I Musa reče: “Gospodaru naš Ti si dao faraonu i glavešinama... (Yunus, 88)
وَقَالَ مُوسَى رَبَّنَا إِنَّكَ آتَيْتَ فِرْعَوْنَ وَمَلأهُ زِينَةً وَأَمْوَالاً فِي الْحَيَاةِ الدُّنْيَا رَبَّنَا لِيُضِلُّواْ عَن سَبِيلِكَ رَبَّنَا اطْمِسْ عَلَى أَمْوَالِهِمْ وَاشْدُدْ عَلَى قُلُوبِهِمْ فَلاَ يُؤْمِنُواْ حَتَّى يَرَوُاْ الْعَذَابَ الأَلِيمَ
I Musa reče: “Gospodaru naš, Ti si dao faraonu i glavešinama njegovim bogatstva da u raskoši žive na ovom svijetu, pa oni, Gospodaru moj, zavode s puta Tvoga! Gospodaru naš, uništi bogatstva njihova i zapečati srca njihova, pa neka ne vjeruju dok ne dožive patnju nesnosnu!” (Yunus, 88)
Neki su riječi: da oni ...zavode s puta Tvoga, komentarisali kako slijedi:
1) “Gospodaru moj, jesi li faraonu dao raskoš, blago i bogatstvo da bi on i njegove glavešine zavodili s Tvoga puta?”
Međutim, to nije pravo značenje navedenih riječi. Čestica “da” (ل) u sintagmi da ...zavode s puta Tvoga (لِيُضِلُّوا عَن سَبِيلِكَ) je “da posljedice”. Musa, a.s., najbolje zna da im je Uzvišeni Allah dao to obilno bogatstvo u svrhe slavljenja i zahvaljivanja, a poznat je ishod kojim se završilo davanje. Zato je Musa, a.s., pitao: “Gospodaru moj, jesi li im dao bogatstvo da bi oni ljude zavodili s Tvoga puta?”
Tačno je da Uzvišeni Allah ne voli nevjerovanje, zablude i griješenje, niti ih želi. Ako bismo pretpostavili suprotno, ovo bi značilo da su vinovnici, kad čine prijestup, pokorni Allahu. Čini se kao da je slanje vjerovjesnika vršeno s tom svrhom.
Međutim, to apsolutno nije tako. U mnogim ajetima u Kur’anu postoji “da” posljedice, kao u primjeru: I nađoše ga faraonovi ljudi, da im postane dušmanin i jad (Al-Qasas, 8).
Kad navedene ajete ne bismo ovako razumjeli, smisao ovog bi bio to da je faraon našao Musaa, a.s., da bi, njemu i njegovim glavešinama, bio neprijatelj i stalno im nevolje zadavao. Takvo tumačenje je neispravno.
2) Iako ishod neposredno zavisi od uzroka i posljedice, ovdje se ukazuje samo na posljedicu, a ona se tiče Allahove volje, bez obraćanja pažnje na volju faraona i glavešina. Suština problema se sastoji u tome što oni usmjeravaju svoju relativnu stečenu volju te svoje bogatstvo i djecu čine sredstvom zavođenja, nereda i nevjerovanja, dakle, u tome što su blaga koja posjeduju postala sredstva lošeg ishoda. Međutim, bilo je moguće da se ljudskoj volji pruži njeno pravo. Umjesto da traže uputu, oni su tražili zabludu, riječima i djelom. Uzvišeni Allah stvara ono šta žele i kako traže. Znači, imovina i dijete mogu biti dva puta, onaj koji vodi u Džennet ili onaj koji vodi u Džehennem. Što se njih tiče, oni nisu razmišljali o prvoj mogućnosti, o “mogućem Džennetu”, pa se blagodat premetnula u nevolju.
Kad jedna siromašna osoba, kao što je bio Musa, a.s., stane ispred faraona koji ima bogatstvo, djecu i svitu, tada sva obilježja oholosti, osornosti, umišljenosti i sklonosti zastranjivanju dolaze do izražaja, a rezultat je poznat. Put zablude ostaje pred njima kao jedini put. Vjerovjesnik Musa, a.s., to shvata. On zna konačni ishod posjedovanja imovine i djece. On zna šta je neizbježna posljedica ako čovjek upomoć ne pozove Allahovu milost i samilost.
3) Što se tiče propadanja i gubljenja imovine, moguće je da je propalo sve što su posjedovali faraon i glavešine, ili da im je Uzvišeni Allah dao imovinu i raskoši ovog svijeta, ali ne i mogućnost da ih koriste. Pretpostavimo, npr., da neki bogataš boluje šećernu bolest i ne smije jesti i piti šta želi. Za čovjeka u takvoj situaciji, između postojanja i nepostojanja neke blagodati nema razlike. S takvim smislom, propadanje imovine ne mora biti stvarno, već može biti i metaforično.
- Napravljeno na .