Duše predane Bogu

Duše predane Bogu

Najznačajnija vrlina onih koji su se predali sticanju Božijeg rizāluka (zadovoljstva) i idealu da vole Boga i da njih Bog voli jeste da oni nikada ništa ne očekuju zauzvrat, ni u materijalnom ni u duhovnom smislu. Stvari kao što su profit, kapital, cijene, komfor i slične stvari kojima ljudi ovog svijeta poklanjaju veliku pažnju, njima ne znače mnogo; oni te stvari ne drže vrijednima, niti su te stvari kriterij u njihovim razmatranjima.

Važnost ideala ovih zaljubljenika u Boga nadilazi ono što je zemaljsko u tom obimu da je gotovo nemoguće da ih to što je zemaljsko odvrati od onoga što oni žele i traže: izdašni, besplatni Božiji rizaluk, ili da ih odvede bilo kojem drugom idealu. Ustvari, u potpunosti lišeni konačnih i prolaznih stvari, zaljubljenici u Boga prolaze kroz transformaciju u svome srcu okrenuvši se Bogu i ne priznavajući nikakav drugi cilj ili ideal. Pošto su se u potpunosti predali idealu da vole Boga i da budu voljeni od Njegove strane, oni su svoje živote posvetili tome da prosvjetljavaju druge i, da ponovimo, zato što su se usmjerili prema svome cilju u ovom jedinstvenom smjeru – koji, u stanovitom smislu, doprinosi značaju ovog ideala – oni se odriču svakog mišljenja koje vodi u razdor i antagonizam, kao što su podjele na “oni” i “mi”, “drugi” i “naši”. Takvi ljudi nemaju nikakav problem – eksplicitan ili skriven – s drugim ljudima, već obrnuto: oni razmišljaju samo o tome kako da budu korisni društvu i kako da izbjegnu rasprave s društvom u kojem žive. Kada detektiraju neki problem u društvu, oni stupaju u akciju više kao duhovni lideri, a ne kao ratnici, usmjeravajući ljude ka vrlini i uzvišenoj duhovnosti, odustajući od svake vrste političke dominacije i vladarskih primisli.

Ono što je sastavni dio ovog duha duboke predanosti, između ostaloga, jeste znanje i upotreba toga znanja, snažno i zdravo razumijevanje moralnosti i njegova primjena u svakom aspektu života, vjernost vjeri i svijest o njezinoj neizostavnosti. Oni traže utočište kod Boga od slave, na interesu utemeljene hladne propagande, šepurenja i svakog djela koje ništa korisno ne donosi u budućnosti, odnosno na ahiretu. Štaviše, živeći u skladu sa svojim principima, oni se neprekidno trude da oni koje oni vode i nad kojima bdiju, da se oni sa strahopoštovanjem odnose prema uzvišenim humanim vrijednostima. Djelujući na takav način, takvi ljudi ne očekuju nikakav interes ili ljubazan odnos ni od koga, i sve čine da bi izbjegli bilo koju vrstu ličnog interesa ili profita; oni se toga boje kao zmije ili škorpije. Konačno, njihovo unutarnje, duhovno bogatstvo ima centripetalnu moć da ne dopusti nikakvo oglašavanje, hvalisanje ili šepurenje. Njihovo ljubazno ponašanje, kao odraz njihovog duha, jeste takav kvalitet koji fascinira i po kojem su oni koji ih slijede prepoznatljivi među drugim ljudima.

Samo zato, ovi zaljubljenici nikada ne požele da se hvališu, reklamiraju ili šire propagandu o sebi, niti imaju ikakvu ambiciju da budu poznati ili cijenjeni. Umjesto toga, oni su istrajni u tome da, svom svojom snagom i moći, dosežu duhovni život. Oni nastoje da svako svoje dobročinstvo učine s iskrenošću, tražeći samo Božiji rizaluk. Drugim riječima, njihov cilj je steći Božiji rizaluk u svakom svom djelu. Oni se neprestano trude doći do ovog uzvišenog cilja, da svoju odlučnost, koja je nalik onoj vjerovjesničkoj, ne kontaminiraju bilo kakvim ovosvjetskim očekivanjem ili ambicijom, ili željom da im se drugi zbog toga umiljavaju. Zato što se vjera, islam i Kur'an u današnjem svijetu kritiziraju i stavljaju pod znak pitanja, ovi ljudi su primorani trošiti svu svoju energiju na odbijanje takvih napada. Ovdje je suštinska stvar u tome da se pojedinci podrže u svojim islamskim mišljenjima i osjećanjima, da ljudi budu spašeni besvrhovitosti življenja, da bi bili povezani s nekim od ovih uzvišenih ideala.

Duboko svjesni da ljudi imaju snažnu potrebu da ne traže bilo šta drugo osim tih ideala, zaljubljenici u Boga znaju da je to moguće samo ukoliko ljudi u svojim srcima obnove svoje vjerovanje u njegovom izvornom obrascu i stilu. Takav cilj se može postići samo pozivom na preusmjeravanje ljudi ka duhovnom životu. Takav pristup je ekstremno važan, posebno u vrijeme kada ljudi sve svode na promjenu i transformaciju društvenog života, pokušavajući da ga preoblikuju u nove obrasce. Kada neko pokuša da se preusmjeri ka duhovnom životu, tu uvijek mora postojati konsenzus, sporazum i solidarnost, a ako se sve svede na puku društvenu promjenu, onda će se tu, najvjerovatnije, pojaviti rasprave i podjele, čak i sukobi.

Zaljubljenici u Boga nemaju iskustvo s prazninom u svome mentalnom životu i rasuđivanju, zahvaljujući ovom shvatanju jedinstvenog smjera. Obrnuto: oni ostaju otvoreni za razum, nauku i logiku, budući da su ovo preduvjeti njihovog vjerovanja. Topeći se u dubokoj bliskosti s Bogom, bliskosti koja zavisi od čovjekove zasluge, u okeanu koji je poput Božanskog jedinstva, njihove ovozemaljske želje i tjelesna strast uzimaju novi oblik (duhovnu radost kao posljedicu Božijeg rizaluka) s novim obrascem, novim stilom. Na taj način, zaljubljenici udišu isti zrak kao i meleci na vrhuncima duhovnog života u zamjenu za onaj zemaljski, ispunjavajući dozvoljene zahtjeve života na Zemlji. Zbog toga su oni u vezi i sa sadašnjim i s budućim svijetom. Njihova veza sa sadašnjim svijetom ima se zahvaliti činjenici da ih na nju tjeraju fizičke sile, a ono što njih povezuje s onim svijetom jeste činjenica da oni svaku stvar procjenjuju u svjetlu svoga duhovnog života, odnosno svoga srca. Svaka inhibicija u ovosvjetskom životu nametnuta je duhovnim životom, ne iziskuje potpuno odustajanje od života na ovom svijetu; to je razlog zašto ovi ljudi ne mogu u potpunosti odbaciti ovaj svijet. U suprotnom, oni uvijek radije stoje u središtu, nego na periferiji svijeta i vladaju njime. Ovaj stav, međutim, nije radi niti u ime ovog svijeta, već prije u ime pokoravanja fizičkim silama i radi pokušaja da sve povežu s onim svijetom.

Ustvari, na ovaj način se tijelo čuva u njegovim granicama, a duh u njegovom horiziontu; ovo je način vođenja života pod vodstvom srca i duha. Konačni i ograničeni tjelesni život mora se voditi u granicama u kojima su tjelesne želje, dok traje duhovni život, uvijek otvoren za vječnost, uvijek u potrazi za beskonačnošću.Ukoliko čovjek ima samo ove supremne i transcendentne misli, ukoliko vodi život onako kako to od njega traži Davalac života, ukoliko na prosvjetljavanje drugih gleda kao na fundament svoga života i ukoliko uvijek čezne za vrhuncem, onda će on, prirodno, postati onaj koji izvršava ovaj supremni program i na taj način, do određene mjere, on ograničava lične želje i prohtjeve.

Naravno, izazov je voditi takvu vrstu života. Da, ovo teško pozvanje je sasvim jednostavno za one koji su se predali Bogu, za one čiji je cilj veličanje Njegovih imena, za one koji sa žarom stoje pred Božijom kapijom pokušavajući sve učiniti da bi i drugi imali svijest o Njemu – s jednom rukom na kapijama ljudskih srca, a s drugom rukom na Njegovoj kapiji. Uistinu, ne postoji teškoća za one koji u svojim prsima osjećaju bliskost sa svojim Stvoriteljem, koji nastoje vjerovanje iz svojih srca uliti u zajednicu – ponekad sa strahopoštovanjem, a ponekad s bratskom ljubavlju. Bog je Svoju blagodat dodijelio apostolu (vjesniku, pročišćivaču) srca, koji, na prvome mjestu, povjerava svoj pogled Njemu i zahvaljuje samo Njemu, tražeći puteve da dođe do Njega i da Mu se što više približi. Kad se ovo stanje zaljubljenika prezentira u Njegovom svetom prisustvu, Bog, zauzvrat, podsjeća svakoga da respektira takve ljude i nagrađuje ovaj malehni dio zemaljske vjernosti još većom Njegovom nebeskom vjernošću. Ovdje je ona iscijeđena kap iz širokog okeana nebesekog poštovanja:

I ne tjeraj od sebe one koji se ujutro i navečer Gospodaru svome mole želeći naklonost Njegovu – ti nećeš za njih odgovarati, a ni oni neće odgovarati za tebe, jer bi, ako bi ih otjerao, nasilnik bio (Al-An'am, 6:52).

Ljudi koji se spominju u ovom ajetu, na koje Bog upozorava Svoga Poslanika, tražeći od njega da ih “ne odbija od sebe”, bili su ljudi koji su se vrlo često susretali s Božijim Poslanikom, ljudi koji su se predali traženju Božijeg rizaluka.

Kada se ova predanost Bogu izražava punim srcem i najvećom iskrenošću, najvjerovatnije će Bog svaki put darovati Svoju blagodat ovoj vrsti ljudi. Što se više ljudi trude da ugode Bogu, što su srdačnije povezani s Njim, to je vjerovatnije da će oni biti više cijenjeni i nagrađeni, te da će postati predmet uzvišene konverzacije. Svaka misao, riječ i djelo takvih ljudi će postati dio svijetle atmosfere na budućem svijetu, atmosfere koja se može nazvati i “osmjehnutim licem sudbine”. Takvi sretni ljudi, koji tjeraju svoja jedra bijelim vjetrovima svoje sreće, jedre s posebnom blagodati prema Njemu, ne vežući se ni za što drugo. Evo kako Kur'an slika ove ljude i njihovu vrijednost:

(...) ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i sadaku dijele, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni (An-Nur, 24:37-38).

Bez bilo kakvih briga i tuge, potpuno se prepuštajući Bogu, slobodni od svih stega i tegoba, ovi slobodni duhovi nemaju više ništa za otkrivanje. U usporedbi s ovakvim postignućima, sve zemaljske blagodati, prohtjevi i zadovoljstva ne razlikuju se od praznih sahana na prljavim stolovima. S takvim pogledom na ovaj svijet i njegove čari, ljepote kojima oni streme u svome duhovnom životu su izvan usporedbe. Konačno, zar se ne može opaziti razlika na onome što cvjeta ili raste zeleno u proljeće, a onda postane svijetlo u ljeto? Svjesni ove stvarnosti, duše koje su okrenute vječnosti ne obaziru se ni na što što ne ukazuje na ahiret; oni hode koridorima svoga srca prema vinogradima i baščama, nikad ne vežući svoje srce za ovaj svijet ili za neke druge zemaljske trivijalnosti.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2021 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.