Obrazovne usluge šire se svijetom

Obrazovne usluge šire se svijetom

Zašto obrazovanje?

O obrazovanju je rečeno i napisano mnogo toga. Mi ćemo ovom pitanju prići iz tri međusobno povezana ugla: humano-psihološkog, nacionalno-društvenog i univerzalnog.

Mi smo pod ozbiljnim utjecajem zapadnjačkog mišljenja, koje, nesumnjivo, ima neke superiorne aspekte, i taj proces traje već nekoliko stoljeća. Međutim, u tom mišljenju postoje mnogi nedostaci, koji potječu iz određenih historijskih perioda kroz koje je ta misao prošla i jedinstvenih uvjeta koje je ona kreirala. U srednjem vijeku, kada je Evropa živjela pod teokratskom vlašću koju je diktirala Crkva ili od strane Crkve imenovani monarsi, misao Zapada došla je u dodir s islamskim svijetom, posebno preko Endelusa i putem križarskih ratova. To je bio jedan od faktora koji su otvorili vrata renesansnih i reformskih pokreta. Neki drugi faktori, kao što su oskudica tla i siromaštvo, odveli su tu misao u susret nikad zasićenim potrebama, pa je činjenica da su neke nacije, kao naprimjer Englezi, prirodno inklinirali morskim putevima, a sve je to kulminiralo u zapadnjačkome mišljenju koje je vodilo prekomorskim otkrićima.

Primarni pokretač svih ovih pregnuća bilo je zadovoljavanje materijalnih potreba. Prateće naučne studije razvijale su se u opoziciji Crkvi i srednjovjekovnoj kršćanskoj skolastici, tako da su Evropljani bili uvučeni u konflikt između religije i nauke.[1] To je bio uzrok razdvajanja religije od nauke, ali to je prouzrokovalo i da se mnogi ljudi odreknu religije. Tako je ovakav razvojni proces vodio u porast materijalizma i pojavu komunizma. U društvenoj geografiji, čovječanstvo se susrelo s najjačim potresom u povijesti Zapada: globalnom eksploatacijom, beskrajnim interesnim konfliktima, dvama svjetskim ratovima i podjeli svijeta na političke i ekonomske blokove.

Već nekoliko stoljeća Zapad čitav svijet drži pod ekonomskom i vojnom kontrolom. U recentnim stoljećima, konfliktom između religije i nauke bavili su se mnogi intelektualni krugovi. Prosvjetiteljski pokret, koji je počeo u 18. stoljeću, na čovjeka je gledao kao na biće sastavljeno samo od razuma. Slijedeći ovu postavku, pozitivistički i materijalistički pokreti gledali su na ljudska bića kao samo na materijalne i tjelesne entitete. Kao posljedica ovog svjetonazora, jedna za drugom slijedile su duhovne krize. Nije pretjerano ako se kaže da su ove krize i odsustvo duhovne satisfakcije bili veliki faktori koji su išli uz interesne konflikte koji su se razvijali u posljednja dva stoljeća i koji su svoj vrhunac dostigli u dvama svjetskim ratovima.

Kao posjednici sistema vjerovanja s različitom historijom i suštinom, mi imamo neke temeljne vrijednosti i koncepte koji mogu biti dati ne samo Zapadu, s kojim mi imamo duboke ekonomske, društvene i vojne odnose, nego i cijelom ljudskom rodu. Na vrhu te liste je naše shvatanje i naš koncept humaniteta. Ovaj svjetonazor nije ekskluzivno naš, niti je to nečiji subjektivni svjetonazor; prije će biti da je to objektivni svjetonazor koji predstavlja ono šta ljudi zaista jesu.

Ljudi su bića sastavljena ne samo od tijela i razuma, ili osjećanja i duha; mi smo harmonična kompozicija svih ovih elemenata. Svaki od nas je tijelo koje se grči u mreži svojih potreba, ali to nije sve, jer svako od nas posjeduje dušu koja ima mnogo suptilnije i vitalnije potrebe od tijela, i svakog od nas progone brige oko prošlosti i budućnosti u traženju odgovora na pitanja kakva su;: Šta sam ja? Šta je ovaj svijet? Šta je svrha života i smrti? Ko i zašto me je poslao u ovaj svijet? Gdje ja odlazim? Šta je smisao života? Ko je moj vodič u ovozemaljskom putovanju?

Štaviše, svaki čovjek je stvorenje sačinjeno od osjećanja koja ne mogu biti zadovoljena razumom, i biće duha, a duh je ono čime mi stječemo naš suštinski ljudski identitet. Svaki pojedinac je kombinacija svih ovih faktora. Kada neko ko je okružen svim ovim sistemima i naporima obrne stvari i u sebi počne gledati biće sa svim ovim aspektima i kada ispuni sve svoje potrebe, tek onda je on čovjek koji je dosegao istinsku sreću. Iz ove tačke gledišta, istinski ljudski progres i evolucija u odnosu na naše suštinsko bivanje je moguće samo kroz obrazovanje.

Da bismo shvatili važnost obrazovanja, mi samo treba razmotriti razliku između nas i životinja. Od početka putovanja iz svijeta duha, koji se sa zemaljske scene širi u vječnost, mi smo slabi, uvijek u potrebi, u mizernoj poziciji bića koje u svemu zavisi od drugih.

Životinje, međutim, dolaze na ovaj svijet kao da su postigle perfekciju u drugom carstvu. Za dva sahata, dva dana ili dva mjeseca nakon rođenja, one su podučene skoro svemu što treba znati, i one razvijaju potpuni odnos prema svijetu i zakonitostima života. Životnu snagu i sposobnost da radimo mi stječemo tek s dvadeset godina, dok to jedan vrapčić ili pčela postignu za dvadeset dana! Još tačnije, oni su došli na ovaj svijet nadahnuti ovom sposobnošću i snagom. To znači da suštinska obaveza jedne životinje ne postaje perfektnom kroz učenje i evoluciju, stjecanjem znanja ili traženjem pomoći; ove stvari podrazumijevaju slabost, koja nije inherentna prirodi životinje. Obaveza životinje je raditi u skladu sa svojom prirodnom sposobnošću, i ona na ovaj način aktivno služi svome Stvoritelju.

Na drugoj strani, mi kao ljudska bića učimo sve otkad dođemo na ovaj svijet – jer mi ne poznajemo zakone života. Ustvari, u dvadeset godina, ili možda tokom čitavog svoga života, mi još nismo u potpunosti spoznali prirodu i smisao ovih zakona i uvjeta života, niti smo u stanju u potpunosti shvatiti naše veze sa svijetom. Mi smo ovdje poslani u vrlo slabašnom i bespomoćnom obliku. Naprimjer, mi stajemo na svoje noge tek nakon godinu dana, a treba nam gotovo cijeli život da bismo spoznali koje su stvari zaista u našem interesu, a koje nisu. Samo uz pomoć društvenog života mi se možemo okrenuti svome interesu i izbjeći opasnost.

Ovo znači da je naša suštinska obaveza – kao bića koje dolazi u ovu prolaznu dunjalučku kuću sa čistom pirodom – dosegnuti stabilnost i jasnoću u mišljenju, mašti i vjerovanju, da bismo bili u stanju steći svoju “drugu prirodu” i osposobiti se da nastavimo naš život u “budućim, mnogo uzvišenijim prostorima”. Uz to, izvršavajući naše obaveze sluga, mi moramo aktivirati svoje srce, duh i sve naše urođene moći. Prihvatajući naše unutarnje i vanjske svjetove, u kojima obitavaju bezbrojne misterije i zagonetke, mi moramo shvatiti tajnu postojanja i uzdići se na stepen istinskog humaniteta.

Konflikt između religije i nauke i njegov produkt materijalizam na prirodu, kao i na humanitet, gleda kao na akumulaciju materijalnog stvorenog za zadovoljavanje isključivo tjelesnih potreba. Kao posljedica takvog svjetonazora, mi danas prolazimo kroz ekološku katastrofu.

Da ovo razmotrimo: Knjiga je materijalna manifestacija “duhovne” egzistencije svoga autora u obliku riječi. Ne postoji konflikt između ova dva načina izražavanja iste istine i ideja u dva različita “svijeta”. Na isti način, jedna građevina je duhovna egzistencija u umu arhitekta; ona ima “sudbinu” ili “predodređenost” u formi plana; materijalna forma je u formi fizičke strukture. Ne postoji konflikt između načina izražavanja istog smisla, sadržaja i istine u ovim trima različitim svjetovima. Vidjeti u tome konflikt nije ništa drugo do traćenje vremena.

Na isti način, ne postoji konflikt između Kur'ana, Božije knjige (koja dolazi iz Božijeg svojstva Govora), univerzuma (koji dolazi iz Njegovih svojstava Moći i Volje) i nauka koje ih istražuju. Univerzum je veličanstvena Sveta knjiga (Kur'an) izvedena iz Božijih svojstava Moći i Volje. Drugim riječima, ukoliko nam se dopusti ovakva prozaična usporedba, univerzum je samo ogromni Kur'an kojeg je Bog u fizičkom obliku kreirao da bismo ga mi upoznavali. I obrnuto, pošto je on izražavanje zakonitosti univerzuma u jednoj drugoj formi, Kur'an je univerzum koji je uređen i zapisan. U svom aktualnom smislu, vjera nije u suprotnosti s naukom ili naučnim radom, niti ona taj rad ograničava.

Vjera je vodič naučnim disciplinama, ona određuje njihov istinski cilj i ona postavlja moralne i univerzalne humane vrijednosti pred njih, da bi bila njihov vodič. Da se ova istina shvatila na Zapadu, da je otkriven odnos između vjere i nauke, stvari bi bile sasvim drukčije. Nauka ne bi mogla činiti više štete nego dobra, niti bi ona mogla otvoriti vrata za proizvodnju bombi i drugih smrtonosnih oružja.

Danas se tvrdi da je religija ta koja otvara vrata za ubijanje drugih. Međutim, ne može se poreći da nije religija, posebno ne islam, u posljednjih nekoliko stoljeća vodila nemilosrdnoj eksploataciji, a posebno ne ratovima i revolucijama u 20. stoljeću, u kojima je ubijeno na stotine miliona ljudi i iza kojih je ostala pustoš srušenih naselja, nebrojene udovice, sirotani i ranjeni. Islam za to ne može biti okrivljen, nije on doveo do toga! Naučni materijalizam, pogled na život i svijet odvojen od vjere i sukob interesa – to je ono što je prouzrokovalo ovu eksploataciju.

Ovdje treba dodati i ekološko zagađenje, koje je također prouzrokovao naučni materijalizam, utemeljen isključivo na modernom mišljenju Zapada. U podlozi globalne prijetnje od zagađenja stoji koncept, kojeg je donijelo naučno nevjerovanje, da je priroda akumulacija stvari koje nemaju nikakvu drugu vrijednost osim sposobnosti zadovoljenja fizičke potrebe. A, ustvari, priroda je nešto mnogo više od hrpe materijalnih stvari; ona ima svoju svetost, ona je arena u kojoj su izložena Božija lijepa imena.

Priroda je izlog ljepote i znanja, s dubokim i beskrajnim smislovima; u njoj stabla rastu iz svoga korijena, cvjetovi cvjetaju i mirišu, voće ima svoj okus i aromu, kiša pada, rijeke i potoci teku, zrak se udiše i izdiše; priroda ima prsa kojima hrani bezbroj stvorenja. Na taj način čovjekov um i srce postaju nešto poput saća; čovjekov nektar iz tog saća pravi sudove i moć kontemplacije. Ovdje je riječ o putovanju po čitavom svijetu, poput polena koji se pričvrsti za pčelu. Med vjere, vrline i ljubavi naspram čovjeka i svih stvorenja, u ime Stvoritelja, nektar pomoći drugima, žrtvovanje sebe u toj mjeri da se odrekneš životne strasti da bi drugi mogli živjeti i služenje svemu što je stvoreno – to je ono što curi iz ovog saća.

Kako je govorio Bediuzzeman, postoji razumijevanje obrazovanja koje se ogleda u iluminaciji duha, u nauci i spoznaji, u svjetlosti srca u vjeri i vrlini. Ovakvo shvatanje, koje čini da se istraživač vine u nebesa humaniteta na dva krila i da traži Božije zadovoljstvo u služenju drugima, ima mnogo stvari za ponuditi. Ovakvo shvatanje obrazovanja nauku spašava od materijalizma, od toga da ona bude faktor koji donosi štetu umjesto da donosi dobrobit – iz materijalne i duhovne perspektive – kao i da je sprečava da postane smrtonosno oružje. Takvo obrazovanje, da se izrazimo Ajnštajnovim riječima, neće dozvoliti da vjera ostane osakaćena, niti će dopustiti da se vjera posmatra kao nešto što je odvojeno od inteligencije, života i naučne istine, niti da bude fanatična institucija koja pravi zidove između pojedinaca i naroda.

Služenje ljudima kroz obrazovanje

Zahvaljujući brzom razvoju u sferi transporta i komunikacija, svijet je danas postao globalno selo. Narodi su postali najbliži susjedi. Međutim, mi se moramo prisjetiti da u svijetu kakav je ovaj nacionalna egzsitencija može biti osigurana samo zaštitom specifičnih karakteristika svake nacije. U ujedinjenom mozaiku nacija i zemalja, oni koji ne mogu zaštititi svoje jedinstvene karakteristike, “izume” ili “dizajne” – nestat će. Kao i kod svih ostalih nacija, naše suštinske nacionalne karakteristike su vjera i jezik, historija i domovina. Ono što je Jahja Kemal, poznati turski pjesnik i pisac, izrazio svojom velikom emocijom u “Krajevima u kojima se ne čuje ezan” – to je bila naša kultura i civilizacija koje je donio islam, Centralna Azija i ono što je vijekovima nastajalo – i nestajalo – u Anadoliji, Evropi i čak u Africi.

Ljudi trebaju jedni druge. Kao što je gore navedeno, mi imamo više toga za dati čovječanstvu nego za primiti od njega. Danas su dobrovoljne, nevladine organizacije utemeljile kompanije i fondacije da s entuzijazmom služe drugima, u ime islama. Po čitavom svijetu se raširio nemali broj rado viđenih obrazovnih institucija! I uprkos ogromnim finansijskim teškoćama s kojima se one suočavaju, one su se, za vrlo kratko vrijeme svoga postojanja, počele takmičiti s nekad nenadmašnim svojim suparnicama sa Zapada, što svjedoči da se ono što smo upravo rekli ne može poreći.

Tokom posljednjih stoljeća u turskom narodu se nagomilalo mnogo problema. Temelj ovih problema leži u našoj pogrešnoj koncentraciji na vanjsku stranu islama i zanemarivanje njegovih unutarnjih bisera. Zbog toga smo, naposljetku, počeli imitirati druge i pretpostavljati da postoji konflikt između islama i prirodnih nauka. Mi smo došli do ovog zaključka i pored činjenice da prirodne nauke nisu ništa drugo do otkrivanje Božijih zakonitosti koje odražavaju Božija svojstva Moći i Volje; to nije ništa drugo do drukčiji izraz Kur'ana izvedenog iz Božijeg svojstva Govora. Ovo zanemarivanje, zapravo, vodi despotizmu nauke, mišljenja i uprave, nemoći koja vodi u nered koji obuhvata sve pojedince i institucije, te konfuziji u našem radu, tako da više ne pridajemo nimalo pažnje podjeli rada.

Ukratko, naša tri najveća neprijatelja su: neznanje, siromaštvo i unutarnje podjele. Znanje, kapital stečen radom i jedinstvo mogu se boriti protiv tih neprijatelja. Pošto je neznanje najozbiljniji problem, njemu se moramo suprotstaviti obrazovanjem, koji zauvijek ostaje najvažniji način služenja svojoj zemlji. Pošto mi danas živimo u globalnom selu, obrazovanje je najbolji put za služenje ljudskom rodu i uspostavljanje dijaloga s drugim civilizacijama.

No, iznad svega toga, obrazovanje je služenje ljudskom rodu; mi smo ovdje, na dunjaluk, poslani da bismo spoznavali i da bismo se usavršavali kroz obrazovanje. Bediuzzeman je skrenuo pažnju na moguća rješenja u budućnosti kada je rekao: “Staro stanje stvari je neodrživo; potrebno je novo stanje ili ćemo nestati.” A onog časa kada je rekao: “O kontraverznim pitanjima ne treba voditi diskusiju s kršćanskim duhovnim liderima”, on je otvorio dijalog sa sljedbenicima drugih religija. Kao i Mevlana Dželaluddin Rumi, koji je rekao: “Jedno moje stopalo je u središtu, a drugo u sedamdeset i dva područja (tj. u prostoru svih nacija), poput kompasa”, čime je mislio na široki krug koji obuhvata sve vjernike. Nagovještavajući da je vrijeme zvjerske prisile završilo, Bediuzzeman je rekao: “Pobjeda sa civiliziranim ljudima se stječe kroz uvjeravanje”, čime je ukazao da su neophodnost dijaloga, uvjeravanja i diskusije utemeljene na dokazu od suštinske važnosti za one od nas koji žele da služe vjeri. Riječima: “U budućnosti će se čovječanstvo okrenuti znanju i nauci, u budućnosti će vladati razum i riječi”, on je ohrabrio potragu za znanjem i dijalogom. Na koncu, ostavivši postrani politiku i direktno uključivanje u nju, on je povukao osnovne crte istinskog vjerskog i nacionalnog služenja u ovom dobu i u budućnosti.

U svjetlu takvih principa, ja bih želio ohrabriti ljude da služe domovini, čovječanstvu, općenito, kroz obrazovanje. Pozivam ih da služe zemlji obrazujući druge i pomažući drugima da se razvijaju otvaranjem škola. Neznanje se može poraziti samo obrazovanjem, siromaštvo radom i posjedovanjem kapitala, a unutarnje podjele i separatizam jedinstvom, dijalogom i tolerancijom. Pošto rješenje svakog problema u ovom životu prvenstveno zavisi od ljudi, obrazovanje je najefikasnije sredstvo, nezavisno od toga da li mi imamo paraliziran društveni i politički sistem ili djelujemo organizirano poput švicarskog sahata.

Škole

Nakon što je Turska vlada dala dozvolu za osnivanje privatnih škola, mnogi ljudi su dragovoljno pristali da svoje ušteđevine daruju u korist zemlje, umjesto da ih, ne misleći na budući svijet, troše na bezazlene stvari. Ustvari, ljudi koji su se odlučili na ovaj korak učinili su to s tolikim entuzijazmom kakav se iskaže u svakom drugom ibadetu. Meni je nemoguće da znam za sve škole koje su otvorene na ovaj način u zemlji i u inozemstvu. Ja ih ovdje mogu samo spomenuti, da bih ohrabrio ljude da to i dalje čine, da otvaraju nove škole ili da stare uključe u ovaj sistem.

Ja ovu materiju pratim putem medija, čitajući članke vrijednih novinara kakvi su Ali Bajramoglu, Šahin Alpaj i Anglan Bajar. Takve škole su otvorene od Azerbejdžana do Filipina, od St. Petersburga do Moskve, a uz pomoć našeg jevrejskog saradnika i istaknutog biznismena Uzejra Gariha, i s njegovom preporukom, u Jakutski. Ovakve škole su otvorene u većini zemalja, osim u Iranu, gdje nije dobijena dozvola za njihovo otvaranje.

Pisci i mislioci koji su posjetili ove škole složni su u zaključku da te škole finansiraju dobrovoljne organizacije iz Turske. U većini njih, ili u svima njima, školarina je važan dio njihovog finansiranja. Lokalne uprave daju svoj doprinos osiguravajući plac, zgrade, tehničko osoblje i nastavnički kadar, gdje je neophodno. Nastavnici koji su odlučili da na ovakav način služe svojoj zemlji, naciji i ljudskom rodu i koji su smisao života pronašli u služenju drugima, rade s entuzijazmom i uz niske plaće.

Neki ljudi iz Ministarstva za vanjske poslove bili su u početku kolebljivi u podršci, jer nisu mogli shvatiti čemu to zaista vodi. Danas, međutim, većina njih podržava ove škole. Ovdje treba spomenuti dva posljednja turska predsjednika, poštovanog Turguta Ozala i poštovanog Sulejmana Demirela, kao i bivšeg predsjednika Parlamenta Mustafu Kalemlija, te bivšeg ministra vanjskih poslova Hikmeta Četina, koji su podržavali ovaj projekt posjećujuću ove škole.

Lokalne uprave i danas imaju sekularističku svijest, štaviše, veću nego Vlada. Zahvaljujući pisanju prosvijetljenih novinara kakvi su Šahin Alpaj, Atilgan Bajar i mnogih drugih koji su prihvatali opservacije Alija Bajramoglua, ove zemlje nisu osjećale ni najmanji strah u pogledu budućnosti ovih škola. Govoreći na ceremoniji otvaranja takve škole u Moskvi, predsjednik Obrazovnog ureda u Moskvi je rekao: “U savremenoj historiji u Rusiji postoje dva velika događaja: Gagarinovo putovanje u svemir i otvaranje turske škole u Moskvi.” On je, dakle, otvaranje ove škole nazvao historijskim događajem.

Postoje ljudi za koje je ovaj život na dunjaluku sastavljen od malog broja dana u kojima se ispunjavaju želje našeg ega. Drugi ljudi imaju drukčiji pogled; za njih ovaj život ima drukčiji smisao. Za mene je ovaj život nekoliko udisaja na putu koji počinje u svijetu duha i nastavlja se u vječnosti, u Džennetu ili, da Bog sačuva, u Džehennemu.

Ovaj život je veoma važan za oblikovanje našeg života u vječnosti, u zagrobnom životu. Ako se on ovako shvati, mi na njemu trebamo trošiti tako da zaradimo vječiti život u Džennetu i dostignemo zadovoljstvo Davaoca života. Ovaj put vodi kroz neizbježne strane služenja Bogu, na različite načine i različitim sredstvima, a prije svega služenjem našim porodicama, rodbini i susjedima, a onda i zemlji i naciji, i na koncu, služenjem ljudskom rodu i svemu što je Bog stvorio. Ova služba je naše pravo, a prenošenje te službe drugima je naša obaveza.

[1] Ova suprotstavljenost ima se zahvaliti dvama faktorima: Katoličkoj crkvi, koja je odbijala da se odredi naspram novih naučnih otkrića i koncepata i pojavi nove srednje klase koja se željela osloboditi discipline ove religije.

Pin It
  • Napravljeno na .
© 2021 Fethullah Gülen web stranica. Sva prava zadržana.
fgulen.com, zvanična internet stranica turskog učenjaka i mislioca Fethullaha Gülena Hodžaefendije.