Bojim se rođaka svojih po krvi poslije mene, a žena mi je nerotkinja... (Maryam, 5)
وَإِنِّي خِفْتُ الْمَوَالِيَ مِن وَرَائِي وَكَانَتِ امْرَأَتِي عَاقِرًا فَهَبْ لِي مِن لَّدُنكَ وَلِيًّا
Bojim se rođaka svojih po krvi poslije mene, a žena mi je nerotkinja, zato mi pokloni od Sebe sina. (Maryam, 5)
Nije ispravno tumačenje da je Zekerija, a.s., od svoga Gospodara dijete tražio kao da je nezadovoljan, ili kao da se osjećao za nešto uskraćen Božijim određenjem, ali je opravdano primijetiti da se na traženju zasnivaju neka važna pitanja. Kao prvo, Zekerija, a.s., je vjerovjesnik poslan sinovima Israilovim. Njima su vjerovjesnici i do tada izlagali pitanja koja se tiču budućeg i ovog svijeta. Dovoljno je da se prisjetimo kako su se sinovi Israilovi ponijeli kad je za kralja i vođu bio izabran Talut.[1] Zato se Zekerija, a.s., plašio da sinovi Israilovi neće priznati osobu koja će doći poslije njega, niti pristajati uz njega, a to bi značilo trganje ogrlice jedinstva među sinovima Israilovim.
Sadržina ovog ajeta se može posmatrati i iz drugog ugla.
Čovjek se iskušava svim ovosvjetskim stvarima. Može se navesti primjer Ibrahima, a.s., i Zekerije, a.s. Ibrahim, a.s., je imao u sebi prigušenu želju, a ona se jasno potvrdila radošću koju je proizvela vijest o djetetu, kad su je saopćili meleci. Dotle je Zekerija, a.s., otvoreno činio dovu Gospodaru i tražio od Njega potomka, a Kur’an dovu bilježi. Prema Božanskoj mudrosti, dva vjerovjesnika su bila iskušavana sinovima. Kao da je pritajena želja bila blaža, Ibrahim, a.s., je bio iskušan naredbom da sina zakolje. Budući da je Zekerijino, a.s., traženje bilo vidljivo, on je iskušan na teži način – iako je sama njegova konačnica dobro – a to je da je Zekeriju i njegovog sina njihov narod zaklao. Težina iskušenja je srazmjerna bliskosti s Allahom. Ova dva vjerovjesnika su bili bliski Allahu i zato su bili veoma teško iskušani.
U ajetu vidimo dovu Zekerije, a.s., s traženjem potomstva − zbog straha da će ostati sam, bez pomagača i podstrekača iz vlastite porodice u vršenju zadaće vezane uz budući i ovaj svijet. Zato vidimo njegovu dovu zabilježenu u Kur’anu: Reče: “Gospodaru, podari mi od Sebe čestita potomka” (Ali `Imran, 38). Gotovo ista dova se pojavljuje i na drugome mjestu u Kur’anu: Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, a Ti si jedini vječan (Al-Anbiya’, 89). Dakle, tražio je vlastitog potomka koji će ga naslijediti u vjerovjesništvu i na starješinskom položaju u rodu Jakubovom.
Naš časni Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Mi, skupina vjerovjesnika, se ne nasljeđujemo - ono imetka što ostavimo iza sebe je sadaka”, što znači da vjerovjesnici nemaju brige oko nasljedstva za svoju djecu ili rođake. Zato je dova ovdje upućena zbog nasljeđivanja vjerovjesništva. Dovu je primio jedini Vječni, a odgovorio je Svojim dobrom i dobrotom. Uzvišeni Allah je, vremešnom starcu i njegovoj ženi nerotkinji, Svojim dobrom i dobrotom, pokazao Svoju Uzvišenost i Velikodušnost.
Da bi se pokazalo da je On jedini Vječni, On na jedan uobičajen način Sebi vraća ono što daje na izniman i neobičan način.
[1] Vidjeti: Al-Qur’an, Al-Baqara, 247.
- Napravljeno na .