Samilost
U poglavlju “Duhovnost osobe koja poziva u islam”, u nešto opširnijoj formi od prethodnog poglavlja iznijet ćemo određene aspekte koje ćemo primjerima potkrijepiti kako bi se s drugog stanovišta razjasnio pristup ljudi koji pozivaju u islam. Poglavlje sadrži specifične naslove i obraća se ljudskoj ličnosti u pogledu veze s duhovnošću osobe koja poziva u islam.
Osoba koja poziva u islam najprije se karakterizira sažaljenjem i samilošću, te u nastojanju da druge pozove prihvatanju istine ne pribjegava pogrešnim metodama poput sile, grubosti i prisile jer se njima ne postiže postojanost vjerovanja u srcu. Samilost u upućivanju omekšava srca i raširuje dušu pripremajući ih da radosno prihvate vjeru u Allaha i Njegovog Poslanika, s.a.v.s.
Onaj ko dostavlja vjeru vodi svog sugovornika vjerovanju argumentom obuhvaćajući ga znanjem i pokazujući vrline koje nosi. Svaka osoba koja gleda dostavljača vjere vidi lični primjer osobe koja nosi vrijednosti. Nema sumnje da je prihvatanje takve osobe i zadovoljstvo njenim ponašanjem nešto što ima veliki utjecaj na primanje govora. S druge strane, veliki broj ljudi u čija srca je unesen strah osjećaju zebnju u sebi od osobe koja poziva u vjeru na grub i osoran način. Strahuju čak i od istina koje im iznosi. Bez obzira koliko istine koje se iznose bile životne i korisne, nedostatak osjećaja onih koji ih iznose nužno će ostaviti traga na slušatelje. Takav pristup zasigurno ne donosi dobro. Treba znati da niko nema pravo svojim greškama ljude gurnuti u bezosjećajnost i strah od islama.
Allahov Poslanik, s.a.v.s., je u ovoj osobini, samilosti prema ljudima, bio na vrhuncu, a ovo je slučaj i s ostalim plemenitim osobinama. Pozivanje ljudi utemeljio je upravo na uzvišenim principima odnosa kao što je samilost pa je pozivanje bilo u ozračju blagosti i obzirnosti. Govorio je, s.a.v.s.:
“Ja sam vama poput roditelja.”[1]
Navedeno ne začuđuje jer je on poput roditelja srca ispunjenog milošću i ljubavlju uvijek dozivao: “Moj ummete, moj ummete.” Kada kaže da smo mi poput njegove djece kao da nas je prigrlio i prislonio na mubarek prsa kao što se grli najvrednije što se ima. Kao što je Jakub, a.s., imao svoga Jusufa, a.s., tako je svaki pojedinac od ummeta vrijedan Poslaniku, s.a.v.s. Pružio je svoje ruke kako bi nas zagrlio, svakog od njegovog, s.a.v.s., ummeta onako kako brižan otac grli sina jedinca. S druge strane svaki pojedinac iz ummeta voli Muhammeda, s.a.v.s., više nego vlastite roditelje i čak više nego što voli samog sebe. Ova karakteristika prati pozivača u vjeru. Njegova stalna ljubav izvire iz blagosti i samilosti - što će uvijek izazivati poštovanje. Karakteristika ima posebnost s obzirom da ljubav i poštovanje nemaju mjesta u odnosu u kojem nema blagosti i samilosti.
Može se desiti da se ljudi prisile na pokornost u određenim odnosima, ali nećete biti u stanju prisiliti bilo koga da voli istine koje im želite dostaviti. U biti, pred blagošću i samilošću nema vrata koja se ne mogu otvoriti. Ledeni bregovi današnjice mogu se otopiti samo blagošću i samilošću. Zato ako želite ljude povezati ljubavlju, morate najprije ući u okrilje odnosa zasnovanih na samilosti. Ukoliko ne pređemo preko prijestupa i pogrešaka ljudi, te im na taj način ne pokažemo istinu kroz sažaljenje i blagost u ophođenju, nećemo biti u stanju iskorijeniti probleme koji se dešavaju među ljudima - pojedincima i zajednicama. Allahov Poslanik, s.a.v.s., nas poučava kako se treba ophoditi prema greškama i prijestupima ummeta - predstavljajući to u prizoru kojim opisuje sebe:
“Primjer mene i moga ummeta jeste primjer čovjeka koji naloži vatru, pa životinje i insekti krenu upadati u nju, a ja vas za obašve hvatam dok mi vi izmičete iz ruku.”[2]
Ovim primjerom Allahov Poslanik, s.a.v.s., otvara široke puteve upućivanja i pojašnjava da osobu koja ponese ovu misiju čekaju velike skupine ljudi u društvu, a da teorije i ideje suprotne njegovoj vode u propast i uništenje, od čega je jedino gore ljude gurati u tom pravcu što se u stvarnosti dešava.
Kada zaliječite srce jedne osobe blagošću i obzirnošću, začut ćete tužni glas iz njega, jer čovjeka ne može usrećiti predavanje grijehu i potonuće u razvrat. Čovjek neće svojim izborom i željom ostati u ustajalom životu ove vrste, osim ukoliko mu je srce poput srca onih ljudi koje je tmina za sva vremena progutala ubivši u njima dušu i osjećaje koji spadaju u nematerijalnu dimenziju ličnosti. Posrnuli su i nemaju snage da nastave hod nakon posrnuća. Svojim nježnim i blagim rukama trebate ih pomoći da iznova nastave put dobra kojim žele hoditi. Kada im priđete s blagošću, milošću i obzirnošću, odmjerenom i primjerenom, pa im pojasnite najznačajnije aspekte života, bit ćete prihvaćeni od njih i poštovani čak i kada ne prihvate ono čemu ih pozivate. Ovo je nešto čemu svjedoči stvarnost. Otvorila su se srca velikog broja ljudi, stotina hiljada osoba, za koje se nikada ne bi očekivalo da prigrle islam - što svjedoče bezbrojni primjeri. Dat ćete podsticaj njihovom prihvatanju upute radi čega će vam biti zahvalni, a više od toga je što će se navedeno zapisati na listovima vaših dobrih djela.
Pojasnimo ovaj odnos odgovarajućim primjerom. Zamisli da u porodičnoj kući izbije požar. Djeca i odrasli se nalaze u njoj, a tebi nisu dragi; ili zamisli da brod potone ostavljajući ljude tebi nepoznate na površini mora. Uz velike muke se održavaju na površini. Dozivaju ne bi li ih neko spasio od sigurne smrti. Pred ovim prizorom, nema sumnje, čovjek bi pohitio i spasio porodicu koja mu nije draga i pomogao bi nepoznatim osobama kojima prijeti davljenje u moru. Možda ćeš vlastiti život izložiti opasnosti kako bi njima pomogao. Kada bi te neko pokušao odvratiti od namjere, ti se ne bi osvrtao na njegove riječi, jer je glas tvoje savjesti jači od svakog drugog glasa. Spašavanje, ukoliko bude uspješno, podrazumijeva život, pedeset ili šezdeset godina dug, kojeg će spašeni, Božijim određenjem, živjeti. Kakav odnos u ovom slučaju treba biti kada se radi o ljudima kojima želiš sačuvati vječni i neprolazni život? Pitanje se u cijelosti temelji na razumijevanju ove činjenice, štaviše smatram da je obaveza osobe koja ima savjest da se ne srdi na ljude koji drukčije postupaju i da ih ne ukorava zbog toga.
Upućivač i pozivatelj u vjeru danas treba promatrati odnos prema cjelokupnom čovječanstvu s ovog aspekta - bez obzira koliko vidio da je potonulo u materijalizam i izgubilo duhovnost a što utječe na oba svijeta - i sadašnji, i budući. U svjetlu navedenog treba promatrati sve što se dešava u životu i ne smije se pribjeći upotrebi fizičke sile, srdžbi ili osornosti. Uvijek se mora imati maksimalna distanca od političkih interesa i laži. Upućivač je primjer ljubavi, sažaljenja, milosti i požrtvovanja radi interesa drugih ljudi. Žedna srca nestrpljivo očekuju upravo upućivača ovih kvaliteta i u tome nam je najbolji uzor Allahov Poslanik, s.a.v.s. Pogledaj na njegov život i razmisli o događajima koji su njega pratili. Da bi ljudi rekli: Nema boga osim Allaha - žrtvovao je sebe i izložio se nebrojenim opasnostima podnijevši u svemu tome nemjerljive patnje. Onima koji su ga kamenjem gađali, krv mu prolili, puteve zatvarali i smeće mu na glavu istresali dok je klanjao nije želio ništa drugo osim upute i ulaska u Džennet. Ovo je želja Muhammeda, s.a.v.s., čak i najžešćim neprijateljima. Nije želio od njih bilo kakvu korist za sebe. Kamenovan je u Taifu i iz plemenitih nogu mu je potekla krv a i glavu su mu povrijedili. Zaklonio se u jednu od bašči sa Zejdom, r.a. Melek mu je došao i rekao: “Ako želiš, srušit će na njih ova dva brda!” Međutim, milost i samilost koju je imao u srcu ponukala ga je da podigne svoje ruke i prouči dovu:
“Molim da Allah iz kičmi njihovih izvede one koji će robovati Allahu i koji Mu Jedinom neće ništa pridruživati.”[3] Nije želio da ih ikakva nedaća ili belaj zadesi.
Isto se dešavalo na bojnom polju kada mu je slomljen jedan zub, a kaciga mu se urezala u plemenito lice. Kapi krvi poslanika Muhammeda, s.a.v.s., padale su na tlo, a on je podigao svoje ruke i uputio dovu:
“Allahu moj, Gospodaru, oprosti narodu mome jer oni ne znaju šta rade.”[4] Ovim je udaljio kaznu koja ih je trebala zadesiti u tom trenutku. Samilost i sažaljenje izvire iz svake riječi ove dove.
Želim pojasniti još nešto vezano za ovo pitanje, a što sam ranije spominjao u raznim prilikama.
Jedan mladić je tek bio izišao na Pravi put pa ugledavši sebe svjetlom obasjana često je odlazio u društvo onih koje je obasjavalo isto to svjetlo. Jednom prilikom, kad su im iz suprotnog tabora upućene grube riječi, jedan brižni mladić vjernik je ustao i rekao: “Sve ove treba poklati!” Kad je to čuo ovaj novajlija u vjeri, sav je preblijedio i lice mu se iskrivilo od ljutnje. Onom zanesenjaku je rekao: “Ne govori tako, prijatelju, jer da si taj svoj naum sproveo samo prije nekoliko dana, ni mene sada ne bi bilo ovdje među vama i, usto, bio bih od onih koji će u Džehennem. Stvar je pak takva da me sada vidite kao jednoga od vas. Tako je i onaj koji je na nama suprotnoj strani – i on treba naići na lijep prijem i lijepo ophođenje - da vidi ono što sam i ja vidio, jer mi, u suprotnom, nećemo učiniti ništa drugo osim što ćemo im razoriti njihov ahiret a to ni nama ni njima neće donijieti nikakva dobra!”
Ove riječi koje sam naveo u sažetom obliku baš kao da izgovaraju svi mladi ljudi koji su se izbavili iz bezbožništva i nevjerstva. I ja, također, podižem svoj glas i svom snagom kojom me je obdario Allah kažem: I onaj mladi čovjek koji grca u nevjerstvu treba biti obasut vašom milošću i samilošću! Ta ništa nećete postići primjenjujući silu i prisilu! Moramo postupati vođeni razumom i logikom, a ne nošeni emocijama. Osnova u ovome je da one koji se nalaze na nama suprotstavljenoj strani trebamo uvjeriti i usmjeriti prema svijetu srca i smisla. Duboko sam uvjeren da primjena prisile prema neistomišljeniku nije ono za čim treba posegnuti upućivač u vjeru sve dotle dok takvo što, eventualno, ne bi bila nužnost.
Tačno je da je jedna generacija u cijelosti nestala i prošla, a da je put do džamija ispunjen preprekama i smetnjama u formi strasti i prohtjeva. Centar interesovanja sadašnje generacije su tjelesna zadovoljstva, jer nisu poučavani vjeri, vjerovanju i Kur’anu. Omladina danas živi u vrtlogu strasti i prohtjeva. Očekivani je to rezultat svega što se dešavalo u prošlosti. Zbog toga se ne treba srditi na mlade, nego ukoriti treba one koji su ih gurnuli u ovaj odvratni i smrdljivi životni tok. Ako ima propusta, onda se treba vezati za one koji su to učinili. Ne kažem da ova generacija nema svoj udjel u grijehu, ali smatram da suočavanje s grijehom grubošću i žestinom neće doprinijeti njenom spašavanju. Nadam se da će u što skorije vrijeme generacija dobiti priliku da se izvuče iz močvare u kojoj se nalazi. Ovo je cilj i smisao našeg djelovanja.
[1] Ebu Davud, Taharet, 4; En-Nesai, Taharet, 35.
[2] Muslim, Fedail, 17-19; El-Buhari, Rikak, 26.
[3] El-Buhari, Početak stvaranja, 17; Muslim, Džihad 111; Ibn Kesir: El-Bidaje: 3/166-168.
[4] El-Buhari, Vjerovjesnici, 54; Muslim, Džihad, 105; Kadi ‘Ijad: Eš-Šifa: 1/105.
- Napravljeno na .