Stoljećima muslimanski svijet nije proizveo velike intelektualce. Šta je mogući razlog za to? Da li je moguće imati intelektualni preporod?
To ovisi o tome šta se podrazumijevate pod pojmom intelektualac. Nedostatak intelektualizma, koji daje prednost razumu nad osjećajima i čini misli izvorom kreativnosti, nije veliki gubitak za islamski svijet. Nema sumnje da islamskom svijetu nedostaje intelektualaca koji su svjesni vlastitog postojanja i koji su kadri ispravno interpretirati i razumjeti kreaciju. To je stvarni gubitak za islamski svijet, nedostatak intelektualaca koji su svjesni vremena u kojem žive i koji su spremni da to propituju i da se mogu zauzeti bez oklijevanja za ono što znaju. Žalosno je da je islamski svijet nema takvih prosvijetljenih intelektualaca. Ovdje moram pojasniti neke stvari.
Prvo, ovaj zastoj razvoja nije nešto specifično samo za islamski svijet. Zabilježeno je da je sudbina brojnih naroda kroz povijest mijenjana od dobre ka lošoj. Različite civilizacije i narodi imaju sličnu sudbinu, kao razbuktana vatra koja se u jednom trenutku neminovno ugasi ili kao neka oprema koja jednostavno vremenom zastarijeva ili pak kao čovjek koji se rađa, razvija, stari i na kraju umre. Može se pokušati da im se produži život, no to bi imalo visoku cijenu.
Drugo, postoje tri osnove islamskog duha. Odustajanje od bilo koje od tih osnova, fundamenata, ugrozilo bi dinamiku drugih. Ti fundamenti su: prvo, tumačenje vjerske nauke koja se oslanja na Kur'an i sunnet u skladu s razumijevanjem aktuelnog doba, kao što je to bio slučaj u ranom razdoblju islama ili eri tedvina (snimanje i bilježenje tradicije). Drugo, kao što čitamo Kur'an, što proizlazi iz Božijeg atributa Kelama (govora), jednako tako bi trebali čitati i Knjigu svemira i Božije zakone koji se nalaze u prirodi, a koji dolaze iz Božijih atributa Kudreta (moći) i Iradeta (volje). Treće, moramo zadržati ravnotežu između materijalnog i nematerijalnog, tijela i duše, ovog svijeta i ahireta, kao i fizičkog i metafizičkog. Trebali bi biti jednako otvoreni za sve ove aspekte. U svijetu u kojem je razum napušten, srce zanemareno, a ljubav prema istini i čežnja za znanjem ugašenae, nije čak moguće ni govoriti o elitama ili intelektualcima.
Treće, slično kao i moderni Zapad, muslimanski svijet je doživio veliko razdoblje prosvjetljenja. Bilo je dosta pozitivnog u tom razdoblju, ali, kada se zanemari vitalna dinamika, bez sumnje se pojavi i ono što je negativno. U nekim slučajevima, obilje materijalne imovine uzrokuje lijenost kod ljudi, industrijski sistemi iskrivljuju ljudski doživljaj stvarnosti, pobjede i uspjesi vode ljudsku strast za životom, dok ekstremna lakomislenost vodi do dekadentnog života. U ovakvom kontekstu, gdje dominira okrutna atmosfera, intelektualci jednostavno nemaju šansu.
Četvrto, današnja pozitivistička nauka suštinski i metodološki se ne temelji samo na istraživanju, iskustvu i analizi muslimanskih učenjaka. Metodološki gledano, u našem modernom dobu nauka se temelji na pozitivizmu, naturalizmu i racionalizmu, u zapadnom kontekstu. U svijetu nauke, sva istraživanja i analize su pod kontrolom izvjesnog razumijevanja. To će se nastaviti sve dok se ne pojave geniji koji će reinterpretirati svijet i proces stvaranja i koji će to sve analizirati te ponovo uspostaviti i isfiltrirati kroz sistem vlastitih misli.
Muslimanski svijet, poseban broj, juli 2005. – 95. stranica, Broj 3, 325-471.
- Napravljeno na .