Nevidljive vijesti koje je kazao u vezi sa periodom svoga života
1. Prije svega, Buhârî, Muslim i sve ostale zbirke hadîsa prenose slijedeće:
Jednog dana Allahov Poslanik je izašao na minber. Pogled mu je bio na vidiku gajba i u napregnutom duhovnom stanju je prenosio svome džematu u buketima ono što će se dogoditi. U jednom trenutku je rekao:
“Pitajte me danas što god želite!”
Svi su pitali, a on je odgovarao. Baš u to vrijeme ustade jedan mladić i upita: “Ko je moj otac, Allahov Poslaniče?” Vjerovatno je, u najmanju ruku, čuo od nekoga da mu kleveće oca. Ovog mladića je uznemiravalo to što je kružila ružna priča da mu otac nije taj za koga on govori da jeste. Toga dana je naišao na priliku i upitao je Allahovoga Poslanika, čije su oči Allahovom, dželle šânuhu, dozvolom uvijek bile otvorene za gajb, ko mu je otac. Vjerovjesnik mu je odgovorio:
“Tvoj otac je Huzâfe.”
Mladiću je laknulo, jer je bio zadovoljan odgovorom. Poslije toga on će biti pripisivan svome pravom ocu kao sin i jasno će se zvati Abdullâh ibn Huzâfe es-Sehmî. Abdullâh je bio poznat i ugledan ashâb, ali, po mišljenju znamenitih ashâba, postavljanje ovih pitanja je uznemiravalo Allahovoga Poslanika.
U tom trenutku, kada su svi postavljali pitanja, ustao je jedan ashâb koji je dobro shvatio duhovno stanje Allahovoga Poslanika, a to je, naravno, bio veliki Omer, radijallâhu ‘anh, i kazao:
“Zadovoljni smo da nam je Gospodar Allah, da nam je vjera islâm i da nam je vjerovjesnik Muhammed, ‘alejhis’s-salâtu ve’s-selâm.”
Ovaj njegov čin pun značenja odškrinuo je prozore kroz koje su se pojavili povjetarci povjerenja koji teku kroz dušu Allahovoga Poslanika. Na taj način, izrazi napregnutosti prepustili su mjesto stanju običnosti.[1]
Ovaj događaj odigrao se u mesdžidu prepunom ashâba. Svi ashâbi su potvrđivali ono što je Allahov Poslanik kazao i kao da su svojom šutnjom izgovarali: “Sadakte – Istinu si rekao.”
2. Hadîs bilježi Muslim, a prenosilac hazreti Omer, radijallâhu ‘anh, kaže:
“Nalazili smo se na Bedru. Allahov Poslanik je odredio strategiju ratovanja i obišao mjesta gdje će se odigrati bitka. Jedno vrijeme, dok su mu oči gledale u pozadinu zavjese od gajba, kada je gledao vidike budućnosti, rukom je pokazao na neka mjesta govoreći:
‘Ovdje će poginuti Ebû Džehl, ovdje će poginuti Utbe, onamo će biti ubijen Šejbe, a tamo Velîd.’
Nabrojao je još nekoliko imena.”
Nakon bitke Omer, radijallâhu ‘anh, kune se i kaže: “Sve one koje je Allahov Poslanik spomenuo i pokazao njihovo mjesto pogibije - poslije bitke smo našli mrtve baš onamo gdje je on pokazao prije bitke.”[2]
Da, ovi ljudi koji nisu povjerovali svojim jezicima za vrijeme života Allahovome Poslaniku, sada su svjedočili njegovu istinitost svojim nečistim tijelima - jer se svaka njegova vijest obistinila bez greške, do u tančine.
3. U Ahmed ibn Hanbelovoj zbirci hadîsa, Musnedu, prenosi se slijedeći događaj:
Allahov Poslanik je jednog dana sjedio sa svojim drugovima u džamiji. Odjednom je kazao:
“Nakon kratkog vremena kroz ova vrata će ući čovjek čistog čela i lica. On je jedan od najboljih stanovnika Jemena. Na čelu mu se nalazi trag od ruke meleka koji ga je dotakao.”
Uskoro je došao jedan čovjek baš kao što je rekao Allahov Poslanik. Sjeo je na koljena kod njega i kazao da prima islâm. Ovaj čisti, lijepi i stasiti čovjek nije bio niko drugi do simbol edeba (lijepog ponašanja) Džerîr ibn Abdillâh el-Bedželî, radijallâhu ‘anh.[3]
4. Bejhekî u svome djelu Delâilu’n-nubuvve prenosi ovaj događaj:
Ebû Sufjân je primio islâm prilikom oslobođenja Mekke od mnogobožaca, ali mu imân nije još u potpunosti bio ušao u dušu. Dok je Allahov Poslanik tavafio Ka’bu, tuda se kretao i Ebû Sufjân. Jedno vrijeme prošlo mu je kroz glavu: “Kako bi bilo da ponovo sakupim vojsku i povedem je protiv muslimana?”
U jedno vrijeme Allahov Poslanik se primakao Ebû Sufjânu i tiho mu kazao na uho:
“Opet bismo te uništili!”
Ebû Sufjân je shvatio o čemu se radi. Imân koji mu se dotad kolebao u srcu odjednom se učvrstio. Na istome mjestu odjednom je skočio i uzviknuo: “Kajem se i tražim oprosta od Allaha!”[4]
Ko je obavijestio Allahovoga Poslanika o onome što je u jednom trenutku prošlo kroz glavu Ebû Sufjânu? Na ovaj način Ebû Sufjân je uvidio da je on Allahov Poslanik i da govori samo istinu.
5. Također se prenosi u vjerodostojnim zbirkama hadîsa slijedeći događaj:
Umejr ibn Vehb, radijallâhu ‘anh, među ashâbima je bio poznat kao Ruhbânu’l-islâm.[5] Međutim, u periodu džâhilijeta zvao se čovjek šejtan.[6] Sjedio je sa Safvanom ibn Umejjom, i dogovorili su se da Umejr ibn Vehb otiđe u Medinu i kaže da je došao da otkupi svoga sina koji je bio među zarobljenicima Bedra, a zapravo ubit će Allahovoga Poslanika mačem kojeg je namazao otrovom. Zauzvrat, Safvan je obećao da će uzeti na sebe njegove dugove i da će brinuti o njegovoj porodici ukoliko mu se nešto dogodi.
Umejr je naoštrio sablju i krenuo na put. Kada je stigao u Medinu, kazao je da je primio islâm i da želi da dá zakletvu Allahovome Poslaniku. Uzeli su ga i odveli u džamiju, ali ashâbi nisu imali nimalo povjerenja u Umejra. Zbog toga niko nije pristajao na to da ga ostavi samoga sa Allahovim Poslanikom. Svi su se poredali oko Allahovoga Poslanika tako što su napravili tvrđavu od kostiju i mesa, te su posmatrali Umejra. Kada je ušao u džamiju, Allahov Poslanik ga upita zašto je došao. Umejr je naveo nekoliko lažnih razloga, ali Allahov Poslanik nije povjerovao ni u što od toga. Na kraju je Prvak svih stvorenja na oba svijeta kazao:
“Kad nećeš ti da kažeš istinu, ja ću je kazati. Ti si razgovarao sa Safvanom na tom i tom mjestu i došao si da me ubiješ. Zauzvrat, Safvan ti je obećao toliko i toliko kamila.”
Umejr se začudio, kao da ga nešto udarilo u glavu. Odmah je dohvatio ruke Allahovoga Poslanika i primio islâm. Nakon toga toliko je radio na širenju islâma, da su se mnogi upoznali sa islâmom njegovim posredstvom.[7]
Od koga je Allahov Poslanik čuo razgovor između Umejra i Safvana? Kada je među njima bila tolika razdaljina, ko je taj koji mu je dostavio ovu vijest?
Onaj koji vjeruje i koji ne vjeruje neka čita ove događaje slog po slog, a mi prelazimo na drugo poglavlje.
[1] Buhârî, ‘Ilm, 28-29. i Mevâkîtu’s-salâh, 11.; Muslim, Fedâil, 134-138.
[2] Muslim, Džennet, 76.; Nesâî, Dženâiz, 117.
[3] Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 4/359-360., 364.
[4] Bejhekî, Delâilu’n-nubuvve, 5/102.; Ibn Kesîr, el-Bidâje ve’n-nihâje, 4/348.
[5] “Ruhbânu’l-islâm” znači “kaluđer islâma”.
[6] Ibn Hišâm, es-Sîretu’n-nebevijje, 3/212.; Ibn Esîr, Usdu’l-gâbe, 4/300.
[7] Taberânî, el-Mu’džemu’l-kebîr, 17/56-62.; Ibn Esîr, Usdu’l-gâbe, 4/300-301.
- Napravljeno na .