Intervju sa Gulenom objavljen u ruskom listu Moskovskij Komsomolets

Prije nekoliko dana poznati ruski list Moskovskij Komsomolets (MK) objavio je intervju sa Fethullahom Gulenom, i to iz pera Vitalija Naumkina, rukovoditelja Orijentalnog instituta Ruske akademije nauka. U tom razgovoru Gulen se dotakao tema kao što su kriza između Rusije i Turske zbog obaranja vojnog aviona, podijeljenost unutar islamskog svijeta, sekularizam, IDIL i terorizam. Komentarišući obaranje vojnog aviona, Gulen je pored ostalog rekao: „Mnogo je pogrešnih stvari učinjeno u posljednje vrijeme. Obaranje aviona je jedna od njih.“

U nastavku vam donosimo kompletan tekst objavljen u listu Moskovskij Komsomolets;

„Boraveći krajem mjeseca januara u SAD-u, iskoristio sam priliku koja se rijetko ukazuje jednom orijentalisti i posjetio Fethullaha Gulena, vjerkog učenjaka i istaknutog lidera jedne brojne zajednice u Turskoj. Primio me je u svom domu koji se nalazi u jednom malom gradiću unutar savezne države Pensilvanija, gdje od 1999. godine živi u egzilu. Iako se njegovi simpatizeri u Turskoj nalaze pod velikim pritiskom, oni i dalje predstavljaju jednu brojnu zajednicu.

Gulen je čovjek koji izaziva različite reakcije. Ovog čovjeka u poznim godinana, koji je osnovao globalnu mrežu obrazovnih ustanova, neki smatraju jednim od najutjecajnijih ljudi današnjice (prema nekim istraživanjima nalazi se među prvih 100).

Ovaj tekst predstavlja skraćenu verziju odgovora koje mi je turski vjerski lider ponudio tokom našeg razgovora. Putem pitanja koje sam postavio Gulenu, čovjeku koji uživa veliku popularnost u Turskoj, koji ima originalne stavove u vezi sa mnogim pitanjima i koji se drži podalje od bilo kakve službene ideologije, cilj mi je bio da ovog neobičnog čovjeka približim ruskoj čitalačkoj publici.

Vitalij Naumkin: Hodžaefendija, uprkos velikim problemima unutar islamskog svijeta, utjecaj muslimanskih zemalja u svijetu svakim danom sve više raste. Šta se može učiniti da bi se dodatno ojačala uloga muslimanskih zemalja? Zašto su muslimani toliko podijeljeni? Evidentna je borba na liniji između Šita i Sunita. Suniti se međusobno bore. U mojoj zemlji Selefije nastoje deformisati tradicionalno shvatanje Hanefija i Sunita. Kako okončati ovu borbu?

Fethullah Gulen: Razjedinjenost koju navodite nije neka nova pojava. Prve podjele smo imali još za vrijeme pravednih halifa (Ebu Bekr, r.a., Omer, r.a., Osman, r.a. i Alija, r.a.). Međutim, može se reći da su u pravom smislu počele za vrijeme Omera, r.a. Osvajanjem Perzijskog Iraka od strane Omera, r.a., među Perzijcima na tom području pojavio se osjećaj neprijateljstva prema njemu. Za vrijeme Alije, r.a., imali smo događaje u vezi Harurija i Haridžija. Oni su pioniri današnjih Selefija. Mogli bi ih nazvati i neo-Haridžije. No, treba reći i da se Selefije međusobno dijele u nekoliko grupa. Na prvom mjestu tu je IDIL, odnosno najtvrđa selefijska frakcija, koja je u svom korijenu povezana sa Al-Kaidom. Talibani se, također, u određenoj mjeri mogu svrstati u ovu grupu. Boko Haram je još jedna grupa koja pripada ovoj skupini. Tu su i Murabituni, o kojima se još uvijek malo toga zna. Svi oni se pozivaju na Kur'an-i Kerim i sunnet, izostavljajući pri tome razumijevanje Božijeg Poslanika, s.a.v.s., razumijevanje pravednih halifa i finese arapskog jezika. Govoreći naučnim jezikom, oni stvari vade iz konteksta, ne obazirući se na ono što dolazi ispred ili iza određene odredbe i ne obraćajući pažnju na cjelovitost određenog teksta. U kelamu postoji nešto što se zove „dall bil ibare“ (ono na šta ukazuje određeni izraz), kao i stručni pojmovi poput „zahir“, „nass“, „mufassal“, „mufesser“, „muhkem“, o kojima sam jutros tokom časova vjerske metodologije (usul) govorio sa svojim učenicima, koje oni kao interpretatori vjere ne uzimaju u obzir, već isključivo gledaju na doslovno značenje, koje je izvađeno iz konteksta.

Ilustracije radi, uzmimo rečenicu koja glasi: „...ubijajte mnogobošce gdje god ih nađete!“ U kojim uslovima je ona izrečena? Da li je možda izgovorena u kontekstu samoodbrane? U svom djelu „Vječno poslanstvo“, Abdurrahman Azzam ratove vođene za vrijeme života Božijeg Poslanika, s.a.v.s., kao i u periodu vladavine pravednih halifa, opisuje kao odbrambene poduhvate. Tadašnji uslovi su nametali da realnost bude takva. Jer u uslovima koji ne podrazumijevaju sigurnu opasnost po vaš život, vođenje rata samo da bi se uklonili oni koji ne razmišljaju poput vas, nešto je što se kosi sa općim smislom Kur'ana, odnosno sa značenjem koje izvire iz cjelovitosti svih odredbi naše vjere. Zanemarite li ovu cjelovitu sliku, tada se određeni djelići vrlo lahko mogu zloupotrijebiti i prikazati u pogrešnom svjetlu.

Sistematizacija selefizma, odnosno umjerenog selefizma, koji se pojavio na području Hidžaza, je krenula zajedno sa Ibn Tejmijom i Ibn Kajjim Dževzijem. Riječ je o idžtihadu koji je formiran za vrijeme ashaba i tabiina. A kasnije su neki određene ajete doslovno tumačili. Primjer tome je dio 89. ajeta sure Nisa, koji glasi: ...vaktulûhum hajsu vedžedtumûhum...“ (...ubijajte mnogobošce gdje god ih nađete...) Ali u kojim okolnostima? Šta se nalazi prije toga? Šta slijedi tome? Ne obazirući se na ove stvari, neki neuki ljudi su vrlo površno prišli ovim stvarima, što je u konačnici dovelo do pogrešnih interpretacija.

Što se tiče šiizma, on je nastao kao rezultat ideje koja glasi La hubbe Alijjin bila bu'di Omer, odnosno „Nema ljubavi prema Aliji, bez mržnje prema Omeru.“, a koja se pojavila među određenom grupom ljudi. Vi danas imate desetak kanala na kojim se jasno šalje poruka: „Kako ne mrziti Omera, kada je on taj koji je srušio perzijsku državu.“ Kompletna ideja šiizma bazirana je na toj ideji.

Čistu ljubav prema Aliji, r.a., prema Ehl-i Bejtu, također dijele i svi Sunniti, prvenstveno Hanefije na čelu sa Ebu Hanifom, uključujući i nas same. Imam Šafija kaže: „Ako je šiizam ljubav prema Poslanikovoj porodici, onda neka svi znaju da sam i ja Šija.“ Ja se u potpunosti slažem sa ovom izjavom imama Šafije. Ukoliko se ljubav prema ahl-i bejtu, prema Alij, prema Fatimi, prema Hasanu, prema Huseinu, prema Zejnul-Abidinu, prema Džaferu, prem Muhammedul-Hanefiji smatra šiizmom, onda neka svi znaju da sam i j Šija. Međutim, poenta nije u tome. Ovdje se radi o Perzijskom carstvu, o Zoroastrizmu, odnosno o jednom reakcionarskom pokretu. Međutim, gledajući na ovo pitanje iz pozicije psiho-sociologije, tom reakcionarskom pokretu nedostaje balans. Čak i kada govorimo o vehabijskom Selefizmu, naši učenjaci su na nekim mjestima iznijeli vrlo pozitivno mišljenje o njemu, dok su određene stvari jednostavno prešutjeli. Pretpostavljam da je razlog ove šutnje sljedeći: Poznato je da su ti ljudi srušili čak i Bakijj-i Garkat (mezarje u blizini Poslanikove džamije u Medini). Sa zemljom su sravnili to mezarje gdje su ukopani ashabi. Osmanlije su na Uhudu, na mjestu gdje je tokom poznate bitke slomljen zub Božijeg Poslanika, izgradili jedan objekat. Oni su čak i to srušili. Kada sam bio u svetoj zemlji, posjetio sam kuću u kojoj je rođen Božiji Poslanik i koja je u to vrijeme služila kao muzej.

Bivši predsjednik Organizacije islamske konferencije, Ekmeleddin Ihsanoglu mi je ispričao da su to mjesto preuredili da služi kao abdesthana. Sve su to reakcije, ali prema čemu? Možda se radi o reakaciji prema jednoj praksi koja postoji kod nekih Turaka, kod Iranaca i kod nekih drugih naroda, a koja na neki način vodi u smjeru, sačuvaj Bože, idolopoklonstva. Vi znate da se kod nas čuva lihje-i šerif (dlake sa brade Božijeg Poslanika). Naravno, ja sam čovjek koji bi život dao za jednu dlaku sa brade ili kose Božijeg Poslanika, međutim, ovdje se radi o tome da ona postaje predmet ibadeta. Postavljena je u jednu kristalnu posudu, gdje ljudi prilaze i ljube tu posudu, a sve to liči na jednu vrstu organizovanog obreda. Slično je i sa ogrtačem, košuljom, i sabljom koja potiče iz tog perioda. Ljudi se prema tim mubarek emanetima odnose kao da su one dostojne neke vrste obreda.

Takvo ponašanje ljude može nesvjesno dovesti do prakse koja djeluje kao povratak u vrijeme Nuha, a.s., i obreda koji su izvođeni pred idolima kao što su Vedd, Jauz, Jauk i Nasr. Tadašnji ljudi su ih smatrali velikim i važnim osobama, pa su, da bi i oni postali dobri ljudi, njihove slike okačili na zidove, da bi ih se stalno prisjećali, izražavali svoje simpatije prema njima i svoju stazu birali u skladu sa njihovom stazom. Vremenom su te namjere zaboravljene, pa se došlo do toga da se ljudi mole Veddu,Suva'u,Jegusu,Jeuku i Nesru. Možda se ista stvar desila i sa idolima kao što su Lat, Menat, Uzza, Isaf i Naile. Postavljeni su da bi simbolizirali određenu svetost, ali je vremenom došlo do potpune deviacije. Na sličan način, danas i kod nas imate situaciju da ljudi odlaze na mezarja, da na tim mjestima vežu neke krpice i traže ispunjenje svojih želja. Neki čak pale svijeće u to ime. Sve te stvari su uzrokovale nastanak selefizma i ponovni „povratak“ Kur'anu i časnom sunnetu. Iako je Božiji Poslanik rekao: „Držite se mog Sunneta i Sunneta pravednih i upućenih halifa poslije mene.“, da li sada, u znak nekog revolta, odbaciti sve to? Pa čak i kuću u kojoj je rođen Božiji Poslanik, pretvoriti u prostor za obavljanje nužde... Dakle, ako se nešto radi kao reakcija na nešto drugo, onda tu nema balansa i uvijek dođe do skretanja u pogrešnu stranu.

Danas postoje tri vrste Selefizma. S druge strane, pogledamo li Šiizam, i u tom pravcu ćemo vidjeti tragove reakcije o kojoj sam govorio. I u odnosu prema njima, mogao se izabrati put pomirenja i dogovora. Ja nisam u poziciji da propitujem djela (sultana) Javuza. Uzmimo za primjer pobunu Šahkula (1511. godina). Pobunjenici su došli sve do Ćaldirana. Šah Ismail, otac Šahkula je bio Azarbejdžanac, koga su Perzijci oženili ženom iz loze ehl-i bejta, da bi ga kasnije predstavili kao zastupnika ehl-i bejta. Umjesto otvorenog rata, da li se prema tim ljudima moglo postupiti drugačije? Nismo li možda pretjerali u svojoj reakciji? Da li je postojao neki bolji način? Da li se rješavanju tog problema moglo pristupiti kroz proces obrazovanja? Zar se na te prostore nisu mogli poslati ljudi širokog znanja, koji bi osnovali obrazovne ustanove? Možda su se na taj način svi ti ljudi mogli privući na našu stranu. Zar ta ljubav, koju i jedna i druga strana osjeća prema ehl-i bejtu, nije mogla biti tačka spajanja, a ne razdvajanja? Naravno, govorim o nekim historijskim dešavanjima. Ja nisam kroničar i nisam učestvovao u tim dešavanjima, tako da ne poznajem baš sve okolnosti u kojima se odigravao taj proces. Ipak, iznosim vam neka svoja razmišljanja o tom pitanju. Takve pretjerane reakcije, dovele su do drugih reakcija, i tragovi tih sukoba se pružaju do današnjice. Zato danas imamo pojave kao što su neo-haridžije, neo-harurije i neo-selefije.

I kako izaći na kraj sa ovim problemima? Ne znam, ali nekoliko stvari mi pada na pamet. Pod jedan, obrazovanje je vrlo važno sredstvo. Potrebno je otvoriti se prema cijelom svijetu, uz pomoć obrazovanja detaljno pristupiti ovom pitanju, i odgojiti generacije ljudi koji će moći razgovarati i pružiti ruku jedni drugima. Ljude koji će znati čuvati svoje vrijednosti i sve ono što je dio svetinje. Međutim, rukovodeći se idejom da ljubav prema vlastitim vrijednostima ne podrazumijeva mržnju prema tuđim vrijednostima, i one koji nisu poput nas treba prihvatiti i poštovati zajedno sa vrijednostima koje su njima važne. Bilo da govorimo o mezhebima, rasama ili religijama, ja na prvom mjestu moram poštovati vlastite vrijednosti, ali istovremeno moram poštovati i jednog kršćanina. I Kur'an mi to naređuje. U Kur'anu imate sure u kojima se ime Isaa, a.s., spominje više puta. Tako je i sa imenom časne Merjeme. Vi u Kur'anu ne možete pronaći ime Aiše, r.a., (supruge Božijeg Poslanika, s.a.v.s.), Fatime, r.a., (kćerke Božijeg Poslanika, s.a.v.s.), ali ime hz. Merjeme se spominje nekoliko puta. Poput poslanika Isaa, a.s., Kur'an spominje ime njegove majke i sa hvaljenjem je opisuje. Zato je važno prepoznati ovakve vrijednosti, izgraditi mostove zbližavanja i još jednom pružiti ruku drugoj strani. Sukobi naslijeđeni iz prošlosti potiču još iz vremena krstaških pohoda. Tada je zasijano sjeme neprijateljstva. Tadašnji sukobi i ratovi ostavili su nam u naslijeđe jedan odnos obilježen neprijateljstvom. Prema mom skromnom mišljenju, put do razrješenja ove situacije i uspostavljanja normalnih odnosa vodi kroz obrazovanje i temeljito propitivanje međusobnih nesuglasica. Vjerujem da mnogi ljudi dijele ovo mišljenje sa mnom.

Na drugom mjestu bih mogao navesti nastojanja ljudi koji se nalaze na važnim pozicijama. Neki dan su me posjetili Sidney Griffith i Scott Alexander. To su ljudi koji pokušavaju iznaći rješenja kako bi se smanjio animozitet i uspostavili mostovi među različitim stranama. O istom pitanju sam svojevremeno razgovarao i sa g. Ekmeleddinom Ihsanogluom. Pitao sam ga o mogućnosti da Organizacija islamske konferencije organizuje okrugle stolove na različitim mjestima, gdje bi se ljudima govorilo o važnosti poštivanja vlastitih i tuđih vrijednosti. Dakle, pored napora na polju obrazovanja širokih masa, zar se ne bi mogli okupiti i svjetski poznati učenjaci i akademici, koji bi usvojili zajedničke deklaracije? Takvom poduhvatu se uvijek može suprostaviti određena manjina, ali je važno minimizirati utjecaj takve manjine i ne dozvoliti da stane na put ovakvih napora. Ovo bi, prema mom skromnom mišljenju, bio drugi način za prevazilaženje navedenih problema. Korištenjem ovih metoda moguće je umanjiti današnje sukobe i ograničiti utjecaj destruktivnog djelovanja.

Vitalij Naumkin: Uvaženi Hodžaefendija, vi ste već mnogo pisali o uslovima koji su neophodni da se ispune kako bi Turska istinski postala demokratska zemlja. Pored toga, u muslimanskom svijetu se i danas vodi diskusija oko kompatibilnosti demokratije sa islamom. Postoji li problem kompatibilnosti između demokratije i islama? Veliki broj muslimana „sekularizam“ doživljava kao neprijatelja islamu. Međutim, nemali broj muslimana živi u sekularnim država, i svi oni žive u miru i bez ikakvih problema. Primjer tome je i zemlja iz koje ja dolazim. Zemlja sekularističkog uređenja u kojoj živi veliki broj muslimana. Mogu li sekularno uređenje i islam kooegzistirati u miru? Mogu li se muslimani osjećati sigurno u sekularnim državama? Da li je potrebna modernizacija islama? U vašim istupima i tekstovima, vi navodite da su određene islamske ideje dio lokalnog razmišljanja i da pripadaju samo određenim pojedincima, te da se ove ideje trebaju ponovo razmotriti. Allah se Arapima, u tadašnjim uslovima, obratio na njihovom jeziku. Bilo je to vrijeme u kome je ropstvo bilo poprilično rašireno. Dati slobodu jednom robu djelo je koje donosi sevap i koje Allaha čini zadovoljnim. Međutim, pripadnici IDIL-a danas ponovo porobljavaju žene. Koliko je moguće još jednom razmotriti stavove iz srednjeg vijeka i adaptirati ih potrebama današnjeg vremena?

Fethullah Gulen: Ja sam već ranije iznosio svoje skromno mišljenje o demokratiji. Ona se u različitim dijelovima svijeta primjenjuje vrlo različito. Ukoliko demokratija znači pravo, pravda, poštivanje prava drugih ljudi i tolerancija prema drugačijim ljudima, onda je nemoguće zamisliti demokratiju bez islama. Međutim, budući da se radi o riječi stranog porijekla, ljudi kod nas su je jedno vrijeme izjednačavali sa pojmom „republike“. Čak i uvaženi Bediuzzaman je rekao: „Ja sam prije svih vas bio republikanac.“ Štaviše, smatrajući i mrave republikancima, Bediuzzaman im je odvajao od vlastite hrane. Za njih je jednom prilikom rekao: „Ja zaista volim mrave. Oni su pravi republikanci. I baš zbog toga ja im dajem od svoje hrane.“ Pogledate li način na koji su birane prve halife, njihovu preciznost po pitanju primjene zakona i pravednost njihovog vladanja, tu biste mogli naći mnogo dodirnih tačaka sa demokratijom. U tom smislu, protiviti se jednom poretku samo zato što se zove demokratije, pogrešan je stav. Takva reakcije je odraz ograničenog kapaciteta razmišljanja. Iako to niste spomenuli u svom pitanju, ista stvar važi i za pitanje „republike“.

Kada govorimo o sistemu upravljanja unutar zajednice, najvažniji principi jesu pravda, pravičnost, usmjerenje, osjećaj postojanja Allaha i poštivanje drugog čovjeka. Čovjek je biće stvoreno da bude voljeno i poštovano. Jer da nije tako, Allah ne bi naredio svim melecima da padnu na sedždu pred Ademom, a.s. Upravo to je prekretnica na kojoj je šejtan postao gubitnik. Čovjek je biće stvoreno u najljepšem obliku i koje nosi potencijal da se vine do najvećih visina. Jednom kada se okrene prema horizontima duhovnog i srčanog života, čovjek se uzdiže i iznad meleka. Prema onome što znamo iz vjerodostojnih hadisa, Božiji Poslanik je za vrijeme Miradža posjetio mjesta kojima Džibril, a.s., nije mogao prići. Postoji jedna poznata rečenica Mevlane Dželaluddina Rumija, koji kaže: „Ponekad nam meleci zavide na našoj ljubaznosti i finoći. Takvo ponašanje je odraz uzdizanja do najvećih visina i potpunog sazrijevanja. A ponekad se i šejtanima gadi naša podlost i drskost. To je odraz sunovrata na dno dna.“

Čovjeka treba posmatrati kao dokaz postojanja Bića Božanskog. Odnosno čovjek je stvorenje kroz koje se manifestuju neka Allahova svojstva i lijepa imena. U skladu sa filozofskim shvatanjem pojma „manifestacije“, Muhammed, s.a.v.s., je čovjek koji se pojavio kao dio te manifestacije. Hoću reći da bi poštovanje čovjeka trebao biti osnovni princip demokratije i da se demokratija treba još jednom izanalizirati. Ukoliko ima nekih nedostataka ili deformacija koje su nastale vremenom, one se moraju ukloniti. Vrlo je važno redefinirati demokratiju u skladu sa potrebama današnjeg vremena, da bi demokratija bila u centru ljudske zajednice. Kada je ovaj Kitmir (ime koje Fethullah Gulen iz skromnosti koristi za sebe) prije dvadeset godina spominjao važnost demokratije, isti ovi mediji koji su danas protiv Hizmeta, i tada su krenuli da nas napadaju.

Sekularizam se u različitim dijelovima praktikuje vrlo različito. Recimo u jednoj Francuskoj, vjerovatno pod utjecajem historijskih dešavanja, sekularizam je sa sobom donio i značajan pritisak na vjeru. Međutim, u Americi nije tako. Jedan naš akademik je napisao knjigu u kojoj se sekularizam u Francuskoj i Americi posmatra kao dvije različite pojave. Sekularizam u Americi se ne kosi sa vjerom. Neka svako živi svoju vjeru i svoj pogled prema životu. Naravno, pod uslovom da taj odabir ne ide na uštrb drugih ljudi u zajednici. Dakle, radi se o tome da se poštuje bilo čija vjera, način razmišljanja i životna filozofija, uz preduslov da sve to ne predstavlja prijetnju za društvo. Ako govorimo o takvom sekularizmu, onda se ovo što danas imamo također treba ponovo staviti na sto. Potrebno je izvršiti restauraciju ili reformu sistema, da bi se došlo do forme koja će biti prihvatljiva za sve ljude. Ljudi će tada poštovati jedni druge, sa razumijevanjem prilaziti jedni drugima, poštovati stavove i ideje drugih ljudi. U sklopu toga se može posmatrati i pitanje medijskih sloboda, gdje bi svi ljudi imali priliku da kažu ono što misle. Ponavljam, važno je da se pri tome poštuju tuđe vrijednosti i da se niko ne vrijeđa. Štaviše, moguće je sprovesti i jedan proces propitivanja. Ljudi bi trebali priznati da u nekim stvarima nemaju potpuno znanje i da je potrebno ponovo razmotriti sve te nepoznate aspekte. Pravo na kritiku mora postojati. Međutim, ne smije biti ponižavanja, klevete i laži. Ljudi se ne smiju proganjati zbog svojih ideja. Ne smijemo biti destruktivni. Takvom ponašanju nema mjesta u islamu i Kur'anu.

Što se tiče pitanja ropstva, ono je nekad bilo vrlo rasprostranjeno. Islam nije izmislio ropstvo, ono je postojalo mnogo ranije. I sve dok je bilo ratova, bilo je i ljudi koji su zarobljavani u tim ratovima. Međutim, islam je po pitanju ovih zatvorenika otškrinuo jedna vrata. Formiran je sistem po imenu „mevali“ (robovi kojima je data sloboda). „Mevla“ je naziv koji se koristio i za roba, kao i za njegovog vlasnika. Što se tiče značenja riječi „mevla“, ona opisuje one koji jedni prema drugima gaje lijepe emocije, odnosno ljude koji se međusobno vole. Postojao je jedan period kada je bilo vrlo važno dati slobodu robu i podučiti ga nekim temeljnim vrijednostima. Poznat je i jedan događaj kada je Abdulmelik čovjeka pored sebe upitao o porijeklu osobe koja je dala neko tefsirsko objašnjenje. Kada je dobio odgovor da se radi o oslobođenom robu, prešao je na drugo mišljenje. Nakon što mu je opet rečeno da se radi o mišljenju drugog oslobođenog roba, on je nekoliko puta mijenjao izvor i svaki put dobijao isto objašnjenje. Kao pripadnik loze Beni Umejje, Abdulmelik je bio dosta ponosit, pa je sa jednom dozom netrpeljivosti prema drugima upitao: „Pa zar nema nikoga od slobodnih ljudi?“ Svi ti ljudi, koji su odgajani u blizini Ebu Bekra, r.a., Omera, r.a., Osmana, r.a., i Omera, r.a., izrasli su u nove Ebu Bekre, Omere, Osmane i Alije... Uzmimo za primjer imama Malika, čovjeka koji je bio veliko ime u oblasti prava i hadisa. Njegov najvažniji imam je bio Nafi, čovjek koga je Ibn Omer oslobodio od ropstva. Žena po imenu Merdžana je bila uzeta za robinju. Kada se njen vlasnik sjetio ajeta u kome stoji: „Nećete zaslužiti nagradu sve dok ne udijelite dio od onoga što vam je najdraže... (Alu 'Imran, 92), oslobodio je Merdžanu koja mu je bila srcu vrlo draga. Merdžana se kasnije udala i dobila sina Nafija. Dakle, Nafi je bio čovjek iz loze oslobođenih robova i najvažniji učitelj imama Malika iz perioda tabiina. Mnogo je takvih ljudi koji su ostavili trag i koji su prenijeli veliki broj hadisa od samih ashaba.

Čak je i velikan poput Kejja ibn Vehba bio rob koga je oslobodio Hadžadž. Ljudi koji se bave hadisom znaju za mnoge primjere. Međutim, kada govorimo o ropstvu, ideja o ponovnom uvođenju takvog sistema, odnosno ideja da se kroz ratna osvajanja ljudi ponovo porobljavaju, da bi se kroz oslobađanje istih sticali sevapi, jeste pogrešna ideja. Takav put i takva metodologija nisu ispravni. Postati šehid u ratu je sveta stvar. Allah je dao ljudima da u slučaju pogibije, kada se bore za svoj život, za svoje ideje, za svoj imetak, pa i za svoju slobodu (prema nekim učenjacima), postaju šehidi. Međutim, ako ja iz nekih pogrešnih razloga idem da poginem, da se raznesem kao živi bombaš samoubica, e to već nikako nije prihvatljivo. Ne, nikad i nikako! Već sam i ranije rekao da se takvim ljudima smiješi Džehennem. Samo ukoliko se borite u ratu kojeg vodi vaša država, u ratu koji se vodi po određenim principima, i gdje se borba vodi radi zaštite određenih ideala, pa poginete štiteći vlastiti život, tek tada se možete smatrati šehidom i nadati se ulasku u Džennet. U suprotnom, ukoliko sebe raznesete kao živu bombu, a u cilju da ubijete druge ljude, za takvo djelo slijedi kazna Džehennema.

Dakle, što se tiče ropstva, nema govora o ponovnom uvođenju takve prakse. Uprkos tome, vi i danas imate određene narode koji se prema nekim ljudima odnose kao prema zarobljenicima. I sami znate koja su to mjesta. U djelu El-Adaletu'l-idžtima'ijje fi'l-islam, pišući o ropstvu Kutb kaže: „Sve dok se kompletno čovječanstvo ne ujedini oko ukidanja ropstva, jedna nacija ne može biti dovoljno jaka da ga samostalno ukine.“ Vi ćete s vaše strane učiniti nešto, ali će drugi nastaviti na sprovođenju tog sistema. Iz tog razloga, poput onoga što sam maloprije spomenuo, moguće je organizovati međunarodne konferencije i seminare, gdje će intelektualci donositi određene zaključke i pozivati javnost na ukidanje robovlasničke prakse, što bi u konačnici moglo dovesti do značajnih pomaka. A to što neki danas pokušavaju uvesti praksu koja je ostala na stranicama historije, takvo ponašanje se ni na koji način ne može opravdati duhom islama ili Kur'ana.

Vitalij Naumkin: Moje zadnje pitanje će biti u vezi terorizma. Ja sa velikim poštovanjem pratim vaše istupe u kojima osuđujete terorizam. Vi jasno navodite da je islam protiv ubijanja nedužnih ljudi i protiv svake vrste divljačkog ponašanja. U potpunosti podržavam takvo mišljenje. I moja zemlja je žrtva terorističkih napada. Borba sa terorizmom je proces koji traje i kod nas. Šta mislite, kakvi su to ljudi koji podržavaju terorizam? Na koji način se boriti protiv tog zla? Kako ocjenjujete saradnju između Rusije i Turske po pitanju borbe protiv terorizma, a posebno nakon incidenta koji se desio kada je Turska oborila jedan ruski vojni avion?

Fethullah Gulen: Terorizam postoji i među pripadnicima drugih religija. Terorista ima i među kršćanima, i među Jevrejima. Pojavljuju se grupe kao što je IDIL ili Al Kaida. A ponekad se dešava i da vlade budu terorističke. Pogledamo li islamski svijet, vidjet ćemo da u njemu postoje terorističke vlade. Ukoliko imamo izražen pritisak na narod, ukoliko se ljudima oduzimaju slobode, ukoliko se čini nepravda svom narodu, ukoliko nema vizije, ukoliko se izmišljaju zakoni da bi se opravdalo sve ono što se čini, onda je i to jedna vrsta terora.

Međutim, što se tiče terorizma koji nastaje u okvirima muslimanskog svijeta, razloge za to možemo tražiti u pogrešnom razumijevanju islama i nedostacima u njegovoj praktičnoj primjeni. Obzirom da se danas ne praktikuje islam kakav se opisuje u Kur'anu i časnom sunnetu, i kakvog su živjeli selefi salihin (dobri prvaci), neke neznalice –oprostite na izrazu– daju sebi za pravo da samostalno tumače Kur'an. Iz tog razloga sebi postavljaju pitanje: „Šta učiniti pa da jasna vjera islam zavlada u životima ljudi?“ Kamo sreće kada bi muslimani, odnosno islamski svijet, kako ga mnogi oslovljavaju, živjeli islam u skladu sa Kur'anom, u skladu sa Božijim naredbama, i kad bi mogli izgraditi sistem na kome će im svi drugi ljudi zavidjeti... Takvo što smo imali u prošlosti. Za vrijeme pravednih halifa, za vrijeme emevijskog vladara Omera ibn Abdulaziza, za vrijeme Abbasida, za vrijeme Hadija, Mihdija i Mu'tasima, u određenoj mjeri i za vrijeme Osmanlija. Iako ne u potpunosti, svi ti periodi izazivali su ljubomoru kod drugih naroda.

Nije se francuski kralj Franjo tek tako obratio Sulejmanu Zakonodavcu za pomoć i utočište. Sličnu sliku smo imali i za vrijeme sultana Fatiha. Međutim, kako danas nema praktičnog islama koji bi omekšao ljudska srca, donio smiraj ljudima i zasjao u svom punom potencijalu, neki ljudi se prepuštaju određenoj vrsti potrage. Vjerovatno postoje i službe, kako domaće tako i strane, koje za svoj račun koriste ovu vrstu traganja. Drugim riječima, ljude usmjeravaju prema terorizmu. Jer ako pogledate malo bolje, vidjet ćete da se IDIL-u priključuju ljudi iz svih dijelova svijeta. Slično važi i za Al Kaidu i Boko Haram. Pogledajmo Talibane u Afganistanu. Jedno vrijeme su imali vlast u svojim rukama. Pokušavali su ostaviti dojam da se radi o islamskoj državi. Istovremeno su bili i veliki ljubitelji Zahida Kevserija. Međutim, ti isti ljudi sada koriste bombaše samoubice, ubijaju ljude i čine različita zlodjela. To je neprihvatljivo! Obzirom da se islam ne živi na pravi način, tragajući za nečim novim, ljudi prave pogrešne izbore. Posebno mladi ljudi, oprostite na izrazu, ali te mlade neznalice prave velike greške. Oni ne poznaju našu vjeru. Uvjereni su da će religija zavladati ljudskim životima, priključuju se određenim grupama i nesvjesno čine najveću izdaju islama. Svojim ponašanjem prljaju čisto lice islama. Prema mom skromnom mišljenju, riječ je o ljudima koji tragaju za ljepotom i pravdom na ovom svijetu, pa kada je ne mogu naći, oni se prepuštaju različitim tokovima, vjerujući da će u njima pronaći odgovor za svoju potragu. Slične pojave su moguće i u kršćanskom svijetu, kao i među Jevrejima. Svaki musliman ne nosi sve epitete vjernika. Kao što ni svaki nevjernik ne nosi baš sve epitete nevjernika. Drugim riječima, kod nekih vjernika ćete pronaći i određene osobine nevjernika, kao što ćete u nekim nevjernicima naći vjerničke osobine. A Allah sudi prema osobinama. I kao što se kaže u jednom hadisu: „Allah ne gleda u vašu vanjštinu, već u vaša srca.“ Odnosno u čistoću srca, u djela, u ponašanje, u namjere...

Vraćajući se na ono što smo do sada govorili, i ovaj problem bi se mogao riješiti putem obrazovanja. Svjetske elite, intelektualci i ljudi čije mišljenje se uvažava, mogli bi dati svoj doprinos u tome. A kao jedno brzo rješenje, svjetske države bi trebale formirati jednu široku koaliciju u borbi protiv terorizma i terorista. Tako bi se mogao riješiti problem IDIL-a i Al Kaide. Kao svjetske sile, SAD i Rusija bi mogle dati značajan doprinos toj borbi.

U jednom periodu, dok je Rusija bila u čvrstom zagrljaju komunizma, došlo je do netrpeljivosti između Rusije i Turske. Međutim, danas je Rusija demokratska zemlja u kojoj se vlast bira posredstvom izbora. Rusija je susjed Turskoj. Iako je članica NATO-a koja ne smije dozvoliti pogoršanje odnosa sa SAD-om, Turska treba očuvati dobre odnose i sa Rusijom. Mnogo je pogrešnih stvari učinjeno u posljednje vrijeme. Obaranje aviona je jedna od njih. Ko god da je kriv za to, taj problem se treba riješiti zdravim razumom i iskrenim zalaganjem obje strane. Mi govorimo o jednoj ogromnoj državi koja se nalazi odmah uz nas. Vrlo je važno da imamo bliske i produktivne odnose sa tom državom. To je vrlo važno za budućnost Turske. Sukob sa Rusijom samo će oslabiti poziciju Turske. U takvoj situaciji Rusija će se okrenuti drugim alternativama. Iran bi mogao iskoristiti takvu situaciju. Sirija bi mogla učiniti isto. U takvoj situaciji, Turska sa svojim 70-80 miliona stanovnika bi izgubila svoju stratešku poziciju. Upala bi u još ozbiljnije probleme. Izlaz iz ove situacije zavisi od vizije ljudi koji sada upravljaju Turskom. Nadam se da će Uzvišeni Gospodar dati da oni doprinesu u rješavanju ovih problema, te da će Putin, Medvedev, ruski narod i ruska elita primiti ruku prijateljstva, kako bi naši međusobni odnosi ponovo postali bliski i iskreni, kao što je to bilo i u prošlosti.

Vitalij Naumkin: Hvala vam na ovom razgovoru. Želim vam mnogo zdravlja i uspjeha.

Tweet

Whatsapp