Posljednji Vijesnik o Nevidljivom

Konačna riječ „koja rastavlja istinu od neistine“, kazana o odnosima između „Allaha, kosmosa i čovjeka“, pripada velikanu Muhammedu, s.a.v.s., koji je stablo postojanja, konačni uzrok Knjige bića, najsnažniji glas pozivanja k Uzvišenoj Istini. On je posljednji vijesnik o „nevidljivome“, o „onom što je nevidljivo u nevidljivom“. On je pravi tumač stvari i zbivanja, opisivač odnosa između čovjeka i Stvoritelja bez imalo nejasnoće. On je jasan i uvjerljiv tumač pretpostavki tih odnosa. On je vodič ka Božijoj blizini. On je prvi i najbliži Uzvišenoj Istini, s jedne strane, a posljednji i najpouzdaniji, s druge strane.

Meleci su ga čekali, vjerovjesnici ga s radošću nagovještavali, a sljedbenici su njegov plod koji je svjetlost preuzimao od njega. Lampa vjerovjesništva je na početku upaljena s njim, a s njim se pokazao i skorup poruke i sadržine u najljpešoj i najsvjetlijoj slici. Njegova svjetlost je prva; prethodila je svim svjetlostima. Posljednji izliv njegove svjetlosti je njegovo pojavljivanje u izvanjskom svijetu. S druge strane, on je popis horizonata i duša, srž i ekstrakt postojanja, najsvjetliji plod stabla stvaranja sa stanovišta svrhe, prvak svih ljudi i džina, zastupnik Uzvišenog Stvoritelja.

On je uvijek iznad svakog opisa sa stanovišta biti i položaja. Premca nema u pogledu karaktera. S obzirom na onosvjetsku dubinu, jedinstven je u prostoru i vremenu. Vidljiv je dokaz poslanja koje je iznio. Njegova popularnost se proteže sve do vremena prije Adema, a.s., a s njegovom svjetlošću su jezici razgovor vodili i prije njegovog postojanja. Njegov dolazak, zapravo njegova stopala, kruna su na našim glavama, dobrobit cijelom čovječanstvu. Njegovo postojanje je najčišći biser u školjci postojanja, a njegovo poslanje najobuhvatnije poslanje. Njegovo znanje je skorup svih znanja, a njegova spoznaja čisti i bistri izvor oko kojeg se sabiru blistavosti lica. Njegovi horizonti su osmatračnica kojoj čiste duše hrle da osmatraju beskonačnost. Oči su sretne kad pojave i stvari po njihovome stvarnom izgledu mogu čitati zahvaljujući svjetlosti koju je on razastro po okolini. Uši slušaju pretvaranje njegovih izreka u duhovne melodije, sklopljene iz značenja riječi kakve ranije nisu slušali. Mnoge tajne su se u njegovoj blizini pokazale jasne i očigledne, a mnoge mutne misli savim čiste. S duše onoga ko ga je slušao otpala je hrđa, a ispred očiju mu je uzmakla magla. Tek što je obavijestio o početku početka i kraju kraja, jasno je postalo sve nepoznato, sve što ljudski umovi nisu mogli shvatiti. Nepoznato se okitilo ruhom znanja i smisla, a sve postojeće je postalo poetska pjesma koja se recituje na svakom jeziku, vječna melodija koja tumači cilj i svrhu stvaranja.

Nauke nisu ništa drugo nego kap u moru njegovog znanja. Sva mudrost je tanki mlaz slapa njegovih spoznaja. Sva vremena se ne mogu izjednačiti s nekoliko trenutaka njegovog života. Zemljina lopta, koja u poređenju s veličinom stvorenih bića i pojava u svijetu ne premašuje krilce insekta, sa svojim tajnama se u postojanju izjednačava tek s njegovim rodnim mjestom.

On je prvi ko je namješten u izvršenju sudbinskog programa. On je imao posljednju riječ „koja rastavlja istinu od neistine“ u sklopu pitanja vjerovjesništva. On je istinski tumač vidljivoga i komentator tajni nevidljivoga. On je vladar vjerovjesničkog prijestolja, stvoren u odgovarajućem liku, da bi, svojim prostranim osjećanjem, moćnim shvatanjem, srcem otvorenim za sve što ima iza galaksija te skrivenom spremnošću da predosjeća šta postoji iza onog iza, od Džibrila prihvatao naučne i logičke istine. On je najrječitiji tumač znanja o Božijem poslanju, koji ono što primi neprestano i neuomorno prenosi dušama i umovima, poput svjetlosnoga prijemnog aparata, otvorenog za ono što se nalazi iza.

Budući da ima iznimna karakterna obilježja, on nas svojim karakterom, imenima i svojstvima, upoznaje s neophodnošću tumačenja Uzvišene Istine i u nama podstiče osjećaje odgovornosti pred Njom. Gledano s te strane, on je jedan veliki učitelj i upućivač, koji objašnjava neobjašnjivo omogućujući nam da shvatimo neshvatljivo. Gledano sa stanovišta dostavljanja vjerskih propisa, poučavanja ljudskim vrijednostima te zastupanja moralnih načela, on je zakonodavac, službenik i donosilac zakona, jasan govor o Istini nad istinama.

Vjerovjesništvo i poslanstvo, a pod njihovim okriljem i predvodništvo, otvoreni su kako za vidljivo, tako i za nevidljivo. Umovi predvodnika su već obojeni bojom tog Božanskog poziva, ali boja iza njih stoji u vidu linija i čeka naredbe. Um koji shvata svoje ganice - kao što su njihovi umovi-, ulaskom pod okrilje vjerovjesništva se prosvjetljava „Najvećim Duhom (Er-Ruhu l-A'zam)“ i postaje važna dimenzija ljudske stvarnosti. Vremenom, taj um, uz vidljivo, počinje osjećati i ono nevidljivo, a uz potonje i ono prethodno.

Postojeće ima svoje izvanjsko i svoje nutarnje. Izvanjsko se vidi okom, osjeća se osjetilima, a procjenjuje se razumom i razumskim prosuđivanjem. Kad se radi o nutarnjem, njegova vrata, za razliku od izvanjskoga, ne otvara niko osim Allaha, samo onom ko je stvoren s aparatom koji to osjeća, s kojim se mogu osjetiti glas, dah, boja, nijansa. Vjerovjesnici taj glas i dah slušaju na osnovu različitih dužina životnog vijeka i uvijek se ponašaju u skladu s njegovim zahtjevima. Muhammed, s.a.v.s., je simbol i glas Apsolutne Uzvišenosti, sa stanovišta specijalnog aparata, usklađenog posebnom naravi. Allah mu je omogućio da čuje šta se ne da čuti, da vidi šta se ne da vidjeti, drugim duhovnicima ga pretpostavio omogućivši da njegova duša povremeno dobije narav iznad vremena i prostora, da premaši meleke, najplemenitije robove Uzvišene Istine, da stigne „blizu koliko dva luka ili bliže“. On ima mjesto i značaj utemeljen prilikom stvaranja, kao posebne stupnjeve kod Uzvišene Istine. Od onog što je ispravno, on ni za dlaku nije odstupio tokom cijelog života, a vjerovali su mu svi, prijatelji i protivnici. Ono što mu je objavljivano, sagovornicima je dostavljao na predan način. Spominjan je samo po neporočnosti, a za njega se znalo samo po Božijem štićenju. Uvijek je ispravno čitao prirodu i metafiziku, ispravno ih tumačio prosvijetljenim duhom, prodornom budnošću, otvorenom za materijalne i nematerijalne svjetove. Zato su mu neprestano hrlili ljudi čiste duše, pošteđeni bilo kakve predrasude. Pokoravale su mu se i najneposlušnije duše, prihvatali ga najbistriji umovi uopće, nakon što bi iz njegovog poslanja pročitali svrhu stvaranja razuma. Zahvaljujući njemu, čovjek se oslobodio životinjskih tjelesnih poriva i usmjerio se ka horizontima njegovanja duševnog života. S obzirom na horizonte postojanja, on je tajni ključ vrata koja vode u izvanjsko postojanje, a s obzirom na ostvarenje cilja od stvaranja i postojanja, on je upućivač na Pravi Put koji vodi ka Uzvišenoj Istini i izvoru zagovaranja vječne sreće.

Svi vjerovjesnici koji su bili prije njega rekli su ono što je i on govorio. Svi čestiti ljudi i prvaci poslije njega, kao i njihova podsticajna ponašanja, koja su bila posve usklađena s njihovim pozivanjem, potvrđivali su i svjedočili njegovu iskrenost. Tvrdili su i priznavali da im sreća dolazi od njega. Kad je on rekao: „Allah“, ljudi su obratili pažnju Jednosti. Glasovi vjerovjesnika i poslanika, njihov dah, kao i sva posvjedočenja čestitih ljudi i prvaka i njihova otkrića, njega potvrđuju i učvršćuju.

Bio je dvorac vjerovanja. Živio je kao što je govorio, prema standardima preciznijim od onog koji dlaku cijepa na 40 vlasi. Svoje ponašanje je mjerio preciznom vagom budućeg svijeta živeći život zadubljen kao da gleda Allaha, u dubini u kojoj i Allah gleda njega. Bio je prefinjenih osjećaja u ponašanju, a veoma odvažan u pogledu odgovornosti. Uporno je stremio onome što je dobro za budući svijet, a pogled sa cilja ni na tren nije skretao. Štaviše, uvijek je hrlio tački koju bi izabrao. Dok bi k njoj žurio, svima je u snopovima pružao linije smisla povezanosti između njega i Uzvišenog Allaha.

On je taj ko je smisao postojanja protumačio povezujući ga s Istinskim Gospodarom, objasnio mudrost skrivenu u biti stvari i zbivanja. Stalno nas je podsjećao da nismo jedini ovdje. Dahom druženja nam je grudi otvorio i učinio da duše osjećaju uzvišenost. Napojio nas je osjećajem mirovanja i smirenosti koje osjećamo u svome domu u krugu porodice. Ako osjećamo da je sve na svome mjestu u tome toplom okružnju, ako nam srca kucaju ljubavlju za Istinom, ako pogled upravljamo u horizonte beskrajnoga kosmosa posmatrajući i razmišljajući, sve se tako odvija zahvaljujući svjetlosti koju je on upalio u našim umovima. Sve što znamo o čovjeku, postojanju i bićima, pojedinosti su iz zbira koji je on položio u nas, nicanje sjemena istina koje je on posijao u našim dušama.

On je ponovni graditelj čovječanstva, a to će i ostati. Kao što je to bio jučer, on je to i danas, a to će biti i sutra. Kao što je u svom vremenu jednim potezom, u jednom dahu, mijenjao pogrešna poimanja, neljudska ponašanja, zastranjivanja u loš moral i zbrke zaronjene u naravi milenija, omogućit će, prije ili kasnije, da se njegov glas čuje kao jasan dokaz za sve koji obrate pažnju, čiji čvor se danas razvezao. Reći će im šta je tačno, pokazati im snagu poslanja, koje se slobodno može nazvati i „novim ispravnim čitanjem i pravilnim tumačenjem istine o povezanosti čovjeka, kosmosa i Božanstva te prilikom da čovjek zauzme mjesto dostojno uloge koju nosi u sklopu postojanja.“

Vjerovjesnik, s.a.v.s., je poslan s poslanjem koje se tiče svega i svakoga. Toj dužnosti je ispunio sve što joj pripada, izvršio je s dubinom. S njom su ispunjene sve koristi, privučena su sva srca. On je širio uzornost u svome moralu, besprimjernu iskrenost, duhovnost koja je uvijek premašivala materijalnu stranu njegovog ponašanja. Bio je iznad svih divnih vidljivih ljepota, označen visokim moralom koji niko nije nadvisio, koji je Kur'an nazvao „najljepšom ćudi“, tako da je, ko je ijedan put, bez predrasuda ušao u njegovu blizinu, neizbježno potpadao pod njegov utjecaj i zauvijek o njemu ovisio.

Istaknimo neke pojedinosti o onome što smo rekli. Uzvišeni Allah ga je obdario širinom u nutarnjoj i izvanjskoj naravi. Bio je jako skroman, kao osoba veoma privlačan, tako da su mu, pod dojmom o ponosu, prišli i najponosniji i najokrutniji, da bi se ponašali rasterećeni od svega čime su se zanosili i sebi umišljali. Mnogi Kisrini izaslanici, koji su se oholili, bili su zapanjeni i obuzdali su se pred tom ljudskom gromadom ponosa. I pored te veličine, ozbiljnosti i ponosa, krasila ga je neizmjerna blagost koja je privlačila ljude, tako da ga je, onaj ko ga je pobliže znao, doživljavao kao sebi bližeg od djeteta, majke, oca i svih prijatelja, dotle da je želio trajno biti uz njega, nikako se ne udaljavati iz njegovog društva. Svi njegovi postupci i ponašanje su u srca ulijevali duboko povjerenje, a njegove riječi, djela i crte lica kazivale su o njegovoj stalnoj prisutnosti pred Uzvišenim Allahom. Na sve oko sebe, stalno je naramcima širio pouzdanje i mir.

Prije i poslije svega, bio je poznat kao „Pouzdani“. Pouzdanost je sijala iz njegovog pogleda, a i razgovor mu je neprestano zračio pouzdanošću. U njegovom prisusutvu su se uvijek mogle čuti melodije pouzdanja. Njegovo ponašanje, razum, duša, emocije i logika bili su uvijek u potpunome skladu. Njegova plamteća bistrina, primjerno junaštvo, čvrstina koja nije znala za oklijevanje, odlučnost i preduzimljivost, strategija koja je opčinjavala, uz izbjegavanje laži i prijevare, njegova strpljivost i neustrašivost pred najvećim opasnostima, osmijeh i na zabrinutom licu, uspješno čitanje predznaka nevolje i traženje izbavljenja od njih, njegov miran san, dostojanstvo u situacijama koje izazivaju najveći bijes, ljutnju i gnjev - samo su djelić opisa vrlina i moralnih osobina koje ističu njegov izniman karakter, rječito govoreći o položaju i jedinstvenom stavu koji dolikuje takvome visokome mjestu. Imao je junačke stavove s kojim je poraz pretvarao u pobjedu, povlačenje u napredovanje. Bajraci strateške pobjede su se u mnogim bitkama vihorili u jeku okršaja.

U krugu porodice je bio starješina bez premca i takmaca, među prijateljima savršen učitelj i vodič koji im je u srca prodirao bratskom blagošću, upućivač koji je imao ispravan stav, u kojeg se nije mogao razočarati onaj ko ga slijedi. Bio je govornik, suveren u govoru, predanog srca, mudrac i učitelj koji je koristio razum, predsjednik države za kakvog se nije znalo. Bio je veliki vojskovođa koji je poraze jednim potezom pretvarao u pobjede. Sve riječi u njegovoj upotrebi su dostizale svoje najveće bogatstvo, ali se on među ljudima uvijek ponašao kao da je samo jedan od njih smatrajući se uistinu takvim. Usljed prevelike skromnosti, nelagodno se osjećao kad bi mu drugi, iz poštovanja a potaknuti vlastitim dobrim odgojem, ukazivali počast koju je uistinu zasluživao. S vremena na vrijeme je prijatelje na to upozoravao i prigovarao im, a to je ponekad dostizalo granicu kritike.

Bio je „dokaz svrhe“ postojanja, ali tome nije pridavao značaj ni koliko teži krilce insekta. Vladare je uzdizao na prijestolje, krunisao ih, a sam je živio kao pravi isposnik, kao da se odriče svega na ovom svijetu. Sit je bio a da gotovo i nije jeo, odjeven a da gotovo ništa nije trošio na odijevanje. Zahvalnost je po stotinu puta iskazivao za samo jednu kapljicu blagodara osjećajući Allahovu dobrotu i trajnu brigu prema njemu.

On prednjači melecima na poprištu Božanskog znanja, ljubavi prema Bogu i skrušenosti. Dakako, bio ja na ovome svijetu, ali nije bio ovosvjetski, već je bio na putu za budući svijet. Nije bio vezan čak ni samo za budući svijet, jer mu je srce bilo predato Gospodaru, a pogled je upravljao na Njegova djela i Njegova lijepa imena koja na djela izlijevaju svoju boju, odražavaju slike i razna dobra. Na ovaj svijet je gledao kao da je zaton gdje se čeka budući svijet, kao da je oranica na kojoj se sije i žanje, čiji urod se nosi na budući svijet. Pirkao je, puhao i vihorio se poput vjetrova koji sjeme raznose lijevo i desno, da ga s pouzdanjem polože gdje će klijati i rasti. Vodio je brigu o siromasima i štitio ih, gladne hranio često liježući praznog stomaka. Bio je vladar dva svijeta, ovoga i budućeg, a kad je otišao Gospodaru, njegova porodica nije naslijedila ni dvorac, ni zemljišni posjed, ni materijalno bogatstvo, ni perje. Živio je život dostojan njega. Ovaj svijet je posmatrao onako kako je dolikovalo njegovom karakteru, a s njega je otišao na način koji je odgovarao njegovome mjestu i veličini. Poznato je da on nije sasvim ostavio ovaj svijet, kao što za njega nije ni sakupljao niti njime bio zaokupljen. Ovim svijetom je bio zaokupljen po mjeri njegovog domašaja i prolaznosti. Za budući svijet se interesovao shodno njegovoj vječnosti i neprolaznosti. U odnosu na dva svijeta, stav je zauzimao na osnovu takvih predodžbi o njima.

I pored neizrecivog dostojanstva, koje je opčinjavalo razum, a izviralo iz ugleda po rodu i plemenitosti porijekla te iz čvrste povezanosti s Uzvišenom Istinom, bio je izrazito skroman, kao da je činio spoj suprotnosti, dotle da bi, onaj ko ne zna za njegove osobine i naprijed isticanu pristupačnost, pomislio da je tek jedan od njih.

Nije se uznosio time što ga prijatelji veličaju i izražavaju mu poštovanje. S njima je sjedio, jeo i pio. Pred njima nije isticao odlike i posebna neusporediva obilježja po kojima je bio jedinstven, već je to uporno prikrivao, kako oni ne bi osjećali potrebu da ga posebno izdvajaju. Povremeno bi ispričao poneku anegdotu koja sadrži neku lijepu mudrost, a nekad bi izložio i neku šalu, da sagovornicima ne bi teško padali njegovo dostojanstvo, ugled i veličina. Veličinu je ukrašavao skromnošću, a dostojanstvo blagošću. Ljudsku narav je izlagao da bi dodatno začinio ugodnost položaja i prefinjenost svoga ukusa.

Bio je blag, povjerljiv, staložen i veoma osjećajan čak i u situacijama kad bi bio izazvan da mu se uzburkaju osjećaji ljutnje, gnjeva i ogorčenja. Ublažavao je navalu nepromišljenosti i žestinu ljutnje. Jednim pogledom je umirivao neprijateljstvo i najžešćih neprijatelja. Kad god bi bio ponukan da se spori, preskočio bi u poziciju da promisli. Praštao je i bio tolerantan sve dok se ne bi posegnulo za nečim što je Uzvišeni Allah zabranio ili na udar došlo nečije pravo. U vjerovjesničkom životopisu imaju stotine primjera i dokaza njegovog praštanja, širine i tolerancije.

Nije imao premca u ispunjavanju obećanja. Nikada, ni jedan jedini put, nije prekršio obećanje niti je odustao od date riječi. Nikad nije nešto rekao pa porekao, ili rekao nešto oprječno istini, čak ni s nekom primišlju, bilo prije poslanstva ili nakon što je zadobio čast vjerovjesništva. Njegov životopis je dvorac povjerenja, iskrenosti i poštenja. Njegova odvažnost protiv onih koji iznevjere obećanje i datu riječ bila je poznata i čuvena.

Bio je suveren poznavaoc poetike. Suština jezika je u njegovom govoru zadobila istinsku vrijednost. Nikad nije u ruci držao olovku ni svesku, nikad nije čitao knjigu. Nije ni sjedio slušajući neku lekciju. Nikad nije imao potrebu nekoga osloviti kao profesora, ali je profesor bio svima i u svemu. Nema ništa što se po širini može dodirivati s njegovom sveobuhvatnom profesurom. U tome se ogleda, najprije, Allahovo čuvanje Svojih naredbi, a kao drugo, štićenje Vjerovjesnikovih urođenih sposobnosti od izvanjskih utjecaja i predodžbi, kako umne tekovine i strani podaci ne bi pomutili tumačenje Božijih naredbi, bojili ih tuđom bojom, kako ne bi tumačenje bilo izlijevano u tuđi kaluf. Bio je nepismen u doslovnom smislu – mi se predajemo tome nepismenom – ali je, budući da je profesor u svemu, imao komentare, prosudbe i rješenja za neizbrojiva pitanja koja se tiču i ovoga i budućega svijeta, koja su očaravala sve, počevši od onih koji se udubljuju u nauku, preko genijalaca, onih koji su zašli duboko u filozofiju, do čistih i prosvijetljenih duša teologa. Historija svjedoči da niko nije dostigao jedrinu njegove poetike, približio mu se u pronicljivosti, ili se osmjelio da nađe manjkavost nekome njegovom rješenju.

Bio je riznica spoznaje, bazen biserno čistog znanja. Niko nije poricao njegova kazivanja o minulim događajima, niti kazivanja o vjerama, naučavanjima, kulturama, tradicijama i uzusima zajednica koje su prošle kroz historiju. Niko to nije ni mogao poricati, jer je on Allahov poslanik. Izvor toga pravog znanja, koje se razlijeva tim bazenom, ta riznica, zapravo, jeste Uzvišeni Allah. U jeziku je bio suveren poetike, njegova riječ je rastavljala istinu od neistine. U logici je bio dvorac prosudbe, a u promišljanju okean koji je bio u skladu s obimom značaja i širinom njegovoga planetarnog poslanja. Njegove birane i dinamične riječi, jasna i jezgrovta objašnjenja, bogat, kitnjast i pitak stil mogli su sve činjenice koje se tiču Zemlje izraziti samo jednom ili dvjema rečenicama, pitanja koja zahtijevaju tomove knjige iskazati u samo nekoliko riječi. Srž i suštinu je izražavao stavljajući ih u okvire komentara i tumačenja. U svojoj izreci: „Iznio sam sav govor“^[1] – ukazao je na tu beskrajnu širinu.

Ljudi su ga sa svih strana zasipali pljuskom pitanja o svemu. Odgovarao im je odmah, bez oklijevanja. Jezik mu je bio jednostavan; razumjela ga je većina. Izražavao je šta je želio, daleko od svake zbrke i nejasnoće, čistom i tečnom konciznošću. Kad je razgovarao, vodio je računa o nivou sagovornika, je li obrazovan ili neuk, bistar ili prost, više ili manje iskusan, mlad ili zreo, muškarac ili žena, kako bi mu u srce unio mir, a razgovorom pružio više koristi.

Njegove izreke i govori su mnogobrojni. Zalazio je u različita pitanja. Analizirao je raznovrsne teme, ali istinitost i stvarnost nije po strani ostavio ni u jednoj izreci ili misli. Niko ne može u njegovim objašnjenjima primijetiti bilo šta što se kosi sa stvarnošću, čak ni njegovi najžešči protivnici koji su samo čekali da se spotakne, da bi se na njega obrušili. Nisu se usuđivali ni podmetnuti mu laž; u tome su se osjećali nemoćni.

Činjenica da su njegove riječi i ukupno ponašanje bili od neslaganja sa stvarnošću potpuno zaštićeni, počevši od djetinjstva, preko mladosti pa do vremena kad je počašćen vjerovjesništvom u 40. godini života ne dopušta ni pomisao da mu se vjerovjesništvo kvalifikuje kao krivotvorenje. Pomišljanje na nešto takvo premašuje grijeh i vodi u slijepi nevjernički fanatizam, omalovažavanje razuma i logike. Tim prije što su njegova dostavljanja, pitanja i prosudbe, široke toliko da se protežu kroz prošlost, sadašnjost i budućnost, a sadržina im je raznovrsna toliko da je ljudska pamet jedva može dokučiti: on je govorio o vjerovanju, iznosio propise o ibadetu, raspravljao o društvenim, ekonomskim, vojnim i upravnim pitanjima. Izvršavao je ono što je govorio, ubirao plodove onog što je izvršio. Historiju je uzimao za svjedoka da su ispravni temelji koje je postavio, a to svjedočenje ostavio je kao zalog čistim savjestima koje nemaju predrasuda. Nakon toga, hiljade tumača Kur'ana, mislilaca, stručnjaka specijalista u raznim oblastima i stotine filozofa svojim pečatima ovjeravaju ono što je on rekao, verifikuju društvene, ekonomske, vojne i upravne temelje, kao i odgojna pravila koja je on postavio. Pored njih, tu su i milioni čestitih uglednika koji potvrđuju svaku njegovu prosudbu, svako obrazloženje ne krijući da su i sami određene stepene i ugled ostvarili zahvaljujući njegovoj uputi. Stoga je svako ko njemu kaže „ne“ maloumnik koji ne zna šta govori, ili nesretnik ispranoga mozga. Ni prošlost ni sadašnjost nisu zapamtile nikoga poput njega ko je mogao nešto reći ili iznijeti čvrstu prosudbu o brojnim različitim pitanjima, pogotovo kad se radi o temama koje zahtijevaju produbljenost, stručnost i vještinu, da dovijeka važe i ostaju na snazi. Bediuzzaman Said Nursi je na nešto slično ukazao: „Čvojek i može reći nešto što može imati značaj u nekim granama umjetnosti ili nauke, ali Poslanik, a.s.v.s., je svojom kofom zahvatao osjetljiva pitanja koja se tiču postojanja i svih zbivanja pružajući objašnjenja koja važe u svakom vremenu i mjestu, krasnim stilom prožetim vještinom i mudrošću, mirno a bez oklijevanja i predomišljanja, tako da, ko ga je vidio, znao, čuo ga i slušao bez predrasuda, nije mogao a da ne izgovori: 'Ja vjerujem i potvrđujem'“.

[1] „A'tajtu dževami'a l-kelimi“ (El-Buhari, El-Džihad, 122.; Muslim, El-Mesadžidu, 6)

Tweet

Whatsapp