A onome ko se Allaha boji, On će izlaz naći. (At-Talaq, 2)
وَمَن يَتَّقِ اللَّهَ يَجْعَل لَّهُ مَخْرَجًا
A onome ko se Allaha boji, On će izlaz naći. (At-Talaq, 2)
Prema našem mišljenju, bogobojaznost (تقوى) je slijeđenje propisanih vjerozakonskih načela, pored slijeđenja urođenih kosmičkih načela. Prva razina je duševna, mikrokosmička (أنفسية) bogobojaznost, a druga je prostorna, makrokosmička (آفاقية) bogobojaznost. Njihovo razdvajanje je neprihvatljivo, ali nije nimalo jednostavno dosegnuti potpunu bogobojaznost.
Obratimo pažnju na gornji ajet. Komentarisanje ovog pitanja Kur’an započinje riječima: onome ko se Allaha boji, koristeći glagol “bojati se” (اتقى), a to je glagol 8. proširene vrste. Jedno od glavnih obilježja ove vrste glagola jeste da označavaju pasivnost radnje, odnosno prihvatanje pozicije onoga na kome se radnja vrši, a to znači da radnja glagola postaje dio, jedan dubinski sloj naravi onoga na kome se izvodi.
Naravno, ono što se ovdje želi istaknuti jeste da je bogobojaznost jedna od dimenzija urođenih i duboko usađenih u ljudsku narav, odnosno da je bogobojaznost misao koja čovjeka prati dok stoji ili sjedi, u svim mogućim situacijama, s kojom u sebi stalno živi i s njom diše. Govoreći o pravima onoga ko uspije ostvariti taj težak cilj i dosegnuti takav horizont, Kur’an kaže: A onome ko se Allaha boji, On će izlaz naći. Imenica “izlaz” (مخرج) ovdje iscrtava psihološku sliku čovjeka u teškoj situaciji zatočenog u skučenom prostoru, koji pokušava izaći i izbaviti se ulažući krajnji napor.
U toj teškoj situaciji, zatočeni čovjek koristi sve iz vidljivog svijeta. Nema vrata na koja ne kuca. Međutim, uprkos svemu, ne nalazi put spasa. Tokom svega, traži utočište kod Uzvišenog Allaha, Uzročnika svega, i On ga odmah izbavlja. Kad Uzvišeni Allah u ovom ajetu takvima namjenjuje “izlaz”, On ukazuje na upravo takvu iznenadnu brigu, jer je “izlaz” (مخرج) ovdje infinitiv koji počinje slovom mīm (م), i znači “izvođenje” (إخراج). To je istovremeno i imenica mjesta, kojom se označava mjesto izlaska, odnosno izvođenja. Dakle, to izvođenje nije nešto uobičajeno, već je nadnaravno, djelo koje se zasniva presudno na Allahovoj pomoći.
Činjenica je da se sve što postoji u Svemiru može smatrati nadnaravnim. Međutim, u Svemiru vladaju red i ponavljanje koji nas čine nemoćnim da vidimo. U zbivanja koja se odvijaju oko nas mi ne možemo imati uvida gledajući ih iz vizije vidljivih stvari i opipljivih rezultata. Ne možemo ih pouzdano procjenjivati i suditi o njima. Tu ima stalna precizna veza između uzroka i posljedice, samo što uzrok ne može proizvesti posljedicu.
Prema procjeni i viđenju Bediuzzamana Saida Nursija, čovjek može tek neznatan dio tih zbivanja podrediti svojim selektivnim radnjama, kao što su jedenje i pijenje. Kad bi čovjek, u vrijeme dok zalogaj hljeba, npr., stavlja sebi u usta, razmišljao o fazama kroz koje hljeb prođe dok se pripravlja, istina bi mu se sama od sebe pokazala. Tačno je da je čovjek taj ko je posijao pšenicu, da ju je požnjeo, samljeo i skuhao, međutim, da Uzvišeni Allah nije stvorio zemlju, da nije stvorio Sunce, da nije slao kišu, itd., čovjek ne bi bio u prilici jesti hljeb. Uzmimo u razmatranje i to da je on pripravio hljeb, ali, da mu Allah nije dao ruke, usta i zube, bi li ga mogao jesti?
Na ovakav način bi trebalo posmatrati sva zbivanja u Svemiru, kako red i sklad ne bi pred našim pogledom bili zaklonjeni velom, kako bismo Allahovu ruku i Njegove prste mogli vidjeti u svakom pokretu koji se desi, kako bismo se mogli naslađivati slašću vjerovanja dok posmatramo i sagledavamo.
Ukratko, onome ko ostavi ono što je zabranjeno (حرام), obavlja dužnosti (فرائض), kloni se sumnjivih stvari i ne slijedi ih, oprezno se odnosi i prema dozvoljenim stvarima (مباح), čuva Allahove zakone i jasna vjerozakonska načela, odnosno ko čuva kodeks Onoga koji može sve što hoće, Allah mu otkloni svaku tjeskobu u koju zapadne, kolika i kakva god bila. Obuhvati ga Svojom Uzvišenom dobrotom koja se ne da proračunati niti brojem izraziti. Izbavlja ga iz življenja u blatu, a prilikom preseljavanja na budući svijet, štiti ga od smrtnih bolova, osamljenosti i stiskanja, kao što će ga čuvati i od strahota Sudnjega dana.
Bože, nađi nam izlaz i mjesto izlaza tamo gdje se i ne nadamo. Amin.
- Napravljeno na .