Dostavljanje vjere iziskuje kontinuitet
Obavljanje zadaće naređivanja dobra i odvraćanja od zla traži stalnost i postojanost. Časni ajet ukazuje na navedeno:
كُنتُمْ خَيْرَ أُمَّةٍ أُخْرِجَتْ لِلنَّاسِ تَأْمُرُونَ بِالْمَعْرُوفِ وَتَنْهَوْنَ عَنِ الْمُنكَرِ وَتُؤْمِنُونَ بِاللَّهِ
Bili ste najbolja zajednica od svih koja se ikada pojavila: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate i u Allaha vjerujete.[1]
Kada dublje razmislimo o časnome ajetu, shvatit ćemo da ono što smo spomenuli ima svoje utemeljenje u Kur’anu.
Riječi: Bili ste ukazuje na postizanje i nikako ne znači da je taj status nešto što se nije pojavilo u vas pa je izbor ovih riječi istančano znakovit. Ovo znači da postoji status koji je stečen i traje. Kao da je rečeno: “Postali ste takvi...”; a niste bili od praiskona takvi. Poznato je da se karakteristika koja je određena u praiskonu nikada ne mijenja. Mijenja se isključivo ono što prolazi kroz stanja. Dakle, održanje ovog statusa ili stanja je uvjetovano održavanjem pretpostavki neophodnih za njega i koji su mu u biti izvor.
Bili ste najbolja zajednica od svih - tj. postali ste najbolji narod među narodima. Ovo stanje najboljih postignuto je kroz određenu pojavu koja ga prati. Prema tome, uvijek postoji mogućnost i da nestane, jer hair i dobro ne pripadaju nama samima, a ne mogu ni pripadati. U biti nema razlike između novorođenčeta koje se rodi u Moskvi ili na bilo kojem drugom mjestu. Svi smo stvoreni od kapljice tekućine, te jedino duhovni utjecaj i stanje u koje sebe dovodimo je ono što biće i bit našu vodi prema dobru. Na taj način se mi možemo odlikovati i biti posebni u odnosu na druge ljude. Kada kažem “mi” mislim na ummet - zajednicu muslimana u svoj punini ovog pojma. Ova zajednica nije najbolja od svih od praiskona, već joj je ova osobina “dobra” podarena i nije nešto što se od nje ne može odvojiti ili rastaviti. Postoje skupine prije nje koje su ostvarile pretpostavke i bile najbolje zajednice. Dakle, to što je neka zajednica najbolja u nekom vremenu, nije garant kontinuiteta ove karakteristike. Ukoliko zajednica zanemari odnos koji je neophodan kako bi bila najbolja zajednica, uistinu će sama sebi oduzeti ovaj status.
Prvi uvjet za ovaj status “najbolje zajednice” je: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate - ovo ukazuje da dokle god budete uspostavljali ove principe naređivanja dobra i odvraćanja od zla, ostvariti ćete se kao najbolja zajednica. Međutim, na osnovu razumijevanja po suprotnosti, ovaj časni ajet možemo shvatiti na sljedeći način: “Ako ne budete naređivali dobro i odvraćali od zla, postat ćete najgora zajednica.” Ovo značenje potvrđuju brojni Vjerovjesnikovi, s.a.v.s., hadisi i predaje koje se vezuju za plemenite ashabe.” Navedimo samo neke primjere ovog odnosa.
Zaista je ova zajednica, koja se istakla nad drugim zajednicama i koju su svi izrazito uvažavali u prošlosti, bila dostojanstvena sve dok je naređivala dobro i odvraćala od zla. Međutim, kada se odrekla ove svete zadaće, postala je ponižena i poražena te je sada ona opčinjena drugima i izražava im poštovanje. Možda je glavni razlog poniženja i gubitka svakog dostojanstva od kojeg pati islamski svijet, pa mu se čak ne priznaje vrijednost u bilo kojoj dimenziji društvenog života, upravo propusti koji su načinjeni u obavljanju ove životne zadaće.
Prema tome, kada se ovoj zadaći ne dadne pravo koje joj pripada, tada će se bereket - blagoslov Objave prekinuti. Misli koje su duboke i ispravne te bilo koja vrsta racionalnog zaključivanja, postaju slabe i nemoćne da utječu na stvarnost. Svaka izgovorena riječ postat će suha i neplodonosna. Jedini njen trag bit će zbunjenost koju sa sobom donosi i neće u sebi nositi ni koliko trun jedan istine. Sve ovo ukazuje na prekid bereketa Objave, a kada se prekine ono što je izvor inspiracije u razmišljanju i promišljanju, tada počinje dekadencija i posrtanje čak i na poljima kulture i tehnologije.
Neumitna je postala sudbina muslimana koji su izgubili bereket Objave da budu zavisni od drugih u svim oblastima i aspektima života postajući prosjaci koji mole i kucaju na vrata drugih u nadi da će im se dati nešto od onoga što je u tuđim rukama. Činjenica je da se početak posrtaja i dekadencije vremenski podudara s unutrašnjim krahom.
U sljedećim poglavljima pokušat ćemo objasniti ovo pitanje kroz različite primjere. Sada ćemo se vratiti temi o kojoj govorimo izlažući uvjete koji se spominju u časnome ajetu i navesti ih jednog za drugim.
كُنتُمْ خَيْرَ أُمَّةٍ أُخْرِجَتْ لِلنَّاسِ تَأْمُرُونَ بِالْمَعْرُوفِ وَتَنْهَوْنَ عَنِ الْمُنكَرِ وَتُؤْمِنُونَ بِاللَّهِ
Bili ste najbolja zajednica od svih koja se ikada pojavila: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih odvraćate - a ovo potvrđuje i Vjerovjesnikov, s.a.v.s., hadis:
مَنْ رَأَى مِنْكُمْ مُنْكَرًا فَلْيُغَيِّرَهُ بِيَدِهِ فَإِنْ لَمْ يَسْتَطِعْ فَبِلِسَانِهِ وَمَنْ لَمْ يَسْتَطِعْ فَبِقَلْبِهِ وَذَلِكَ أَضْعَفُ الإِيمَانِ
“Ko od vas vidi nešto što ne valja, neka to promijeni svojom rukom, a ako nije u stanju, neka to učini jezikom svojim. Ako nije u stanju to učiniti, neka srcem osudi, a to je najslabiji iman - vjerovanje.”[2]
Nešto što ne valja je sve ono što se u islamu smatra ružnim pa je obaveza muslimana da, kada se suoči s onim što se u islamu ružnim smatra, to promijeni. Što se tiče načina i pristupa na koji će se to učiniti, oni se razlikuju shodno situaciji u kojoj se to dešava. Ono što je bitno to je uložiti napor kako bi se to što ne valja promijenilo. Navedeno iziskuje stalnost i postojanost. Zbog toga je obaveza vjernika, kada se radi o promjeni onoga što ne valja, da to najprije učini svojom rukom, pa ako ne može, onda da to učini jezikom, bez obzira da li će to učiniti govorom ili pisanom riječju, a ako ni to ne bude u stanju, onda svojim srcem kojim će prezreti to što ne valja - ali, to je dokaz najslabijeg imana - ispod toga nema ni koliko trun vjerovanja, jer bi to značilo zadovoljstvo zlom koje se vidi.
Što se tiče srčanog prijezira onoga što ne valja, možemo ga razumjeti na sljedeći način. Kada se osoba rasrdi i naljuti na nekoga, pokušava nikako ne biti u njegovoj blizini niti s njim razmjenjivati ideje i mišljenja, jer se ljubav i neprijateljstvo ne mogu sastaviti u jednome srcu u isto vrijeme. Čovjek ne može u srcu osjećati naklonost prema onome koga mrzi. Vjernik koji prezire neko zlo kroz svoj prijezir čuva svoju duhovnu snagu i štiti unutrašnje potencijale, ali nije to ono što se traži, jer se radi o osjećaju koji obuzima vjernika. Ono što je potrebno da prati prijezir u srcu jeste postupak koji će poteći preko jezika ili ruku. Treba znati da je ova djelimična srčana odbojnost prema zlu pokazatelj prisustva vjerovanja s obzirom da vjernik nikada neće smatrati ispravnim ono što islam obznanjuje kao neispravno. Čak kada vjernik živi zajedno s onima koji čine zlo u državnom okviru, kao jedan njen građanin, ne bi smio oboriti svoj pogled i biti ravnodušan prema zlu. U suprotnom će se smatrati kao jedan od njih. Zbog toga je vjernik stalno ispunjen duhovnom istančanošću i odlikuje se izvanrednom unutrašnjom snagom. Ovim aspektima života poučavaju nas časni ajet i hadis koje smo naveli.
Može se desiti da suprug ovu zadaću nekada obavlja rukom i jezikom, kada se radi o njegovoj supruzi i potomstvu, kada progovori ruka, a zašuti jezik. Međutim, nekada situacija može nalagati da se govori jezikom, a ruka u tome bude nemoćna da progovori. U većini slučajeva ovaj metod se upotrebljava s onima koji su bliža rodbina. U slučaju da osoba nije u stanju to učiniti, onda je neophodno da se zapita o svojim srčanim vezama s njima. Ovo bi se moglo nazvati nekim oblikom bojkota jer je osoba koja čini zlo prekinula vezu sa svojim Gospodarom. Vjernik bojkotira onoga ko prekida i bojkotira vezu sa svojim Gospodarom i ni u kojem slučaju ne manifestira bilo kakvo uvažavanje ili ispoljava poštovanje prema osobi koja se tako ponaša. Razlog je njegova obaveza da uskladi svoj odnos s njima shodno njihovom odnosu prema Gospodaru. Dakle, neophodno je iznova analizirati veze i odnose s onima koji su prekinuli svoju vezu sa Allahom i Njegovim Poslanikom, s.a.v.s.
Ovo je put časnih ashaba. Govor našeg prvaka Omera, r.a., je primjer spomenutog kada je davao savjet u pogledu zarobljenika na Bedru. Allahov Poslanik, s.a.v.s., ga je upitao: “Šta ti misliš, sine el-Hattabov?”, a on reče: “Ne, Allahov Poslaniče, ne smatram ispravnim ono što misli Ebu Bekr! Smatram da nam trebaš dati dopuštenje da im vratove posiječemo. Alija da uzme ‘Akila i da mu vrat posiječe, meni da dozvoliš da posiječem vrat tog i tog rođaka Omerovog. Oni su, zaista, vođe i glavešine nevjerstva.”[3] Uprkos činjenici da njegovo mišljenje nije prihvaćeno, treba ga promatrati kao metod koji se treba izučiti i analizirati u smislu odnosa vjernika prema zlu. Nije bitno da li je mišljenje realizirano ili nije!
Vjernik uzima za osnovu u svome vezivanju i odnosu prema bilo kojoj osobi mjeru u kojoj je ta osoba vezana za svoga Gospodara, pa neće biti blizak prijatelj u punom smislu ove riječi niti će uspostavljati vezu s onim koji je kidaju sa svojim Gospodarom. Pokazatelj prisutnosti vjere je, u najmanju ruku, srčani prijezir zla i konstantna prisutnost ovoga osjećaja u srcu. Zbog toga smo obavezni djelovati onako kako su to činili plemeniti ashabi. Ako je na jednom tasu ljubav prema Allahu i Njegovom Poslaniku, a na drugom ljubav prema bližnjima koji su se udaljili od Uzvišenog Allaha, tada će se prevaga dati ljubavi prema Allahu i Njegovom Poslaniku uprkos osjećaju težine koja će pritisnuti srce.
Pitanje nije vezano za samu ljubav, već je nužno da istina i dobro budu iznad svega na putu naređivanja dobra i odvraćanja od zla. Ruka i jezik se koriste shodno sposobnostima, a ako osoba ne bude u stanju učiniti bilo šta njima, onda će prekinuti srčanu vezu s onim koji zlo nose i ispitati svoje emocije prema njima. Treba znati da se veza sa svakom osobom koja se suprotstavlja i prkosi Allahu i Njegovom Poslaniku pretvara u neprijateljstvo - potirući i uništavajući vrijednost onoga koji je uspostavlja.
S druge strane, ova zadaća je općenita u smislu da je odgovornost države da konstantno uspostavlja primjenu zadaće naređivanja dobra i odvraćanja od zla, jer je država institucija koja ima pravo mijenjati zlo rukom i posjeduje sposobnost da zlo promijeni bez obzira radilo se o razvratu, konzumiranju opojnih pića, monopolu ili nečem sličnom. Postoje oblasti u koje nikada neće moći ući ruka pojedinca, ali ruka države ih obuhvata. Pojedinac nema pravo kazniti preljubnika, osobu koja konzumira opojna pića ili kockara, kao što nije u mogućnosti ni da ih rukom udalji od spomenutog zla.
Ranije smo spomenuli koje oblasti dotiče ruka pojedinca. Ovdje ćemo spomenuti ono što se tiče svijeta izvan pojedinca, a njime se treba baviti država čija je to obaveza s obzirom da navedeno ne ulazi u okvire promjena zla koje može pokrenuti pojedinac. Ovo je zadaća države i dokle god ona postoji, treba je obavljati. Kada se državi izmakne kontrola nad ovim, narod je treba upozoriti na odgovarajući načina kao naprimjer kroz izbore. To je s jedne strane nešto što proizvodi djelimično naređivanje dobra i odvraćanje od zla. Navedimo primjer iz najbolje generacije i stoljeća.
Sa‘d ibn Ebu Vekkas, r.a., jedan od deseterice kojima je obećan Džennet, te glavni zapovjednik vojske koja je osvojila Perziju u vrijeme hilafeta Omera ibn el-Hattaba, r.a., imenovan je za namjesnika u zemljama koje je osvojio. Ljudi su se požalili našem prvaku Omeru, r.a., na S›ada, jer je na svoja vrata postavio stražu, a ne bi trebao tako onemogućavati ljudima pristup namjesniku. Hazreti Omer, r.a., ih upita da li imaju neku drugu pritužbu na njega. Odgovorili su: “Ne obavlja pravilno namaz!”[4] Ovo je bilo njihovo mišljenje koje je neprihvatljivo. Zar da jedan od uvaženih ashaba Allahovog Poslanika, s.a.v.s., poput S›ada, r.a, ne obavlja lijepo namaz i ne upotponjuje kako treba sastavne dijelove namaza?! Međutim, želimo zastati pred načinom na koji su ljudi uspjeli u ispravljanju stvari u državi i ostvarili kontrolu nad onim što se u njoj dešava. Narod je taj koji stalno usmjerava državu, a država sa svoje strane nadzire ljude i uređuje odnose među njima. Ovako se uspostavlja ravnoteža i štiti pravednost jer država nije imuna na upadanje u određene oblike zla kao što nije imun ni narod.
Vrednovanje islamskog svijeta kakav je trenutno kroz ove okvire ne dozvoljava nam da tvrdimo da su ljudi i država ispunili svoju zadaću. Ljudi sadašnjice čine nevaljalštine u najrazličitijim formama, a država je u stanju ravnodušnosti i pasivnog promatranja. Čak se dešava da se donose zakoni koji nose raznolika imena i nazive, a kojima se želi sačuvati prisutnost zla. Najočigledniji primjer su forme zla koje su trenutno raširene po različitim državama - a poznato je da primarna zadaća države jeste sprečavanju zla i smanjivanje nemorala. U cilju ostvarenja navedene zadaće, sprečavanja zla, država koristi zakone kojima se potencijalni počinitelji nastoje odvratiti od svoje namjere. Pojedinac nije u stanju kazniti kradljivca niti izvršiti kaznu nad bludnikom, štaviše nije u mogućnosti primijeniti nijednu od specifičnih kazni za prijestupe u svoje vlastito ime. Kada bi svaka osoba izvršavala kazne nad drugima, nastao bi haos i nered koji se sankcijama želi spriječiti.
Iz ovoga možemo zaključiti da naređivanje dobra i odvraćanje od zla ima svoje granice koje ga vezuju za ovlasti države i pojedinac ih nema pravo uzimati sebi, kao što postoje granice koje pojedincima daju pravo da djeluju i ograničavaju se na srčanu i verbalnu osudu.
Primjera radi, pojašnjavanje ljudima negativnih posljedica bluda, kocke, krađe, kamate i monopola te ulaganje napora da se spriječi širenje zla ove vrste u društvu je zadaća i društvena obaveza svakog pojedinca. Ovo znači da je promjena rukom, tj. silom, posebno pravo državnog aparata, dok je verbalna promjena zadaća svakog vjernika. Zadaća je to učenjaka prije svih drugih.
Oni koji se zadovoljavaju s trećim stanjem, tj. srčanom osudom, nesposobni su ispuniti misiju na način koji priliči. Zajednica koja se u kompletu zadovoljava srčanim prijezirom prema nevaljalštinama koje se čine u svijetu je očajna, nemoćna i nesretna.
Zadaću koju smo spomenuli vezano za pojedinca nadalje možemo podijeliti na dvije vrste kao što smo ranije izvršili podjelu u odnosu na cjelokupni ummet.
Postoje situacije u kojima pojedinac može mijenjati zlo i izvršiti zadaću rukom, kao u slučaju kada postoji nelegalna kockarnica. Sami odlazak kod vlasnika i razgovor s njim s porukom da će obavijestiti državu o nelegalnim aktivnostima spada u promjenu zla rukom s jedne strane. U slučaju da je država sa svoje strane pogriješila i dala dozvolu za otvaranje kockarnice, tada pojedinac nema mogućnosti spriječiti to zlo, već je njegova dužnost pojasniti vlasniku, na lijep i primjeren način, da je poslovanje kojim se bavi zlo. U slučaju da navedeno nije u stanju učiniti, tada je obavezan promisliti o svojoj vezi s takvom osobom, tj. vlasnikom kockarnice, prekinuti srčanu vezu s takvom osobom i skrenuti pažnju drugima da se na isti način prema njoj trebaju ophoditi. Nakon spomenute tri opcije ne postoji četvrta.
Iz izloženog jasno se može vidjeti da riječi: Bili ste... - u časnome ajetu ukazuju na stalnost i postojanost, naime da je to dvoje pratilo sva stanja kroz koja su prolazili.
Dužni smo osuditi zlo jezicima i srcima u situaciji kada su država i ummet zanemarili ovu svetu zadaću. Međutim, ne smijemo zaboraviti da “civilizirane ljude osvaja uvjeravanje, a ne prisila!”[5]
[1] Alu ‘Imran, 110.
[2] Muslim, Iman: 78; Tirmizi, Fiten: 11.
[3] Muslim, Džihad: 58; Musned, imama Ahmeda, 1/30-32.
[4] Buharija, Ezan: 95; Muslim, Namaz: 157; Imam Ahmed, Musned, 1/176, 179, 180.
[5] Blistavi islam, Said en-Nursi, str. 527.
- Napravljeno na .