I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek i reče... (Ya-sin, 20)
وَجَاء مِنْ أَقْصَى الْمَدِينَةِ رَجُلٌ يَسْعَى قَالَ يَا قَوْمِ اتَّبِعُوا الْمُرْسَلِينَ
I s kraja grada žurno dođe jedan čovjek i reče: “O, narode moj, slijedi one koji su poslani! (Ya-sin, 20)
Najprije želimo istaknuti da je izraz “stanovnici naselja” (أصحاب القرية), odnosno “stanovnici grada”, prije objavljivanja ovog ajeta, ukazivao na to da prostor kojem su se upućivali poslanici radi dostavljanja Allahove vjere nisu bili nenaseljeni krajevi u pustinji, već se radilo o nekom gradu, dobro naseljenom za tadašnje prilike. Pošto su stanovnici grada odbili da’vu dvojice poslanika, Allah im je poslao i trećega, da njih dvojicu potvrdi i osnaži. Međutim, stanovnici toga grada, koji su bili uporni u svojoj tvrdoglavosti i fanatizmu, nisu se zadovoljili suprotstavljanjem tim poslanicima, već su pokušali i ubiti jednoga koji je bio iz njihovoga grada.
Ajet koji ovdje zahvatamo govori o četvrtom čovjeku, poslanom da potvrdi tri prethodna poslanika, a za njega se kaže da je istim stanovnicima došao “s kraja grada” (من أقصى المدينة).
Komentatori Kur’ana su se, odranije, oko izraza “kraj grada”, u svojim analizama i tumačenjima počeli znatno razilaziti, a mi ćemo ovdje izložiti samo tri prevlađujuća tumačenja:
1) “Kraj grada” može značiti suprotan rubni dio grada, a u svjetlu ovog ajeta to znači da je data osoba tamo stanovala.
2) “Kraj grada” može značiti otmjeni dio grada, odnosno dio koji pripada plemstvu. U dovi “Tundžina salavat” (الصلاة المنجية), pojavljuje se izraz “krajnji ciljevi” (أقصى الغايات) sa značenjem “najviši ciljevi” i “najuzvišeniji ciljevi”. To bi moglo značiti da je taj čovjek iz visokoga staleža, koji stanuje u aristokratskom dijelu grada i nema bliske dodire s običnim stanovništvom.
3) Ovaj izraz ukazuje na osobu koja je, sa stanovišta razmišljanja i poimanja, udaljena od načina razmišljanja svojih sunarodnika, na razini misli višoj od njih. Njegova poruka: “O, narode moj, slijedi one koji su poslani! Slijedite one koji od vas ne traže nikakvu nagradu, a na pravom su putu!” (Ya-sin, 20-21), dokazuje tu razliku u razini razmišljanja.
Prema drugom i trećem komentaru, nalazimo se pred osobom koja razmišlja neovisno o razmišljanju stanovništva grada, pred osobom samostalnih nazora, odanom osobom koja narodu nastoji pružiti savjet kad god ga snađe neka nevolja. Poznati komentator Kur’ana, Hamdi Almeli u svome tefsiru kaže da je ta osoba, kad su je stanovnici grada pokušali ubiti, reagovala riječima: “Kamo sreće da narod moj zna zašto mi je Gospodar moj oprostio i lijep mi prijem priredio!” (Ya-sin, 26-27).
Ako bismo ove riječi zahvatili analizom, rekli bismo da je ta osoba bila stalno obavijena krilima ljubavi prema narodu i dobrih želja, da nije osjećala nikakvu mržnju i ljutnju ili želju da mu se sveti. Naprotiv, osjećala je naklonost čak i prema neprijateljima, želeći im da dostignu sreću koju je ona dostigla. Na jedan vjerovjesnički način im je, po posljednji put, željela komentarisati svoj položaj u odnosu na njih.
Ovakav način razmišljanja i ponašanja svojstven je samo privrženima u svim vremenima i razdobljima. Tako je i Prvak među poslanicima, s.a.v.s., nakon što mu je u Bici na Uhudu bio slomljen zub i krv počela teći, upućujući Allahu dovu, rekao: “Bože, uputi moj narod, on ne zna.”
Ovdje ćemo se na to osvrnuti i reći, kako god izgledalo da se riječi Nuha, a.s., koje se tiču njegovog naroda: “Gospodaru moj, ne ostavi na Zemlji nijednog nevjernika!” (Nuh, 26), kose s onim što smo naprijed rekli, to ipak nije tako, jer, treba pretpostaviti da je to Nuh, a.s., rekao sa smislom nagovještavanja onoga što tek treba biti budući da je znao naravi društva u kojem je, kao vjerovjesnik, proveo dugi niz godina. Može se pretpostaviti da je on predvidio Božansku odluku, ili da mu je Božanska odluka bila objavljena. On je takvu dovu uputio jer je to bila jedna široko zastupljena osobina kod većine velikih vjerovjesnika.”
Shodno rečenome, čini nam se poželjnim da se zadržimo na pitanju da li je ovo kazivanje istinito ili nije, zbog toga što smo uvjereni da ono nije simbolično, već je ilustracija događaja koji se uistinu dogodio, a Kur’an nam ga interpretira.
Kao drugo, smatramo da Uzvišeni Allah, izlažući ova kazivanja, ukazuje na neke kosmičke istine koje će se odvijati sve do Sudnjeg dana. Zapravo, one se odvijaju počevši od Adema, a.s., i odvijat će se sve do posljednjeg čovjeka na ovom svijetu. Kad posmatramo osnovne kategorije koje koristi Kur’an, vidimo da se one ne tiču nekoga konkretnog vremena ili konkretnog mjesta. To je nešto što se upravo može očekivati od jedne kosmičke knjige. Međutim, da bismo Kur’an mogli tako posmatrati, njegove ajete treba slijediti u jednom posebnom okviru. Štaviše, možemo reći da je to jedini uvjet istinskoga korištenja Kur’ana. Osim toga, taman i kad je pravo nevjernika, licemjera, židova ili kršćanina bilo povod objavljivanju, ajeti to potvrđuju. Svako ko, kao pojedinac, sa samim sobom uspostavlja misaone, logičke, senzitivne i intuitivne odnose, zatečen u nekom vremenu ili nekome mjestu, može primiti uvijek svježe i nove poruke Kur’ana i doživjeti ih u dubini sebe. Drugim riječima, svako je, kao pojedinac, dužan reći: “Tačno je da ja nisam vjerovjesnik, ali osjećam da se ajeti Kur’ana, čiji broj iznosi 6.000 i nešto, čine kao da su meni objavljeni.”
Na kraju ove promenade, ne može li se primijetiti da je ovo suština pitanja? Može li se Uzvišeni Allah – sačuvaj nas, Bože – svesti na neko mjesto ili neko vrijeme? Dakle, Kur’an časni, koji je odraz svojstva govora Uzvišenog Allaha, čini se da oslovljava i vas, da oslovljava i nas, onako kako je oslovljavao Poslanika, s.a.v.s., a tako će oslovljavati i sve koji budu dolazili nakon nas. Znači, on oslovljava cjelokupno čovječanstvo. To je jako važno sa stanovišta univerzalnosti Kur’ana, njegove nadvremenosti i nadmjesnosti. U protivnom, čovjek bi na događaje, koji se pojavljuju u Kur’anu, gledao kao da su konkretna kazivanja. Takvi pogledi bi prilikom čitanja Kur’ana znatno umanjili razmjere njegove korisnosti.
Vratimo se sada ponovo časnom ajetu. Slično u njemu naznačenom, po istom obrascu i sadržini, odvijat će se događaji do Sudnjega dana. Nije teško naći primjere aktera takvih događaja prisutnih u svim vremenima, počevši od vjernika iz faraonove porodice pa do našeg prvaka Ebu Bekra, r.a., od Habiba en-Nedždžara preko svjedoka iz raznih vremena, pa sve do naših dana. Jedan takav je svjedok našeg vremena koji je u Istanbul došao “s kraja zemlje” (من أقصى البلاد) donoseći sa sobom rješenja i prijedloge koji se tiču budućnosti islama. On u tome ni od koga ne traži nagradu, poblicitet ni bogatstvo, već se pojavljuje kao uzor odanosti, požrtvovanosti i iskrenosti, do razine na kojoj kaže: “Kad bih vidio da je vjerovanje moje zajednice stiglo na obalu spasa, bio bih zadovoljan da izgorim u džehennemskoj vatri.” Nije mali broj sličnih primjera kod nas i u drugim zemljama, ljudi sličnog formata, sličnoga kapaciteta, koji se načela i ideala pridržavaju spremni na požrtvovanje.
Kur’an navodi i drugi događaj, koji se zbio za vrijeme Musaa, a.s. Jedan i drugi događaj imaju zajedničke opće crte. U sklopu ovog drugog događaja, vidimo pojedinca iz faraonove porodice, odnosno pripadnika faraonovoga dvora, iz plemićkoga sloja, kad je saznao za namjeru da se Musa, a.s., smakne, kako se nije mogao suzdržati da ne upita: “Zar da ubijete čovjeka zato što govori ‘Gospodar moj je Allah’”? (Al-Mu’min, 28).
U datoj situaciji nije ni mogao neko iz reda običnog naroda istupiti protiv namjere da se Musa, a.s., liši slobode i ubije.
U povijesti života Vjerovjesnika, s.a.v.s., možemo vidjeti isto junaštvo Ebu Bekra, r.a. Za vrijeme dok su mnogobošci nasmrt mučili muslimane, Ebu Bekr, r.a., – a on je pripadao plemićkom sloju u Mekki – izgovorio je isto pitanje: “Zar da ubijete čovjeka zato što govori ‘Gospodar moj je Allah’”?[1]
Dakle, događanja koja opisuje Kur’an vremenom se ponavljaju u različitim oblicima, ali s istom suštinom.
[1] Al-Bukhari, Fada’ilu-s-sahaba, 5.; Al-Imamu Ahmad, Al-Musnadu, II, 203.
- Napravljeno na .