Ko i zbog čega je pružio podršku Erdoğanu u njegovom planu da krivicu za vojni udar svali na Gulena i pokret Hizmet?

Poput službenika koji su bili simpatizeri bilo koje druge ideje, unutar državnih struktura bilo je i onih koji su podržavali ideje Gulenovog džemata. Dobro ali kome su mogli smetati svi ti ljudi koji su učestvovali na sedmičnim druženjima gdje su se propagirale univerzalne ljudske vrijednosti? Zašto su neki odabrali mirno posmatrati kako se krivica prebacuje na njihove prijatelje poznate po iznimnim moralnim vrijednostima? A zašto su opet neki odabrali da podrže takvu kampanju? Na koji način je, nakon vojnog udara, Erdoğan uspio formirati prljavu alijansu koja je trebala obrisati sve ono pozitivno učinjeno od strane Hizmeta? Sve su ovo značajna pitanja koja treba razmotriti.  

AKCIJA OBAVJEŠTAJNE SLUŽBE, A NE VOJNI UDAR

Posredstvom medija nad kojima je uspostavio kontrolu, Erdoğan je realizovao nekoliko svojih namjera. Kao što ćemo pokazati u nastavku teksta, dešavanja iz ljeta 2016. godine nisu odraz pokušaja vojnog udara već realizacija plana pripremljenog u režiji MIT-a (Turska obavještajna služba). Da biste se uvjerili u tačnost ove teze neophodno je pobliže pogledati dešavanja iz perioda nakon 2014./2015. godine.

Tajni planovi[1] koje je Erdoğan započeo izvršavati protiv Hizmeta 2010. godine, već nakon 2013. godine postali su otvoreni i direktni. Prvi udar bio je usmjeren prema školama i kursevima u vlasništvu Hizmeta. Nezakonskim djelovanjem pokušalo se stati ukraj ovim ustanovama.

Nakon obrazovnih ustanova na meti su se našli mediji. Policijskim upadima Erdoğan je stekao kontrolu nad medijskim kanalima putem kojih je pokret Hizmet dostavljao tačne informacije do šire javnosti. U tim danima, osim širenja glasina, odabrao je ne dirati ljude u vojnim strukturama za koje se smatralo da su bliski Gulenu i pokretu Hizmet.

U periodu nakon toga potreban mu je bio izgovor s kojim bi krenuo u obračun sa simpatizeri pokreta Hizmet koji se nalaze u vojsci i drugim sigurnosnim strukturama. Pokušaj vojnog udara u kome su navodno bili umiješani simpatizeri pokreta Hizmet, bio je dovoljno dobar izgovor, pa se krenulo sa pripremama kako bi ova predstava izgledala uvjerljivo. Posredstvom tužitelja Okana Batua, kojeg je imenovao u Izmiru, a prije sjednice Visokog vojnog vijeća, otvorio je istragu i prema medijima pustio informaciju da se spremaju hapšenja i smjene visokih vojnih starješina. Sistemskim plasiranjem teze kako se Gulen pokret Hizmet spremaju na vojni udar, javnost je navikao na ideju vojnog udara u režiji pokreta Hizmet. U određenim krugovima počela se provlačiti teza kako su Gulen i pokret Hizmet pogođeni svim dešavanjima, kako pokušavaju izaći iz te situacije i kako su simpatizeri Hizmeta iz vojnih krugova jedini izlaz iz svega (izvještaj pripremljen od strane NATO oficira).

Šireći glasine da će smjena pogoditi i vojnike sa drugačijim svjetonazorom, Erdoğan je natjerao starješine, umorne od stalnih nereda, da postanu dio pokušaja vojnog udara. Pod budnim okom i kontrolom MIT-a, određeni broj starješinasu bili uvjereni da su dio ekipe koja će izvršiti vojni udar.

Drugim riječima, uspio je određeni broj visokih vojnih zvaničnika navesti da svojom voljom učestvuju u pokušaju vojnog udara kojeg je sam iscenirao putem medijskih operacija. Putem direktiva koje su došle iz Generalštaba, a koji se opet nalazio pod kontrolom Erdoğana, organizovao je da nekoliko starješina sa vojskom izađu na ulice, gdje su ostali sami među razjarenom masom. Odmah nakon toga je krenuo sa željenim smjenama. Sada se postavlja pitanje kako je moguće da su ljudi tako lahko povjerovali u Erdoğanov lažni pokušaj vojnog udara...

VANREDNO STANJE, HAPŠENJE OSOBA SUPROTNOG MIŠLJENJA I ŠIRENJE LAŽNIHVIJESTI        

Nakon što je uspostavljena puna kontrola nad medijima, stalnim plasiranjem lažnih vijesti, krenulo se u akciju ispiranja mozga na način koji se može vidjeti u komunističkim zemljama. Istovremeno su počela i hapšenja onih koji su u svojim tekstovima iznosili drugačija mišljenja. Već u prvim minutama vojnog udara, dok je vladao potpuni haos, Erdoğan se uključivao u prijenose različitih medija gdje je iznosio tvrdnje kako iz svega stoji Gulen i simpatizeri  pokreta Hizmet. Međutim, sama činjenica da su ljudi koji posjeduju takav moralni kodeks da ni mrava ne bi zgazili, takva jedna tvrdnja o krivcu za pokušaj vojnog udara nikoga nije zadovoljila. U narodu je vladala ideja da je Erdoğan taj koji stoji iza svega. Međutim u satima koji su slijedili putem medija su konstantno plasirani snimci helikoptera koji pucaju na narod, tenkova koji su izašli na ulice, ratnih aviona koji nadlijeću Ankaru i vijesti o bombama koje eksplodiraju širom zemlje.  

Izuzmemo li saopćenje za javnost koje je emitovano putem TRT-a, pučisti uopće nisu koristili medijska sredstva, dok je Erdoğan u potpunosti vladao medijima i putem njih nastojao uvjeriti narod kako se radi o pravom vojnom udaru. U momentima kada su sumnjali u efikasnost ovih vijesti, mediji su opet posezali za vijestima gdje se govorilo o poginulima u pokušaju vojnog udara. Iako ni u jednom vojnom udaru vojska nije pucala na narod, iz nekog čudnog razloga ovaj put smo imali snimke vojnika koji pucaju na civile.  

Iako niko nije vjerovao da bi simpatizeri  Hizmet mogli pucati u goloruk narod, stalne vijesti koje su plasirane budile su nove sumnje prema Gulenu i pokretu Hizmet. Civilne žrtve su posebno potencirane kako bi se u javnosti stvorila reakcija prema simpatizerima ovog pokreta.

Uprkos tome mnogi istaknuti članovi zajednice, uključujući u političare poput Kilicdaroglua, koji nisu vjerovali da bi Gulenov džemat mogao stojati iza svega, i dalje su Erdoğana smatrali odgovornim za pokušaj vojnog udara. Iako je narod u najvećem dijelu povjerovao u priču koja mu se servirala, narodni poslanici poput Erena Erdema i Enisa Berberoglua, kao i novinari poput Ahmeta Sika i Ece Sevim Ozturk odlučili su da se pozabave istinom koja leži iza serviranih informacija. U tom nastojanju došli su do mnoštva podataka koji su ukazivali na netačnost plasiranih vijesti. Međutim, bilo je dovoljno da svoje sumnje iznesu na samo nekoliko mjesta da bi nedugo nakon toga bili uhapšeni.

I NAKON POKUŠAJA VOJNOG UDARA ERDOĞAN NASTAVLJA SA MEDIJSKOMKAMPANJOM

Pogleda li se malo detaljnije pozadina svega što se dešavalo tog 15. jula 2016. godine, jasno se vidi da nije bilo govora o vojnom udaru, da je Erdoğan putem MIT-a iscenirao jednu medijsku predstavu te da su pogibije civila namjerno uvrštene u njegov plan kako bi isti izgledao što uvjerljivije.

Koristeći se ovlastima koje su mu omogućene kroz vanredno stanje, koje se stalno i iznova produžavalo, Erdoğan je pod punu kontrolu stavio sve medijske kuće, ukinuo mnoge internet portale, pohapsio novinare koji su pisali protiv njega, čime je izvršio nevjerovatan pritisak na slobodu medija. U međuvremenu putem provladinih medija u javnost je plasirao stare vijesti u kojima su neki krugovi iznosili određenje sumnje prema Gulenu i pokretu Hizmet. Ponovo je otvorio neke stare rane koje su u prošlosti teško zacijeljenje kroz požrtvovanost mnogih strana. Izlažući torturi mnoge koji su uhapšteni tokom vanrednog stanja, natjerao ih je da potpišu takozvana priznanja koja će negativno utjecati na druge ljude. Sve te dokumente koristio je kako bi kod ljudi poljuljao povjerenje prema Gulenu i pokretu Hizmet. 

Izjave okrivljenih koji se danas izvode pred sudove sa optužbom da su upetljani u pokušaj vojnog udara vrlo šturo se unose u zapisnike, posebno u dijelovima gdje iznose teze koje su suprotne Erdoğanovim tvrdnjama. U cilju popunjavanja mnogih rupa koje su vidljive u ovom pokušaju vojnog udara mnogi su simpatizeri pokreta Hizmet pod udarom strašne torture ili zbog obećanja da će biti pušteni potpisali dokumente pune klevete. Svi ti dokumenti se redovno plasiraju kroz medije kako bi se nepotpuna slika o vojnom udaru osnažila putem lažnih priznanja i kleveta.

NEDOSTATAK HRABROSTI DA SE U ORUŽANIM SNAGAMA PROMIJENI STANJE  

Zbog čega su simpatizeri pokreta Hizmet imali izraženu želju da uđu u oružane snage?

U vrijeme dok je vojska bila poprilično zatvorena prema nekim slojevima društva, kada djeca iz pobožnih porodica nisu mogla ući u vojne strukture, niko nije pokušao da promijeni ovu situaciju. Iz straha prema vojsci ljudi su ostali pasivni izbjegavajući bilo kakvu vrstu odgovornosti po tom pitanju.

S druge strane Fethullah Gulen je vjerovao da svi trebaju imati priliku da pod jednakim uslovima uđu u vojsku koja se finansirala iz džepa svakog građanina. U tom pravcu je ohrabrivao ljude oko sebe šaljući im poruku da je neophodno da preuzmu udgovornost i zauzmu mjesto u svojim institucijama.

Gulenova nastojanja da tokom 80'ih godina u određenoj mjeri izmijeni tu problematičnu strukturu vojske kroz podsticanje širih masa da se uključe u djelovanje vojnih struktura, u jednom trenutku su postala dio istrage. U tekstu pod naslovom „Vjerska grupa koja se infiltrirala u vojsku“, objavljenom 1986. godine u časopisu Nokta, stoji da je iz vojske izbačeno 66 pitomaca koji su se tu našli kao rezultat Gulenovog djelovanja. Kao razlog za njihovo izbacivanje, navode se kursevi koje su pohađali i „mjere“ koje su preduzimali da bi prevazišli prepreke koje su onemogućavale običnom anadolijskom čovjeku da pohađa vojne škole. Kroz monopolizaciju puteva koji vode do vojske, jedna određena grupa je vršila jasnu segregaciju među stanovnicima svoje zemlje. Nezavisno od uspjeha kojeg bi jedan kandidat pokazao na prijemnom ispitu, činjenica da mu je majka pokrivena ili da na koljenima ima tragove istrošenosti odjeće zbog svog namaza, bilo je dovoljno da mu se onemogući upis u vojnu školu.

Ovakve aktivnosti, koje su bile usmjerene protiv jedne grupe koja je u potpunosti kontrolisala vojsku, naišle su na simpatije i podršku djece koja su imala želju postati vojna lica i njihovih roditelja. Međutim, to je sasvim sigurno zasmetalo onima koji su navikli da imaju punu kontrolu. U vrijeme kada je pobožnost bila dovoljan razlog da vas izbace iz vojske, mjere koji bi pojedinci preduzimali da ne budu izbačeni predstavljane su kao ilegalno djelovanje. Kućna druženja organizovana u cilju očuvanja etičkih vrijednosti učenika u jednom ambijentu moralne dekadencije obilježena su kao tajno udruživanje i pokušaj infiltracije u vojne strukture.

Nakon što su primjećene pomenute aktivnosti koje su imale za cilj da pokvare igru nedemokratskim strukturama koje su zaposjele najvitalnije organe države i da se učenicima vojnih akademija omogući odgoj u skladu sa tradicionalnim vrijednostima, broj izbačenih učenika se naglo povećao. Veliki broj učenika koji su sa velikom željom upisali vojne akademije izbačeni su jer su učestvovali u tim rehabilitacionim aktivnostima.

U tom periodu, bilo nemoguće da jedan iole pobožan oficir napredaje na stepenicama vojnog činovništva. Takva situacija dovela je do toga da vojska smijeni svaku vladu čiji pogledi nisu odgovarali njihovim pogledima na svijet. S druge strane nijedna vlada se nije usuđivala da preduzme korake koji bi promijenili takvo stanje. Prihvatali su ovu situaciju kao jednu konstantu.

Prvi je Gulen bio taj koji je u svojim govorima isticao važnost slobode u kojoj bi ljudi različitih ideoloških stajališta imali pravo da stiču visoke vojne činove. Ovi govori, javnosti su predstavljeni kao pokušaj infiltriranja u oružane snage. Zajedno sa sve većim brojem izbačenih učenika, simpatizeri pokreta  Hizmet su mijenjali metode rada kako bi eliminisali moguće izgovore za njihovo odstranjivanje. Nakon što se shvatilo da je pogrešno učenike okupljati u velikim grupama, na rehabilitaciji se počelo raditi na pojedinačnom nivou. Međutim, u nekim slučajevima ni to nije bilo dovoljno pa se dešavalo da pojedinci budu izbačeni iz oružanih snaga.

Ljude oko sebe Gulen je pozivao da bez sukobljavanja preuzmu dio odgovornosti i da svojim projektima daju doprinos u rješavanju problema u zemlji. U to vrijeme među pripadnicima sigurnosnih snaga vladalo je mišljenje da je nemoguće obavljati dužnost bez psovki i uvreda koje se šalju na račun građana. Pravni sistem skoro da nije funkcionisao. Mnoge stvari rješavale su se davanjem mita. Pokret Hizmet je u svoj djelokrug stavio i ljude iz ovih branši pa smo nakon dugo vremena konačno dobili sudstvo bez mita i pripadnike sigurnosnih snaga koji poštuju obične građane.

Međutim svi ti krugovi koji su zbog usvajanja demokratskih normi ostali bez svojih izvora i u ovim dobronamjernim aktivnostima tražili su lošu namjeru. Ne samo da se kritikovalo postojanje simpetizera pokreta Hizmet u oružanim snagama, sada se njihovo postojanje u sigurnosnim i sudskim struktirama putem medija predstavljalo na način da kod osjetljivih dijelova društva stvori određenu reakciju koja je u konačnici rezultirala mnogim istragama.

1992. godine predstavljen je izvještaj pod naslovom Gulenovci u sigurnosnim službama. Već 1994. godine u GATA-i (Vojno medicinska akademija Gulhane) se krenulo sa aktivnostima koje bi rezultirale izbacivanjem Gulenovih simpatizera iz oružanih snaga. 1996. godine tadašnji premijer Erbakan je natjeran da potpiše spiskove sa imenima osoba koje je trebalo izbaciti iz oružanih snaga. 1999. godine u Izmiru je sprovedena akcija protiv vojnih lica koja su gajila ljubav prema Gulenu.

I kao što je to običaj u svim izvanrednim vremenima, i za vrijeme 28. februara (vojnog puča) jedan govor Gulena iz 1986. godine u kojima ljude oko sebe poziva da se uključe u državnu službu kao i svi drugi građani, putem medija je plasiran kao pokušaj intiltracije u državne organe. Njegova upozorenja da se u Turskoj ne ponavljaju greške koje su se dešavali u drugim islamskim zemljama, predstavljene su kao tajne poruke njegovoj organizaciji. U vrijeme kada su režiseri 28. februara iznosili optužbe na sve i svakoga, protiv Gulena je na Sudu za državnu sigurnost pokrenut sudski proces. Zbog toga je Gulen bio primoran da u SAD-u daje izjavu nadležnom tužiocu, a sam slučaj je okončan 2008. godine oslobađajućom presudom.

Iznova plasirajući informacije koje se odnose na 28. febrauar(vojni puč), period u kome je i sam Gulen doživio nepravdu, kao i neke druge periode nedemokratskog djelovanja, Erdoğan je ponovo oživio negativne emocije u krugovima kojima je smetalo postojanje pojedinaca u državnim organima koji su bliski Gulenu. Provocirajući navedene krugove Erdoğan je obezbijedio njihovu podršku svojim nezakonskim potezima.

OFICIRI UPETLJANI U POKUŠAJ VOJNOG UDARA POSLUŽILI KAO IZGOVOR ZA OTPUŠTANJE SIMPATIZERA POKRETA HIZMET

Mjere predostrožnosti koje su članovi pokreta morali preduzimati zbog uslova u vojsci iskorištene su da bi se upravi oni okrivili za ono što se desilo. Informacija da su im supruge bile otkrivene i da su namaz klanjali znakovnim jezikom, jer su znali da bi bili odbačeni ukoliko ne bi ostavljali dojam sekularizma, plasirana je kao krivično djelo.

U svojim iskazima koje su dali pod primjenom sile, vojnici su opisivali do koje mjere su morali biti oprezni dok su klanjali i na koji način su morali pronalaziti izgovore kako bi izvršavali druge islamske dužnosti te kako bi se  duhovno nadopunjavali, učenjem Kur'ana i čitanjem islamske literature.

I dok su informacije unutar džemata ( pokreta Hizmet) primali isključivo od osobe skojom bi se družili, jedan dio vojnika je izjavio da su informaciju o vojnom udaru koji se sprema primili od neke druge osobe izvan Hizmeta. Sve to dovodi do sumnje da su oficiri povezani sa pokretom Hizmet kao rezultat Erdoğanovog plana namjerno dovedeni u vezu sa vojnim udarom. Tako je recimo pomoćnik zapovjednika Turskih oružanih snaga, potpukovnik Levent Turkkan svoj zadatak u okviru vojnog udara saznao od nekog drugog vojnog lica, a ne od osobe koja je unutar pokreta Hizmet. U svom iskazu on navodi kako je naknadno otišao da tu informaciju provjeri, te da mu je uz neku vrstu ukora rečeno da takav zadatak nije dat i da treba da kaže od koga je dobio takvo zaduženje. Slične informacije isplivale su i u iskazima drugih vojnih starješina. Većina vojnih lica iz redova pokreta Hizmet, umiješanih u vojni udar, svoja zaduženja su dobili od trećih lica. Skriveni svjedok kodnog imena „Kuzgun“ nije mogao identifikovati oficire s kojima je navodno imao sastanak u vezi sa vojnim udarom. Koristeć ljude poput Çetina Acara, koji je u periodu prije vojnog udara imao kontakte sa Pokretom, MIT je identifikovao nekoliko ljudi, kao što je Adil Oksuz, koji će biti dovedeni u vezi sa pokušajem vojnog udara.

Među imenima koji se dovode u vezu sa vojnim udarom jesu i neki najbliži saradnici vrhovnog zapovjednika Turskih oružanih snaga. Uprkos tome u periodu nakon 15. jula iz vojske je otpušteno preko 20 hiljada oficira, njih 3 hiljade na vrlo kritičnim funkcijama, koji nisu imali nikakve veze sa pokušajem vojnog udara, među kojima i oni koji su aktivno učestvovali u suzbijanju udara, a sve pod izgovorom da su povezani sa Gulenom i pokretom Hizmet. Kada na sve to dodamo cifru od preko 13 hiljada otpuštenih članova sigurnosnih snaga, koji nemaju nikakve veze sa vojnim udarom, štaviše neki su i ranjeni u toku akcije suzbijanja istog, te preko 77 hiljada državnih službenika, tada teza da je vojni udar samo pažljivo isplaniran scenarij koji bi poslužio kao izgovor za ove smjene, postaje vrlo uvjerljivo objašnjenje onoga što se desilo.

Samo deset dana nakon pokušaja vojng udara izdate su uredbe sa snagom zakona na osnovu kojih je otpušteno preko 100 hiljada državnih službenika, koji su već ranije identifikovani od strane MIT-a, zatvoreno je preko hiljadu udruženja i sindikalnih organizacija, odnosno preko hiljadu škola i više od 800 studentskih domova. Sve to ukazuje na činjenicu da je vojni udar jedan detaljno uređen plan pomoću kojeg je Erdoğan uspio da otpusti neželjene kadrove i zatvori neželjene institucije u zemlji.   

Smijenjeni su sudije i tužitelji koji su bili angažovani na predmetu prostitucije i špijunaže u Izmiru, a optužbi je oslobođeno 300 oficira kojima se sudilo. Vojna lica angažovana u blizini Predsjednika, iako nisu imali  učešća u vojnom udaru, također su optuženi da su bili dio te priče.

Nakon jedne ovakve kampanje mnogi ljudi iz različitih sfera života prihvatili su Erdoğanov plan da krivicu za pokušaj vojnog udara svali na Gulena i njegove simpatizere. Neki su čak i podržali realizaciju ovog plana. Mnogi pojedinci, koji su svojedobno bili u dobrim odnosima sa Gulenom  pokretom Hizmet, danas iz sebi poznatih razloga biraju da šute, a neki i da daju podršku lažima koje se konstantno plasiraju iz Erdoğanovog tabora.

ZAŠTO SU ERDOĞANOVE LAŽI NAIŠLE NA PODRŠKU U NEKIM KRUGOVIMA?

NOVINARI KOJI SU DALI PODRŠKU

Zavidni novinari poput Nedima Şenera, koji nisu mogli da se pokažu svojim radom

Novinari kao što je Şener, postali su pravi mezimci vlasti. Svakodnevno se pojavljuju na različitim medijima plasirajući svoje teze o umiješanosti Gulena pokreta Hizmet u vojnom udaru. Međutim, njegov pristup i način na koji brani Erdoğanove tvrdnje je do te mjere nemoralan da čak i ljevičarski novinari poput Ahmeta Nesina ne mogu a da ne iznesu svoje gađenje na tu vrstu novinarstva.

Sekularistički novinari poput Ugura Dundara, kojima smetaju Gulenove pristalice u vojsci

Mnogo je novinara ljevičara ili sekularista koji su učestvovali u Erdoğanovoj kampanji da pokušaj vojnog udara svale na leđa Gulena i pokreta Hizmet. Neki od njih su smatrali da bi rad pokreta Hizmet na odgoju ljudi u budućnosti mogao predstavljati prijetnju njihovom načinu življenja. Međutim, djelovanje ovog pokreta bilo je obilježeno isključivo pozitivnim stvarima bez da se ulazilo u bilo čiji privatni život.

Novinari poput Mehmeta Barlasa koji su strahovali da bi mogli ostati bez povlastica koje su uživali od vlasti

Vlast je gledala blagonaklono samo na novinare koji su davali podršku njenim nemoralnim poduhvatima, dok je sve ostale šikanirala na ovaj ili onaj način. Mnogo je novinara koji su Erdoğanu pružali podršku samo kako ne bi ostali bez povlastica koje im je Erdoğan nudio. Iz tog razloga dezinformacije koje su dobijali plasirali bi bez potrebe da ih provjere.

Novinari poput Abdulkadira Selvija koji nisu željeli da njihov lider gubi na popularnosti zbog korupcijskih afera  

Vlast je u vrijeme korupcijskih afera primila dosta teških udaraca. Neki provladini novinari su osjećali veliku nelagodu zbog toga. Obzirom da nisu imali bilo kakve dokaze s kojima bi krenuli na Gulena i pokret Hizmet, sa žaljenjem su posmatrali sve što se dešavalo. Iz twitova koje su objavili novinari bliski pokretu Hizmet, među kojima i Osman Ozsoy, Faruk Mercan, Mustafa Unal, Emre Uslu, kao i iz serija prikazanih na televiziji Samanyolu, pažljivo su izvučeni djelići sadržaja koji su kao indirektno ukazivali na planirani vojni udar. Pažljivom selekcijom od strane MIT-a ovakav sadržaj je iskorišten da se teret vojnog udara svali na leđa Gulen i njegovih simpatizera. Ovakva situacija je novinarima kao što je Selvi stvorila plodno tlo za osvetu i oni su objeručke prihvatili da budu dio progona Gulenovih simpatizera.

POLITIČARI KOJI SU DALI PODRŠKU

Političari iz reda AK partije kojima je smetao udar na istaknute članove partije poput Binalija Yildirima, Omera Celika i Fikrija Işika

Riječ je o političarima koji su bili svjesni grešaka svojih lidera sa kojima su godinama radili zajedno. Smetala im je teška pozicija u kojoj su se našli nakon skandala od 17. i 25 decembra. Obzirom da prije vojnog udara nije bilo moguće dati relevantan odgovor ljudima iz pokreta Hizmet, Erdoğanov režirani pokušaj vojnog udara ministrima i poslanicima iz reda AK partije dao je dugo očekivanu priliku da se osvete Gulenovim pristalicama.

Političari iz reda MHP-a, BBP-a, IYI PARTI-je kojima je poput Devleta Behçelija smetalo to što im pokret Hizmet nije pružao podršku  

Predsjednicima stranaka (poput Devleta Bahçelija) i poslanicima koji su negodovali jer im  pokret Hizmet nije pružao podršku, a nisu to javno izražavali, trebalo je neko sredstvo koje bi neutralisalo njegov utjecaj. Vojni udar je predstavljao pravu priliku za to. Svjesni da je čitava stvar izgrađena na fikciji, podržali su priču da su Gulen i pokret Hizmet odgovorni za to. 

Političari iz reda CHP-a (poput Kemala Kiliçdaroğlua) kojima je smetalo postojanje Gulenovih pristalica u oružanim snagama, policijı i sudskim instancama

Predsjednik CHP-a i još neki poslanici koji su oduvijek bili distancirani od vjerskih grupa i u tom prvcu gajili određene sumnje, ali su zbog prijateljskog odnosa bili pomalo primorani da se susreću s predstavnicima pokreta Hizmet, povjerovali su u iskaze date pod prisilom i na taj način dobili potvrde svojim sumnjama. Uvjereni da je pokret Hizmet opasan po zemlju i oni su ostali nijemi pred nastojanjima da se ovaj pokret okrivi za pokušaj vojnog udara.

DRŽAVNI SLUŽBENICI KOJI SU DALI PODRŠKU

Oficiri nacionalisti povezani sa paradržavnim strukturuma kojima je smetalo jačanje pokreta kroz stručne i učene pojedince

Riječ je o vojnim starješinama koji se nikada nisu pomirili sa postojanjem kolega koji simpatišu ideje Gulena koji napreduju na stepenicama vojnog činovništva. To su isti oni ljudi koji su konstantno ponavljali da su se simpatizeri Gulena infiltrirali u najvažnije pore javnog života kao što su vojska, sigurnosne snage i sudstvo, te su u tom pravcu ambasadorima SAD-a konstantno dostavljali određene izvještaje. Ovi visoki oficiri koji su igrali važnu ulogu u „28- februaru“, u želji da testiraju pobožnost svojih kolega te da bi otkrili simpatizere pokreta Hizmet ,nerijetko su ih pozivali da sa svojim suprugama učestvuju na zabavama pored bazena ili zabavama gdje se servirao alkohol.

Policijski službenici povezani sa paradržavnim strukturama kojima su smetali obrazovani pojedinci iz reda pokreta Hizmet

Riječ je policijskim službenicima, među kojima i Hanefi Avci, kojima je smetala prisutnost kolega iz pokreta Hizmet. U nastojanju da sačuvaju sistem koji su izgradili, redovno su pripremali izvještaje protiv svojih koji uprkos svemu nisu bili uvjerljivi. Pokušaj vojnog udara za njih je bio prilika da se obračunaju sa pokretom Hizmet pa su u medije plasirali vijesti kakva je bila i vijest da se u jednom tenku pučista nalazio i policijski službenik Mithat Aynaci. Na taj način pripremili su teren za otpuštanje na hiljade policijskih zvaničnika.

Ljudi iz pravosuđa kojima je smetalo prisustvo poštenih i dobro odgojenih kolega

Pravni sistem u Turskoj dugo godina nije funkcionisao, mitu se nije moglo stati ukraj, a sudije su, bojeći se objektivnog odlučivanja, svoje presude davali rukovodeći se željama vojske. Izgrađen je sistem koji nije dozvoljavao da u pravosuđe uđu pojedinci različitih pogleda na svijet. Zajedno sa pojavom nove generacije po prvi put smo imali jednu grupu koja je poštujući demokratske principe uspjela da opstane u ovom sistemu i ispravi mnoge greške iz prošlosti. Sistem koji je generisao korupciju zadobio je težak udarac. Koristeći laž o krađi pitanja na prijemnim ispitima, Erdoğan je poremetio odnose između simpatizera Hizmeta i drugih službenika u pravosuđu. Stvarajući dojam da su simpatizeri pokreta Hizmet na nefer način izabrani na svoje pozicije, i u tim krugovima obezbijedio je podršku svojem zulumu.

Određen broj inženjera koji su radili u visokotehnološkim državnim kompanijama kao što su Turk Telekom, BTK, Havelsan i sl.

Stručnjaci uposleni u mnogim visokotehnološkim državnim kompanijama, među kojima i H.I. - kreator mnogih projekata baziranih na webu, vlasnik kompanije smještene u tehnogradu Middle East Technical University-a, svršenik istog univeziteta, H.Ş. - osoba koja je u Istanbulu razvila sistem MOBESE, sistemski inženjer N.A., S.G. - sistemski inženjer najveće fabrike cementa u Turskoj, O.D., inženjer informatike angažovan na mnogim važnim projektima unutar Havelsan-a, K.I. - visokopozicionirani službenik Agencije za nadzor banaka sa preko 15 godina radnog iskustva u risk menadžmentu, M.Ç.- doktor iz oblasti umjetne inteligencije i rukovodilac mobilnih mreža u Turk Telekomu, M.K. - vlasnik magistarske diplome s Michigan State Univerziteta iz oblasti javne politike i učesnik platforme za „Restruktuiranje javne administracije u Turskoj“, samo su neka od imena uspješnih inženjera koji su u jednom momentu poslati javnim prevozom na određene lokacije gdje su fotografisani i čiji su snimci, napravljeni u veoma čudnim okolnostima, predstavljeni kao dokaz koji ih dovodi u vezu sa pučistima. Ovi snimci za koje se ne zna od čije strane i na koji način su snimljeni iskorišteni su kako bi se ovi ljudi u očima javnosti i svojih kolega prikazali kao učesnici vojnog udara.   

Koristeći se raznim kampanjama svi oni koji su u ovoj priči vidjeli priliku da se istaknu, kreirali su ambijent u kome su državni službenici svoje kolege iz reda pokreta Hizmet, poznate po iznimnom poštenju, smatrali odgovornim za ono što nisu uradili. U cilju stvaranja sukoba između kolega pojedince iz reda pokreta, osobe sa vrlo izraženom radnom etikom, vrlo često vlasnike doktorata i magistrata u raznim oblastima, okrivili su da su na prijemnim ispitima za državnu službu na kriminalan način došli do pitanja i tako sebi obezbijedili mjesto u službi. Ovakvim nastupom dali su podršku Erdoğanovoj kampanji protiv pokreta Hizmeta.

OSTALI DRUŠTVENI SLOJEVI

Zašto su intelektualci i prosvjetni radnici podržali Erdoğanove laži?

S ciljem da se u kampanji protiv Gulena pokreta Hizmet stekne podrška univerzitetskih profesora i ostatka prosvjetne zajednice raširena je laž o krađi pitanja za prijemne ispite na univerzitetima. Izmišljene vijesti u kojima se stalno ponavljalo kako obrazovne institucije iz kruga pokreta Hizmet svoj uspjeh duguju kriminalnim radnjama učinile su da intelektualni krugovi izmijene svoje mišljenje o ovim institucijama. Iako se radi o ljudima koji su prvi trebali podići glas protiv nepravde, ovakve vijesti su učinile da se i oni prikljuće lancu onih koji su Erdoğanu pružili podršku.

Zašto su lideri drugih džemata i istaknuti pojedinci društvene zajednice podržali Erdoğanove laži?

Prihvatajući sve ljude onakvim kakvi jesu, pokret Hizmet je sa ljudima iz svih frakcija uspostavio zdrave odnose. Mnogi istaknuti pojedinci su sa odobravanjem posmatrali aktivnosti Gulena i njegovih simpatizera , pa čak i pružali podršku kada je to bilo potrebno. Koristeći se lažnim informacijama i uvjeravajući lidere drugih vjerskih grupa da je Gulen i džemat napredovao čineći nepravdu drugim džematima, Erdoğan je kreirao ambijent nepovjerenja. U mnogim gradovima podignute su optužnice protiv ustanova bliskih Gulenu. Razlog tome je bilo navodono bespravno sticanje imovine u tim gradovima. Ovakvim kampanjama u javnosti se stvaralo mišljenje da su ove institucije do svega dolazile na nezakonit način. Ustupajući zgrade ovih institucija nekim drugim grupama i džemaatima Erdoğan je obezbijedio njihovu podršku i kupio njihovu šutnju u svojoj kampanji.

Zašto je šira javnost pružila podršku Erdoğanovim lažima?

Iako je sam stajao iz cijelog pokušaja vojnog udara Erdoğan je pripadnike pokreta Hizmet držao odgovornim za smrt civila koji su stradali te noći. Na taj način u očima javnosti pripadnike ovog pokreta prikazao je kao krvoločne i nemilosrdne ljude. Svakodnevno plasiranje vijesti kako je pokret krađom ispitnih pitanja svoje simpatizere upisivao u najbolje škole, kod običnog čovjeka dovelo je do animoziteta prema Gulenu i pokretu Hizmet. Mnogi su za neuspjeh svoje djece odgovornost prebacili na Gulenove simpatizere i stakvim uvjerenjem pružili punu podršku Erdoğanu.

ERDOĞAN JE BIRAO LAKŠI PUT, UMJESTO DA BUDE KONSTRUKTIVAN, ODABRAO JE DA DESTRUKCIJOM DOĐE DO SVOJIH CILJEVA

Bediuzzaman je često ponavljao da je rušenje lahko, a izgrađivanje teško. Znajući da je konstruktivan put uvijek teži i duži, Erdoğan je uvijek birao lakši način i državni aparat koristio kako bi destrukcijom došao do svog cilja. Koristio je najprljavije igre kako bi se obračunao sa svojim protivnicima.   

Na svim izborima je varao. Pravila je mijenjao samo ako je to njemu donosilo korist. Izmišljao je nove načine kako bi na najbrži način iz utrke eliminisao svoje oponente. Neke od svojih političkih protivnika eliminisao je tajnim snimcima s kojima bi ih je ucjenivao, nekima je ukrao glasove, neki su poginuli u sumnjivim saobraćajnim nesrećama, a neke je jednostavno kupio. Svaka politička stranka ima pravo na donacije iz budžeta. Međutim, kao neko ko je direktno kontrolisao budžet, Erdoğan je iskoristio finansijski potencijal države i svoju političku borbu vodio u mnogo povoljnijim okolnostima u odnosu na svoje protivnike.

Mnogo je primjera koji se mogu navesti u tom smjeru. Pokušaj vojnog udara samo je još jedna predstva koju je režirao kako bi stao u kraj pozitivnom djelovanju pokreta Hizmet. Simpatizeri Gulena i pokreta Hizmet, godinama su radili kako bi unutar zajednice izgradili davno urušeni ambijent povjerenja. Svojim pozitivnim djelovanjem uspjeli su osvojiti srca ljudi iz različitih društvenih sfera.

S druge strane Erdoğan je čovjek koji se oduvijek vodio materijalističkim idealima. On je u stanju da zarad ostvarenja svojih ciljeva realizira i najstrašnije planove koji uključuju i ljudske žrtve. Mnogo se toga za vrijeme njegove vladavine zbilo, što bi moglo poslužiti kao dokaz ovoj tvrdnji. Iz tog razloga, iscenirati pokušaj vojnog udara i svaliti ga na leđa Gulena i pokreta Hizmet nije nešto čega bi se on libio.

U jednom trenutku svog mandata Erdoğan umjesto da, koristeći se državnim potencijalima, ode korak dalje u služenju svom narodu, sve svoje sposobnosti je usmjerio u pravcu uništavanja pozitivnog djelovanja Gulena i  pokreta Hizmet. Kao što već rekoh, uvijek je lakše rušiti nego izgraditi. Svojim smrtonosnim scenarijem i klevetama koje su uvjerile ljude da su svi uspjesi ostvareni prevarom, on je srušio povjerenje među ljudima. Plasiranjem nebrojenih dezinformacija u glavama ljudi posijao je sjeme sumnje i učinio da svi šute pred nepravdom koja se nanosi prema simpatizerima Gulena i pokreta Hizmet.

Tweet

Whatsapp