allahovome Poslaniku, niti je ostalo ijedno nasilje i poniženje koje mu nije nanio. Ako je trebao neko da pospe trnje putevima kojima je prolazio Allahov Poslanik, on je od svih bio prvi; ako je trebalo baciti prašinu na njegovu glavu, on je i u tome bio prvi. Međutim, Allahov Poslanik je uporno želio da Ikrîme krene Pravim Putem i njemu je posvetio istu pažnju koju je posvetio i Vahšîju.

Kada je Ikrîme ušao kod Prvaka svih stvorenja na oba svijeta, Allahov Poslanik mu se obratio riječima, koje odgovaraju Poslanikovoj veličini:

“Merhaba,^[20] o, putniče seobe!”

U islamskom značenju hidžra (seoba) se završila, ali Allahov Poslanik mu se ovako obratio ukazujući na njegov dolazak sa dalekog puta. Ova rečenica bila je dovoljna da se otopi sav led u srcu Ikrîmea. Uhvativši se za ruke Allahovoga Poslanika, zatražio je dovu od njega: “Uči dovu, Allahov Poslaniče, i traži oprosta za sva moja učinjena zla djela!” Allahov Poslanik je podigao ruke i proučio dovu za njega. Ikrîme se obradovao i izgubio u radosti: jer on uopće nije očekivao ovakvu pažnju prema njemu. Nije očekivao, jer je do toga trenutka upoređivao Allahovoga Poslanika sa ostalim ljudima i mislio da će se susresti sa onim što bi mu učinio svaki običan čovjek. Kada je vidio ovu ljubaznost, shvatio je da je pogriješio u svome razmišljanju. Onda je rekao: “Allahov Poslaniče, nakon ovoga, dajem ti riječ da ću potrošiti dvostruko više za islâm nego što sam potrošio od svog imetka u borbi protiv tebe i islâma...” I svoje obećanje je ispunio na Jermuku. Među onim što je dao tu, bio je i njegov život.^[21]

Ikrîme je učestvovao u bici na Jermuku zajedno sa svojom suprugom i djecom. U ovom boju on je ranjen i donijet u jedan šator. Dok je njegova supruga plakala pored njega, Ikrîme joj je rekao: “Ne plači! Dok ne vidim pobjedu, neću umrijeti!” Ovo je jedan njegov kerâmet. Nakon kratkog vremena njegov amidža Hišâm ušao je u šator i kazao: “Muštuluk, Allah nam je dao pobjedu!” Tada je Ikrîme rekao: “Podignite me na noge, jer je ovdje ušao Allahov Poslanik!” Zatim se obratio duši Allahovoga Poslanika i rekao: “O, Allahov Poslaniče! Da li sam izvršio obećanje koje sam ti dao? Da li sam se odužio?” I u posljednjem dahu svoga života proučio je âjet: “...Gospodaru moj, daj da umrem kao musliman i pridruži me onima koji su dobri!” (Jûsuf, 12/101) i predao svoju dušu Allahu.

Da, kod Allahovoga Poslanika je postojala jaka želja da ljudi krenu Pravim Putem. On je na polju dostavljanja Objave i poziva u islâm bio predstavnik nemogućeg. Pružao je ruku hiljadama, stotinama hiljada, i na hiljade, i na stotine hiljada je privukao u zonu svjetlosti. Privukao ih je toliko, ali opet nije znao da se zadovolji time jer je htio da se od njegove ogromne milosti svi okoriste. On je pružao ruku samilosti čak i okorjelim neprijateljima i na taj način pokazao kako je svojstvo teblîga kod pejgambera nedostižan horizont. Koliko god da se trči za njima, nije ih moguće nikako preteći ni u čemu, pa ni u tome!

c. Briga o teblîgu nije im dala da spavaju

Tokom cijelog života Allahov Poslanik se nije naspavao kako treba zato što je bio opsjednut brigom cijelog čovječanstva. Riječi “u svome životu nije zatvorio oči i mirno se naspavao” tačne su ukoliko se pripišu samo Prvaku svih stvorenja na oba svijeta, jer je njegov život u potpunosti protekao u teblîgu - pozivanju i dostavljanju Istine.

U prvim godinama mekkanskog perioda išao je od pijace do pijace, od ulice do ulice, i gdje god bi vidio da se osniva neki trg, Allahov Poslanik bi tamo neizostavno otišao i one koji su se tamo nalazili pozivao u Istinsku Vjeru. Zbog toga je bio prinuđen da podnese bezbroj uvreda i omalovažavanja. Po glavi su mu bacali kamenje i prašinu, ali se on nijednom nije na to osvrnuo i spotakao, već je išao ka svome cilju. U njegovo lice, u koje se meleci nisu mogli usuditi da gledaju, mekkanski mušrici su čak pljuvali. Čak je Sunce zbog svoje toplote, da ne bi nanijelo štetu njegovom tenu, ponekad na svoje lice stavljalo peču u vidu oblaka, a oni su u to prelijepo lice zbog čijeg smo hurmeta stvoreni slali najgrublje uvrede...

Kada je objavljen âjet: “I opominji rodbinu svoju najbližu.” (Eš-Šu‘arâ, 26/214), on je odmah sakupio sebi bliske porodice i plemena, a zatim im se obratio:

“Uzvišeni Allah mi naređuje da opominjem najbližu rodbinu. Vi ste mi najbliža rodbina. Međutim, dok ne kažete Lâ ilâhe illâllah, ja vam kod Allaha ne mogu ništa pomoći! Ali, ako izgovorite ovu rečenicu, na Âhiretu vam mogu biti svjedok.”

On im se ovako obratio, ali oni koji su se tu nalazili bili su poput zidova i Allahovome Poslaniku nisu odgovorili nijednom rečenicom. Samo je progovorio (kamo sreće da nije), njegov rođeni amidža Ebû Leheb: “Propao ti ostatak dana! Zar si nas zbog ovoga zvao?” nakon čega su se svi razišli i otišli.^[22]

Sav imetak hazreti Hatîdže otišao je u zijafetima (gozbama) koje je spremala za prvake Mekke. Allahov Poslanik ih je pozivao kući, hranio, pojio i u međuvremenu bez prestanka se trudio pitajući se da li bi im mogao bilo šta objasniti. Međutim, iz nekog razloga nikako nije bilo uspjeha.

Jedno od takvih sijela opisuje hazreti Alija, radijallâhu ‘anh: “Jednom prilikom Allahov Poslanik je pozvao velikane Mekke u svoju kuću. Jelo se. U jednom trenutku Allahov Poslanik je počeo pričati. Kazao je da je istinski poslanik i da oni kao najbliža rodbina njemu trebaju pomoći. Na kraju je dodao:

‘Zar mi neće niko od vas pomoći u ovome poslu?’

Ja sam tada bio dječak blijeda lica i mršava tijela, a imao sam tek sedam godina. U ruci sam držao testiju i služio sam vodu. Kada niko nije odgovorio na riječi Allahovoga Poslanika, ja nisam mogao izdržati. Spustio sam testiju i kazao: ‘Ja ću ti pomoći, o, Allahov Poslaniče!’ Allahov Poslanik je svoj prijedlog tri puta ponovio, i u sva tri slučaja niko osim mene nije odgovarao.”^[23]

Na ovaj način je Allahov Poslanik godinama, ne znajući za umor i dosadu, nastavio pozivati u islâm. Njegovi bližnji nimalo nisu htjeli da ga slušaju, baš nimalo. Tada je on počeo tražiti one iz daljne rodbine koji će ga slušati. Međutim, ni među njima nije bilo lahko, kao što se misli, pronaći čovjeka sa srcem. U Tâifu su ga kamenovali i ismijavali ga.^[24] Iz većine šatora razapetih na trgovima u koje je ušao bio je istjeran,^[25] ali, suprotno tome, ta njegova ozbiljna želja kao da ga je vodila ka svijetu iznenađenja, te je tako i bilo.

Sudbina ga odvodi na Akabu, gdje se susreće sa nekoliko čistih ljudi. Na prvom susretu na Akabi upoznao se sa šest ljudi. Oni su slijedeće godine došli na Akabu u skupini od dvanaest ljudi. Allahov Poslanik im je dostavio nekoliko islamskih principa. Ako će povjerovati u njegovo poslanstvo, trebali su prihvatiti uvjete koje im je on predočio... Oni su bez imalo nedoumica prihvatili prijedloge Allahovoga Poslanika. Prvak svih stvorenja na oba svijeta zajedno sa njima u Medinu je poslao Mus’aba ibn ‘Umejra, radijallâhu ‘anh. Nakon toga Mus’ab će ih podučavati vjeri. Sljedeće godine Mus’ab, radijallâhu ‘anh, je došao sa više od sedamdeset osoba. I oni su dali zakletvu Allahovome Poslaniku na poslušnost. Tada im je hazreti Abbâs predložio da prvo razmisle pa da donesu odluku, te im je do u detalje objasnio da njihovo prihvatanje ovih prijedloga znači izazvati i okrenuti cio svijet protiv sebe. Nijedan od njih nije odustao! Dali su riječ i prisegu da će čak i u najtežim uvjetima davati prednost Allahovome Poslaniku.^[26]

d. Ljubav prema teblîgu kod ashâba

Mus’ab je bio jedinac u najimućnijoj porodici u Mekki. Kada je primio islâm, imao je sedamnaest godina. Kada bi prolazio ulicama Mekke, mlade djevojke bi nagrnule na prozore i bacale mu mahrame. Poklanjao je veliku pažnju jelu i odijevanju. Međutim, nakon prelaska u islâm, porodica ga nije prihvatala. Kada je otišao u Medinu, na sebi je imao samo jedno odijelo, i ništa više. I nakon toga je tako živio. Čak, kada je pao kao šehid na Uhudu, sve svoje organe je dao na Allahovome Putu… Da, toga dana bio je isječen kao da je bio postavljen na panj da poslije toga nisu mogli da nađu čak ni ćefine da bi ga pokrili.^[27]

Ovaj slavni ashâb i učenik Allahovoga Poslanika, odmah nakon što je stigao u Medinu, počeo je pozivati u islâm. Kao da nije bilo vrata u Medini na koja nije pokucao. Imao je toliko iskrenu, istinoljubivu i požrtvovanu dušu da bi se oni koji bi čuli njegov govor u najkraće vrijeme udaljili od nevjerništva i ušli u krug islâma. Njegov dolazak je izazvao talasanje u Medini. Bio je poput izvora svjetlosti koji obasjava duše. Es’ad ibn Zurâre, radijallâhu ‘anh, bio mu je domaćin kuće. On, Es’ad ibn Zurâre, radijallâhu ‘anh, je čovjek koji je prije počasti Medini da u nju dođe Allahov Poslanik i prije nego što je džuma-namaz postala farz, okupio vjernike i klanjao im ovaj namaz kao imam.^[28]

Ko god ga je u Medini imalo poznavao, došao bi u njegovu kuću da sluša Mus’aba, radijallâhu ‘anh. Ljudi su dolazili puni mržnje, ali njihov povratak bio je drugačiji. I Sa’d ibn Mu’âz, radijallâhu ‘anh, jedan je od onih koji su se tako vratili. I on je jednog dana došao ljut i kazao da neće nikome u Medini dozvoliti da izaziva smutnju zato što je njemu dolazak Mus’aba, radijallâhu ‘anh, objašnjen kao smutnja. I on je sebi dao zadatak da uništi tu smutnju. Ušao je u kuću. Mus’ab, radijallâhu ‘anh, i u tom je trenutku nešto objašnjavao prisutnima glasom mehkim poput kadife. Sa’d se u početku počeo veoma grubo ponašati. Međutim, Mus’ab, radijallâhu ‘anh, dao mu je obećanje: “Prvo sjedni i poslušaj! Ako ti se ne bude svidjelo ono što ću ti kazati, bez imalo razmišljanja uzmi sablju i posijeci me! Kunem se da se neću protiviti!” Ove riječi su bile dovoljne Sa’du ibn Mu’âzu da se smiri. Nakon malo vremena ušao je preko praga na vrata koja će ga uzdići do stepena gdje će ga meleci ispratiti, i izgovorio je riječi Kelime-i tevhîda (Lâ ilâhe illallâh) iz dna duše.^[29]

Svakako, i Sa’d ibn Mu’âz je kleknuo na koljena ispred Mus’aba ibn ’Umejra, radijallâhu ‘anh, i primio islâm. U tadašnjoj Medini, prelazak Sa’da ibn Mu’âza, radijallâhu ‘anh, u islâm izazvao je tako veliku radost isto kao što se dogodilo sa prelaskom u islâm Omera, radijallâhu ‘anh, u Mekki. To je veliki događaj čiji se odjek za najkraće vrijeme pročuo u obližnjim plemenima i porodicama.

Kao što se vidi, isto kao što je Allahov Poslanik bez prekida i odmora radio na širenju Istine, tako su radili i njegovi iskreni učenici te su se razišli na sve strane svijeta i dužnost širenja Istine izvršili na najvišem nivou. Presvijetlo će izgledati ovaj svijet uz pomoć baklji koje nose ova svijetla srca. Zapravo, zar nije ista ideja i misao pokrenula Mus’aba ka Medini, Talhu ka Dûmetu’l-Džendelu i, u kasnijim godinama, Berâa i Hâlida ka Jemenu?

Ako neki ashâb ne bi bio ponekad uspješan u određenome mjestu, Allahov Poslanik bi im promijenio mjesto, i ta promjena bi pokazala pozitivan utjecaj. Naprimjer, Hâlid ibn Velîd, radijallâhu ‘anh, nije bio baš uspješan u Jemenu, gdje je poslan da poziva u islâm. Kasnije je Allahov Poslanik tamo poslao hazreti Aliju, radijallâhu ‘anh.

Berâ ibn Âzib, radijallâhu ‘anh, ovaj slučaj prenosi ovako:

“Danima smo boravili sa Hâlidom u Jemenu. Dok nije došao Alija, niko nam nije povjerovao i nije prešao u naše redove. Međutim, dolaskom Alije, sve se odjednom promijenilo. Ljudi su počeli u grupama primati islâm.”^[30]

Hazreti Alija, radijallâhu ‘anh, biva uspješan u Jemenu, jer je on dugo boravio pored Allahovoga Poslanika. Pored toga, on je putem hazreti Hasana i hazreti Husejna duhovni otac zlatne halke svih kutuba, Allahu bliskih robova, evlija i asfija, koji će se pojaviti do Sudnjega dana. Čak i danas se Istina predstavlja u okrilju njihovih krila. Eto, to je hazreti Alija, koji je osvojio cijeli Jemen riječima pred kojima se tope srca. Kada je osvojena Mekka, svi oni su došli i priključili se islâmu.^[31]

[1] V.: Buhârî, Rikâk, 50.; Muslim, Îmân, 374-375.
[2] Tajâlisî, Musned, str. 3.; Ibn Hišâm, es-Sîretu’n-nebevijje, 4/29.
[3] Kâdî Ijâd, eš-Šifâ, 1/105. Za slične predaje v.: Buhârî, Enbijâ, 54.; Muslim, Džihâd, 105.
[4] Buhârî, Savm, 20.; Muslim, Sijâm, 55-61.
[5] Slaveći Allaha, dželle šânuhu.
[6] Bediuzzamân Said Nursî.
[7] Buhârî, Dženâiz, 81.; Muslim, Îmân, 39-40.
[8] Zajedno su obavili Hidžru i tada proveli nekoliko dana u pećini Sevr krijući se od mušrika.
[9] Taberânî, el-Mu’džemu’l-kebîr, 9/40.; Ibn Hadžer, Isâbe, 7/237-240.
[10] Taberânî, el-Mu’džemu’l-kebîr, 11/197.
[11] Što znači kada se spomene njegovo ime onda se treba dodati rečenica radijallâhu ‘anh (Neka je Allah zadovoljan njime), koja se spominje nakon izgovora imena svakog ashâba.
[12] “Islâm briše sve prije njega počinjene grijehe.” Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 4/199.
[13] Buhârî, Šehâdet, 7.; Muslim, Rad’â, 11-14.; Ibn Hišâm, es-Sîretu’n-nebevijje, 4/45.
[14] Taberânî, el-Mu’džemu’l-kebîr, 3/142.; Hâkim, el-Mustedrek, 2/130, 3/218-219.
[15] Taberânî, el-Mu’džemu’l-evsat, 2/222.; Ibn Hišâm, es-Sîretu’n-nebevijje, 4/20.; Ibn Abdilberr, el-Istî’âb, 4/1565.
[16] Ibn Hišâm, es-Sîretu’n-nebevijje, 3/76-77.; Ibn Hadžer, Fethu’l-Bârî, 7/370.
[17] Ibn Abdilberr, el-Istî’âb, 4/1563-1564.; Zehebî, Sijeru a’lâmi’n-nubelâ, 1/1718.; Ibn Kesîr, el-Bidâje ve’n-nihâje, 6/268. i 325.
[18] Ibn Abdilberr, el-Istî’âb, 3/1082.; Ibn Hadžer, el-Isâbe, 4/538.
[19] Taberî, Târîhu’l-umem ve’l-mulûk, 2/159-160.
[20] Dobro došao!
[21] Hâkim, el-Mustedrek, 3/269-272.
[22] Buhârî, Tefsîr (111), 1; Muslim, Îmân, 348-356.; Ibn Sa’d, et-Tabakâtu’l-kubrâ, 1/74.
[23] Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 1/159.
[24] Ibn Sa’d, et-Tabakâtu’l-kubrâ, 1/211-212.; Ibn Hišâm, es-Sîretu’n-nebevijje, 2/266-267.
[25] Ibn Hišâm, es-Sîretu’n-nebevijje, 2/270.
[26] Ibn Hišâm, es-Sîretu’n-nebevijje, 2/276-292.
[27] Buhârî, Dženâiz, 28.; Muslim, Dženâiz, 44.
[28] Ebû Dâvûd, Salât, 209.; Ibn Mâdže, Ikâmetu’s-salâh, 78.
[29] Ibn Hišâm, es-Sîretu’n-nebevijje, 2/285.
[30] Taberî, Târîhu’l-umem ve’l-mulûk, 2/197.; Bejhekî, es-Sunenu’l-kubrâ, 2/369.
[31] Ibn Kesîr, el-Bidâje ve’n-nihâje, 5/120.

Tweet

Whatsapp