Njegova putovanja

Njegova Putovanja

1. Put u Siriju i svečenik Bahîra

Knjige o njegovom životopisu navode podatke da je on prvi put krenuo na putovanje sa Ebû Tâlibom kad je imao tek dvanaest godina. To putovanje bilo je prema Šamu.[1] Karavana je na jednome mjestu stala radi konačišta, a Allahov Poslanik je ostavljen da je čuva. Ostali su se povukli u jednu kuću radi odmora. Bahîra, koga neki pogrješno nazivaju Buhajrom, primijetio je nešto što mu je privuklo pažnju: iznad karavane je primijetio oblak koji se stalno kretao za njom. Kada bi ona stala, stao bi i oblak, a kada bi krenula, krenuo bi i oblak.

Zbog toga je Bahîra pozvao sve iz karavane na jelo. Svakoga je iznenadio ovaj njegov poziv, jer njega ranije nisu uopće zanimale karavane. Osim našeg Resûlullâha, svi su se odazvali ovom pozivu. Međutim, ovaj svećenik nije mogao da pronađe ono što je tražio. Tim povodom upitao je da li neko iz karavane nedostaje. Kada su mu odgovorili potvrdno, pozvao je i njega. Samo što ga je vidio, shvatio je o kome se radi. Upitao je Ebû Tâliba ko je on. Kada mu je odgovorio da mu je sin, Bahîra nije htio povjerovati, jer, prema njegovoj procjeni, on je taj i njegov otac trebalo bi da je umro prije njegova rođenja. Nakon što je Ebû Tâlib kazao da mu je amidža, Bahîra ga je povukao ustranu i predložio mu da odustanu od putovanja – zato što bi mu jevreji mogli zavidjeti. Prema licu ovog djeteta mogli bi zaključiti da je on posljednji vjerovjesnik i mogli bi mu nanijeti zlo zato što nije od njih. Zbog toga je rekao Ebû Tâlibu: “Odustani od ovog putovanja!” Ebû Tâlib ga je poslušao pa je ostalim putnicima iz karavane rekao neki drugi opravdani razlog i vratio se u Mekku.[2]

Bahîra je govorio istinu. Međutim, bilo je nešto što on nije znao, a to je da je on Resûlullâh, pod zaštitom Allaha, dželle šânuhu, i da će njega Allah, dželle šânuhu, čuvati do kraja njegova života, a tu činjenicu potvrđuje âjet:

A Allah će te od ljudi štititi! [3]

Da, njegov Gospodar mu je tako rekao, i ono što je rekao, obistinilo se.

2. Drugo putovanje za Siriju

Prvak oba svijeta, Resûlullâh, krenuo je na svoje drugo putovanje u svojoj dvadeset petoj godini. Ovog puta bio je na čelu karavane koju je poslala hazreti Hatîdža, radijallâhu ‘anhâ, s kojom se bio uortačio. I tokom ovog putovanja susreo se sa svećenikom Bahîrom. Svećenik je već jako ostario. Kada je vidio Resûlullâha, mnogo se obradovao, zato što je on samo čekao jedan takav dan. Allahovom Poslaniku je rekao:

“Ti ćeš biti vjerovjesnik! Ah, kamo sreće da mogu doživjeti dan kada ćeš ti objaviti svoje poslanstvo! Kamo sreće da mogu dočekati da ti nosim cipele i da ti budem na usluzi!”[4]

On nije dočekao te dane, međutim, to njegovo priznavanje Resûlullâha, na Sudnjem danu će mu biti od velike koristi.

3. Svi su njega očekivali

Njega nisu očekivali i radosne vijesti donosili samo dva-tri čovjeka, niti je taj broj bio ograničen na dvije osobe. Njih je bilo mnogo, a jedan od njih bio je i Zejd ibn Amr, otac poznatog ashâba, jednog od ‘Ašere-i mubeššera[5] Sa’îda ibn Zejda, radijallâhu ‘anh, amidže hazreti Omera, radijallâhu ‘anh, i jedan od hanîfa.[6] Ovaj čovjek je okrenuo leđa kipovima i hrabro govorio da oni niti mogu biti od koristi niti nanijeti nekome štetu. Bio je od onih koji su pet minuta prije izlaska svjetlosti zašli. I on je imao radosnih vijesti u vezi sa posljednjim vjerovjesnikom, a najvažnije su njegove riječi: “Ja znam jednu vjeru čija je pojava veoma blizu! Njena sjenka je iznad vaših glava! Međutim, ne znam da li ću ja dočekati te dane!”

Na Zejda je utjecao samo jedan “povjetarac Istine”, i njegova se svijest u potpunosti probudila naspram Istine. Vjerovao je u jednog Boga, dželle šânuhu, i isticao pokornost Njemu. Međutim, nije znao govoriti “Moj Allahu” za Allaha, dželle šânuhu, u Koga je vjerovao, a, također, ni kako će Mu ibâdet činiti.

Prenosi nam jedan od časnih ashâba, Âmir ibn Rebî’a: “Čuo sam Zejda ibn Amra kako jednog dana govori: ‘Ja očekujem jednog vjerovjesnika koji će doći iz poroda Ismâ’îla, ‘alejhi’s-selâm, i Abdulmuttaliba. Ne mislim da ću živjeti do njegove pojave, ali ja u njega vjerujem, potvrđujem ono što on donosi i priznajem da je on istiniti vjerovjesnik. Ako doživiš da ga vidiš, prenesi mu od mene selam. A sada da ti kažem sve o njegovom izgledu, da ne bi pogriješio.’ Ja sam mu kazao: ‘Izvoli, kaži mi!’ Nastavio je: ‘Srednjeg je rasta; niti je previsok, ni prenizak. Njegova kosa niti je ravna niti kovrdžava. Ime mu je Ahmed. Rođen će biti u Mekki. To je mjesto gdje će se on pojaviti kao vjerovjesnik. Međutim, njega će njegov narod, zbog toga što im se neće sviđati njegova vjera, prognati iz Mekke. On će se iseliti u Jesrib[7] i njegova vjera će se tamo proširiti. Nikako ne budi nemaran prema njemu! Ja sam prošao mnoga mjesta tražeći vjeru Ibrâhîma, ‘alejhi’s-selâm. Svi jevreji i kršćani sa kojima sam razgovarao kazali su mi da će onaj koga ja tražim uskoro doći, i kazali su mi sve isto kao što sam ja tebi kazao.’ Na kraju je rekao: ‘On je posljednji vjerovjesnik i poslije njega neće više biti vjerovjesnika.”’

Âmir ibn Rebî’a dalje kaže: “Došlo je vrijeme i ja sam postao musliman. Do u detalje sam ispričao Allahovome Poslaniku ono što sam čuo od Zejda. Kada sam mu prenio selam, on je prizvao Allahovu milost na njega, a zatim rekao:

“Ja vidim Zejda u Džennetu kako šeta, a haljine mu dodiruju tlo.”[8]

Vereka ibn Nevfel bio je kršćanski učenjak i rođak hazreti Hatîdže, radijallâhu anhâ. Kada je Allahov Poslanik primio prvu objavu, Hatîdža, radijallâhu anhâ, da bi saznala o čemu se radi, otišla je kod njega i dobila slijedeći odgovor: “O, Hatîdža! On je čovjek koji govori istinu. Ono što je vidio je ono što treba da vidi svaki vjerovjesnik na početku svoga poslanstva! Njemu je došao Nâmûs-i ekber (Džibrîl). On je došao i Mûsâu i Îsâu! Za kratko vrijeme on će biti vjerovjesnik. Ako budem dočekao te dane, i ja ću mu sigurno povjerovati i pomagat ću ga.”[9]

Abdullâh ibn Selâm bio je jevrejski učenjak. Da čujemo od njega kako je primio islâm: “Kada je Allahov Poslanik učinio hidžru u Medinu, kao i svi ostali, i ja sam otišao da ga vidim. Oko njega je bilo mnogo ljudi. Kada sam ušao kod njega, iz njegovih mubârek usta izlazile su riječi:

Efšu’s-selâme ve at’imu’t-ta’âme – “Širite selam i nahranite druge!”

Pogodila me ljepota njegovih riječi i dubina njegova lica. Odmah sam izgovorio riječi Šehâdeta i primio islâm – jer lice koje sam vidio mogao je imati samo neko ko je vjerovjesnik.”[10]

Abdullâh ibn Selâm je veoma važna ličnost. Kako navodi Ibn Hadžer, radijallâhu ‘anh, u svom djelu Isâbe, on vodi porijeklo od Jûsufa, ‘alejhi’s-selâm.[11] Njegovo svjedočanstvo Kur’ân hvali i daje kao dokaz o ovoj temi:

Reci: “Kažite vi meni šta će s vama biti ako je Kur’ân od Allaha, a vi u njega nećete da vjerujete, iako je jedan od sinova Isrâîlovih posvjedočio da je i on od Allaha, pa on povjerovao, a vi se uzoholili.” Allah, zaista, neće ukazati na Pravi Put narodu koji nasilje čini.[12]

Svjedok iz Benû Isrâîla (Izraelićana) koji se spominje u âjetu je Abdullâh ibn Selâm. Iako su neki komentatori Kur’âna govorili da je ova sûra objavljena u Mekki i da se zbog toga odnosi na Mûsâa, ‘alejhi’s-selâm,[13] ipak je jače mišljenje da je dotični âjet objavljen u Medini. Znači, pored toga što je sûra el-Ahkâf objavljena u Mekki, samo je ovaj âjet objavljen u Medini, a govori o Abdullâhu ibn Selâmu, radijallâhu ‘anh.[14]

4. Zbog čega nisu povjerovali?

Zapravo, svi jevreji i kršćani znali su i poznavali Allahovoga Poslanika, ali njihova mržnja i zavidnost prema njemu bile su prepreka njihovom vjerovanju. To poznavanje bilo je toliko jasno i sigurno da im je bilo dovoljno samo jednom da pogledaju Allahovoga Poslanika da bi povjerovali! Jer oni su Allahovoga Poslanika poznavali sa svim njegovim osobinama. Kur’ân-i kerîm o toj istinitoj činjenici govori na slijedeći način:

Oni kojima smo dali Knjigu znaju njega (Poslanika) kao što sinove svoje znaju, ali neki od njih doista svjesno Istinu prikrivaju.[15]

U âjetu se ne spominje ime Allahovoga Poslanika, ali riječju “njega” ukazuje se na to da pod ovom zamjenicom pripadnici ehl-i kitaba[16] u potpunosti shvataju da se radi o osobi čije se ime spominje u Indžîlu i Tevrâtu, a ta osoba je bez imalo sumnje Muhammed, sallallâhu ‘alejhi ve sellem. Poznavali su ga bolje od svoje rođene djece.

Omer, radijallâhu ‘anh, upitao je Abdullâha ibn Selâma, radijallâhu ‘anh: “Jesi li poznavao Allahovoga Poslanika bolje od svoje djece?”

Odgovorio mu je: ‘Da, poznavao sam ga bolje od svoje rođene djece!”

Omer, radijallâhu ‘anh, drugi put ga upita: “Kako?” On mu odgovori: “U vezi sa mojim djetetom mogu i da posumnjam da li je moje. Možda me žena prevarila? Međutim, da je Muhammed posljednji Allahov poslanik u to nemam ni trunke sumnje.”

Ovaj odgovor toliko se svidio Omeru, radijallâhu ‘anh, da je ustao i poljubio Abdullâha ibn Selâma, radijallâhu ‘anh, u čelo.[17]

a. Ljubomora i zavidnost

Da, oni su Allahovoga Poslanika veoma dobro poznavali. Međutim, jedno je vjerovanje, a drugo poznavanje. Poznavali su, ali nisu vjerovali. Prepreka im je bila njihova ljubomora i zavidnost.

A kada im Knjiga od Allaha dolazi, koja priznaje kao istinu Knjigu koju imaju oni (Tevrât) – a još ranije su pomoć protiv mnogobožaca molili – i kada im dolazi ono što im je poznato, oni u to neće da vjeruju, i neka zato stigne nevjernike Allahovo prokletstvo![18]

Ovim âjetom Allah, dželle šânuhu, objašnjava pravi uzrok njihovog nepriznavanja Allahovoga Poslanika. Cio problem je u tome što posljednji vjerovjesnik nije porijeklom bio jevrej. Da se Allahov Poslanik pojavio iz jevrejskog naroda, bez imalo sumnje, njihovo ponašanje bi bilo drugačije.

Zapravo, Abdullâh ibn Selâm, radijallâhu ‘anh, došao je kod Allahovoga Poslanika i predložio mu slijedeće: “Allahov Poslaniče, sakrij me na nekome mjestu i pozovi sve jevrejske učenjake, a zatim ih upitaj za mene i moga oca, kako nas znaju. Njihovi odgovori će sigurno biti pozitivni. Nakon toga ću ja izići pred njih sa mjesta gdje ću se sakriti i oglasit ću da sam primio islâm.” Allahov Poslanik je prihvatio ovaj prijedlog. U međuvremenu se Abdullâh ibn Selâm sakrio u jednom dijelu kuće. Jevrejski učenjaci kao pozvani zauzeše svoja mjesta. Resûlullâh ih upita:

“Kako znate Abdullâha ibn Selâma i njegova oca?”

Odgovorili su mu: “On i njegov otac su najučeniji i najčasniji među nama.” Allahov Poslanik ih je ponovo upitao:

“Ako bi on potvrdio ono sa čime dolazim, šta biste na to rekli?”

Oni rekoše: “To je nemoguće, takvo nešto se nikako ne može dogoditi!” Tačno u tom trenutku Abdullâh ibn Selâm, radijallâhu ‘anh, iziđe pred njih. Donio je Šehâdet i potvrdio da je njegovo poslanstvo istina. Zbunili su se i, povlačeći riječi koje su malo prije izgovorili, počeše vikati: “On je među nama najpokvareniji i sin je među nama najvećeg pokvarenjaka!” Nakon toga Allahov Poslanik ne dozvoli da se zadržavaju kod njega ovi licemjeri.[19]

Ovo jasno dokazuje da su jevreji znali da je on Allahov poslanik, da im to nije bilo nepoznato, i da ih je samo njihova tvrdoglavost odvraćala da to i priznaju.

Selmân el-Fârisî je sam po sebi dovoljan primjer za ovu temu. Najprije je bio medžûsija (vatropoklonik), ali uvijek je u sebi tragao za istinitom vjerom. Zatim je upoznao kršćane i zatvorio se u jednu crkvu. Kada je svećenik koga je slijedio bio na samrti, zatražio je od njega da mu predloži budućeg svećenika koji je povjerljiv i koga će slijediti. Na taj način boravio je kod mnogih svećenika. Na kraju, kada je zatražio isti savjet od jednog dobrog svećenika koji je živio svoje posljednje minute života, taj kršćanski učenjak ga je posavjetovao:

“Dijete moje, trenutno niko nije ostao koga bih ti mogao preporučiti! Međutim, vrijeme posljednjeg vjerovjesnika se približilo. On će doći u vjeri Ibrâhîmovoj i pojavit će se u mjestu gdje je Ibrâhîm učinio hidžru, ali će se odatle odseliti u drugo mjesto. On ima otvorene dokaze da je vjerovjesnik. Ako možeš da odeš, otiđi tamo! On ne prima sadaku. Prima poklone, i između njegovih ramena na leđima mu se nalazi pečat poslanstva, koji mu je dokaz.”

Ostalo ćemo saslušati od samog Selmâna el-Fârisîja:

“Da bih otišao u mjesto koje mi je kazao svećenik, potražio sam neku karavanu. Na kraju sam pronašao karavanu i platio im da me odvedu do toga mjesta. Pristali su. Međutim, kada smo stigli do mjesta Vâdi’l-kurâ, učinili su mi nasilje tako što su me prodali jednom jevreju kao slugu. Kada sam stigao do mjesta u kome je boravio taj jevrej, ugledao sam bašče hurmi i pomislio da je to mjesto o kome mi je govorio svećenik, i tu sam ostao. Uskoro je došao jedan jevrej iz plemena Benû Kurejza i kupio me od ovog čovjeka te me odveo sa sobom u Medinu. Tamo sam radio po baščama hurmi. Nisam čuo nikakvu vijest o Allahovome Poslaniku. Jednog dana dok sam bio na grani, sakupljajući hurme, moj vlasnik jevrej sjedio je ispod stabla. Malo zatim došao je jedan dječak koji je bio od njegovih amidžića. Na jedan ljutit način mu je rekao: Allahovo prokletstvo, sav narod hrli ka Kubbau. Jedan čovjek iz Mekke tvrdi da je Allahov poslanik i oni misle za njega da je poslanik! Od uzbuđenja sam počeo drhtati. Umalo nisam pao sa stabla na svoga vlasnika. Brzo sam sišao sa stabla i upitao ga: Šta kažeš? Šta kažeš? Kakva je ovo vijest? Kada je vidio moje uzbuđenje, vlasnik mi je opalio jedan oštar šamar. Rekao mi je: Šta te briga za ovo? Ti gledaj svoja posla! Ja sam odgovorio: Ništa, samo sam htio saznati o čemu se radi! Ponovo sam se vratio na stablo. Navečer sam pokupio sve što imam i otišao u Kubba. Allahov Poslanik je sjedio zajedno sa ashâbima. Rekao sam im da su siromašni ljudi i da ja tražim ljude kojima ću podijeliti sadaku. Ovo sam donio vama kao sadaku, izvolite i jedite! Allahov Poslanik je prisutnima rekao:

“Vi jedite!”

Sam ništa nije uzeo. U sebi sam pomislio: Ovo je prvi znak za koji mi je svećenik kazao. Sljedeći dan ponovo sam otišao i rekao im: Izvolite, jedite, ovo nije sadaka već poklon! Allahov Poslanik je svojim drugovima rekao:

“Izvolite jedite”,

a i sam je jeo. Onda sam rekao: I drugi znak je na svome mjestu.

Jedan od ashâba je preselio na Âhiret. Allahov Poslanik je prisustvovao dženazi i došao na mezarje Bâkiu’l-Gargad (u Medini). Prišao sam mu i nazvao selam. Zatim sam prešao iza njega i radio na tome da mu ugledam pečat poslanstva na leđima. Shvatio je moju namjeru. A ramena su mu bila otkrivena. I vidio sam mu pečat poslanstva (to je treći znak). Sve se dogodilo isto kao što je svećenik godinama prije rekao. Nisam se mogao suzdržati već sam se zaletio i počeo ljubiti pečat na leđima Allahovoga Poslanika. Allahov Poslanik me je zaustavio. Ja sam se povukao. Stao sam ispred njega i sve mu ispričao do u detalje. Mnogo se obradovao. Ono što sam mu ispričao želio je da čuju i ashâbi.”[20]

Da, oni koji su ostavili inat i zavidnost i gledali u njega, pronašli su ga i oduševili se njime. Između jučer i danas nema ni trunke razlike sa strane okolnosti. I danas na hiljade i stotine hiljada ljudi primjećuje istinu o njemu, slijedi ga i cijelom svijetu uzvikuje da je on posljednji vjerovjesnik. Ali, ima nešto što se ne razlikuje između jučer i danas, a to je da oni koji ne ostavljaju inat i samovolju ne priznaju njegovo poslanstvo iako znaju istinu.

b. Osjećaj rivalstva

Mugîre ibn Šu’be prenosi: “Sjedili smo zajedno sa Ebû Džehlom. Allahov Poslanik je došao i prenio nam neke riječi i pozvao nas u vjeru. Ebû Džehl je drsko kazao: ‘O, Muhammede, ako tražiš da ti neko svjedoči na drugom svijetu da si dostavio ono sa čime si zadužen, nimalo se ne umaraj, ja ću ti biti svjedok, ali me sada ne uznemiravaj!’ Allahov Poslanik se udaljio od nas. Ja sam upitao Ebû Džehla: ‘Da li mu zaista vjeruješ?’

‘Zaista, znam da je on vjerovjesnik! Međutim, od davnina između nas i sinova Hâšimovih postoji rivalstvo. Oni se hvale da je rifâde* i sikâje* u njihovim rukama, a sada kažu da je i pejgamber od njih, a ja to ne mogu podnijeti.”[21]

Kurejšije su se okupile i donijele odluku da pošalju ‘Utbea ibn Rebî’a Allahovome Poslaniku. ‘Utbe je trebao otići do njega i ubijediti ga da odustane od svoje misije. Ova osoba je bila u svoje vrijeme intelektualac, dobar poznavalac arapske književnosti i imućan čovjek. Stigao je kod Prvaka svih stvorenja na oba svijeta i počeo da se igra logičnim pitanjima, tako što ga upita: “O, Muhammede, jesi li bolji ti ili tvoj otac Abdullâh?” Resûlullâh nije odgovorio na ovo pitanje. Ne, jer je možda najljepši odgovor na takvo pitanje bila šutnja. ‘Utbe je nastavio: “Ako prihvataš da je on bolji od tebe, svakako znaj da se on klanjao kipovima koje ti sada omalovažavaš, ali ako kažeš da si ti bolji od njega, onda pričaj, da čujem tvoje mišljenje.”

Allahov Poslanik ga upita:

“Jesi li kazao što si htio?”

“Jesam”, reče ‘Utbe i ušuti. Prvak svih stvorenja na oba svijeta čučnu na koljena i poče učiti suru Fussilet od samog početka. Kada je stigao do trinaestog âjeta:

A ako glave okrenu, ti reci: Opominjem vas munjom onakvom kakva je pogodila ‘Âd i Semûd!

‘Utbe ne mogaše da izdrži. Drhtao je kao da je malaričan. Pružio je ruke ka blagoslovljenim usnama Allahovoga Poslanika. Nije imao više snage i reče: “Šuti, Muhammede, tako ti Allaha u kojeg vjeruješ.” Ustao je i otišao.

Velikani Mekke očekivali su rezultat. Ebû Džehlu se nimalo nije svidio način ‘Utbeovog dolaska. Prisutnima je rekao: “Ne vraća se kao što je otišao!” ‘Utbe je otišao pravo kući. Âjeti koje je slušao ošinuli su ga poput munje. Nakon malo vremena na njegova vrata dođe Ebû Džehl, čovjek koji je podučio šejtana. Strahovao je da ‘Utbe nije primio islâm i vjerovao je da treba odmah utjecati na ovaj događaj, a veoma dobro je znao slabu tačku ‘Utbea. Planirao je uzdrmati njegov ponos. Krenuo je u akciju i rekao mu:

“’Utbe, čuo sam da te Muhammed lijepo dočekao! Pripremio ti je doček, nahranio te i napojio, a ti nisi mogao da izdržiš pa si povjerovao u njega. U narodu se tako priča.” ‘Utbe se naljutio. Vene su mu nabreknule. “Vi znate da ja ne zavisim od njegove hrane! Među vama ja sam najimućniji. Ali me potreslo ono što sam čuo od Muhammeda! Jer ono što je učio nisu stihovi. Riječi mu nimalo nisu ličile na riječi gatara. Ne znam šta da kažem. On je čovjek koji ne laže. Dok sam slušao ono što je učio, uplašio sam se da nam ne dođe kazna koja je došla narodima ‘Âdu i Semûdu.”[22]

c. Ostali uzroci

Zapravo, ova priznavanja nisu ograničena na dvije-tri osobe. Mišljenje većine svjesnih ljudi bilo je isto. Međutim, strah, pohlepa, požuda i tvrdoglavost bili su negativni faktori koji su sprječavali vjerovanje. Da, iako su znali, takvi nisu vjerovali!

Kur’ân-i kerîm, govoreći o takvom njihovom stanju i da bi utješio Allahovoga Poslanika, kaže:

Mi znamo da tebe zaista žalosti to što oni govore. Oni, doista, ne okrivljuju tebe da si ti lažov, nego nasilnici, znajući, poriču Allahove riječi![23]

Oni tebi pripisuju različita svojstva. Ta njihova klevetanja tebe uznemiruju. Nikako nemoj da te zabrinjava ono što izgovaraju nesretnici koje je njihovo tijelo savladalo i slabići strasti koji ne mogu ostaviti svoje navike. I pored toga, oni te ne mogu čuti da lažeš zato što i oni dobro znaju da si ti čist od laži. Ime el-Emîn[24] oni su ti dali. Pogledaj njihovu glupost: iako ne vjeruju u ono što ti pripisuju, i pored razuma i moći da razmišljaju, oni imaju snage da kažu takvo nešto! Ako je tako, kakve imaš potrebe da se sekiraš!

Da, ako treba neko da se sekira, to su oni koji ne mogu da otvore svoje prozore dobrobiti i da se okoriste osobom koja u svojim rukama drži dizgine ovog i onog svijeta, iako se nalaze u ozračju svjetlosti.

[1] Oblast današnje Sirije, po nekima i sam grad Damask.
[2] Ibn Hišâm, es-Sîretu’n-nebevijje, 1/319-322.
[3] El-Mâide, 5/67.
[4] Ibn Hadžer, el-Isâbe, 1/353. i 6/506.
[5] Ašere-i mubeššere su deseterica ashâba koji su na ovom svijetu hadîsom Muhammeda, sallallâhu ‘alejhi ve sellem, obradovani Džennetom, a to su: 1. Ebû Bekr, radijallâhu ‘anh, 2. ‘Umer ibn el-Hattâb, radijallâhu ‘anh, 3. ‘Usmân ibn Affân, radijallâhu ‘anh, 4. Ali ibn Ebî Tâlib, radijallâhu ‘anh, 5. S’ad ibn Ebî Vakkâs, radijallâhu ‘anh, 6. Talha ibn ‘Ubejdullâh, radijallâhu ‘anh, 7. Abddurrahmân ibn ‘Avf, radijallâhu ‘anh, 8. Zubejr ibn ‘Avvâm, radijallâhu ‘anh, 9. Ebû ‘Ubejde ibn Džerrâh, radijallâhu ‘anh, i 10. Sa’îd ibn Zejd, radijallâhu ‘anh.
[6] Hanîf je sljedbenik Ibrâhîma, ‘alejhi’s-selâm, i monoteizma. Njih je bilo malo prije dolaska Muhammeda, sallallâhu ‘alejhi ve sellem.
[7] Prijašnji naziv grada Medine.
[8] Ibn Kesîr, el-Bidâje ve’n-nihâje, 2/298. i dalje; Ibn Hadžer, el-Isâbe, 2/615.
[9] Buhârî, Bed’u’l-vahj, 3.
[10] Ahmed b. Hanbel, el-Musned, 5/451.
[11] Ibn Hadžer, el-Isâbe, 4/118.
[12] El-Ahkâf, 46/10.
[13] Taberî, Džâmiu’l-bejân, 26/9.
[14] Taberî, Džâmiu’l-bejân, 26/12.
[15] El-Bekare, 2/146.
[16] Kršćani i jevreji.
[17] Ibn Kesîr, Tefsîru’l-Kur’âni’l-azîm, 1/195.; Sujûtî, ed-Durru’l-mensûr, 1/357.; Ebu’s-Su’ûd Efendi, Iršâdu ‘akli’s-selîm, 1/176.
[18] El-Bekare, 2/89.
[19] Buhâri, Enbijâ, 1. i Menâkibu’l-ensâr, 45.
[20] Ibn Hišâm, es-Sîretu’n-nebevijje, 2/41-47.
[21] Ibn Ebî Šejbe, Musannef, 7/255-256.
* Rifâde – briga o prehrani hadžija.
* Sikâje – briga o opskrbi hadžija pitkom vodom.
[22] Ibn Kesîr, el-Bidâje ve’n-nihâje, 3/61-64.; Ibn Hišâm, es-Sîretu’n-nebevijje, 2/130-132.
[23] El-En‘âm, 6/33.
[24] Povjerljivi.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2021 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.