Na pragu novog milenija

Kao što svaka zora, svaki izlazak Sunca, svaki dolazak proljeća nagovještava novi početak i nadu, takav je slučaj i sa svakim novim stoljećem i sa svakim novim milenijem. U tom smislu, u protoku vremena, nad kojim mi nemamo nikakvu kontrolu, čovječanstvo uvijek traži novi tračak nade, udisaj koji bi bio svjež kao sabahski lahor, čovječanstvo se nada – i ono to želi – da će iskoračiti u neko novo svjetlo i da će iza sebe ostaviti tamu, kao što se dešava kada čovjek prekorači prag.

Mi možemo samo spekulirati o tome kada su se prvi muškarac i žena pojavili na Zemlji. Zemlja je bila ravna nebesima, pošto je i ona bila izložba Božanskih kreacija, te zbog istog ontološkog smisla koji su sadržavali i jedno i drugo; Zemlja je imala svoj smisao daleko prije njezinih prvih stanovnika, ljudi. Prema kalendaru koji mi danas upotrebljavamo, mi smo na pragu trećeg milenija nakon rođenja Isusa / Isaa – mir neka je s njim. Međutim, pošto se vrijeme mijenja i napreduje u jednom helikoidalnom relativitetu, postoje njegova različita mjerenja u svijetu. Naprimjer, prema računanju vremena koje je danas prihvaćeno u čitavom svijetu, svijet je otprilike na pragu novog hiljadugodišnjeg perioda. Prema jevrejskom kalendaru, mi smo već u drugoj polovini osmog milenija. U hinduističkom vremenskom okviru, mi živimo u eri Kali Yuge. Ako slijedimo muslimanski kalendar, mi se približavamo kraju prve polovine drugog milenija.

Mi se, međutim, trebamo prisjetiti činjenice da svako računanje vremena nije ništa drugo nego relativno računanje. Dok je usaglašeno da sto godina označava jedno stoljeće, ideja o šesdesetogodišnjem vijeku, utemeljena na prosječnom trajanju čovjekovog života, također je vrijedna spomena. Iz ove tačke gledišta, mi smo već u četvrtom mileniju nakon rođenja Isusa / Isaa – mir neka je s njime – a u trećem mileniju nakon Hidžre (iseljenje Poslanika iz Mekke u Medinu), početne tačke muslimanskoga kalendara. Ja sam sve ovo iznio zato što ima ljudi – posebno na Zapadu – koji pate od duhovnog uznemiravanja izazvanog zastrašujućim predskazanjima koja oni pripisuju dolasku novog milenija.

Ljudi žive u neprestanoj nadi, tako da se za njih može reći da su djeca nade. Čim na trenutak izgube svoju nadu, oni izgube i svoj “plamen” života, svejedno što nastavljaju da žive u fizičkom smislu riječi. Imati nadu je direktno proporcionalno s posjedovanjem vjerovanja. Kao što zima čini jednu četvrtinu godine, periodi u životu pojedinca ili društva koji korespondiraju sa zimom relativno su mali. Zupčanici Božijih događaja se obrću unaokolo s nevjerovatno jasnom mudrošću i milosrdnom svrhom; oni nas informiraju – kao što smjena noći i dana gradi čovjekovu nadu i obnavlja čovjekov duh, jer ta obnova dolazi svake godine s očekivanjem proljeća i ljeta – da su u životu pojedinca i u povijesti nacije periodi nesreće kratki i da nakon njih nastupaju sretna vremena.

Ovaj ciklus “Božijih dana”, koji je usredišten u Božijoj mudrosti, nije toliko ni strašan ni previše pesimističan za one koji imaju vjeru, duhovni pogled i stvarni opažaj. Prije će biti da je to izvor stalnog promišljanja, sjećanja i zahvaljivanja za one koji imaju osjetljivo srce, unutarnju percepciju i moć slušanja. Kao što se dan razvija u srcu noći, a zima namješta maternicu odakle će se roditi proljeće, tako se i čovjekov život pročišćava, zrije i donosi svoje očekivane plodove u ovom ciklusu.

Isto tako, u tom ciklusu, sposobnosti koje je Bog podario ljudima razvijaju se u vještine i talente, nauke se rascvjetavaju poput ruža, smišljaju se nove tehnologije na razboju vremena, čovječanstvo postepeno ide ka svome predodređenom kraju.

Iznoseći ovo opće gledište, koje nije ni lično ni subjektivno, nego prije jedna objektivna činjenica ljudske povijesti, ne bi trebalo razmišljati tako da i zima i događaji koji su poput nje – kada ih mi dočekujemo – korespondiraju s tugom, bolešću i nesrećom. Uprkos općoj činjenici da bolest ponekad povećava otpor tijela, jača imunološki sistem i podstiče medicinski progres, ona je, ipak, nešto patološko i štetno. Isti je slučaj sa zemaljskim i nebeskim katastrofama. S teološke i moralne tačke gledišta, te su katastrofe posljedica naših grijeha i nasilja koje je toliko da se zbog njih potresaju Zemlja i nebesa, kao i zbog činjenja djela za koja se zna da su zabranjena i prezrena prema zakonu i etici (vjerskoj ili sekularnoj). Iako ove bolesti bude ljude iz njihovih zabluda i nemara, iako one izazivaju razvoj u geologiji, arhitekturi, inžinjeringu, u pogledu sigurnosnih mjera, iako one demoliranu imovinu vjernika uzvisuju do stepena sadake, a vjernike do stepena šehitluka, ove katastrofe prouzrokuju najveću destrukciju i štetu ljudskom rodu. U tom smislu, mi u Kur'anu čitamo:

A da Allah ne suzbija neke ljude drugima, do temelja bi bili porušeni manastiri, i crkve, i havre, a i džamije u kojima se mnogo spominje Allahovo ime (...) (Al-Hadždž, 22:40)

Drugim riječima, Bog bi bio tako malo spoznat da ljudi i žene – koji inkliniraju ka tome da ne priznaju da postoji išta što je superiornije od njih, ne vjeruju da će odgovarati za svoja djela na ahiretu – u potpunosti bi mogli zalutati i učiniti Zemlju nepodesnom za ljudski život. Postoji još jedan Božiji iskaz:

Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas (Al-Baqara, 2:216)

Naprimjer, rat je dopušten. Iako ratovi utemeljeni na specifičnim principima i koji se vode s namjerom popravljanja postojeće situacije mogu biti korisni, oni ne smiju imati mandat zato što se njima nanosi šteta; oni iza sebe ostavljaju srušene kuće, uništene porodice i uplakanu siročad i udovice.

Prema tome, ne mogu se zanemarivati realnosti života, niti se one mogu ignorirati. Ljudska bića su ogledala Božijih imena i svojstava, i ona su iznad svih ostalih stvorenja odlikovana počašću i s odgovornošću da Zemlju prosperitetno uređuju u Njegovo ime. Ukoliko oni ne mogu naći mudrost i svrhe koje stoje iza dobra i zla, mudrost i svrhe koje im je poslao njihov Stvoritelj, oni ne mogu izbjeći razočarenje ili pesimizam. Za takve ljude, kao što se može vidjeti u egzistencijalističkoj literaturi, život se preokreće u besmisleni proces, egzisetencija u besvrhovitu prazninu, besmislica u jedini kriterij, samoubistvo u pohvalan čin, a smrt u jedinu neizbježnu stvarnost.

Temeljna priroda čovjeka

Nakon što smo iznijeli neke uvodne misli koje čine glavninu ove teme, sada možemo baciti pogled na treći milenij.

Ljudska povijest je počela s dvoje ljudi koji su postavili suštinu ljudskog roda i upotpunili jedno drugo. Ljudi su živjeli mirnim životom u vrijeme prve majke i oca i porodica koje su nastale od njih. Oni su bili jedno ujedinjeno društvo, koje je imalo iste poglede i koje je dijelilo istu sredinu.

Počevši od toga dana, suština ljudskog roda je ostala nepromjenljiva, i tako će i ostati. Okolnosti koje su okruživale njihov život, njihova tjelesna struktura, glavne karakteristike, bazične potrebe, mjesto i vrijeme rođenja i smrti, selekcija roditelja i njihove tjelesne i psihičke karakteristike, jednako kao i okolni prirodni ambijent – nisu se mijenjali. Sve ovo zahtijeva neke suštinske, vitalne i nepromjenljive realitete i vrijednosti. Prema tome, razvoj i promjena sekundarnih realiteta života mogu se temeljiti na osi ovih primarnih realiteta i vrijednosti – da bi se život nastavio kao ovozemaljski raj u sjeni istinskog raja, Dženneta.

Mi smo naveli samo nekoliko misli o događajima koji izgledaju štetni ili neugodni. Isto tako, postoje i neke ljudske crte koje na prvi pogled izgledaju loše, kakve su mržnja, zavidnost, neprijateljstvo, želja za dominacijom nad drugima, pohlepa, srdžba i egoizam. Ljudsko biće ima i neke druge unutarnje nagone i potrebe koje omogućavaju nastavak njegovog ili njezinog ovozemaljskog života, kakve su potreba za jelom i pilom, ali i nagon za gramzivošću i ljutnjom. Svi ljudski nagoni, potrebe i želje mogu biti vođeni i odgajani u pravcu vječnih, univerzalnih i nepromjenljivih vrijednosti koje se odnose na fundamentalne aspekte humaniteta. U tom smislu, nagon za jelom i pilom, kao i za gramzivošću i ljutnjom, mogu se ukrotiti i preobratiti u sredstva apsolutnog ili relativnog dobra.

Isto tako, egoizam i mržnja mogu postati izvori finih osobina i djela. Zavidnost i rivalitet mogu se preobraziti u natjecanje u sadaki (milosrđu) i dobročinstvu. Osjećaj neprijateljstva može se preobraziti u neprijateljstvo protiv šejtana, najvećeg neprijatelja ljudskog roda, kao i protiv osjećaja neprijateljstva i mržnje kao takvih. Pohlepa i bijes mogu čovjeka natjerati na dobročinstvo bez zamora. Egoizam može istaknuti zle aspekte tjelesne strasti , nefsa, što će zahtijevati disciplinu i pročišćavanje duše u isprici za njezina zla djela.

Sva negativna osjećanja mogu se preobraziti u izvore dobra odgojem i upornim radom na tome. Ovo je način kako da čovjek postigne nivo “najboljeg stvorenja” putem transformacije, od potencijala ljudskog bića do stvarnog i usavršenog bića, do simbola, modela i ličnog predstavnika Njegove kreacije i egzistencije.

I pored ove činjenice, realiteti ljudskog života ne slijede uvijek ove naputke. Negativna osjećanja i osobine često poraze ljude, oni ovladaju njima do tog stepena da čak i religije, koje ljude vode i dobru i ljubaznosti, ta osjećanja zloupotrijebe, da ne govorimo o osjećanjima i osobinama koje su izvori aposlutnog dobra. Ljudski život, na nivou pojedinca i čovječanstva kao cjeline, jeste jedan puki zbir unutarnjih, personalnih borbi i njihovih vanjskih manifestacija. Ove veze čine društvo, povijest i personalni svijet pojedinca arenom bitke, borbe, rata, nasilja i tiranije. Kao posljedica toga, obično su ljudi ti koji snose najteže posljedice.

Mi uvijek žanjemo žetvu svojih djela. U prvom periodu svoje povijesti, čovječanstvo je živjelo sretnim životom kao ujedinjeno društvo, čiji su članovi dijelili svoje radosti i žalosti. Kasnije su oni sebi o vrat i noge objesili zahrđali jaram sačinjen od lanaca nasilja, što je bilo rezultat zavidnosti, pohlepe i žudnje za pravima i imovinom drugih. Posljedica toga je bilo ubistvo Habila / Abela od strane Kabila / Kaina. Zbog toga je čovječanstvo kročilo na stazu nejedinstva. Uprkos milenijima koji su slijedili jedan za drugim, kao što se nasljeđuju i dani, sezone i godine, ovaj “ciklus” se nastavio sve do današnjeg dana.

Drugi milenij

Drugi milenij je počeo s križarskim ratovima, a zatim mongolskom invazijom na muslimanski svijet, koji je u to vrijeme bio središte svijeta i povijesti. Uprkos ratovima i razaranjima, uprkos počinjenim zločinima, ponekad u ime religije, a ponekad radi ekonomske, političke i vojne supremacije, ovaj milenij je ugledao vrh civilizacije Istoka, civilizacije koja je utemeljena na duhovnosti, metafizici, univerzalnim i vječnim vrijednostima, dok su civilizacije Zapada utemeljene na prirodnim naukama. U ovom mileniju su se dogodila mnoga značajna geografska otkrića i naučni izumi.

Da, civilizacija Istoka i Zapada egzistirale su odvojeno jedna od druge. Ova separacija, koja se nije morala dogoditi, utemeljena je na činjenici da se prva civilizacija povukla od težnji intelekta i nauke, dok se druga povukla od duhovnosti, metafizike i vječnih i univerzalnih vrijednosti. Kao rezultat toga, posljednja stoljeća drugog milenija bila su svjedok katastrofa koje se teško mogu shvatiti. Zahvaljujući rastu arogancije i egoizma prouzrokovanih ovim postignućima, čovječanstvo je doživjelo svjetski kolonijalizam, razuzdane masakre, revolucije koje su odnijele milione ljudskih života, nezamislivo krvoproliće i razararajuće ratove, rasnu diskriminaciju, beskrajnu socijalnu i ekonomsku nepravdu, željezne zavjese koje su podigli režimi čije su ideologije i filozofije zahtijevale da se porekne suština, sloboda, vrlina i čast ljudskog roda. Djelimično zbog ovih povijesnih pojava, a djelimično zbog nekih predskazanja iz Biblije, neki ljudi na Zapadu osjećaju strah da će se svijet ponovo natopiti krvlju, gnojem i razaranjem. Oni su sasvim pesimistični i zabrinuti šta će se dešavati na početku i tokom novog milenija.

Naša očekivanja

Moderna sredstva komunikacije i transporta transformirali su svijet u ogromno globalno selo. Prema tome, oni koji se nadaju da će doći do bilo kakvih radikalnih promjena u jednoj zemlji koje će biti determinirane od strane samo te zemlje i ostati ograničene samo na tu zemlju nisu svjesni aktualnih realiteta. Ovo je doba interaktivnih odnosa. Nacije i ljudi su sve više zavisni jedni od drugih i sve više upućeni jedni na druge, tako da takva situacija prouzrokuje još veću bliskost, još snažnije međusobne odnose.

Ova mreža odnosa, koja je nadmašila period brutalnoga kolonijalizma i koja opstoji na bazi međusobnih interesa, donosi neke koristi slabijoj strani. Štaviše, zahvaljujući tehnološkom napretku, posebno digitalnim elektronskim tehnologijama, pribavljanje i razmjena informacija postepeno se povećava. Rezultat toga je da je sada pojedinac u fokusu, što čini neizbježnim da će demokratske vlade koje poštuju lična prava zamijeniti represivne režime.

Pošto svaki čovjek, za razliku od životinje, predstavlja cijelo čovječanstvo, pojedinačna prava ne mogu biti žrtvovana radi društva, a socijalna prava moraju biti u zavisnom odnosu od individualnih prava. Ovo je razlog zašto su temeljna ljudska prava i slobode, zasnovane na objavljenim religijama, ukrcana na brod Zapada iscrpljenog ratovima. Ovim pravima se daje prioritet u svim odnosima. Primarno pravo je pravo na život, koje je garantirao Bog i koje samo On može oduzeti. Da bi se istakla važnost ovog prava u islamu, treba vidjeti osnovni kur'anski princip:

(...) ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao (Al-Ma'ida, 5:32).

Ostala prava su sloboda religije i vjerovanja, mišljenja i izražavanja, posjedovanja imovine, zaštita kućnog ognjišta, sklapanje braka i rađanje djece, pravo na kretanje, te pravo na nesmetano obrazovanje. Principi islamske jurisprudencije se temelje na ovim i drugim pravima, a svako od njih mogu prihvatiti današnji pravni sistemi, kakvo je pravo na zaštitu religije, imovine, reprodukcije, intelekta, jednako kao i temeljni sporazum o jednakosti ljudi, koji se temelji na činjenici da su svi ljudi ljudska bića i, prema tome, odbija se rasna, nacionalna, jezička ili diskriminacija po boji kože. Svi ovi elementi će biti – i morali bi biti – neizostavne, neophodne i suštinske vrijednosti novog milenija.

Ja vjerujem i nadam se da će svijet u novom mileniju biti sretniji, pravedniji, da će on biti jedan saosjećajniji prostor, potpuno suprotan od onoga kako ga zamišljaju neki uplašeni ljudi. Islam, kršćanstvo i judaizam – svi imaju ista suštinska vjerovanja i svi su izrasli iz istog izvora. Iako oni stoljećima žive kao rivalske religije, zajedničke tačke između njih i njihova podijeljena odgovornost da se izgradi sretniji svijet za sva Božija stvorenja čini neophodnim međureligijski dijalog među njima. Ovaj dijalog se danas proširio i uključio religije Azije i drugih prostora. Rezultati su veoma pozitivni.

Kao što je naprijed navedeno, ovaj dijalog će se razvijati kao neizostavni proces, a sljedbenici svih religija će pronaći načine da postanu bliži i da se međusobno ispomažu.

Prijašnje generacije su bile svjedoci gorke bitke koja nikada nije prestala, bitke između nauke i religije. Ovaj sukob je izrodio ateizam i materijalizam, koji su ostavili traga na kršćanstvu više nego na drugim religijama. Nauka ne može biti suprotstavljena religiji zato što je njezina svrha razumijevanje prirode i humaniteta, a i jedno i drugo su manifestacija Božijih svojstava volje i moći. Religija ima svoj izvor u Božijem svojstvu govora, koji se manifestirao tokom ljudske povijesti kroz Božije knjige kakve su Kur'an, Evanđelja / Jevanđelja, Tora i druge koje su objavljivane vjerovjesnicima počevši od Adema / Adama. Zahvaljujući naporima kršćanskih i muslimanskih teologa i naučnika, izgleda da se spomenuti sukob, koji je trajao stoljećima, privodi kraju, ili će u najmanju ruku taj apsurd konačno biti obznanjen.

Kraj ovog sukoba i novi stil u obrazovanju koji sažima vjersku i naučnu spoznaju s moralom i duhovnošću proizvest će vjerodostojno prosvjetljenje ljudi sa srcem iluminiranim religijskim naukama i duhovnošću, a um iluminiran prirodnim naukama; to obrazovanje karakteriziraju sve vrste humanih vrlina i moralnih vrijednosti, to obrazovanje ima svijest o socioekonomskim i političkim okolnostima svoga vremena. Naš stari svijet će doživjeti čudesno “proljeće” prije svoga iščeznuća. U ovom proljeću ćemo gledati kako se sužava jaz između bogatih i siromašnih; svjetsko bogatstvo će biti distribuirano na pravedniji način, u skladu s poslom, kapitalom i potrebama; više neće biti diskriminacije na temelju rase, boje kože, jezika ili svjetonazora; a temeljna ljudska prava i slobode će biti zaštićene. Pojedinci će doći na čelo, u žižu interesa, i oni će naučiti kako da realiziraju svoj potencijal, oni će se uspinjati na stepen “najuzvišenijeg bića” na krilima ljubavi, znanja i vjerovanja.

U ovom novom proljeću, kada sagledaju aktualni naučni i tehnološki progres, ljudi će shvatiti da taj trenutni nivo nauke i tehnologije sliči na onu fazu u životu djece kada ona uče puzati. Ljudi će organizirati putovanja u svemir kao što danas putuju u neke druge zemlje. Putnike na putu do Boga, one koji su posvećeni ljubavi i koji nemaju vremena za neprijateljstvo, nadahnuća njihovoga duhu nosit će ka drugim svjetovima.

Da, ovo proljeće će se uzdići na temeljima ljubavi, saosjećajnosti, milosti, dijaloga, prihvatanja drugih, međusobnog respekta, pravde i prava. To će biti vrijeme u kojem će čovječanstvo otkriti svoju istinsku suštinu. Dobročinstvo i ljubaznost, poštenje i vrlina formirat će temeljnu suštinu svijeta. No, ma šta da se bude događalo, svijet će, prije ili kasnije, krenuti ovom stazom. Niko neće moći zaustaviti ovakav razvoj događaja.

Mi molimo Beskrajno Milostivog da naša nadanja i očekivanja ne ostavi neostvarenima.

Tweet

Whatsapp