Stvaranje onako kako je opisano u plemenitom Kur’anu i poslanikovim hadisim

Prije razmatranja ajeta koji se tiču stvaranja, bacit ćemo kratak pogled na dokaze nadnaravnosti Kur’ana, zahvatajući neke ajete koji govore o nadnaravnosti. Plemeniti Kur’an ima nadnaravno objašnjenje. On je mjerodavan da govori o sebi, on treba iznijeti svoje mudrosti i o ovoj temi dati završnu riječ. Svojim ajetima, koji često nisu shvaćeni kako bi trebali biti – a i ako jesu, često sa zakašnjenjem – Kur’an pokazuje svoje dalekosežnosti do kojih nauka nije mogla stići. I kad nauka još znatno uznapreduje, u bilo kojem području to bilo, bajrak Kur’ana će gledati kako se vihori na horizontu tog područja, a moguće je i da nauka u nekim područjima nikad ne dopre do te zastave. Da bi ova tvrdnja bila jasnija, navest ćemo neke ajete:

1) Vi imate pouku u stoci. Mi vam dajemo da iz utroba njihovih mlijeko čisto pijete, koje nastaje od grizina u buragu i od krvi – ukusno onima koji ga piju (An-Nahl, 66).

Životinje se smatraju jednim od znakova Allahovog postojanja i Njegove jednosti. Uzvišeni Allah nas napaja mlijekom, koje se smatra uistinu dobrom hranom, izvlačeći ga iz grizina i krvi u stomacima stoke. Naučno je utvrđeno da se hrana koju uzima stoka probavlja u njihovom buragu i crijevima, da otpadne materije čekaju neko vrijeme da budu izbačene vani te da krv, koja sadrži hranljive sastojke, upija sastojke iz nekih žlijezda i šalje ih u krvne sudove. Tako se vrši prvo pročišćavanje. Nakon toga, dio te krvi ide u mliječne žlijezde i pretvara se u hranu za ćelije žlijezda, a drugi dio se pretvara u mlijeko.

Da bi od onoga što stoka pojede nastalo mlijeko, moderna nauka je utvrdila da ono mora biti naprije probavljeno u buragu, zatim očišćeno od otpadnih materija, pa tek nakon toga procijeđeno i pročišćeno od krvi. Kur’anske riječi od grizina u buragu i od krvi, ovdje znače da se hrana (koju pojede stoka) u mlijeko pretvara nakon dvije operacije pročišćavanja, od otpadnih materija i od krvi. Allahovom Poslaniku, s.a.v.s., bilo je nemoguće da prije četrnaest stoljeća zna sve to. O tome ga je obavijestio plemeniti Kur’an, objavljen od strane Uzvišenog Allaha.

2) Onome koga Allah želi da uputi – on srce prema islamu raspoloži, a onome koga želi da u zabludi ostavi – On srce njegovo stegne i umornim učini kao kad čini napor da na nebo uzleti. Eto, tako Allah one koji ne vjeruju bez podrške ostavi (Al-An‘am, 125).

Kur’an ovdje opisuje stanje onoga ko se davi u baruštini nevjerovanja i zalutalosti, čije je srce stegnuto pa ne može da se izbavi iz njegove skučenosti i tjeskobe. Radi usporedbe s osobom čije se srce stegne kad god se spomenu vjera i vjerovanje, Kur’an ovdje navodi primjer u kojem se nešto nepoznato objašnjava nečim poznatim, pa pita: “Znate li (vi) šta sliči stanju osobe čije je srce stegnuto nevjerovanjem, koja se uzruja i osjeća tjeskobu kad god se spomenu vjera i vjerovanje?” Nakon toga, opisujući stanje takve osobe, kaže da ono sliči stanju onoga ko se primorao da uzleti na nebo. Kur’an ne kaže da “na brdo uzleti” već da na nebo uzleti, iako uzlijetanje na nebo zadugo nakon toga nije bilo poznato, kao što ranije nije bilo poznato ni da čovjeku, zbog pomanjkanja kiseonika, što se više diže u visine, disanje postaje sve teže. Kur’an je tu činjenicu prije četrnaest stoljeća istaknuo navodeći primjer vezan za stanje čovjeka koji ne vjeruje.

3) Mi šaljemo vjetrove da oplođuju, a iz neba spuštamo kišu da imate šta piti – vi time ne možete raspolagati (Al-Hidžr, 22).

Neki klasični komentatori Kur’ana sasvim dobro su razumjeli ovaj ajet, na odgovarajućoj razini. Kad, npr., Ibn Džerir et-Taberi, koji je živio prije jedanaest stoljeća (umro 923./311.), komentariše ovaj ajet, on spominje nešto slično čudotvorstvu. On navodi, najprije, ono što je rekao Ibn Abas kad je bio upitan na šta se želi ukazati riječima Uzvišenoga: Mi šaljemo vjetrove da oplođuju (Al-Hidžr, 22). Ibn Abas je odgovorio: “Vjetrovi oplođuju, najprije, svijet biljaka, zatim oplođuju i oblake.”

Međutim, većina komentatora koja je došla iza njega, čak i mnogi iz 20. stoljeća, nisu uspjeli uočiti to značenje u ajetu. Oni su spominjanje vjetra sveli na oplođavanje biljaka, iako ajet, neposredno nakon isticanja uloge vjetra u oplođavanju, spominje i kišu.

Ibn Džerirovo prepoznavanje onog na što Kur’an cilja u ovom ajetu jeste nešto što zaslužuje istinsko poštovanje. Posebno stoga što se ispunjenost oblaka elektricitetom, uloga vjetrova u vođenju oblaka, spajanje aniona i kationa u oblacima te proizvođenje kratkoga električnoga kruga koje dovodi do izlijevanja kiše smatraju modernim naučnim otkrićima. Kao što je o tome Kur’an obavijestio prije četrnaest stoljeća, Ibn Džerir je odgovarajuću poruku razumio prije jedanaest stoljeća i govorio o tome kako vjetrovi oplođuju oblake.

Drugo, riječ “oplođuju” koja se spominje u Kur’anu, dolazi od osnove laqaha: yalqahu (oploditi). Dakle, tu se radi o dvojnosti u spajanju, pozitivnoga i negativnog, muškoga roda i ženskoga roda, u oblacima i biljkama, budući da se među njima može ispuniti oplođavanje. O tome je, također, Kur’an obavijestio prije četrnaest stoljeća. Osim toga, Kur’an u mnogobrojnim ajetima ističe da je sve stvoreno u odgovarajućim parovima, a to se tiče jedne posebne nadnaravnosti Kur’ana.

4) Zar ne vidiš da Allah razgoni oblake, a onda ih spaja i jedne s drugima gomila, pa ti vidiš kišu kako iz njih pada; On s neba, iz oblaka veličine brda, spušta grad, pa njime koga hoće pogodi, a koga hoće poštedi – bljesak munje Njegove gotovo da oduzme vid (An-Nur, 43).

Ovaj ajet govori o gomilanju oblaka i kako oni izgledaju ogromni, kao planine. Prije korištenja aviona i dizanja u visine nama nije bilo moguće da saznamo da oblaci izgledaju baš kao planine. Plemeniti ajet govori o padanju kiše iz oblaka, ali ono na čemu se mi želimo ovdje zadržati jesu riječi: On s neba, iz oblaka veličine brda, spušta grad, jer mi, dok se nalazimo u avionu, kad uđemo u oblake koji se nazivaju “gradnim oblacima” osjetimo prisustvo komada leda u oblacima. To je nešto što piloti dobro znaju. Ako se takvi komadi nasuču na krilo aviona, mogu ga i probiti. Kur’an govori o kiši u oblacima koji sliče planinama (pa ti vidiš kišu kako iz njih pada), kao i prisustvo grada (On s neba, iz oblaka veličine brda, spušta grad), a to znači da samo dio ledenih komada pada, a nikako svi. Naspram kazivanja Kur’ana o ovome prije četrnaest stoljeća, nauka sve do nedavne prošlosti nije znala da oblaci sliče planinama, niti da su neki oblaci “gradni oblaci”, da u sebi sadrže ledene komade, te da neki padaju, a neki ostaju.

5) Mi smo nebo moći Svojom sazdali, a Mi smo, uistinu, ti koji ga neizmjerno širimo (Ar-Zariyat, 47).

Godine 1922. astronom Habl je, kao poklon svijetu nauke, iznio otkriće koje je nazvano “Hablov zakon”. Otkriće se tiče pojave udaljavanja galaksija od nas u određenim relacijama i poznatom brzinom. Zatim je to belgijski matematičar Le Metr protumačio kao širenje svemira. Ako se, npr., neko sazvježđe, koje se nalazi u nekoj galaksiji, udaljava od nas određen broj kilometara u minuti, neka druga galaksija, udaljenija od nas, udaljava se još većom brzinom. Mjerenje ovih brzina se vrši putem analize spektra te galaksije i pomjeranja spektralnih linija ka crvenom dijelu spektra.

Nakon toga, neki znameniti naučnici, kao npr. Džejms Džins i Edington, priznali su da se prostor, odn. svemir širi i stali su u odbranu navedenog otkrića, a tome se priklonio i Ajnštajn. Svejedno da li se to širenje odvijalo putem udaljavanja galaksija jednih od drugih, ili, kako kaže Ajnštajn, “zbog toga što su se tamo formirali svjetovi koje mi ne možemo znati”, ono ostaje nejasno i u njega ne možemo dovoljno proniknuti. Dakle, kako god bilo, jednako je nepoznato.

Ajet ovdje nebo ne povezuje ni s kakvim uzrokom, već ističe da je Uzvišeni Allah to sve sazdao i stvorio. Nakon toga slijedi imenska rečenica (Mi smo, uistinu, ti koji ga neizmjerno širimo). Dok glagolske rečenice u arapskome jeziku izražavaju promjene i unovljenja, imenske rečenice izražavaju stabilnost i trajnost. Rečenica je ovdje imenska, odn. označava trajnost širenja i njegovu ustaljenost. Dakle, na naučnu istinu o širenju svemira, kao i na mnoge druge naučne činjenice, Kur’an je ukazao prije četrnaest stoljeća.

Nakon ukazivanja na neke naučne činjenice prisutne u Kur’anu, kao i na nadnaravnost Kur’ana u tom pogledu, možemo prijeći na istinu o stvaranju zabilježenu u Kur’anu.

Kur’an i istina o stvaranju

Iz plemenitoga Kur’ana, koji se u cijelosti smatra nadnaravnošću, izdvojit ćemo samo četiri ajeta o nastanku čovjeka, na čijim osnovama prvenstveno želimo zaključiti ovu temu.

Međutim, smatramo poželjnim i korisnim da iznesemo i jedan opći osvrt na ajete iz Kur’ana koji se tiču stvaranja.

Kad se radi o ajetima koji se tiču stvaranja našega prepretka Adema, a.s., na njih je zgodno pozivati se prilikom razmatranja smjenjivanja etapa stvaranja, kao i prilikom razmatranja Allahove moći. Kao što smo naprijed isticali, Kur’an zahvata etape kroz koje embrion prolazi u maternici. Dakle, Kur’an zahvata etape kroz koje prolazi i embrion svakog čovjeka poslije Adema, a.s., nakon što se “kap muškog sjemena” oplodi sa ženskim jajašcem, pa sve do dolaska kompletnoga i skladnog čovjeka. Nastanak prvog čovjeka i njegovo stvaranje Kur’an nekad zahvata zajedno s objašnjavanjem etapa razvoja embriona, a nekad ih objašnjava ponaosob. Kad se radi o materijalu, zemlja je bila građa za početno stvaranje, u prvoj etapi, za prvog čovjeka, a i za ljude koji su došli nakon njega. Nakon toga, od zemlje je načinjena ljepljiva masa, zatim prečišćena bit te zemlje, pa blato ustajalo, odn. crna zemlja pripravljena za odvajanje kako bi se preobrazila u ljudsko tijelo, kojem su propisani put i određeni cilj, te, na kraju, prečišćena žitka zemlja, odn. ilovača.

To su materijali koji označavaju etape formiranja čovjeka. Etape koje prolazi embrion u maternici slične su ovim etapama. Nije ni bitno da li je tih etapa četiri ili šest, jer je moguće da se jedna od njih stopi s nekom drugom. Međutim, ovdje je važno da je ta zemljana masa početnih materijala imala formu osnove prvoga etapnog stvaranja čovjeka. Nema sumnje da voda, kao element, ima značajnu ulogu u pretvaranju zemlje u neku mineralnu masu, ili u proteinsku masu. Kur’an o toj masi govori riječima Uzvišenoga: Mi smo, zaista, čovjeka od biti zemlje stvorili (Al-Mu’mnun, 12). Dalje, ajet: ... i da mi od vode sve živo stvaramo. Zar oni neće vjerovati (Al-Anbiya’, 30) također ukazuje na značaj vode. Ovdje je očigledno da sjedinjenje vode sa zemljom predstavlja drugu etapu, koja se razlikuje od prve etape.

Zatim dolazi etapa oblikovanja i davanja čovjeku posebnog lika, na šta ukazuje ajet: Mi smo Adema stvorili od ilovače, od blata ustajalog (Al-Hidžr, 26). Nakon toga slijedi etapa “podešavanja”, odn. stavljanje u ravnotežu cijelog organizma: i kad mu dam lik i u nj udahnem dušu, vi mu se poklonite (Al-Hidžr, 29).

U posljednjoj etapi se “na svijet” pojavljuje novo biće, stvorenje koje, pored svoje materije, posjeduje identitet i dušu, koji se međusobno prožimaju i stapaju. Dakle, pored potpuno skladnog tijela, novo stvorenje posjeduje i duhovnu dubinu. Dolazak čovjeka na tu razinu podrazumijeva određene etape. Kako god bila shvaćena značenja, etape se mogu označiti nazivima: zemlja, bit zemlje, ljepljiva zemlja, blato ustajalo, ilovača. Zatim Uzvišeni Allah čini čast čovjeku time što mu udahnjuje život, imenuje ga Svojim zastupnikom na Zemlji i udostojava ga položajem najplemenitijeg stvorenja. Iste etape, s istim posebnim obilježjima, imale su svoj nastavak i isti slijed i kod onih koji su došli nakon prvog čovjeka. Uz malo posmatranja, jednostavno se može uočiti saglasnost između početka i ukupnog odvijanja etapa u njihovom neprestanom trajanju.

Ljudska smjelost Ademovih potomaka da dođu na Zemlju i nastanjuju je, koja je započela nadnaravnim stvaranjem našeg prepretka Adema, a.s., i naše majke Have, a.s., kasnije je izgledala kao nešto uobičajeno, samo što je oduvijek bilo zastora, paravana za Božanska djela i kompetencije, a tako je i trajno ostalo.

Temeljna svrha života na Zemlji koji je Uzvišeni Allah stvorio, a čovjek ga želi produžavati i u tom pogledu čini dovu, jeste spoznavanje Uzvišenog Allaha i robovanje Njemu. On je Taj koji je čovjeku darovao volju, osjećaje, razum i srce i znatno ga uzdigao iznad drugih stvorenja, a to se ogleda u Njegovoj odluci da Adema učini pročeljem. Zato je taj čovjek morao znati da, zauzvrat takvoj Božanskoj odluci, treba ispunjavati dužnost spoznavanja svoga Stvoritelja i upoznavanja drugih s time, voljeti Ga i prepručivati drugima da Ga vole, da bi ispunio makar dio dužne zahvalnosti Onome ko ga je stvorio u “skladu najljepšem”.

Sada možemo prijeći na ajete iz Kur’ana koji se tiču stvaranja:

1) I mi rekosmo: “O, Ademe, živite, ti i žena tvoja, u Džennetu i jedite u njemu koliko god želite i odakle god hoćete, ali se ovom drvetu ne približavajte pa da sami sebi nepravdu nanesete!” (Al-Baqara, 35).

Kur’an nam govori o ovom pitanju koje se pojavljuje na više mjesta tako što neke riječi različite položaje zauzimaju stavljanjem ispred ili iza nekih drugih riječi, poručujući približno isto, a to je: “Rekli smo Ademu: ‘Nastanite se, ti i tvoja druga, u Džennetu. Prihvatite ga kao svoje stanište! Uživajte u njegovim blagodatima!’”

Da je evolucija istinita i uvjerljiva, Kur’an ne bi prvo pojavljivanje čovjeka osvijetlio kazivanjem o Ademu, a.s., i Havi, a.s. Ako bismo i na trenutak pretpostavili da je tačno ono što tvrde evolucionisti, Kur’an zacijelo ne bi propustio na to ukazati s obzirom na veliki značaj toga sa stanovišta postojanja, pogotovo kad se radi o živim bićima. Da je evolucija, po onome kako pretpostavljaju neki naivni i neuki, način stvaranja života kod Uzvišenog Allaha, neki ajeti bi to dotaknuli makar u prolazu, spomenuli bi to i na to ukazali. Ali, Kur’an pitanje stvaranja čovjeka započinje neposredno s Ademom, a.s., i Havom, a.s., a evoluciju ne spominje ni eksplicitno ni implicitno.

Neki smatraju da prvi ajet sure Al-Insan: Zar je to davno bilo kad čovjek nije bio spomena vrijedan? (Al-Insan, 1), govori o evoluciji. Međutim, ovaj ajet nudi dokaz sasvim suprotan evoluciji, jer ističe jedno dugo vrijeme koje je proteklo a da tokom njega nije bilo nijednog čovjeka. Neki su pred prividom glasnog evolucionističkog pozivanja ovog ajeta osjetili drhtavicu, jer im se činilo da u njemu ima tragova čovjeka u davnim vremenima, iako još nije bilo kompletnog čovjeka. Čak kad bi se moglo prihvatiti i takvo značenje, to ukazuje da je čovjek bio prisutan u Božanskom znanju i u planu Njegovog određenja, a između takvoga prisustva i biološkog postojanja nema nikakve veze. Ako se na ovaj problem osvrnemo iz drugog ugla pa kažemo da je čovjek jezgro Univerzuma, to bi bilo nešto što dovoljno govori o specifičnim naravima čovjeka. Međutim, zauzimanje središta Univerzuma prije postojanja čovjeka, a kamoli stabla, iz temelja se kosi i sa samim pomišljanjem na evoluciju.

2) Isaov slučaj je u Allaha isti kao i slučaj Ademov: od zemlje ga je stvorio, a zatim rekao: “Budi” – i on bi (Alu `Imran, 59).

Kad su ljudi počeli zapadati u sumnju oko stvaranja Isaa, a.s., i njegovog rođenja bez oca, Kur’an je to pitanje objasnio. Istovremeno je otvorio prozor koji omogućuje pogled i na stvaranje prvog čovjeka. Dakle, iako nije bilo objašnjeno rođenje velikana Isaa, a.s., koji nije na svijet došao na uobičajen način, odn. po zakonitostima koje su važile za sve, već je na nadnaravan način došao bez oca, to nikoga ne treba iznenaditi budući da je Adem, a.s., također na svijet došao na nadnaravan način. Uz to treba znati da Adem, a.s., nije imao ni majku. Dakako, Allah radi šta hoće i kako želi, On sve može. Međutim, da bismo shvatili Njegovo djelovanje te da bismo mogli živjeti na ovome svijetu, On je sa Svoga djelovanja skinuo plašt kojim su bili zaklonjeni razlozi i zakoni. Tako su pojave postale vidljive kao da su povezane jednim trajnim usklađivanjem. Kad bi bilo drugačije, tu ne bi bilo života. Pozivajući se na mudrost i određeni razlog stvaranja, Kur’an ponekad naruši tu povezanost, a mi to nazivamo “nadnaravnošću”. Stvaranje Adema, a.s., i Isaa, a.s., spada u nadnaravnosti. To stvaranje nije, kako tvrde evolucionisti, vezano za neku određenu epohu, niti za neki zakon, niti za prilagođavanje, a ni za neke mutacije.

Kur’an često iznosi uvjerljive primjere i poređenja za činjenice koje je nekada teško razumjeti. Prilikom poređenja, treba postojati sličnost između onoga što se upoređuje i onoga sa čim se upoređuje, kako bi se moglo jedno uzeti kao primjer sličan drugome. Oni koji ne žele vjerovati u rođenje Isaa, a.s., bez oca, trebaju obratiti pažnju na stvaranje Adema, a.s., koji ne samo što nije imao oca, već nije imao ni majku. Ko u to vjeruje, ne može a da ne vjeruje u primjer Isaa, a.s.

Dakle, ljudi su, do pojavljivanja teorije evolucije, vjerovali u nadnaravno stvaranje Adema, a.s., od strane Uzvišenog Allaha. Pozivajući se na to, Kur’an primjer stvaranja Adema, a.s., donosi, jer ne bi bilo moguće nepoznato objasniti nečim drugim što je nepoznato, već to treba ispuniti nečim što je poznato. Tokom ljudske historije, ljudi su bili povjerovali u Adema, a.s., i smatrali su ga ocem cjelokupnog ljudskog roda. Historija vjera je, također, na istim osnovama Adema, a.s., posmatrala sve do pojavljivanja Darvina. Od toga niko nije odstupao. Nakon Darvina, neki su počeli isticati neke životinje, kao što je majmun, u svojstvu pretka i pradjeda čovjeku. Međutim, ovaj ajet, na jedan jasan način u kojem nema ništa upitno, kaže da je Adem, a.s., otac ljudskog roda te da je na nadnaravan način stvoren od strane Uzvišenog Allaha.

3) I kad Gospodar tvoj reče melecima: “Ja ću stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajalog, i kad mu dam lik i u nj udahnem dušu, vi mu se poklonite! (Al-Hidžr, 28-29).

Ovaj ajet obavještava da je Uzvišeni Allah stvorio Adema, a.s., od zemlje, od zemlje koja se počela raspadati. Zatim mu je dao određeni oblik u ustajalom blatu. Zatim se to ustajalo blato stvrdnulo i postalo ilovača. Čovjek je stvoren od te ilovače, kojoj je dat ljudski oblik i u njega udahnut život. Postoji časni hadis koji navodi da je Adem, a.s., stvoren iz svih vrsta zemlje na Planeti, odn. da je iscijeđen iz svih elemenata zemlje. Moguće je da se izrazom ustajalo blato, unesenim u ovaj ajet, želi označiti masa od proteina ili pasta od proteina? Možda to cijeđenje i pročišćavanje stoje i iza imena Adem koje znači “čist (safiyyun)”, ili “(Safiyyu l-Lah)”?

Kad posmatramo ovaj ajet, kao i prethodne ajete koje smo naveli, vidimo da stvaranje Adema, a.s., ne počiva ni na kakvome drugom nastajanju mimo zemlje i vode, odn. mimo elemenata zemlje, te da on nije prošao evolutivne etape počevši od crva preko žabe, ptice, konja i majmuna. Vidjet ćemo i da je svaki čovjek stvoren od hude tekućine, odn. od kapi sjemena koje se oplođuje s jajašcem u maternici, a nakon toga, kao embrion, prolazi kroz brojne etape. Zatim se, tokom jedne od tih etapa, u njega udahnjuje život. Onako kako se materijalno postojanje čovjeka sastoji od zraka, vode i zemlje, Uzvišeni Allah je stvorio Adema, a.s., na isti način, od elemenata iscijeđenih iz zraka, vode, blata i zemlje, kako bi oblikovao njegov materijalni sklop, odredio mu specifičnu narav, tokom jedne od etapa udahnuo u njega život, ali bez oca i majke.

Jasno je da je stvaranje Isaa, a.s., i Adema, a.s., onako kako to i Kur’an ističe, nadnaravno stvaranje; jedan je bez oca, a drugi i bez oca i bez majke. Kur’an ovdje ukazuje i na prisutnu vezu između ova dva stvorenja sa stanovišta nadnaravnosti. Mi se možemo uvjeriti i u nepostojanje velike razlike između stvaranja Adema, a.s., i ljudi koji su nakon njega došli, ako izuzmemo njegovo stvaranje bez oca i majke. Stvaranje u oba slučaja počiva na elementima zraka, zemlje i vode. Ti elementi su se u jednom slučaju pretvorili u kap sjemena prisutnog u očevome spolnom organu i jajašce u maternici, a u drugom slučaju su se pretvorili u život na nekome mjestu koje je zamijenilo položaj i ulogu maternice.

4) O, ljudi, bojte se Gospodara svoga, koji vas od jednog čovjeka stvara, a od njega je i drugu njegovu stvorio, i od njih dvoje mnoge muškarce i žene rasijao. I Allaha se bojte – s imenom čijim jedni druge molite – i rodbinske veze ne kidajte, jer Allah, zaista, stalno nad vama bdi! (An-Nisa’, 1).

Kur’an ističe da svi ljudi potječu od jednog čovjeka, a odbija njihovo porijeklo od niza očeva. Poželjno je ovdje podvući izraz jedan čovjek, koji ukazuje na činjenicu da je iz tog čovjeka stvorena njegova drūga, onako kako stoji u komentaru koji smo izložili u prethodnoj podnožnoj napomeni, kao i u skladu s istinom iznesenom u jednom broju ajeta o stvaranju svega u parovima. Taj jedan čovjek, kao ni njegova drūga stvorena s istom ljudskom naravi, nisu neka karika iz nekog evolutivnog lanca. On je otac jedne vrste, a njegova drūga je majka te iste vrste.

Neki ajeti o stvaranju

• Mi smo, zaista, čovjeka od biti zemlje stvorili (AlMu’minūn, 12).
• I da mi od vode sve živo stvaramo. Zar oni neće vjerovati (Al-Anbiyā’, 30).
• I kad je melekima Gospodar tvoj rekao: “Stvoriću čovjeka od ilovače, pa kad mu savršen oblik dam i život u nj udahnem, vi mu se poklonite!” meleki su se, svi do posljednjeg, zajedno poklonili osim Iblisa; on se uzoholio i postao nevjernik (Sād, 71-74).
• On od vode stvara ljude i čini da su rod po krvi i po tazbini. Gospodar tvoj je kadar sve (Al-Furqān, 54).
• Allah vas stvara od zemlje, zatim od kapi sjemena, i najzad vas čini muškarcima i ženama (Fātir, 11).
• On vas od zemlje stvara i čas smrti određuje, i samo On znakada će Smak svijeta biti, a vi opet sumnjate (Al-An’ām, 2).
• On vas stvara od jednog čovjeka da na zemlji živite i da u njoj sahranjeni budete, -Mi potanko pružamo dokaze ljudima koji razumiju (Al-An’ām, 98).
• Koji sve savršeno stvara, koji je prvog čovjeka stvorio od ilovače – a potomstvo njegovo stvara od kapi hude tekućine, zatim mu savršeno udove uobliči i život mu udahne, - i On vam sluh i vid i pameti daje, - a kako vi malo zahvaljujete! (As-Sadžda, 7-9).
• On je čovjeka od sasušene ilovače, kao što je grnčarija, stvorio (Ar-Rahmān, 14).

Stvaranje onako kako je opisano u časnim hadisima

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Savjetujte se sa ženama, jer žena je stvorena iz rebra! Ako se savije ono što je u rebru, uzdići će se; ako kreneš da ga ispraviš, slomit ćeš ga; a ako ga ostaviš, ostat će savijeno. Zato se savjetujte sa ženama!”

Kao što je jasno iz hadisa, Allahov Poslanik, s.a.v.s., stvaranje ne dovodi u vezu ni s kakvim razvojnim ili evolutivnim procesom. Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Vaš otac, Adem, a.s., bio je poput palme visoke šezdeset pedalja.” Allahov Poslanik, s.a.v.s., na jasan način, kojem nije potrebno nikakvo drugo tumačenje, ističe da je Adem, a.s., praotac ljudima.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Uzvišeni Allah je Adema stvorio iz pregršti koju je skupio s cijele Zemlje. Ljudi su dolazili u skladu s prilikama na Zemlji. Došli su crvenokožac, bijelac, crnac i ostali. Krenuli su veselje i tuga, zlo i dobro.” Iz ovog hadisa se može shvatiti da je Adem, a.s., stvoren i potiče iz paste sastavljene od zemlje uzete iz svih krajeva Planete. Allah je tu smjesu sačinio i iz nje stvorio Adema, a.s. • Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Nakon što je Uzvišeni Allah stvorio Adema, a.s., ostavio ga je, kako je želio, da miruje. Iblis je počeo kružiti oko njega i zagledati ga. Kad je vidio da nije u svemu savršen, shvatio je da je stvorenje koje se neće moći savladavati.” U ovom hadisu ne nailazimo na bilo kakav izraz koji, ni implicitno ni eksplicitno, ukazuje na evoluciju. Šejtan je Ademovo, a.s., tijelo posmatrao u jednoj od etapa stvaranja i na njemu uočio neke slabosti. Zaključio je da je čovjek stvorenje koje se ne može najbolje kontrolisati, a to je veoma bitno, jer, kao što postoji veza između našeg biološkog srca i srca koje se smatra centrom našega duhovnoga i misaonog života, tako se može pretpostaviti i postojanje slične veze između materijalne strukture čovjeka i njegove naravi. Hadis upozorava na slabost prisutnu u ljudskoj naravi te na osjećanja mržnje, pohlepe, strasti, srdžbe i lukavstva, koja, ako se ne kontrolišu, vode čovjeka u duhovnu propast.

Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Kad je Allah u Adema, a.s., udahnuo život, a duša stigla i u glavu, on je kihnuo i rekao: ‘Hvala Allahu, Gospodaru svjetova’. Uzvišeni Allah mu je odgovorio: ‘Allah je prema tebi milostiv.’”

U Al-Buharijevoj predaji nalazimo slijedeće: “Allah je stvorio Adema dugačkoga šezdeset pedalja, zatim mu rekao: ‘Idi, nazovi selam ovim melecima i poslušaj kako će ti odgovoriti, pa da to bude pozdrav tvoga potomstva’. Adem im se obratio: ‘Neka je mir na vas’. Oni su mu odgovorili: ‘Neka je i na tebe mir, i Allahova milost’. Meleci su, u odgovoru, dodali: ‘i Allahova milost’. Tako će odgovarati svima koji u Džennet uđu slični Ademu, a stvaranje se sve do danas ne smanjuje.”

Iz ove predaje je jasno da Adem, a.s., nije uzet kao sinonim za druga stvorenja, već da označi prvog čovjeka. Kad je u njega udahnut život, a on kihnuo, izgovorio je: “Hvala Allahu”. Dakle, on sve do toga trenutka nije disao. Do tada nije ni progovarao, niti se kome obraćao. Tu nije bilo ljudskih stvorenja. Dakle, čovječanstvo počinje od Adema, a.s. • Allahov Poslanik, s.a.v.s., je rekao: “Džennetlije u Džennet ulaze vitki, golobradi, blistavi i dotjerani, kao tridesettrogodišnjaci, slični Ademu, visoki šezdeset a široki sedam pedalja.”

Pedalj je najveći razmak između vrhova prstiju iste ruke. Ademova, a.s., visina je bila šezdeset pedalja, a raspon između dva ramena sedam pedalja.

Stvaranje onako kako je zapisano u Svetom pismu

Ovdje ćemo ukratko iznijeti dva stavka iz poglavlja Postanak iz Tore: “Gospodin Bog je stvorio Adama od zemlje, na nos mu udahnuo život. Tako je Adam postao živo stvorenje.”

O stvaranju Have na licu Zemlje, u Svetom pismu stoji: “‘Nije dobro da Adam ostane sam. Trebam mu sačiniti pomagača’. Gospodin Bog je Adama duboko uspavao. Kad je Adam zaspao, Bog mu je uzeo jedno rebro, a na njegovo mjesto stavio meso. Iz izvađenog rebra je Gospodin Bog sačinio Evu i doveo je Adamu.”

Dakle, Sveto pismo, kao i sve Božanske Knjige, tvrdi ono što tvrdi i Kur’an. Prvog čovjeka je Uzvišeni Bog stvorio od elemenata (iz sastava) zemlje. U to vjeruju sljedbenici svih vjera. Prema tome, tu nema nikakvog evoluiranja sa smislom koji je odredio Darvin. Svoj sadašnji oblik čovjek nije dobio putem evoluiranja.

Zaključne opaske

U ovoj knjizi smo nastojali izložiti slijedeće činjenice:

Kad se radi o prošlosti, sadašnjosti ili budućnosti, koliko god se o tome govorilo u naučnim krugovima, koliko god tome bili odani naučnici i kakvo god interesovanje pokazivali za to, koliko god o tome pisali u svojim djelima i na tome zasnivali svoja predavanja, neće biti nijednog snažnog oslonca, niti ijednog snažnog dokaza ili argumenta koji teoriju evolucije može potvrditi, jer još nisu pronađeni fosili koji čovjeka biološki povezuju s majmunom. Vršene su operacije krivotvorenja nekih fosila. Sakupljani su i drugi fosili s različitih mjesta, vršene na njima intervencije i montažom im je dodavano i mijenjano šta se željelo postići kao navodni dokaz. Međutim, genetika to sve skupa odbija.

Sklop DNK faktora i njihova struktura pretpostavljaju neizostavno postojanje jednog Božanskog znanja i moći koji stoje iza njih. Ne ostaje nikakva mogućnost da se pretpostavi njihov postanak kao proizvod slučajnosti ili ikakvog upletanja lišenog osjećaja i pronicljivosti. Sve za šta se tvrdilo da je dokaz može se uzeti samo kao pretpostavka ili neuvjerljivo vještačko tumačenje. Sve prisutne velike slabostite teorije popunjene su praznim hipotezama. Što se tiče nekih tvrdnji iznesenih na osnovu postojanja nekih sličnosti, to su ocjene i tumačenja koja su u obzir uzimala živa bića kao pojave zanemarujući njihovu funkciju u životu. Zato te ocjene i tumačenja ne mogu imati snagu argumenata.

Ono što je posebno važno znati u vezi s tom teorijom jeste činjenica da su sve što je služilo kao dokaz u prilog njoj iznijeli njeni akteri koji u nju vjeruju. Zato je bilo potrebno te tvrdnje u cijelosti ispitati i ocijeniti. Kao što slučajnosti ni najmanje nemaju mjesta u ovome svijetu, tako je nemoguće i da se ijedno živo biće, iz ničega, spontano, samo od sebe stvori. Opiti koje je vršio francuski naučnik Paster kao i brojni drugi opiti koji su vršeni na tom polju opovrgavaju i odbijaju ideju o spontanom pojavljivanju živih bića. Čak i da pretpostavimo nešto nemoguće, da su se razlike među živim bićima pojavljivale kao posljedica nekih posebnih uvjeta, one ne mogu biti uporište ili uzrok preobražaja u neku drugu vrstu. Uostalom, nije pronađen nijedan takav primjer. Te razlike su proizvod raznovrsnosti tijela i tjelesnih struktura živih bića.

Povrh svega, sve ranije vjere, svi vjerovjesnici i sve svete Knjige jasno ističu da je sve – u sklopu toga, naravno, i čovjek – stvoreno od strane Uzvišenoga Boga. Ne ostavlja se nikakva mogućnost prihvatanja teorije evolucije.

Ovo pitanje nije moja struka. Zato sam komentarisao samo njegove magistralne linije. Ono zahtijeva mnogo detaljnije raspravljanje. Pokazujući svoje slabosti i ograničene mogućnosti, s nadom da će se one dodatno zauzimati za mene, ponizno molim Uzvišenog Allaha da obdari naučnike stručno osposobljene za to koji bi ovo pitanje zahvatili detaljnijim raspravljanjem, s mnogo više objašnjenja, sa svih aspekata, kako bi dolazeće generacije izbavili iz zabluda teorije koja stalno prednjači u negiranju Stvoritelja. Ja sam uvjeren da će oni u tome uspjeti. Ja vjerujem da je došlo vrijeme da se pišu djela koja će govoriti istinu o ovom pitanju, koja će zauzeti mjesto djela napisanih na Zapadu, u sredinama gdje se vjeruje u teoriju evolucije.

Posljednje što želimo reći jeste: “Neka je hvala Allahu, Gospodaru svjetova.”

Tweet

Whatsapp