O, vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne... (Al-Mai’da, 54)
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ مَن يَرْتَدَّ مِنكُمْ عَن دِينِهِ فَسَوْفَ يَأْتِي اللّهُ بِقَوْمٍ يُحِبُّهُمْ وَيُحِبُّونَهُ أَذِلَّةٍ عَلَى الْمُؤْمِنِينَ أَعِزَّةٍ عَلَى الْكَافِرِينَ يُجَاهِدُونَ فِي سَبِيلِ اللّهِ وَلاَ يَخَافُونَ لَوْمَةَ لآئِمٍ ذَلِكَ فَضْلُ اللّهِ يُؤْتِيهِ مَن يَشَاء وَاللّهُ وَاسِعٌ عَلِيمٌ
O, vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne, – pa Allah će, sigurno, umjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni će se na Allahovom putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati. To je Allahov dar, koji On daje kome hoće – a Allah je neizmjerno dobar i zna sve. (Al-Mai’da, 54)
Ovaj ajet uistinu sadrži neke bitne poruke, a ispred ostalih stoji upozorenje mogućnošću da se dogodi otpadaništvo među vjernicima pa da, vjerovatno, oslabi one koji će zastupati islam u budućnosti u pokazivanju interesovanja i brige koju nalaže nošenje odgovornosti za taj emanet (أمانة). Stoga se taj emanet, pošto su Umejevići po isteku nekog vremena u kojem su to uspješno vršili, a nakon toga postali nemoćni u njegovom nošenju, prenio na Abasoviće, zatim na Seldžuke, a s njih na Osmanlije. Narod koji će Allah dovesti nakon njih spominje se u neodređenom vidu, odnosno kao narod kojeg prijatelji Allahovog Poslanika, s.a.v.s., nisu znali u vrijeme objavljivanja ovog ajeta.
Mi smatramo da je u sklopu riječi iz ajeta: ...pa Allah će, sigurno, umjesto njih dovesti ljude..., iskorištena forma daleke budućnosti[1] te da prvo obilježje ljudi čiji dolazak je Allah nagovijestio u dalekoj budućnosti ukazuje da ih Allah voli. Tu postoji jedna fina naznaka nečega što se podrazumijeva, a to je ljubav koja postoji između roba i Allaha. Ona je moguća sa smjerom od roba k Allahu, a odgovor joj je smjer od Allaha ka robu. To je obilježje onoga ko pristaje (مريد). Moguća je i sa smjerom od Allaha ka robu, a odgovor je smjer ljubavi od roba ka Allahu. Za nju se može reći da je svojstvo Onoga uz koga se pristaje (مراد).
Dakako, sam Allah neke ljude izabere da jačaju Njegovu vjeru, a i da vjera njih jača. Biranje vjerovjesnika je izbor takve vrste. Kao što stoji u Vjerovjesnikovom hadisu koji prenosi Abdullah ibn Mes’ud, prijatelji vjerovjesnicima su bili od strane Allaha također birani da jačaju Njegovu vjeru i da joj služe.[2] Ako bismo ovo željeli pojasniti, pretpostavili bismo da je Uzvišeni Allah rekao: Ja ću izabrati, npr., Muhammeda i njegove prijatelje za izvršenje tog posla. − Slično stoji u završetku ovog ajeta: To je Allahov dar, koji On daje kome hoće – a Allah je neizmjerno dobar i zna sve, dok u nekim ajetima stoji da niko nema pravo suprotstaviti se onome što Allah odredi.
Kao što je Allah našeg Poslanika, s.a.v.s., i njegove prijatelje odabrao u jednom važnom vremenu, tako će odabirati i druge narode za jačanje Svoje vjere u ovom vremenu u kome je zapostavljeno služenje vjeri, a tvrđava islama se opsjeda sa svih strana. Tačno je da to odabiranje može u nekom smislu biti u području duhovnog svijeta. U svakom slučaju, Uzvišeni Allah će riječ Svoje vjere ponovo uzdići posredstvom ljudi i naroda koje voli i koji Njega vole. Zato su opisi tih ljudi značajni, a aktualnost ovog ajeta ukazuje na značaj pitanja.
Ti ljudi su zajednica čista i neporočna do te mjere da ih je Allah zavolio i odabrao kao zajednicu, a i oni Allaha vole iz dubine srca. Opisujući tu ljubav, drugi ajet kaže da oni nikad neće biti u redovima Allahovih neprijatelja, taman kad bi neprijatelji bili njihovi očevi, djedovi, braća, sinovi ili njihovo pleme. Njihova ljubav je vezana samo uz Uzvišenog Allaha: vole i mrze za Allaha, daju i uzimaju za Allaha. Ništa ne osjećaju niti rade osim u skladu s ljubavi prema Allahu. Nema ništa što može stati ispred te ljubavi ili zauzeti njeno mjesto. To je prvo i najvažnije obilježje zajednice koja će doći kad nastupi vrijeme njenog dolaska, koja je na tragu naučavanja časnih Poslanikovih, s.a.v.s., prijatelja. To je obilježje ljubavi prema Uzvišenom Allahu, želja za trajnim zadobijanjem Njegovog zadovoljstva te davanje prednosti toj ljubavi i zadovoljstvu pred svim ostalim.
Njihovo drugo obilježje je to što su jako skromni i ponizni prema svim vjernicima. Uvažavajući stav Bediuzzamana Saida Nursija koji glasi: “Prisiljavanje beduina, a uvjeravanje urbanih i gradskih zajednica”, mi bismo, iznoseći jednu drugačiju procjenu, rekli: Neprijateljski front je u vrijeme ashaba bio sastavljen od beduina; zato je pobjeda nad njima zahtijevala neku vrstu korištenja sile. Kao jedna od posljedica pojavljivanja islama i vjerovanja počeo se javljati i razlaz među pojedincima članovima jedne te iste porodice. “Paganski šovinizam”, odnosno rodovska i plemenska krvna povezanost, bio je važan činilac u zasnivanju društva i njegovog jedinstva. Stoga je praktikovanje strogosti u takvim uvjetima protiv nevjerovanja i ateizma bilo značajno i neophodno. Zato je moguće da se neka mudrost Božijeg određenja, kao znak i simbol, ogledaju u postavljanju Ebu Bekra, r.a., poznatog po blagosti, na prvu poziciju, a Omera, r.a., poznatog po strogosti, na drugu poziciju.
Međutim, svijet je danas većinom civilizovan i kultivisan. Stoga se nadvladavanje drugih treba vršiti putem uvjeravanja, nauke, dijaloga i razgovora više nego putem sile i strogosti. Osim toga, iako kod ljudi napreduje individualizam a slabe međusobne veze, uloga društva i kolektivna osjećanja i sada imaju ulogu važniju od djelovanja istaknutih pojedinaca i ličnosti. U ponašanju se ne traži milost i sažaljenje, već skromnost i blagost, odnosno poniznost prema vjernicima, s kojom se njihova uvreda prima sa šutnjom a njihovo protivljenje sa strpljenjem, što bi se reklo “stavljanjem glave pod noge vjernika”.
Razina potrebne milosti koja treba vladati među vjernicima treba biti mnogo viša od razine potrebne strogosti prema nevjernicima i ateistima. Treba znati da prvi uvjet u uspostavljanju složnosti pri vršenju te građanske dužnosti, odmah nakon ljubavi prema Allahu i želje za zadobivanjem Njegovog zadovoljstva, jeste uspostavljanje atmosfere poniznosti među vjernicima, odnosno svekolike skromnosti. Koliko god se trudili na tome putu, nećemo u tome pretjerati.
Zgodno je i ovdje poslušati savjet Bediuzzamana Saida Nursija o neophodnosti da se iz ovog ugla čita “Poslanica bratstva i iskrenosti” najmanje jednom svake dvije sedmice, jer se može pretpostaviti da će na najvećim iskušenjima biti naše bratske veze.
U gornjem ajetu se, također, kaže: ...a prema nevjernicima ponosite..., a to, kako u prvi mah razumijevamo, znači nešto blaže od strogosti. Kao što smo već naprijed rekli, da se protivničkim mislima u naše vrijeme treba suprotstavljati i nadvladavati ih uglavnom dijalogom i uvjeravanjem a ne upotrebom sile, tako je pokazivanje snage islama i njegove časti pred njima od nas dovoljno.
U nastavku ajeta vidimo da je obilježje: ...oni će se na Allahovome putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati... povezano s ovom primjedbom. Kao što svi znamo, došlo je vrijeme u kome se vjernici ponižavaju. Izjava “ja sam musliman” postala je razlog ponižavanja i omalovažavanja. Zato se mi, na putu služenja vjerovanju, opredjeljujemo za neobraćanje pažnje časti, društvenom statusu, vanjskom izgledu, zvanjima i rangovima, već islam smatramo jedinim uporištem veličine, a veličina pripada Allahu, Njegovom Poslaniku i vjernicima. Zato pred ateistima i nevjernicima ne smijemo osjećati slabost. Naprotiv, u dubini srca trebamo osjećati veličinu islama, s tim osjećajem vršiti svoju ulogu upućivanja u kući, u školi, na pijaci, na ulici, na svakome mjestu na kome se nađemo, da u postupku upućivanja predstavljamo svoju vjeru ne bojeći se ničijeg prijekora. Kad Kur’an pobrojava obilježja naznačene zajednice, na čudesan način ukazuje i na neka zbivanja iz našeg vremena. Dakako, kad bismo ovaj ajet zahvatili s ovog stanovišta, uvidjeli bismo da se on otvara za mnogostruka značenja i poruke.
U ovom ajetu ima i konotacija obavještavanja o nekim metafizičkim pitanjima, što može, samo po sebi, predstavljati jedno zasebno gledište. Koji god da je događaj bio povod objavljivanju ovog ajeta, njegova prosudba je opća, kao i kod brojnih drugih ajeta. Mi u vezi s ovim ajetom želimo pažnju vjernika skrenuti na nešto važno, iskazano na potresan način koji ljude navodi da zadrhte. Radi se o pitanju koje, po tome koliko je krupno i razgranato, postoji u svakome vremenu u mjeri koja opominje i koja je dovoljna da muslimani pred njom zadrhte. Prisutno je do razine da odmetništvo koje je započelo pleme Benu Mudledž, pod vođstvom Asveda al-Unsija, zatim Benu Hanifa, pod vođstvom Musejlime al-Kezzaba i Tulejhea ibn Huvejlida, koje je zapalilo plamen smutnje i razdora između Benu Eseda i plemena odmetnutih u vrijeme Ebu Bekra, r.a., među kojima su bili Benu Fezara, Gatafan, Benu Sulejm, Benu Jerba’ i dijelovi plemena Benu Temim, Kinda, Benu Bekr, Gassan, itd. Svako od spomenutih plemena je imalo svoj udio u odmetništvu, dotle da su i Umejevići, Abasovići, Osmanlije pa i oni koji su kasnije dolazili preuzimali svoj udio u tome. Iako je odmetništvo bilo relativno, svi su kušali njegovu gorčinu.
Stoga ovaj ajet, svakome ko stane na čelo islamske zajednice, poručuje: Vjernici, ko se sasvim, ili djelimično odmetne od vjere, neka zna da će ga Allah odmijeniti drugim ljudima, čije vrijeme i doba niko ne zna. Niko ne zna ni njihovo mjesto, ni odakle će doći. To su ljudi plemenitog roda, koje krase poznata obilježja, koje Allah voli, a i oni vole Njega. Oni su skromni, prema vjernicima ponizni, a prema nevjernicima, ateistima i protivnicima “žestoki”. Čvrsti su u vjerovanju i predstavljaju važan činilac u međunarodnoj ravnoteži. Cilj im je Allahovo zadovoljstvo, a dužnost uzdizanje Allahove riječi. Oni su neprestano borci na Allahovome putu, koje ne brine ljutnja drugih niti ičiji prijekor. Zanima ih samo izvršenje zadaće na najbolji način. To je blagodar Uzvišenog Allaha koji pripada onome ko ga istinski želi.
Iz ovoga uopćenog uputstva se može izvesti zaključak da događanje odmetništva od vjere ne ostaje svedeno samo na minule historijske primjere, već će se ponavljati tokom historije u svim zajednicama koje imadnu svoje mesto u historiji, a one će biti zamijenjene ljudima koje Allah voli i koji vole Njega.
[1] Označava je duža čestica budućeg vremena (سوف) – (op. prev.).
[2] Od Abdullaha ibn Mes῾uda se prenosi da je kazivao: “Allah je osmotrio srca robova i vidio da je srce Muhammeda, s.a.v.s., najbolje ljudsko srce, te ga je Sebi odabrao i poslao ga s poslanjem. Zatim je osmotrio srca robova nakon Muhammeda i vidio da su srca Muhammedovih prijatelja najbolja, te ih je učino vjernim pomagačima Svoga Vjerovjesnika, koji će se boriti za Njegovu vjeru ...” (Ahmad, Al-Musnadu, I, 79.; Abu Nu῾aym, Hilyatu l-awliya᾽i, I, 375).
- Napravljeno na .