Kada se zna od iskona kada i kako će čovjek da umre, kakva je onda krivica onoga ko nekoga ubije?
Kao i svemu ostalom, i smrti je u iskonu određeno vrijeme i način. Znači, sve ono što dolazi i što se događa u vasioni, dogodit će se i sa čovjekom, s njegovim životom i smrti. Činjenica koja se ne može izbjeći je da za svako biće postoji nastanak na određeni način, a zatim, nastavljanje postojanja na određenim osnovama, i poslije određenog vremena, odlazak sa scene. Sve se u jednom ogromnom i generalnom krugu sudbine rađa, razvija i na kraju uvehne i odlazi, i sve se to događa na putanji određenoj za svakog pojedinca. Ovo je jedan iskonski i nepromjenljivi put, sistem i “točak” koji će trajati beskrajno.
Od atoma do sistema, ovaj veliki svemir, koji radi u čudot-vornom poretku i ritmu, kao i pozitivne nauke koje je proizveo i razvio sa svojim nepromjenljivim principima i univerzalnim pravilima, dokazuju i kazuju nam jasno da sve ima jednu tačku nastajanja, zatim određivanja i uređivanja. Da nema jedne takve tačke gdje se sve odredi i planira, ne bi bilo moguće objasniti poredak i ritam koji vlada vasionom, a također ni u vezi sa time razviti i usavršiti bilo koju pozitivnu nauku. Zbog toga što je vasiona na najvišem nivou geometrijski i matematički uređena, odnosno zbog toga što se sve kreće u jednoj određenoj i uređenoj harmoniji, moguće je, po poznatim principima u laboratorijima fizike, istraživati, shvatiti i objasniti anatomiju prema određenim pravilima i moguće je, sa jednim dijelom neizmjenljivih pravila, otvoriti se i (istraživanjem) zaći u dubine kosmosa.
Nemoguće je zamisliti bilo koju pozitivnu nauku o kosmosu u kome nema harmonije, o svijetu u kome nema plana i programa i u prirodnoj skupini gdje ne vlada poredak. Zapravo, nauke su postale lupe jednog određenog dijela postojećih pravila i principa; njih su one prikazale i dale im određena imena i nazive.
Ovim izrazom ne želim omalovažiti nauku i otkrića, već samo želim privući pažnju na njihovo mjesto i važnost u svemu tome. Kažemo da treba da se razgledaju mnogo važnije stvari od toga, a to je sistem i ritam koji kuca u prsima vasione, kao jedno srce, još prije nauka i otkrića. Kako je uzvišena ta sila koja je učinila temeljem svjetova taj sistem i ritam, i to prvom odredbom i jednim određenim (sudbinskim) programom! Čak danas te zakone, koji su odlučujući za sva bića, neki sociolozi žele uspostaviti i isprobati na skupinama ljudi. Jedna takva ideja o radikalnom fatalizmu, odnosno pretjeranom prinuđivanju, iako je uvijek tema koja se treba kritikovati, ipak je veoma zanimljiva ideja priznavanja jednog univerzalnog ritma i njegovog iskonskog programa kao temelja svih događaja u vasioni.
U pravom smislu, svaka istina vezana za vjeru i vjerovanje postoji sama po sebi, i veoma je daleka i čista od toga da je neko sa strane treba podržati i priznati. Međutim, nesretne generacije čiji su pogledi uprti ustranu i čija su se srca pomjerila sa svojih mjesta slušajući govore sa strane, pozivam da se vrate na svoja mjesta. Mislim da će biti korisno da ukažem na suprotnosti koje su ih odvratile od Pravoga Puta. Zbog toga smo oduljili i govorili dosad izvan teme razgovora. Inače, poredak cijele vasione, u jednoj izvanrednoj ravnoteži i harmoniji, kretanje atoma, galaksija i svega ostalog u jednom sistemu i redu koji zapanjuje svako oko i sve ostalo ukazuje na uredbu i odredbu koja čvrsto veže svaku stvar, kao i na vlast i determiniranost. Od kako se zasnovao ovaj svijet, pokorio se toj apsolutnoj vlasti, i prelazeći iz jednog u drugo stanje do dan-danas je ostao pokoran Njegovoj volji i Njegovom naređenju.
Međutim, čovjek i njemu slična bića koja imaju svoju volju i slobodu, iako su u potpunosti stvoreni prisilno kao i sva ostala bića, ipak su, na kraju, potpuno odvojeni od ostalih sličnih bića koja nemaju slobodnu volju, na osnovu osobenosti koje ih čine vlasnicima slobodne volje. Zbog jedne takve različitosti, značenje nečega “što je odranije određeno”, ima drugačije značenje za ljude i njemu slična bića. I, zapravo, postavljeno pitanje se rađa iz neshvatanja te različite strane kod čovjeka i smatranja da je čovjek isti kao i ostala bića. U vezi s tim, shvatiti postojanje jedne takve razlike između čovjeka i ostalih bića mislim da će makar djelimično riješiti problem. Ostalo se sastoji od priznavanja da Božije znanje u Svome okrilju obuhvata sve stvari.
Naravno, čovjek ima svoju slobodu i volju i ima sposobnost naklonjenosti i izbora. I na osnovu te slobode, volje, naklonjenosti i izbora pripisuje mu se dobro i loše, sevap i grijeh. Naspram rezultata koji se dogode, volja i želja čovjeka neka bude ogromna koliko god hoće, ako je od strane Uzvišenog Stvoritelja prihvaćena kao uvjet i uzrok, onda čovjek postaje krivac ili ostaje bez krivice, zavisno od toga da li će se preokrenuti u dobro ili zlo, a ono se oslanja na to da li je ono što nazivamo voljom naklonio ka dobru ili zlu. Ono što se dogodi kao rezultat naklonosti, makar bilo teško toliko da ga čovjekova pleća ne mogu podnijeti, zbog toga što ga je pozvao svojom naklonošću, čovjeku pripada odgovornost i grijeh. Onaj koji je prije (stvaranja čovjeka) odredio grijeh i odgovornost, a zatim je u određenom vremenu čovjeka stvorio, uzvišen je i daleko (čist) je od grijeha i odgovornosti.
Naprimjer, da je Taj Uzvišeni Gospodar jedan veliki događaj kao što je promjena klime vezao za naše udisanje zraka i da kaže: “Ako u minuti udišete više od toliko i toliko udisaja, promijenit ću geografsko stanje mjesta u kojem se nalazite”, mi, ako ne bismo sa aspekta principa uzrok-posljedica vodili brigu o odnosu između našeg disanja i promjena klime i ako bismo učinili to što nam je zabranjeno, i kad bi On, kao što je obećao, promijenio klimu, iako je taj posao bio daleko iznad naših mogućnosti, bili bismo krivci zato što smo mi bili uzrok.
Isto tako, svako sa slobodnom voljom i izborom koje posjeduje biva uzrok nekakvih rezultata i zato ili će biti krivac, i zbog toga kažnjen, ili će biti odan, zbog čega će biti nagrađen.
Na osnovu toga, onaj ko je uzrok smrti krivac je i, ako mu se ne oprosti u veličanstvenoj sudnici, sigurno će biti kažnjen.
A sada da malo obradimo drugi dio ovog problema, odnosno, kakvo je stanje uspješnosti kod čovjekove volje u okviru znanja Stvoritelja koje sve obuhvata.
Prema Allahovom, dž.š., znanju, sva bića i sve ono što postoji je međusobno usko povezano sa uzrocima i ishodima i jedni su unutar drugih. U toj tački se ujedinjuju kao jedan sa dva lica; prije-poslije, uzrok-posljedica, bolest-bolesnik, dijete-otac, proljeće-ljeto, itd. I opet, prema tome znanju, zna se i određuje se poslije isto kao i prije, rezultat isto kao i uzrok i bolesnik isto kao i bolest.
Ko i u kom pravcu će se kretati i imati naklonosti te u kom smjeru će upotrijebiti svoju volju, koja se sastoji od običnog uvjeta i uzroka; ko će odrediti i urediti rezultate koji će se dogoditi na osnovu tih uzroka, to uopće ne veže i ne prisiljava čovjekovu slobodnu volju, upravo zato što se sve to zna odranije. Suprotno tome, zato što su uređene odluke urađene uzimajući u obzir i čovjekove naklonosti, njegova se volja prihvata i biva podržana. Upravo ako jedan velikan kaže svojim slugama: “Ako se uzdržite od kašljanja, dobit ćete prelijepe poklone, a ako budete kašljali bez razloga, pored toga što ćete izgubiti poklone, bit ćete i prekoreni”, onda on njihovu slobodnu volju i priznaje i podržava. Isto tako, Uzvišeni Stvoritelj, ako naredi nekom od Svojih robova: “Ti, ako budeš u tom pravcu pokazao naklonost, Ja ću stvoriti ono čemu ti daješ svoju naklonost! I eto, prema tvojoj naklonosti, od sada sam odredio ono što ćeš raditi”, na taj način pridaje važnost njegovoj volji i daje joj dragocjenost.
Na osnovu toga, kao što čovjekova slobodna volja nije vezana za “prvo određenje”, tako ni on nije prisiljen da čini bilo šta suprotno svojoj volji.
Pored toga, sudbina i prvo određenje sastoje se od Allahovog, dž.š., programa znanja, odnosno, to znači da On zna ko i u kom pravcu će imati naklonost, i to sačini u jedan plan i program na osnovu znanja i sa onim što će stvoriti za tu priliku. Znati nešto ne uslovljava da se to vani događa ovako ili onako. Sve ono što se događa, ovako ili onako – to Stvoriteljeva moć i volja čine prema čovjekovim naklonostima. S tim u vezi, ono što postaje, a zatim se događa, ne biva zbog toga što se zna da je tako. Suprotno tome, ono što postoji ima svoje oblike koji se znaju, a to je, zapravo, prvo određivanje i uređivanje toga. Islamski teolozi su ovo izrazili riječima: Znanje zavisi od onoga što se zna, odnosno, zna se da je tako kako će biti, inače ne biva zato što se zna. Isto kao što naš naučni koncept i planovi u praksi ne zahtijevaju da se dogodi ono što smo zamislili. Tako da prvo uređenje, koje možemo smatrati planom i skicom Uzvišenoga Gospodara, vani uopće ne može prouzročiti da nešto nasilno bude i postoji.
Konačno, Allah, dž.š., sa ogromnim znanjem koje obuhvata sve što je bilo i što će biti, zna uzroke koliko i rezultate. Onima koji su odlučili činiti dobra djela i onima koji će pokušati uraditi neko loše djelo Allah, dž.š., je odredio šta će stvoriti i odrediti prema tim odlukama i pokušajima. Kada mu dođe vrijeme, prema nijjetu i naklonosti odgovornog, On će stvoriti ono što je odredio onako kako On hoće.
Zbog toga, znati kada i kako će da umre neki čovjek i odrediti nekog drugog koji će biti uzrok toga − nikako ne otklanja odgovornost. Jer je određenje urađeno s obzirom na njegovu slobodu i volju. Zbog toga će se njegov grijeh njemu pripisati, a prema tome će biti kažnjen.
O ovom dubokom problemu koji je u vezi sa sudbinom treba se iznova i više puta razmisliti kao o uvjetu, a naročito se trebaju proučavati djela napisana o toj temi. Ono što mi znamo je da su, u okviru zdravih principa, dobre prve generacije muslimana to prenosile na obični sloj ljudi, prema njihovom nivou razumijevanja.
- Napravljeno na .