Da li je moguće pomiriti islam s demokratijom? Kako gledate na nedostatak demokratije u mnogim muslimanskim zemljama i da li to smatrate nedostatkom u islamskom svijetu?
Po pitanju odnosa islama i demokratije treba imati na umu da je prvo božanska i nebeska religija, dok je potonja oblik vladavine koju su osmislili ljudi. Glavni smisao religije su: vjerovanje (iman), poslušnost dragom Bogu (ibadet), spoznaja Boga (marifet) i dobročinstvo u to ime (ihsan). Kur'an u stotinama ajeta poziva ljude u vjeru i obožavanje Istinitog (el-Hakk). Također, traži od ljudi da produbljuju svoju pobožnost kako bi bolje shvatili i bili svjesniji ihsana odnosno dobročinstva. "Da vjeruju i čine dobra djela," je maksima koju Kur'an naglašeno ističe. Islam, također, često podsjeća ljude da moraju razvijati spoznaju i svijest o Bogu kao da Ga vide, odnosno da On njih stalno posmatra i da se skladno s tim i ponašaju.
Demokratija sama po sebi nije jedinstven sistem vlasti i rijetko se očituje bez pripadnosti nečemu. Vrlo često se pridodaje i drugi termin ili neki prefiks, odnosno sufiks kao što su socijalna, liberalna, kršćanska ili pak radikalna. Ponekad neka od ovih formi demokratije sama po sebi isključuje druge vidove demokratije. Međutim, u današnje vrijeme, demokratija se često spominje u svom nepovezanom obliku, zanemarujući pri tom pluralnu prirodu demokratije. Nasuprot tome, mnogi govore o religiji kao politici što je, zapravo, samo jedna od mnogih mogućnosti religije. Takvo poimanje je doprinijelo približavanju i pomirenju islama i demokratije. Čak i kada se ovi pojmovi ne shvataju kao oponenti, očigledno je da se suštinski razlikuju.
Prema jednom shvatanju, islam je i vjera i politički sistem. Islam uređuje sve sfere života kao što su individualna, porodična, socijalna, ekonomska i politička sfera. Posmatrano iz tog ugla, ograničiti islam samo na vjeru i molitvu značilo bi suziti područje njegove interakcije i njegove interpretacije. Mnoge ideje su proizašle iz ovog poimanja, a u novije vrijeme to je doprinijelo poimanju islama kao ideologije. Prema mišljenju pojedinih kritičara, takav pristup promatra islam kao samo još jednu od mnogobrojnih političkih ideologija. Ta vizija islama kao ideologije se u potpunosti protivi duhu islama koji promovira vladavinu prava, a otvoreno odbacuje represiju protiv bilo kojeg segmenta društva. Taj duh, također, promovira djelovanje za dobrobit društva u skladu sa stavovima većine. Oni koji su pristalice umjerenog puta, također vjeruju da bi bilo puno prikladnije predstaviti islam kao dopunu demokratiji umjesto njegove predodžbe kao ideologije. Takvo predstavljanje islama može igrati važnu ulogu u muslimanskom svijetu kroz oplemenjivanje lokalnih oblika demokratije i njenom širenju na način koji će doprinijeti razumijevanju odnosa između duhovnih i materijalnih svjetova.
Vjerujem da islam može obogatiti demokratiju kroz rješavanje ljudskih potreba kao što je duhovno zadovoljstvo, koje ne može biti upotpunjeno bez sjećanja na Vječnog. Da, u islamskom svijetu, a posebno u mojoj zemlji, Turskoj, bolno je gledati one koji govore o islamu i demokratiji, a sve pod plaštom vjere, i tvrde da islam i demokratija nisu kompatibilni jedno drugom. Ova percepcija međusobne nekompatibilnosti se odnosi i na neke jake prodemokratske individue. Argument koji se predstavlja zasniva se na ideji da se islam temelji na vladavini Boga, a da se demokratija temelji na mišljenju ljudi, koje se suprotstavlja prvom. Po mom shvatanju, međutim, postoji još jedna ideja koja je postala žrtva takve površne uporedbe islama i demokratije. Fraza "suverenitet bezuvjetno pripada narodu", ne znači da je taj suverenitet preuzet od Boga i dat ljudima. Naprotiv, to znači da je suverenitet povjeren ljudima od Boga, to jest da je oteta od pojedinih tlačitelja i diktatora i data članovima zajednice.
U određenoj mjeri, period pravovjernih halifa ilustrira primjenu ove norme demokratije. Kosmički gledano, nema sumnje da je Bog vrhovni vladar svega u svemiru. Naše misli i planovi su pod stalnom kontrolom Svemogućeg. Međutim, to ne znači da mi nemamo volju i slobodu izbora. Ljudi su slobodni da donose odluke u svojim životima. Oni su također slobodni odlučivati o svojim socijalnim i političkim poljima djelovanja. Mogu postojati različiti načini biranja zakonodavne i izvršne vlasti. Ne postoji samo jedan način da se održe izbori, kao što se može vidjeti čak i u doba Poslanika, ali i za vrijeme četverice halifa, neka je Bog zadovoljan sa njima. Izbor prvog halife Ebu-Bekra bio je drugačiji od izbora drugog halife Omera. Izbor Osmana je različit u odnosu na izbor Alije, neka je milost Allahova sa njima svima! Dragi Bog ima znanje o tome koji je najbolji metod izbora.
Osim toga, demokratija nije nepromjenjiv oblik upravljanja. Gledajući njen povijesni razvoj, mogu se vidjeti greške koje su vremenom mijenjane i ispravljane. Neki čak govore o tridesetak vrsta demokratije. Zbog tih promjena kroz razvoj demokratije, neki su posumnjali u ovaj sistem. Možda je to razlog zašto muslimanski svijet ne prihvata demokratiju s velikim entuzijazmom. Osim tog nedostatka entuzijazma, nasilje despotskih vladara u islamskom svijetu, koji vide demokratiju kao prijetnju njihovom despotizmu, predstavlja drugu prepreku za demokratiju u muslimanskim zemljama.
Muslimanski svijet, poseban broj, juli 2005. - 95. stranica, broj 3, 325-471.
- Napravljeno na .