Manji i veći džihad
Šta je to džihad?
Izvedena iz korijena dž-h-d, imenica džihad označava upotrebu čitave čovjekove snage, kao i kretanje ka cilju svim moćima i snagom i odupiranje svakoj teškoći. Posljednja definicija džihada je bliža vjerskom značenju.
Džihad je dobio posebnu karakteristiku s dolaskom islama, kada on dobiva značenje borbe na Božijem putu. Obično se danas baš ovo značenje upotrebljava. Džihad se odvija na dva fronta: unutarnjem i vanjskom. Unutarnja borba (veći džihad) je napor da se dosegne ljudska bit; vanjska borba (manji džihad) je proces kojim se omogućava nekome da dosegne svoju bit. Prva vrsta borbe se temelji na prevladavanju prepreka između čovjeka i njegove biti uz pomoć duhovnog dosezanja spoznaje, i na kraju Božanske spoznaje, Božanske ljubavi, duhovne sreće. Druga vrsta borbe se temelji na otklanjanju prepreka između ljudi i vjere tako da ljudi mogu slobodno izabrati između vjerovanja i nevjerovanja. U jednom smislu, džihad je svrha našeg stvaranja i naša najvažnija dužnost; radi te svrhe Bog je slao vjerovjesnike; džihad je bila njihova suštinska dužnost.
Postoji nepremostiva razlika između onih koji, bez validnog razloga, sami sebe lišavaju ove obaveze i onih koji su neprestano angažirani u džihadu:
Vjernici koji se ne bore – osim onih koji su za borbu nesposobni – nisu jednaki onima koji se na Allahovom putu bore imecima svojim i životima svojim. One koji se budu borili ulažući imetke svoje i živote svoje Allah će odlikovati čitavim stepenom nad onima koji se ne budu borili, i On svima obećava lijepu nagradu. Allah će borcima, a ne onima koji se ne bore, dati veliku nagradu (...) (En-Nisa', Žene, 95).
Poslanik kaže:
Provesti jedan dan čuvajući granicu u ime Boga je bolje od ovog svijeta i svega što je na njemu; malo mjesto koje tvoj bič (upotrijebljen na Božijem putu) zauzme u Džennetu bolje je od ovoga svijeta i svega što je na njemu; noć ili jutro provedeno na straži na Božijem putu bolje je od ovoga svijeta i svega što je na njemu (Buhari, Tirmizi).
Vrste džihada
Manji džihad se ne svodi na bojno polje, jer to bi, onda, značajno suzilo njegov horizont. Ustvari, manji džihad ima tako široko značenje i primjenu da se on ponekad odnosi na riječ ili tišinu, namrštenost ili osmijeh, napuštanje skupa ili dolazak u nj – ukratko, sve što je učinjeno u ime Boga – kao i na reguliranje ljubavi ili ljutnje u skladu s Njegovom voljom. Na ovaj način, svi napori koji se učine da se poprave društvo i ljudi dio su džihada, tj. džihad je svaki napor učinjen za dobrobit tvoje porodice, susjeda i regije.
U tom smislu, manji džihad je materijalni. Veći džihad, međutim, vrši se na duhovnom frontu, jer on je, kao takav, naša borba s našim unutarnjim svijetom i tjelesnom strašću, nefsom. Kada se obje vrste džihada uspješno vrše, uspostavlja se željeni balans, a ukoliko izostane jedna od te dvije vrste džihada, balans se narušava.
Vjernici pronalaze mir i vitalnost u tako izbalansiranom džihadu. Oni znaju da će umrijeti na dan kada njihov džihad prestane. Poput drveća, vjernici su u životu samo dok donose plodove. Kada drvo prestane davati plodove, ono se suši i umire. Kad osmotriš pesimiste, ti vidiš da oni više nemaju osjećaj za borbu niti želju da Istinu prenose drugima. Na taj način, Bog prekida Svoje blagoslove za njih i ostavlja ih u njihovoj unutarnjoj tami i hladnoći. Za razliku od njih, oni koji su u džihadu okruženi su ljubavlju i entuzijazmom. Njihovi unutarnji svjetovi su blistavi, njihova osjećanja su čista i oni su na putu prosperiteta. Svaka borba, štaviše, stimulira njihovu misao o narednoj, pa se na taj način formira krug dobra. Svako novo dobro djelo odvodi ih u nova dobročinstva, tako da ti ljudi plivaju u dobrim djelima. Njihova srca znaju za ovu istinu:
Oni koji se budu radi Nas borili Mi ćemo, sigurno, putevima koji Nama vode uputiti; a Allah je, zaista, na strani onih koji dobra djela čine! (El-'Ankebut, Paukovica, 69).
Postoje onoliko puteva ka Bogu koliko postoji stvorenja. One koji se za spas budu borili u Njegovo ime Bog vodi na jedan ili više ovih puteva. On otvara takav put za dobro i štiti ga od puteva za zlo. Svako ko pronađe Njegov put, Pravi put, pronašao je srednji put. Baš kao što ovakvi ljudi slijede srednji put u pogledu srdžbe, inteligencije, žudnje, oni isto tako slijede srednji put u pogledu džihada i ibadeta (bogoslužja). To znači da Bog ljude vodi na Put spasa.
Manji džihad je naše aktivno izvršavanje islamskih zapovijesti i dužnosti; veliki džihad je proklamirani rat protiv naših destruktivnih i negativnih emocija i mišljenja (pakosti, mržnje, zavidnosti, sebičnosti, samoljublja, nepristupačnosti i raskoši), koje nas sprečavaju da postignemo potpuni islamski moral. Pošto je ovo vrlo težak i naporan džihad, on je nazvan velikim džihadom.
Za vrijeme Asr-i se'adeta (doba sreće, tj. doba Božijeg Poslanika, njegovih drugova i njihovih nasljednika – op. prev.) ljudi su se poput lavova borili na bojnom polju, a kada padne noć, posvećivali su se predanosti Bogu kroz ibadet i zikr (sjećanje na Boga i zazivanje Njega). Ovi hrabri borci proveli su svoje živote u kutku, u ibadetu i samoći. Oni su znali da je njihov vođa, Poslanik, iako najnježniji čovjek, bio prvi u materijalnom i duhovnom džihadu. On je podsticao svoje sljedbenike da od Boga mole da im oprosti njihove grijehe i propuste, a on je to uvijek prvi činio.
Oni koji budu uspješni u velikom džihadu, bit će uspješni i u malom džihadu, i obrnuto: oni koji su neuspješni u velikom, bit će neuspješni i u malom džihadu. Čak i kada bi takvi ljudi dostigli neke stepene uspjeha, oni ne bi postigli puni rezultat.
Aiša pripovijeda:
Jedne noći Božiji Poslanik me upitao: “Aiša, mogu li ja ovu noć provesti sa svojim Gospodarom?” (On je bio toliko ljubazan da je od svoje supruge tražio takvu dozvolu. Plemenitost i profinjenost bile su važne strane njegovoga karaktera.) Ja sam odgovorila: “O, Božiji Poslaniče, ja bih voljela biti s tobom, ali ja još više volim ono što ti voliš.” Poslanik je uzeo abdest i počeo klanjati. Učio je: U stvaranju nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene (Ali Imran, Imranova porodic, 190). Učio je ovaj ajet, a niz lice su mu tekle suze sve do zore (Ibn Kethir, Tefsir).
A ponekad, da ne bi probudio svoju suprugu, Poslanik bi ustajao i molio se ne tražeći dozvolu od nje. Aiša o tome pripovijeda:
Kada sam se jedne noći probudila, nisam mogla naći Božijeg Poslanika. Kada sam ga u mraku počela tražiti, napipala sam njegovo stopalo. On je bio na sedždi, na hasuri, i nešto je učio. Slušala sam šta uči na tom namazu. Šaputao je: “Gospodaru moj, ja tražim utočište u Tvojoj milosti od Tvoje ljutnje i srdžbe, ja tražim utočište u društvu s Tobom moleći Te da me ne kazniš. Gospodaru moj, ja tražim utočište kod Tebe od Tebe (utočište u Tvome zadovoljstvu od Tvoje srdžbe, utočište u Tvojoj dobroti od Tvoje sile, utočište u Tvojoj milosti i samilosti od Tvoje prevlasti). Ja nisam u stanju hvaliti Tebe i nazahvaljivati se Tebi (na primjeren način), Ti si onakav kako si Ti Sebe opisao.
Ovaj slučaj jasno pokazuje unutarnju dubinu i obim velikog džihada kod Poslanika. U drugom hadisu Poslanik je naveo ova dva džihada:
Imaju dvije vrste očiju koje nikada neće vidjeti džehennemsku vatru: oči vojnika koji čuvaju stražu na bojnom polju i na frontu i oči koje zaplaču od bogobojaznosti (Tirmizi).
Džihad onih koji ostave spavanje i čuvaju stražu u najopasnijim ratnim vremenima je materijalni džihad. Oči takvih vojnika neće biti podvrgnute džehennemskoj vatri. Isto tako, oči onih koji su u duhovnom, velikom džihadu i koji plaču od bogobojaznosti neće vidjeti džehennemske muke. Umjesto da drugima ponavljaju šta treba činiti, ljudi trebaju imati dobre namjere i u svoja srca usaditi iskrenost.
Džihad je ravnoteža između unutarnjih i vanjskih pobjeda. Postići duhovno savršenstvo i pomoći drugima da ga dosegnu – to je najvažnije. Postizanje unutarnjeg savršenstva je veliki džihad, pomaganje drugima da ga postignu je manji džihad. Kada se odvoje jedan od drugog, džihad više nije džihad. Od prvog nastaje indolencija (lijenost), a od drugog anarhija. Na taj način, muhammedanski duh je jedini način da se postigne ova ravnoteža, koja se, dakle, može postići isključivo slijeđenjem Božijeg Poslanika. Kakva sreća za one koji za druge traže Put spasa kao što ga traže i za same sebe! Kakva sreća za one koji znaju da su spasili sebe spašavajući druge!
- Napravljeno na .