I prodadoše ga za jeftine pare, za nekoliko groša... (Yusuf, 20)
وَشَرَوْهُ بِثَمَنٍ بَخْسٍ دَرَاهِمَ مَعْدُودَةٍ وَكَانُواْ فِيهِ مِنَ الزَّاهِدِينَ
I prodadoše ga za jeftine pare, za nekoliko groša; jedva su čekali da ga se oslobode. (Yusuf, 20)
Izraz “oslobađanje od nečega – odricanje” (زهد) ovdje se pojavljuje sa značenjima: “neprihvatanje”, “netraženje”, “neinteresovanje”, “ostavljanje”, “odbacivanje”. Kao što svi znaju, “zahid” je osoba koja se odriče ovog svijeta, a okreće se budućem svijetu. Zato riječi iz ajeta: jedva su čekali da ga se oslobode znače da su htjeli da se odreknu Jusufa.
Međutim, ko su bili ljudi koji su Jusufa, a.s., prodali za nekoliko groša? Jesu li to njegova braća ili vlasnici karavana? Budući da to ajet ne ističe, postoje dvije mogućnosti. Komentatori se razilaze oko toga.
Ako su njegova braća bili ti koji su ga prodali, to su učinili jer nisu znali da će on u budućnosti biti ne samo važna ličnost, već i veliki vjerovjesnik. Zato su jedva čekali da ga se na brzinu riješe. Iako je on, u vrijeme kad su ga prodali, bio slobodna osoba, kojoj protuvrijednost nije moglo biti ni blago cijelog svijeta, prodali su ga za samo nekoliko groša. Teret tog nedjela su nosili živeći s kajanjem sve duge godine do dana kad su ga opet sreli.
Kad su braća tako postupala, nisu bila u situaciji da mogu mirno razmisliti. Bila su duboko zaglibila u nemir, a nedoumica i oklijevanje su ih plašili. Zato su jedva čekali da ga se riješe.
Tako su ga prodali za jeftine pare, za nekoliko groša. Ovdje iscrtani psihološki portret ukazuje na to da su oni koji su prodali Jusufa bili njegova braća i niko drugi, zato što je prodaja roba bila dozvoljena. A da vlasnici karavana kasnije preprodaju kupljenoga roba, u Egiptu je bilo nešto sasvim prirodno. Jedno takvo psihološko stanje se ne može primijeniti i na vlasnike karavana.
Međutim, moguća je još jedna pretpostavka, a to je da su vlasnici karavana, kad su pronašli Jusufa u neobičnome bunaru, shvatili da neko poput njega ne bi mogao tu upasti te da je morao biti žrtva neobičnih okolnosti. To je ono što nagovještava dio ajeta: Viknu on: “Evo jednog dječaka!” (Yusuf, 19), riječima, glasovnim sklopom i muzikalnošću. Morali su dječaka brzo prodati kako bi mogli nesmetano nastaviti svoje poslove. Bojali su se drugačije postupiti i tražiti realnu cijenu za dječaka. Ako ona ne bi bila prihvaćena, ne bi za dječaka dobili ni tih nekoliko groša za koje su ga prodali.
- Napravljeno na .